Pod urom

Svi koji me poznaju znaju da o mnogočemu mogu razgovarati vrlo, vrlo otvoreno i da, gotovo bih se usudila reći, za mene nema tabu tema. Jer, kako uobičavam reći, sve što nam se događa je – za ljude (a sve što je ljudsko nije mi strano), pa prema tomu – čemu glumatati i praviti se da se neke neobičnosti događaju drugima. Kad susretnem osobe koje se svemu iščuđavaju, a pri otvorenom razgovoru o nekim „nemoralnim“ temama redovito se kao zgražaju i glumataju, praveći se kao da nisu dio tog istog ljudskog roda, znam komentirati da se ponašaju poput osoba u čijim crijevima kao da nema govana.
Međutim, bez obzira što sam u stanju sve stvari u životu nazvati pravim imenom, ima jedna situacija u kojoj mi zna biti lagano – neugodno. Situacija je tipična za zahodske prostore na javnim mjestima – znači u prostorima gdje postoji nekoliko WC-školjki odvojenih tek tankom šperpločom, postavljenom tako da se vidi dio nogu, te podijeljenih prema stropu – ali barem još s metrom nepokrivenog dijela do vrha. Sve to, dakako, omogućava nesmetanu „cirkulaciju“ zvukova i šumova koji bi ipak trebali biti nekom našom intimom. Tako, kad god u takav javni prostor uđem s nepoznatom osobom, na takozvano paralelno obavljanje nužde, pokušavam prigušiti zvukove, koje po prirodi stvari, logično nastaju. Ako ima viška toaletnog papira, ubacujem ga u WC školjku kako bih barem malo ublažila zvukove male nužde. Ponekad unaprijed povučem ručicu WC-kotlića…ali svejedno, to se nikad do kraja ne može neutralizirati. Ali ako me nužda prisili na tzv. veliku nuždu – eeeee, tu mi je tek muka. Pogotovo ako pred mojim WC-om čeka neka osoba na svoj red! Uh, koje li „miomirisne“ nelagode!!!
Stoga se znam našaliti i korisnicima javnog zahoda ispričati jedan vic: Uđe muškarac u ženski WC i začuje šumove nastale mokrenjem te umilno dobaci: „Tko to tamo šiški-piški!?“ Na to će ženski glas: „Mužu, dragi, pa to sam ja!“ A on, automatski promjeni ton: „A to ti ženo tamo šoraš!“.