Pod urom

Listam današnji „Novi list“ pa kao i svake novine, krenem ih listati od zadnje stranice. Kako su i osmrtnice sastavni dio dnevnih novina, uočim jednu uistinu golemu – prekriva prostor veličine barem šest ili osam uobičajenih. Pogledam, učini mi se poznato prezime i shvatim da je riječ o istaknutijem prosvjetno-društvenom znanstveniku. Tu ogromnu osmrtnicu objavili su mu djelatnici Fakulteta na kojem je radio, dok je ispod te ogromne nešto manja, obiteljska. Pročitam, među ožalošćenima je: supruga dr. sc. „xy“; pa opet netko od obitelji sa prof. ili već nekom titulom…To naravno nisam uočila prvi put, ali svaki put kad vidim – iznova se zgrozim. Zar netko nekome kome bi trebao biti blizak – može biti dr., mr., prof, dipl. inž. ili štotijaznamšto, a ne suprug/a, dijete, rođak/inja i slično? Kakvo je to preseravanje? Prvi sam put to uočila kad je prije dvadesetak godina umrla nastavnica škole koju je pohađala moja sestra. Imala je dvije kćeri, a jedna je netom prije tog tužnog događaja diplomirala na Medicinskom fakultetu. I naravno, među ožalošćenima se dotična potpisala: kćer, dr. Sanja! Grozno.
Još razumijem ljude, koji nisu pretjerano bliski, a nisu ni rodbinski vezani, da nekome žele iskazati poštovanje ili divljenje, pa naglašavaju i u svakodnevnim susretima titule poznanika, susjeda. Pa tako uz obvezan pozdrav kažu „Dobar dan doktore“ ili „Dobar dan profesore“, ali kad članovi najuže obitelji to čine – e to nikako ne mogu razumjeti.
Odrasla sam u zgradi s čovjekom koji je danas liječnik. Osim što smo kao djeca zajedno hajsali po dvorištu i okolnom kvartu, i naši su roditelji bili prijatelji, pa je bilo razdoblja kad su zajedno provodili i radno aktivne godišnje odmore (berba grožđa, naprimjer). Dakle on je za mene oduvijek samo Željac i ne pada mi napamet zvati ga ikako drukčije. Moj otac, svaki put kad ga vidi, kaže mu, od milja – „Lipi moj doture.“ Ajde, to još i može proći, ali masu puta sam ga upozorila da je glupo stalno naglašavati kako je čovjek doktor i da ne razumijem zašto ga ne oslovljava imenom. Jednom smo tako imali sastanak kućnog savjeta i svako malo, netko bi mu se obratio isključivo titulom. Sve dok on sam nije pukao, a gotovo istovremeno i njegova supruga (inače i sama predavač na Medicinskom fakultetu) – naglasivši kako oni imaju svoje ime i prezime i da su im tu samo susjedi, a doktori su na svojimm radnim mjestima! Nisam sigurna da su svi shvatili!

Jutros sam prvi puta bila na zemljišno-knjižnom odjelu ili takozvanoj gruntovnici. Istina i ranije sam imala obveza tog tipa, ali mi ih je, redovito, obavljala prijateljica odvjetnica. Kako nikad nije htjela uzeti novčanu naknadu za učinjeno (uvijek bi rekla da ionako ide usput), morala sam se domišljati kako joj se odužiti. To me, nakon nekog vremena, počelo zamarati, jer mišljenja sam – družba je družba, a služba je služba. I onda sam joj rekla da ću očito morati potražiti nekog drugoga, s kojim neću imati osobni odnos, ili ću početi sve obavljati sama….I tako krenulo me.
Prije nešto više od tri godine kupila sam garsonijeru, vrlo minimalne kvadrature (točno 21,01 metara kvadratnih – e, a datum rođenja mi je 21. 1. pa sam odmah shvatila da mi je suđena), a tek prije mjesec dana stigla mi je službena obavijest kako mi se dozvoljava upis u zemljišne knjige. I onda sam nakon nekoliko tjedana odgađanja, dok nisam shvatila da ću, ne učinim li to u što skorije vrijeme, potpuno zaboraviti na svoju obvezu, odlučila zakoračiti u carstvo birokracije. Upadam tako u gruntovnicu, i već na ulazu lagano kiksnem. Portir, vrlo ljubazno kaže – „Da vidim vašu torbu!“, a ja glupača pomislim da mu se dopala, pa je hoće vidjeti. Upitno ga pogledam i u trenu shvatim da mi torbu treba pregledati kako bi ustanovio nosim li štogod nedozvoljenih sredstava. Ha-ha.ha. Koja sam ja priglupa naivka! Dođem tako do sobe 210, drugi kat, molit ću lijepo – i snimim laganu kolonicu – red od petnaestak ljudi. Stanem, što ću. Sigurno ih nikad nije manje. Uskoro primijetim jednu pravilnost – kako tko dođe na red, tako ga vraćaju po nešto (taksane marke, of course), a dok ne riješe taj pojedinačni slučaj, ne zovu sljedećeg...Naravno, shvatim da će se i meni takvo što dogoditi, jer otkud bih znala što mi sve treba da podignem vlasnički list? Gledam unaokolo, nigdje nikakvih uputa, obavijesti, a kamoli da postoji osoba zadužena samo za informacije! E, pa toga se treba sjetiti! Želi te li zaobići sve ljude u redu, samo kako biste od referenta saznali što vam sve treba za ono zbog čega ste došli, samo pokušajte. Čekajući tako, već pomalo nestrpljivo, pored mene, srećom prođe jedna od zaposlenih u gruntovnici (na putu do nekog od brojnih ureda). Zaskočim je pitanjem. Ona ipak, iako nevoljko, pogleda u moje papire, pa mi reče kako i meni trebaju takse u vrijednosti 20 kuna, koje mogu kupiti na najbližem kiosku, ali nikako ne, na primjer, u njihovoj zgradi na nekom od pet šaltera….I tako opet izađem iz reda, odoh do najbližeg kioska, vratih se ponovo u red. Uh, naporno mi je ovo bilo i pisati, a kamoli obaviti. Dođe mi da uokvirim svoj vlasnički list!