Pod urom

Ako ništa drugo, narodu se mora priznati da ima duha! Mislim prije svega na situacije koje nisu nimalo vesele, ali ih pojedinci redovito bacaju „na valcer“! Dnevno dobijem popriličan broj zafrkantskih e-mail poruka, a upravo prije minutu-dvije kolega mi je proslijedio foto-poruku (kad bih znala, rado bih je uvrstila u moj blog!). Radi se o zdravstvenoj iskaznici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje s pripadajućim logom na kojoj piše: AKCIJA – SVE PO 10 KN!! UPRAVO U TIJEKU!! UPUTNICA – 10 Kn!! RECEPT – 10 Kn!!
Mnogi bi rekli – da nije tragično, bilo bi smiješno! Ne bih uistinu ocjenjivala vrijednost noviteta koje nam je priredilo Ministarstvo zdravstva. Osobno, tih 30 kuna mjesečno nije mi problem, pa ni umnoženo nekoliko puta (za starce jedne i druge, muža i mene). Skoro da bih pristojbe plaćala svakomjesečno i bez osobne potrebe – samo nek' smo živi i koliko-toliko zdravi! Nažalost, u posljednje vrijeme imam osjećaj da sam stalno po razno-raznim ordinacijama. I što sam češće, sve mi je teže gledati očiti raspad zdravstvenog sustava.
Prije četiri dana mama mi se, pri odlasku na fizikalnu terapiju (grijanje i te sheme – jer joj je kičma u teškom klincu…) okliznula niz stepenice i prilično se skršila – tako da nije mogla ustati bez pomoći. Taj pad dogodio se, dakle, u zdravstvenoj ustanovi, tik pred vratima mjesta na koje je odlazila na terapiju. Grijanje je za taj dan (i za sve sljedeće dane) otpalo – ali, ženi je trebalo pružiti prvu pomoć! A neeee! Nije naručena! A zna se gdje je prva pomoć ili hitni trakt! Za poludit'! I sad, kaže moja mama toj pametnoj medicinskoj sestri („humanoj“ nadasve) – kako se ona iz čekaonice ionako nije u stanju pomaknuti, pa primili ju ili ne. U neko doba doktorica je ipak pozove u ordinaciju (očito je netko od pacijenata šapnuo doktorici za slučaj) – i ne uspijeva ustanovit radi li se o lomu neke od kostiju…pa joj savjetuje da ode kući (!!!), stavlja led i ako se oteklina ne bude povukla – svakako na Hitnu!
E sad, kako se stara dovukla do kuće, to ona najbolje zna. Uglavnom, četveronoške. Nitko joj nije ponudio pomoć (prijevoz), ona sama nije tražila, a brojeve naših mobitela i drugih brojeva baš i ne zna napamet! Uostalom, bila je toliko zdrmana od bolova da nije znala ni kako se zove. A to vas ne mora čuditi, jer je priča „završila“ tako da sam je odvezla u bolnicu, a kući je vratila s gipsom na nozi!