Pod urom

Jutros sam prvi puta bila na zemljišno-knjižnom odjelu ili takozvanoj gruntovnici. Istina i ranije sam imala obveza tog tipa, ali mi ih je, redovito, obavljala prijateljica odvjetnica. Kako nikad nije htjela uzeti novčanu naknadu za učinjeno (uvijek bi rekla da ionako ide usput), morala sam se domišljati kako joj se odužiti. To me, nakon nekog vremena, počelo zamarati, jer mišljenja sam – družba je družba, a služba je služba. I onda sam joj rekla da ću očito morati potražiti nekog drugoga, s kojim neću imati osobni odnos, ili ću početi sve obavljati sama….I tako krenulo me.
Prije nešto više od tri godine kupila sam garsonijeru, vrlo minimalne kvadrature (točno 21,01 metara kvadratnih – e, a datum rođenja mi je 21. 1. pa sam odmah shvatila da mi je suđena), a tek prije mjesec dana stigla mi je službena obavijest kako mi se dozvoljava upis u zemljišne knjige. I onda sam nakon nekoliko tjedana odgađanja, dok nisam shvatila da ću, ne učinim li to u što skorije vrijeme, potpuno zaboraviti na svoju obvezu, odlučila zakoračiti u carstvo birokracije. Upadam tako u gruntovnicu, i već na ulazu lagano kiksnem. Portir, vrlo ljubazno kaže – „Da vidim vašu torbu!“, a ja glupača pomislim da mu se dopala, pa je hoće vidjeti. Upitno ga pogledam i u trenu shvatim da mi torbu treba pregledati kako bi ustanovio nosim li štogod nedozvoljenih sredstava. Ha-ha.ha. Koja sam ja priglupa naivka! Dođem tako do sobe 210, drugi kat, molit ću lijepo – i snimim laganu kolonicu – red od petnaestak ljudi. Stanem, što ću. Sigurno ih nikad nije manje. Uskoro primijetim jednu pravilnost – kako tko dođe na red, tako ga vraćaju po nešto (taksane marke, of course), a dok ne riješe taj pojedinačni slučaj, ne zovu sljedećeg...Naravno, shvatim da će se i meni takvo što dogoditi, jer otkud bih znala što mi sve treba da podignem vlasnički list? Gledam unaokolo, nigdje nikakvih uputa, obavijesti, a kamoli da postoji osoba zadužena samo za informacije! E, pa toga se treba sjetiti! Želi te li zaobići sve ljude u redu, samo kako biste od referenta saznali što vam sve treba za ono zbog čega ste došli, samo pokušajte. Čekajući tako, već pomalo nestrpljivo, pored mene, srećom prođe jedna od zaposlenih u gruntovnici (na putu do nekog od brojnih ureda). Zaskočim je pitanjem. Ona ipak, iako nevoljko, pogleda u moje papire, pa mi reče kako i meni trebaju takse u vrijednosti 20 kuna, koje mogu kupiti na najbližem kiosku, ali nikako ne, na primjer, u njihovoj zgradi na nekom od pet šaltera….I tako opet izađem iz reda, odoh do najbližeg kioska, vratih se ponovo u red. Uh, naporno mi je ovo bilo i pisati, a kamoli obaviti. Dođe mi da uokvirim svoj vlasnički list!