19

srijeda

studeni

2008

NEVER SAY GOODBYE

ALMOST LOVER
(by A FINE FRENZY)

You fingertips across my skin
The palm trees swaying in the wind
Images

You sang me Spanish lullabies
The sweetest sadness in your eyes
Clever trick

I never want to see you unhappy
I thought you'd want the same for me

Goodbye, my almost lover
Goodbye, my hopeless dream
I'm trying not to think about you
Can't you just let me be?
So long, my luckless romance
My back is turned on you
Should've known you'd bring me heartache
Almost lovers always do

We walked along a crowded street
You took my hand and danced with me
Images

And when you left you kissed my lips
You told me you would never let forget these images, no

I cannot go to the ocean
I cannot drive the streets at night
I cannot wake up in the morning
Without you on my mind
So you're gone and I'm haunted
And I bet you are just fine
Did I make it that easy
To walk right in and out of my life?



10

ponedjeljak

studeni

2008

LOVE, LOVE, LOVE...

A sada nešto sasvim drugačije, danas neću pisati pjesmu, čitala sam jednu predivnu knjigu: Pripovijest o Murasaki - Lise Delby i mogu samo reći uživala sam u njenim mislima i wakama. Predlažem - obavezno pročitati. I kako to već biva u zadnje vrijeme prepoznala se u njenim rijećima, znate ono kako se zaljubljena žena može prepoznati u ljubavnim pjesmama, čudno zar ne? kiss. Donosim zato neke od njih, izgledaju mi kao povijest moje ljubavi...



Dok život plovi dalje, tko će ovo ikad više čitati - ovaj spomen na onu koja nikad neće umrijeti?

Postoji li sudbina koja bi me mogla zadovoljiti? I čemu se uopće trebam nadati, ne mogu ni zamisliti.

Izgubljeno u mračnoj proljetnoj noći, bez boja i strasti, nečije je srce ipak zaokupljeno misrisnim cvatom.

Čekajući novi susret, jesam li te uopće dosad srela ili si prije nego sam se snašla, nestao za oblacima - ti lice ponoćnog mjeseca!



Osjećala sam da po prvi put doživljavam pravu ljubav, otkrila sam strast i u sebe upijala svaki detalj usta, blijedog lica, pjevnog glasa i putenog tijela.

Tisuću vlasi crne, zapletene kose - poput njih se i moje misli zapliću i raspliću.

Da bih zasjala mladošću trebam samo rukavom obrisati rosu sa krizantema.

Svi koji nekud pođu, na koncu se vraćaju - to zvuči tako daleko.



Duboko u rosi ovih dalekih brjegova, javorovi listovi se boje grimizom. Željela bi da ti mogu pokazati boju svojih rukava - rukavi natopljeni grimiznim krvavim suzama, crvene suze kao znak krajnje iskrenosti.

U strahu i čežnji, gledajući mjesec nad zapadnim morem, vrijeme je jedino za suze.

Krut od nakupljenog leda, moj ti pisaći kist ne može započeti crtati sliku onoga što osjećam.

Svi smo pisali o suzama natopljenim rukavima, ali po prvi put u životu meni se to i doslovno dogodilo. Suze su mi kapale po tintnom kamenu, pretvarajući moje dnevničke zapise u sive lokve.



Piši mi često, nikad ne prestaj pisati.

Kad bi se samo mogla nadati da ćemo se opet sresti.

Da bi se zbližili, ljudi moraju jedno drugome pogledati u srce. Kad bi ti samo svoju ljubav mogla dokazati djelima a ne riječima.

To kratko vrijeme dok te vidim, osjećam utjehu.

Misli su moje s tobom dragi moj, premda si dvije tisuće liga udaljen.



Netko je prestao pisati i ostavio me jadnu - lišće u šumi žaljenja.

Tražim svoj odraz, ali vidim samo potok svojih melankoličnih suza i čujem zvuk brbljavog slapa. Zar sam sama u obuzdavanju te poplave suza? Nije li tamo još jedan odraz što pluta površinom vode?

Misliš li na mene u zaboravljenoj jesenjoj tuzi, premda ti je srce zarobila mjesečina.

Svakoga dana živim u vručici jer mi nedostaješ. A sada već pada prvi snijeg - topeći se čim dotakne moju čežnju, nesvjestan svijeta u kojem se samo tuga gomila.



Kojim putem trebam poći? Gdje se prikloniti? Ne znajući odgovora, nastavljam umorno postojati.

Kad bi me sada nestalo, bi li me došao iskati na grobu?

Kako je nekoć bilo - sad se to čini snom. Kako je tužna kuća u kojoj ni suze ne prestaju.

Koliko ćemo vremena tugovati za onima što su nas napustili? Današnja tuga sutra je naša sudbina.

Ovih dana nije teško biti zaboravljen - ono što rastužuje je izostanak utjehe.

Zašto patimo na ovom svijetu? Može li itko u mjesečinom obasjanom Miyakou znati da još uvijek postojim?



Snijeg se gomila poput godina prošlih i stoga se molim za tebe: poživi mi dugo kao borovi s planine Shirane.

Premda sam zaronila u bujicu suza, netko je bacio mrežu da me iz nje izvuče.

Dali ćeš prepoznati moj korak kad prođem kraj tebe?

Sumrak ljubavi se može naslutiti po pjesmi noćnih kukaca, koji zamjene one dnevne. Taj nadolazeći noćni zrak je drukčiji. Pipajući rukama u mraku, tražeći nešto čega već dugo nema, možda ga nikada nije ni bilo osim u mojim snovima, širom sam otvorila vrata puštajući unutra jesenji povjetarac, kako bi sa sobom odnio i posljednji trag zaostalog mirisa najdražeg mi bića. Više se ne osjećam progonjena njegovim nedolascima. On je taj što luta u mraku, a ne ja.

Ne možemo zadržati nekoga tko želi otići, možemo samo biti sretni u onim trenucima dok je s nama.

















<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se