Copyright © 2005-09 by eta
mail

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


srijeda, 29.10.2008. @ 02:16

Lost&Lonely

slomljena zbog offline i invisible statusa...
suznih očiju bez imena u lijevom gornjem kutu...
na ping anna još jedan request timed out...
na pitanje zašto plačeš još samo jedan 404...

misli se množe, a san je postao nemoguća misija za nju...
ponovo... ponovo je evoluirala u marvina...

ona je izgubljena duša u imaginarnom svijetu, siromašni lutalica u bespućima cyber spacea.

srijeda, 08.10.2008. @ 23:15

I needed you... and sometimes... I still do

Davno je to bilo... davno se dogodio prvi korak transformacije mene u osobu koja jesam danas. Počelo je sa zlokobnim pismom, nastavilo se svakim slijedećim danom mojeg dječjeg života. Ili ipak ne toliko dječjeg. U trenutku sam postala zrela osoba. Zrela osoba sa 11 godina. Smiješno, neočekivano, čudno... nazovite to kako želite. Znam samo jedno. To nije bilo normalno za dijete tih godina. Bacili ste sav teret na mene i pustili me da biram. Biram između jednoga od vas i između vlastitog dječjeg osjećaja što je pravo, što je istina, što je moral... o svemu je u jednoj jedinoj sekundi moralo odlučiti dijete koje vas je oboje tako jako voljelo.

Odlučila jesam. Odlučila se za u tom trenutku najteže, ali najpravednije. Istinu. Kako se to odrazilo na vaše živote, vjerujem da znate i sami. Kako se to odrazilo na moj život..? Možda ste se ponekad i zapitali, ali nikada pitali. Nikada prišli djetetu koje je svojim suzama natopilo kobno pismo. Ostavili ste ga ondje da malenim ručicama steže mokri papir, ostavili da samo spere tintu sa ruku. Previše koncentrirani na vlastitu bol i patnju, nekako ste zaboravili na njega...

Ostavili ste me samu...

Bila sam malena, ali velika. Uništila sam sve ono što sam prije tog trena o vama mislila i krenula sama iz početka. Odgajati se, gurati se naprijedi, veslati i upravljati sama svojom barkom. Nisam tražila vašu pomoć. Naprotiv, vi ste tražili moju. Udahnula sam duboko svaki puta i pružila najbolje što sam u trenutku mogla. Jedino za što sam onda molila Boga, za kojeg više ne vjerujem da postoji, bilo je malo ljubavi. Ne ljubavi za sebe, ljubavi za vas, između vas dvoje.

Prolazile su godine, samo ste se sve više mrzili, a ja sam tonula. Zaustavila sam se tik do dna, pogledala gore i shvatila da je gore mjesto na kojem želim biti. Odgurnula sam se nogom lagano od dna i ostala lebdjeti na sredini prostora. Održavam se tu već godinama. Svoje osjećaje skrivam od vaših pogleda jer ih ne bi razumjeli, jer je sada kasno. Preteško bi bilo prepričati kako sam se osjećala zadnjih desetak godina. Bila bi to priča koja ne bi završila za ovoga života. Zvuk je ipak mnogo sporiji od valova mojih misli i osjećaja.

Danas, više od deset godina nakon svega, prvi puta sam pustila suzu pred vama. Nisam sigurna da li jednostavno više nisam željela, ili se nisam mogla suzdržati. Svaka vaša svađa za mene je bila ponovno čitanje pisma, pa tako i ova danas. Glavu sam pognula i u sebi vrištala: "Neka netko dođe i uzme me odavde.... molim vas..." Mama nije primjetila... Tata me uhvatio za ruku.

Podignula sam glavu i susrela mu pogled. Nije znao zašto plačem, ali je htio biti tu. Nakon toliko vremena, primjetio je da ga ponekad ipak trebam...

Volim te tatice oduvijek i zauvijek... bez obzira na sve...

nedjelja, 05.10.2008. @ 10:23

Tuga je vjerni drug









Još jedno teško buđenje, još jednom je tek par sati trajao san.
Još jednom prelijepo teške riječi i potoci suza na mom licu otvaraju dan.

Trebala bih ustati iz kreveta i otići tamo gdje me note uvode u carstvo pokreta,
ali nema jutros tog vlaka, nema jutros na ploči tog leta.
Nema postaje na kojoj duša pronalazi zadovoljstvo, nema sletišta gdje um pronalazi smiraj.
Jutros je tu tek slomljena bicikla s natpisom: "Molim te, ne diraj."

Noge su mi teške, koraci su moji skitnice bez doma.
Sunčano su nebo zamijenili oblaci i munje uz neizostavnu zvučnu pratnju groma.
Lutam u oluji jer ne mogu plesati. Jutros sretna ne znam biti.
Jutros umirem jer te ne želim ubiti...

subota, 04.10.2008. @ 20:28

Rođendansko razmišljanje

Sumrak je već bio tu, a nebo su lagano prekrili sivi oblaci. Gledala sam visoko gore kao da tražim nešto, a znala sam da ne mogu naći ništa. Spustila sam pogled i zapitala se... Zašto se pokraj toliko prijatelja, pokraj toliko lijepih želja za rođendan, pokraj toliko ljubavi još uvijek osjećam sama? Hodala sam pločnikom i pokušavala shvatiti zašto je tome tako.

Ne dopuštam ljudima da mi se približe. Ne otvaram se. Ovoga se puta čak ne bojim vjerovati im, ne bojim se da bi me mogli povrijediti. Ovoga je puta problem u izostajanju osjećaja koji mi govori da me druga strana zaista razumije. U činjenici da iako vidim parove velikih očiju kako upijaju moje riječi, osjećam i znam da me nisu razumjeli. Nemam želju pričati u vjetar, nemam snage tražiti pogled razumjevanja.

Rekla sam joj da sam umorna i da se bojim. Da nisam spremna i da mi je dosta svih ljudi koji su me počeli gledati onim drukčijim očima. Pitala sam je što ja to radim, kakva ja to jesam i zašto ih privlačim. Rekla mi je da je to zato što imam dušu. Da, možda je zaista tako Malena. Možda zaista jesam drukčija, možda se zaista ističem u svijetu u kojem se ljudi skrivaju pod krinkama racionalnog razmišljanja.

Ali... po prvi puta, barem na kratko želim biti dio te mase. Nezamjetna i stopljena s njom.

Treba mi sloboda. Treba mi mir.

četvrtak, 11.09.2008. @ 02:04

Something unpredictable...

Ne sjećam se vremena kada sam mogla pisati sretna. Ne sjećam se vremena kada mi suze nisu, a osmjeh je bio nadahnuće. Ne sjećam se vremena kada nije boljelo svako slovo, vremena kada nisu suze tekle za svakom riječi. Sjećam se samo drhtaja i trenutne nemoći koja je nastupila nakon što je poslijednje sjećanje na to vrijeme isparilo kroz pore moga tijela i nestalo u magli koja me obavila.

Što se promijenilo? Što se u meni dogodilo? Što me usmjerilo potpuno novim, nepoznatim, širokim putem? Gdje je nestala magla? Gdje su utvare tame? Zašto više ne čujem vlastiti vrisak skriven iza lica nevine djevojčice što glumi osmjeh? Odakle dolazi snaga? Zašto se osjećam toliko zdravije? Zašto se toliko puta u danu smijem? Zašto ponovo imam osjećaj da ponekad, kada to želim, mogu biti dijete? Mogu biti netko tko sam tako malo puta u životu imala priliku biti. Zbog čega mi se oči sjaje, zbog čega zjenice šire? Zašto se osjećam tako slobodno?

Puno je pitanja, ali sva su ona retorička za mene. Ne tražim odgovore, ne trebam odgovore. Sada samo dišem i uživam u promjeni...

četvrtak, 10.07.2008. @ 18:22

Closing the Door

Nisam mislila da će to biti način na koji ćemo završiti našu priču. Nisam mislila niti da ćemo je završiti, ali jesmo. Prošla su tri mjeseca, stvari su se promijenile... Pobjegla sam od tebe nakon što sam ti poslijednji puta pokušala objasniti što si napravio, kako je to djelovalo na mene, na društvo, na život dalje... Kada sam posljednji puta pokušala prizvati dio tebe koji me toliko volio... dio koji me nikada ne bi namjerno povrijedio... Nisam uspjela. Ono što sam dobila bio je udarac... tvoj zadovoljni osmjeh i riječi koje su odjeknule tišinom te noći. Shvatila sam da predamnom stoji samo silueta osobe koju sam još uvijek bezgranično voljela. Shvatila sam da je predamnom netko koga ne mogu niti prijateljem nazvati. Prijatelji ne udaraju, ne udaraju tako nisko... Otišao si, a ja sam obećala samoj sebi da ću otići od tebe. Nisi on, nikada nećeš biti, i ja ga moram prestati tražiti... prestati zvati...

Postajalo je lakše. Razmišljati je postalo manje bolno. Suze su postale rjeđe. Pomirila sam se sa činjenicom da si ti netko drugi i duboko u sebi zatvorila sam onu plahu osobu koju si umorio, iznevjerio, povrijedio... Došlo je vrijeme za osmjeh. U početku tek onaj koji je prikrivao pravu istinu moje duše, a kasnije i onaj pravi. Napokon sam počela disati, napokon sam se počela smijati iz srca, iz duše, smijati se jer sam se tako i osjećala. Ne mogu reći da sam sigurna od tvojeg utjecaja i da sam jaka koliko bih željela da jesam, ali u ovom mi je trenutku dovoljno i ovo koliko jesam.

Jučer je bio dan kada sam zatvorila vrata naše ljubavi. Bilo je bolno, bilo je teško, bilo je neizbježno. Pogodilo me više no što sam mislila da hoće. Obećala sam samoj sebi da neću plakati, i nisam. Jedino što sam trebala bio je zagrljaj i pogled razumijevanja. Tišinu u kojoj nitko neće postavljati pitanja jer će se znati odogovori. Bilo je to previše za poželjeti u jednom trenutku, no barem sam tišinu dobila. Bila sam sama...

Okrećem se i idem dalje. Dalje za srećom, dalje za svjetlom, dalje za osjećajem koji me trenutno vodi. Nisam sigurna što je taj osjećaj, ali imam svo vrijeme svijeta da odmaknem veo što ga obavija... Idem dalje prema njemu jer je lijep, jer me čini sretnom, jer me ispunjava cijelu...

srijeda, 21.05.2008. @ 10:53

Cycling through the field of endless memories

Voljela bih kada bih mogla zaključati sve. Zaključati, okrenuti leđa i vratiti se jednog dana kada ću znati otuda izvući samo lijepe uspomene. Sada sam još malena i mislim da nisam dovoljno jaka za sve. Barem ne danas... Iako već sutra, stvari bi mogle biti drukčije. Ako skupim snage kao neki od prethodnih dana, mogla bih čak stvoriti iluziju da sam uredu, da mogu i da me ništa više ne može povrijediti. Nitko i ništa.

Smiješno je gotovo kako se dani izmjenjuju... Jedan si toliko jak i toliko visoko da ti nitko ništa ne može, a već slijedeći te vlastite misli mogu slomiti do granica potpunog raspadanja...

Rekli su mi da ne očekujem previše od sebe, da mi treba vremena. Rekli su da će nakon nekog vremena proći. Da će biti teško, ali da će proći. Znam da su ovdje jer žele pomoći, jer im je stalo, ali oni ne znaju... Ne znaju da je ova ljubav kao vožnja biciklom... Jednom naučiš i više nikada ne zaboraviš...

utorak, 06.05.2008. @ 22:32

Love knows no boundaries

Upoznala sam te davno, pred mnogo godina. Vezala sam se uz tebe već na samom početku. Bila sam uz tebe od prvog dana kada si mi se približio i ostala sam tu do samog kraja. Dijelila sam s tobom sve. Bila sam dobra prema tebi onoliko koliko, vjerojatno više nitko neće biti. Ne možeš dva puta u životu sresti osobu koja će ti nakon svega što si joj učinio biti spremna oprostiti i pružiti ti slamku spasa. Tako si olako shvatio moje posljednje riječi kada sam rekla da ćeš ovdje zauvijek imati prijatelja. Na moju pruženu ruku ti si okrenuo glavu.

Zar se toliko bojiš odgovornosti za svoja djela, zar toliko jako želiš da ja budem kriva? Bojiš li se toliko svjetlosti što dolazi s moje strane da tako daleko moraš pobjeći? Bojiš li se vlastitog neznanja, onog koje ne može shvatiti da ovdje postoji samo čista ljubav i dobrota? Možda je teško shvatiti da tako nešto postoji jer je lakše zamisliti da iza svake dobre namjere postoji podmukli plan.

Da li je bilo potrebno toliko me povrijediti da zaštitiš sebe? Da li je toliko neophodno bilo ubiti mene da bi ti mogao biti sretan?

Znam da od mene ne zavrjeđuješ više ništa, ne nakon svega. Niti da se nasmiješim kada te vidim, niti da te pogledam makar kao neznanca na stanici. Ništa… Ali, ovaj duh jednostavno ne zna biti zao. Nikada nije bio i nikada neće biti. I danas, nakon svega, ja još uvijek mogu pronaći lijepe riječi za tebe…

Posljednjih si me tjedana naučio što znači to da ljubav ne poznaje granice. Kroz samu sebe doživjela sam koliko je to bolno, a u drugu ruku… koliko je prekrasno kada ti nakon svega mogu pogledati u oči još uvijek čiste duše bez prijezira, mržnje i gađenja. Otišla sam dalje no što sam mislila da mogu, više no što sam mislila da je uopće moguće.

Beskrajno sam tužna i tražim odgovore na mnoga pitanja. Ali kada na kraju svega od umora i boli krenem na počinak, mirna sam. Znam da sam učinila više od mnogo i znam da imam srce koje još uvijek može beskrajno voljeti.

nedjelja, 04.05.2008. @ 06:28

Eternity

Htio je da čekam iako je rekao da to ne želi jer ne zna što će se dogoditi i da li će se vratiti. Htio je da mu vjerujem iako je ostavljao tragove koji su govorili da laže. Srce je znalo da ovo ne može biti on, ali razum se bunio. Bunio zbog krhotina koje nisam mogla složiti u cjelinu. Posegla sam za oružjem koje se tako lagano moglo okrenuti protiv mene. Prodrla sam do kosti, ogolila meso i otkrila strašnu istinu. Danima sam se grčila u plaču, bez sna, bez hrane. Govorila kako nije moguće da ljubav nikada nije postojala, kako nije moguće da je sve ovo bila gluma… Boljelo je neopisivo.

Mislila sam da nikada neću reći da znam sve. Vjerovala sam da je sve to bio P-ov zli plan da me se zauvijek riješi. Da, čak ni onda nisam vjerovala golim činjenicama. Vjerovala sam njemu, vjerovala sam u ljubav. Koračala sam tiho, na prstima, iza njega kako bih mu mogla pomoći kada on to bude htio. Voljela bih reći da sam mu odmah oprostila, ali to bi bila laž… Prava istina je da mu nikada nisam zamjerila, ne njemu. Kada je istina postala preteška, odlučila sam mač spremiti u korice. Nikada ga više izvaditi, pustiti ga da miruje na mjestu na kojem je zauvijek trebao počivati.

A onda je došao on i pokazao svoje zmijsko lice. Bacila sam mač, izvukao ga je. Još uvijek je bio optočen vrelom krvi. Nije mi trebalo mnogo, nisam htjela lagati. Rekla sam odakle je došla ta krv, pognula glavu i tim činom mu pružila sebe. Uzeo je mač i zario ga do srca. Lagano ga je gurao do kraja. Uz zvuk tog nepoznatog glasa tiho sam umirala. Izgovorio je ono što sam cijelo ovo vrijeme znala. A me voli. Rekao je i da će A pobijediti jer svi oni noćas umiru. Bila sam sretnija no ikada u životu i nisam mogla sakriti osmjeh. Zamolila sam ga za zagrljaj jer nas dvoje večeras odlazimo. Htjela sam se zahvaliti na svemu što je rekao, ali umro je prije no što mi je odgovorio.

Svjedočila sam strašnoj, a opet prelijepoj metamorfozi. A se vratio i snažno me zagrlio. Sva bol je u trenutku nestala iako sam znala da je ovo posljednje što ću ikada osjetiti. Mač je zabio do kraja prije no što je otišao i ostavio otključana vrata.

Pala sam na pod i ostala dolje razlijevati vlastitu krv… kap po kap… Umirat ću polako, ali barem znam da neću biti sama. Ljubav prema njemu dovoljno je jaka da ovu smrt pretvori u vječni život s njime…

ponedjeljak, 28.04.2008. @ 04:00

Bipartite mind

Svi već spavaju i nikoga nema da ga nazovem i zamolim da priča gluposti na telefon, samo da mi ne daju da mislim. I možda si jedina osoba koja će razumjeti sto znači kad kažem da imam košmar u glavi... Pokušavam učiti za ispit koji je za samo 5 sati, ali eto ne dopuštaš mi. Čudno je kako ste otišli od mene, a ovdje ste više nego ikada... u mojoj glavi... pokušavam tebe izbaciti jer samo to mi može dati koncentraciju za sutra, ali stvarno ne ide. Osjećam se kao marioneta i bojim se da ti to znaš i možda čak uživaš u tome...

Ako kojim slučajem ovo pročita on koji me voli, nemoj se uvrijediti ljubavi, o tebi ne mislim ništa loše i volim te... Obraćam se njemu koji te otjerao od mene i koji me se pokušava riješiti. Još uvijek se ljubavi nadam da ćeš ga pobijediti. Ako odeš, falit će nam svima tvoj prekrasan osmjeh i tvoj blagi lik, tvoje tople oči i bezgranična pažnja... svima će nam faliti... a meni... to ne moram govoriti. Samo zatvori oči i vidjet ćeš me. Osjetit ćeš me u srcu i obećajem ti da neću otići…

Možda uživaš u boli koju mi zadaješ i možda se osvećuješ jer sam te zajedno s njim one noći otjerala iz naših života... Ako mu oduzmeš sve lijepo što on je, moram ti samo reći jedno... Iako me izluđuješ, ne dam se... i ono što ti neće uspjeti je natjerati me da njega mrzim. Ja znam da ovo nije on.

Dani koje sam provela s njim bili su najljepši dani mojeg života, a i njegovog vjerujem... i to nitko, pa ni ti sa svojim monstruoznim postupcima nećeš moći izbrisati. Da li ću ga prestati voljeti? Ne, nikada...

Ako je on samo tvoj plod, moram ti čestitati. Uspio si izgraditi nešto prekrasno i potpuno drukčije od sebe. Nešto, nekoga koga je tako lako voljeti. Nekoga tko te obuzme cijelu i nikada ne pušta, i protiv toga se ne boriš. Jer je lijepo, jer je prekrasno čak i onda kada je bolno.

Ako je obrnuto… ljubavi ovdje sam… dođi… stisni se uz mene, sakri se u mojem zagrljaju…

Ujutro kada se probudiš odi do ogledala i pogledaj si u oči. Bit ću ondje s tobom jer sam zauvijek dio tvoje duše.

Volim te ljubavi…

četvrtak, 23.08.2007. @ 01:55

Jednom smo bili obitelj

Nakon devet mjeseci provedenih u drugom gradu, prirodno je da se čovjek zaželi vratiti kući, vidjeti roditelje, provesti vrijeme u svojoj staroj sobi… Tako je bilo i sa mnom. Idilično sam zamišljala dom, bila sam u zanosu. Onom, koji te povede kad se prisjetiš lijepih stvari koje te vežu uz dom. Već drugog dana svog boravka ovdje shvatila sam kako sam ponovno nepromišljeno dopustila sebi da sanjam. Situacija je bila uobičajena… kaotična.

Samo dvoje ljudi, a previše negativne energije, mržnje, zavisti i nerazumijevanja. Svađe iz dana u dan… Neobično je što ovog puta nisam htjela otići, pobjeći negdje, sakriti se od svega toga. Ovog puta jednostavno sam htjela da je drukčije. Da se svi malo potrude, saslušaju jedni druge i pokušaju si olakšati zajednički život, probleme koje svakodnevno donosi život svesti na prihvatljivu razinu. Ovog puta sam se zbilja potrudila. Pokušala sam razgovarati s njima, reći koliko nije uredu da se mrze osobe koje su se jednom tako jako voljele.

Naišla sam na zid i pokušala se popeti preko. Ruke sam ogrebla o trnje što je raslo po njemu. Pala sam više nego mnogo puta, ali i dalje sam pokušavala. Sve do posljednjeg pokušaja. Onog kada sam držeći se za sam vrh zida uspjela pomoliti glavu prijeko i vidjeti njihova lica. Zaboljelo je prije no što sam pala. Vidjela sam im u očima ono čega sam i sama bila svjesna.

Njih dvoje više ne mogu živjeti zajedno. Ne vole se. Iako će ostati pod istim krovom jer je situacija jako složena, bojim se da će se njihov život pretvoriti u pakao. Već sada je nadomak tome. Meni je ostalo još samo okrenuti glavu kada sljedeći puta zaplačem, jer kako da odgovorim na pitanje "Zašto?" ?

Bojim se kraja ove priče jer ne znam kako će završiti…

ponedjeljak, 04.06.2007. @ 02:31

Gledam te dok spavaš

Gledam te dok spavaš. Još uvijek izgledaš isto. Isto kao pred godinu, dvije, isto kao one noći u veljači kada si me poljubio snenu. Da istina je, nisi samo ti ostao budan. Kada bi zaspao ja sam se budila i gledala te prekrasnog kako spavaš. Dok sam ja spavala, ti si bio budan i promatrao mene. Ništa se nije promijenilo... Još si uvijek ono prekrasno biće nježnog lica i prekrasnih usana skriveno pod pokrivačem, utonulo u mekani jastuk. Dok spavaš… Zato sjedim ovdje, na stolici pokraj tvojeg kreveta i ne želim otići. Gledam dio tebe koji me nikada nije povrijedio, i dopuštam ovoj zadnjoj suzi da se lagano spusti niz obraz.

petak, 23.03.2007. @ 01:57

Boja njegovog glasa

Večeras sam gledala prekrasno romantičan film, i na sebi sada već svojstven način, zaspala sam baš pri samom kraju. Bila sam preumorna da izdržim još koju minutu.

...smješkam se dok pišem ove retke jer znam da će on to pročitati. Gotovo svaki puta kada me pokuša uvjeriti da sam preumorna da izdržim do kraja filma, ja sam ta koja uvjerava njega da nije istina, da ću izdržati i da jako, jako želim pogledati taj film, a onda ta ista ja zaspi 15 minuta prije kraja, obično glavom na nekom dijelu njegove fine mirisne majice koja ubrzo postaje mjesto po kojem ću sliniti poput male bebe...

No, nije to ono o čemu sam večeras htjela pisati...

Negdje u polovici onog mojeg sna koji počinje 15 minuta prije kraja filma, zazvonio je mobitel. Izgubljeno i sporo pokušala sam otkriti odakle dolazi zvuk, i kada sam ga napokon pronašla, s druge strane je bio on. Smisleno sam mu pokušala objasniti kako zapravo gledam film i kako sam upravo sada shvatila da sam zaspala gledajući film, dok je on govorio neke lijepe stvari za laku noć. Znala sam da je to onaj trenutak kada će on poklopiti slušalicu, i dok sam u sebi govorila: "Heeeiii, ooostani još malooo tu... mmm... fini glasić...", naglas nisam ništa uspjela reći i on je otišao misleći kako sam se okrenula u svom krevetiću i usnula novi san. Hmmm... ponekad sam stvarno ljuta što se ne mogu brže razbuditi i reći mu da ostane na liniji, jer jednostavno obožavam njegov glas...

nedjelja, 26.11.2006. @ 21:55

Mama

Sinoć sam razmišljala o njoj. O ženi koja mi je poklonila toliko iskrenih osmjeha, toliko sretnih trenutaka, koja je u mene i moje odrastanje uložila toliko truda. Koja se brinula, koja se veselila, koja je plakala, smijala se zbog mene i sa mnom.

Prisjećala sam se žene koja je radila rođendanske torte u obliku medvjedića, srca, pčelica, svega što je njezino maleno poželjelo. Koja se usred zime trudila upaliti stari auto kako bi njezino maleno stiglo na satove baleta. Sjećam se kako me dočekivala iza pozornice kako bi me u minuti presvukla u lik iz slijedeće baletne točke. Skrivajući se iza zastora promatrala je svaki moj pokret i čekala da se vratim. Smijem se prisjećajući se koliko sam mrzila punđe koje mi je radila za nastupe. Još i sada znam kako je reagirala na svako moje negodovanje i koliko sam bila tužna što me nikada ne posluša. Jednog sam dana potrošila cijelo jutro ispred ogledala da bih sama naučila kako se radi riblja kost. Nakon brojnih pokušaja, uspjelo mi je i od tada više nije bilo razmirica oko punđe. Bili su to tako lijepi dani.

Cijelo djetinjstvo bila je uz mene. Kada sam išla u školu, kada sam se vraćala iz nje ona je bila tu. Iako je radila, svakog dana čekao me topao ručak i njezine velike plave oči koje su čekale izvještaj iz škole.

Kad se samo sjetim da smo preživjele i moje tinejdžersko doba. Ona sa mnom i ja sa njom. Bila sam odlučna, ona je bila nepopustljiva. Bila sam uvjerljiva, nju je bilo nemoguće nagovoriti. Svaka sa vlastitim ciljem i sa čvrstom odlukom. "Teško" nema dovoljnu težinu da opiše naš odnos u trenutku kada sam se vratila doma iz srednje škole sa još jednom briljantnom idejom da prespavam kod prijateljice, da odem van s društvom iz Rijeke, da odem na Karneval, da sobu obojam u plavo. U početku je svoje zabrane argumentirala nedostatkom novca. No, to nije dugo trajalo jer sam naučila biti spremna. Naučila sam štedjeti i uvijek je dočekati s odgovorom: "Ne treba mi novac. Imam." No, ovo nije priča o mojem trijumfu, ovo je početak priče o njezinim maštovitim odgovorima i odlučnim zabranama.

Mnogo sam puta plakala jer "samo ja nisam vani", jer "sam samo ja ostala doma", jer "samo mene mama ne pušta"... jao, mrzila sam je u to doba. No, nisu to bile nevolje, one su tek nastale kada sam prohodala s Njim. Da, upravo sa Njim. Onda ne samo da "samo ja nisam vani", nego "sam ja doma, a on je u Rijeci, i vani je, i trebali bi biti skupa kao svaki normalan par, a mi to ne možemo jer me Ona nigdje ne pušta!".

Mislim da je kraj moje tinejdžerske faze obilježilo mamino popuštanje, ili bolje rečeno – puštanje. Iznenađivala me svakim novim odgovorom u kojemu je stajalo točno i samo ono što sam htjela čuti: "Možeš.", "Naravno da možeš.", "Uredu. A kada ćeš se vratiti?" Vjerovali ili ne, istina je da svaka, pa i najstroža majka u jednoj fazi vašeg života prestaje biti ona zločesta žena iz bajke. Ne želim reći koja žena, znate na koju mislim.

U ovoj kronologiji nedostaje još samo dan kada sam otišla od kuće. Otišla u veliki grad na studij. Mama se kroz godinu dana iz žene koja je zvala svaku minutu kada bih bila 20km dalje od kuće pretvorila u razumnu majku koja je zvala u pravo vrijeme. Pretvorila se u ženu zbog koje sam se radovala svakom povratku kući. Mislim da je to zato što smo napokon obje odrasle.

Mama, volim te.

subota, 21.10.2006. @ 14:46

Home

Bila sam sretna što dolazim doma, što ću vidjeti mamu, zagrliti je, pitati je kako se osjeća nakon operacije. Bila sam sretna jer sam znala da će se nasmješiti i reći da je dobro. Bila sam sretna što ću napokon vidjeti tatu, i što ću ga vidjeti prije nego što ponovo ode na godinu dana. I zaista, kada se autobus približio stanici, vidjela sam kako iz auta vire četiri vesela oka i dva nasmješena lica.

Oboje su izašli iz auta i zagrlili me. Na trenutak, bili smo samo mi i bili smo sretni.

Kad su svjetla auta otvorila put u noć, osmjeh s lica nestao je baš kao i sreća u očima. Možda su mislili da će im tama biti krinka, možda nisu bili svjesni da se vidi, ali vidjelo se. Nesreća, patnja i bol. I dok sam prelazila prag uvjeravala sam se da sam krivo protumačila i da ne, ovaj puta nije gore... čak, na trenutak, osjetila sam toplinu doma koji mi je toliko falio... Kad su se vrata ponovo otvorila, nagli propuh probudio me iz sna kojeg nisam htjela prestati sanjati, a za njim i četiri umorne noge što su nosile ona dva tužna lica i četiri suzna oka.

Problemi su ono što ih jede iz dana u dan, a tuga ono što oduzima moju dušu.

Kako može biti sretan onaj čovjek koji kada dođe doma vidi da mu roditelji pate?
Kako može biti sretan onaj koji sazna da je onoga dana kada je zbog djetinjih velikih očiju kupio onu veliku čokoladu s najviše police prodavaonice njegova majka razmišljala hoće li odvojiti kovanicu za kruh, povrće ili račune?
Kako ta osoba može biti sretna kada se osjeća toliko krivo zbog pločice čokolade?
Ta osoba toga dana nije znala što se događa u njenom domu.... ali ta osoba, ona se osjeća tako krivo... i neizmjerno je boli...
Kako može biti sretan onaj koji vidi oca kako plače jer mu nije mogao kupiti poklon za rođendan?
Ta osoba nije htjela poklon, ona je htjela samo osmjeh na očevom licu. Ali on, otac, svojem je djetetu htio pokloniti malu sitnicu sa najviše police prodavaonice, a nije mogao... i sada, on plače...
Kako može biti sretan onaj koji zna da su mu roditelji morali posuditi novac od nekoga da bi mogli otići u posjet drugom djetetu koje je ležalo u bolnici i plakalo jer je izgubilo jedno maleno sretno biće što je raslo u njemu?

Ta recite mi, kako mogu biti sretna kada joj čujem jecavi glas, koji plače za malenim bićem kojeg više nema?
Kako mogu biti sretna kada vidim da se oni trude da meni pruže sve dok oni nemaju ništa?
Kako mogu biti sretna kada vidim da ni on nije sretan jer mu fali njegov dom?
Kako mogu biti sretna kada je netko važan odlučio zatvoriti vrata koja su vodila do mene?

Recite mi....

petak, 25.08.2006. @ 23:53

Nameless

It finally happened! One little smile has overflown her face. And... as the moment was passing the smile grow bigger, and bigger, and bigger... a man would thougth she is the happiest person alive! But then, in that very moment, when the thought was taking its breath... she suddenly burst into tears... Yes. She was crying. From the depths of her soul.

petak, 09.06.2006. @ 01:32

Suze anđela

Sjedila je na krevetu sklopljenih očiju i polagano disala. Izgledala je mirno i spokojno kao usnuli anđeo. No, njeni uzdisaji postajali su glasniji, a glava je klonula. Kosa je kliznula niz ramena i prekrila blijedo lice.

Idila je nestala. Anđeo je plakao.

"Zbog čega plačeš maleni anđele?", rekla je zamišljena ruka i lagano dotaknuvši njezinu bradu podigla klonulu glavu.

Anđeo je šutio riječima. Govorio je očima. Govorio je pogledom punim tuge, suzama što su vlažile njegovo nježno lice.

Ruka je zadrhtala, odmaknula se, a anđeo je ponovo sklopio oči da tom varkom priča priču o usnulom, sretnom biću.

utorak, 23.05.2006. @ 23:19

Novi život

Za nekoliko mjeseci on će napustiti svoj dom. Mjesto gdje je oduvijek stanovao, gdje su sva sjećanja, gdje živi njegovo djetinjstvo, njegovi prijatelji. Mjesto koje skriva njegovu tajnu malenu ljubav. On odlazi iz svoje ulice, sa svoje klupe, iz svojeg parka. Korača od godina odrastanja uz ljubav roditelja. On kreće u vlastiti život. Život samostalnosti, odluke i borbe.

No, gdje god da krenuo, ona je uz njega. Od ovoga trenutka, više nego ikada.

petak, 12.05.2006. @ 22:41

Shame

Gledala je u mramorni pod i brojala sitne točkice bijele boje što su se njime širile prostorom. Mislila je da je baš to pravi način da se sakrije od znatiželjnih pogleda. Tiho se molila u sebi da je ne primjete, da joj se ne obrate, da je ne pitaju... Bilo je teško...

Pognula je glavu još više, pustila kosi da pokrije lice. Tako. Sada je bila sigurnija. Iako je osjećala, barem nije morala gledati poglede što su se obrušavali... Brojeći svaki uzdisaj i izdisaj, pokušavala se smiriti. Odbrojavala je sekunde do trenutka kada će joj netko postaviti pitanje... A onda, u tom trenutku, udahnula je duboko, i izgovorila ono što je bilo najteže.

Glava je klonula, a nemirne oči pokušale su potražiti smiraj. Točkice na podu proširile su se prostorom u obliku mrljica. Pridružila im se suza što se spustila niz lice putem koji je dobro poznavala.

A ona... ona se osjećala maleno i bezvrijedno... Znala je da je kasno da se sakrije, da pobjegne. Bila je naga. Pred njima, pred svijetom, pred sobom. Obuzeo ju je osjećaj koji već odavno nije osjetila.

Sram...

utorak, 09.05.2006. @ 12:30

Starica

Sjedila je u kuhinji na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o njezinu životu. Nosila je naočale i iza njih vješto skrivala umorne sklopljene kapke. Bila je nagluha, no osjećala je tuđu prisutnost u prostoriji i uvijek bi se prenula iz svog popodnevnog drijemanja kada bi netko ušao. Tiho bi zakašljala, laganim pogledom potražila onog što je ušao i pravila se kao da nije drijemala. Kao da je cijelo vrijeme bila budna i promatrala svijet oko sebe.

Voljela sam ući i promatrati je u toj njenoj igri. Bila je poput djeteta zarobljenog u starom tijelu. Skrivala je ono za što se bojala da nije dozovljeno, iako u tom trenutku ništa nevinije nije mogla učiniti.

Čeznula je za zagrljajem, pokojim osmjehom i toplom riječi, jer jednom davno, u trenutku, izgubila je sve. U trenutku je ostala sama i naučila da drukčije ne može biti.

Dok je gledala dijete u koljevci, možda se ponekad potajno nadala da će je voljeti, da će je čuvati, baš onako kao što je ona čuvala njega.

Dijete je raslo, raslo, i sve više privrženosti i ljubavi osjećalo prema tom starom, dragom biću. Znalo je prepoznati njegove suze, njegovu skromnu i plahu želju za zagrljajem, njegovu čežnju za ljubavlju. Dijete ostavljeno u mračnom kutku sobe znalo je što znači biti sam...

Kada bi svega nestalo, kada bi ga obavijala samo praznina, dijete je znalo da u jednoj sobi sjedi starica na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o teškom životu. Lagane noge odnjele bi ga k njoj da daruje osmjeh, zagrljaj, pokoju toplu riječ i tako ispuni ništavilo što ih je obavijalo i tako jednome poklonilo ono drugo.