Emocionalna pismenost
ponedjeljak, 26.07.2010.
Lopoč
|
Sinoć me jedna scena iz filma kojeg sam gledala podsjetila na događaj iz rane mladosti, onog perioda života kada sam doista bila sretna. Bilo je ljeto, obično poslije podne kada smo se kao i uvijek vraćali doma s kupanja, mama, tata, brat i ja. Bubci su cvrčali, zrikali, zujali, asfalt je isijavao toplinu, a mi smo usporenim korakom pratili jedan od rukavaca Dunava. Zelene krošnje okolnog drveća su vodu činile još zelenijom. U sumaglici predvečerja, smaragdno zelena voda je ljepotu lopoča koji su plutali po njoj, činila još većom. Očarana prizorom poželjela sam taj cvijet. Tata je našao ogroman kolac te ušao u prvi drveni čamac koji je bio privezan za obalu. Odgurivao se kolcem dok nije došao do prvih lopoča. Prilično se namučio dok mu nije pošlo za rukom da prekine stabljiku, ali je uspio i ja sam u ruke dobila najljepši cvijet koji sam ikada dobila u životu. Na žalost, taj divlji cvijet je uvenuo do večeri. Kao i moj otac nekih deset godina poslije. |
- 22:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
estrogena@gmail.com 
" If only I could just be and stop worryng the same old sad bone of my responsibility for everyone's feelings. Surrender is what I seek. I thought I was seeking skinlessness; what I was really seeking was surrender. Acceptance of the universe. Acceptance of the fact that God, not L., is in charge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||