Pod urom

Listam današnji „Novi list“ pa kao i svake novine, krenem ih listati od zadnje stranice. Kako su i osmrtnice sastavni dio dnevnih novina, uočim jednu uistinu golemu – prekriva prostor veličine barem šest ili osam uobičajenih. Pogledam, učini mi se poznato prezime i shvatim da je riječ o istaknutijem prosvjetno-društvenom znanstveniku. Tu ogromnu osmrtnicu objavili su mu djelatnici Fakulteta na kojem je radio, dok je ispod te ogromne nešto manja, obiteljska. Pročitam, među ožalošćenima je: supruga dr. sc. „xy“; pa opet netko od obitelji sa prof. ili već nekom titulom…To naravno nisam uočila prvi put, ali svaki put kad vidim – iznova se zgrozim. Zar netko nekome kome bi trebao biti blizak – može biti dr., mr., prof, dipl. inž. ili štotijaznamšto, a ne suprug/a, dijete, rođak/inja i slično? Kakvo je to preseravanje? Prvi sam put to uočila kad je prije dvadesetak godina umrla nastavnica škole koju je pohađala moja sestra. Imala je dvije kćeri, a jedna je netom prije tog tužnog događaja diplomirala na Medicinskom fakultetu. I naravno, među ožalošćenima se dotična potpisala: kćer, dr. Sanja! Grozno.
Još razumijem ljude, koji nisu pretjerano bliski, a nisu ni rodbinski vezani, da nekome žele iskazati poštovanje ili divljenje, pa naglašavaju i u svakodnevnim susretima titule poznanika, susjeda. Pa tako uz obvezan pozdrav kažu „Dobar dan doktore“ ili „Dobar dan profesore“, ali kad članovi najuže obitelji to čine – e to nikako ne mogu razumjeti.
Odrasla sam u zgradi s čovjekom koji je danas liječnik. Osim što smo kao djeca zajedno hajsali po dvorištu i okolnom kvartu, i naši su roditelji bili prijatelji, pa je bilo razdoblja kad su zajedno provodili i radno aktivne godišnje odmore (berba grožđa, naprimjer). Dakle on je za mene oduvijek samo Željac i ne pada mi napamet zvati ga ikako drukčije. Moj otac, svaki put kad ga vidi, kaže mu, od milja – „Lipi moj doture.“ Ajde, to još i može proći, ali masu puta sam ga upozorila da je glupo stalno naglašavati kako je čovjek doktor i da ne razumijem zašto ga ne oslovljava imenom. Jednom smo tako imali sastanak kućnog savjeta i svako malo, netko bi mu se obratio isključivo titulom. Sve dok on sam nije pukao, a gotovo istovremeno i njegova supruga (inače i sama predavač na Medicinskom fakultetu) – naglasivši kako oni imaju svoje ime i prezime i da su im tu samo susjedi, a doktori su na svojimm radnim mjestima! Nisam sigurna da su svi shvatili!