Pod urom

31.05.2005., utorak

Kraj školske godine! Zar već?

Predugo me nema, zar ne? Razloga – bezbroj. Jedan od značajnijih – problemi s računalom kod kuće. Dala sam, u međuvremenu, zahtjev za ADSL-om, a skidam ISDN. U tijeku su lagane pripreme za odlazak u Moskvu sredinom lipnja. Našla sam ekipu iz Rijeke koja također ide na istu konferenciju, pa mi je ipak malo lakše.
Rezervirala sam, napokon, termin za godišnji odmor – od 30. srpnja do 13. kolovoza bit ću u apartmanskom naselju u Tisnom (Murter). Prvi sam put tamo bila prošle godine i jako mi se dopalo. Prošlogodišnjih tjedan dana učinilo mi se uistinu premalo vremena za pravi pasivni odmor tipa parkiraj auto i budi stalno u kupaćem kostimu ili krpici-dvije…Taman nakon što ti dva do tri dana treba da se opustiš i shvatiš da si ipak na godišnjem odmoru, već moraš razmišljati o odlasku. Zato ove godine pičim dva tjedna, pa makar mi i prisjelo. Ostatak godišnjeg, a to je barem tjedan dana više, bit ću, standardno u Zadru i njenoj okolici (relacija Sukošan – Zaton – Posedarje). U svim tim mjestima borave meni dragi prijatelji i onda svakodnevno šaram unaokolo. Jedva čekam. No, dotad mi valja preživjeti i kraj školske godine i hrpu poslovnih obveza.
Jučer sam bila na informacijama starijoj kćeri (podsjećam, prvi razred gimnazije) i generalno – nemam razloga za nezadovoljstvo (čvrsta, čvrsta četvorka – npr. mogla bi izvući prosjek 4,2 – za 0,1 više nego nakon prvog polugodišta), ali… Uvijek postoji to nesretno ALI. Naime, nikako mi ne uspijeva ući u njen mentalni sklop – sklona mi je servirati poluinformacije, koje ja osobno nazivam – lažima. Jer što mogu biti neizrečene tj. prešućene činjenice? Kad je pitam za razlog – šuti.
Sutra me pak čeka odlazak na posljednji roditeljski sastanak u ovoj školskoj godini mlađoj kćeri....

- 12:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

19.05.2005., četvrtak

Vic mjeseca

Ma, morala sam vam ga ispričati.


Ženin ljubavnik dolazi u kuću dok je suprug na poslu. Njen devetogodišnji sin dođe nenadano kući, ugleda ih i sakrije se u garderobni ormar kako bi ih i dalje promatrao. Muž također dođe kući. Žena strpa ljubavnika u ormar, ne znajući da joj je sin već unutra...
Dječak: - Mračno je ovdje.
Muškarac: - Da, mračno je.
Dječak: - Imam nogometnu loptu.
Muškarac: - To je lijepo.
Dječak: - Želiš li je kupiti?
Muškarac: - Ne, hvala.
Dječak: - Moj tata je vani.
Muškarac: - OK, koliko?
Dječak: - 250 EUR
Nakon nekoliko tjedana muškarac i dječak se ponovo susretnu u ormaru.
Dječak: - Mračno je ovdje.
Muškarac: - Da, mračno je.
Dječak: - Imam tenisice za nogomet.
Prisjećajući se što se zadnji put dogodilo, muškarac upita: - Koliko?
Dječak: - 750 EUR.
Muškarac uzdahne: - U redu.
Par dana kasnije, otac kaže sinu: - Uzmi loptu i tenisice, idemo se igrati!
Dječak odgovori: - Ne mogu, prodao sam loptu i tenisice.
Otac upita: - Za koliko si ih prodao?
Dječak: - Za 1.000 EUR
Otac: - To je grozno, kako si mogao tako opelješiti svoje prijatelje... to je puno više nego što te dvije stvari stvarno vrijede! Sad te vodim u crkvu da se ispovjediš!!!
Otac odvede sina u crkvu, gurne ga u ispovjedaonicu pa zatvori vrata.
Dječak: - Mračno je ovdje.
Pop: - Ne počinji mi opet s tim sranjem...

- 14:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.05.2005., srijeda

Smiješi mi se dalek put

Moja potrošačka euforija, najavljena u prethodnom postu imala je skromne rezultate - dvije tanke proljetne majice, jednu zanimljivu knjigu (čitam, čitam „Majke – kćeri, odnos utroje“) i poklon mužu (još je u mojoj ladici na poslu – a riječ je o, nadam se, finom mirisu) za skorašnji rođendan. Materijale sam odnijela kod krojačice, ali nemam precizan rok mogućih proba. Uglavnom, sašit će mi hlače (crne), tuniku (crna podloga sa svijetlozelenim uzorcima) i ljetni sako kratkih rukava na žarkonarančaste, krem i crne pruge.
U međuvremenu sam bila na službenom putu u Zagrebu, pa sam usput svratila u trgovinu „Siscia“, s namjerom da ušićarim koji kostimić, ako je kojim slučajem na sniženju. Bilo ih je, ali ne baš po mom ukusu. Čak sam isprobala dva – ali ne znam u kojem sam više izgledala – tetinski ili babski, kako god hoćete. Odustala, srećom. Jer da su me nagovarali, tko zna, možda bih popustila i imala u ormaru još jedan u nizu rijetko nošenih odjevnih predmeta.
Ali ono čime vam se moram pohvaliti jest mogućnost da idući mjesec odem službeno na dva dana u Moskvu! Još sam u šoku. Nazvali me nadređeni i kažu kako bi bilo dobro da nazočim određenoj konferenciji. Velim ja – O.K. misleći kako će se konferencija vjerojatno održati u Opatiji, u najboljem slučaju u Dubrovniku. Istog trenutka na e-mail dobijem program - a oči mi se razrogačile do kraja. Gledam i ne vjerujem – zbivanje se događa u President hotelu u Moskvi 16. i 17. 6.! I sad, recite – što da radim?

- 12:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #

11.05.2005., srijeda

Potrošačka groznica

Obožavam plastični novac. I kad imam dovoljno gotovine, radije ponudim peglanje kartice. Tako imam lakši uvid u vlastitu potrošnju. Unatoč tomu, često se znam čuditi (kao puran glisti) gledajući ispis priheftan uz račun – ooooo, opet sam pretjerala, malo sam se prepeglala….
Jednom mjesečno, kad mi se zaključi potrošnja zadana OD – DO, (a takav dan je danas za jednu od kartica), osjećam se lagana kao perce….jer, otvara mi se nova mogućnost, (ne)ograničenog trošenja. Dakle, Dinersica mi je spremna za nove akcija….mmmm. Za par dana stiže i Am-Ex, koji je, istina, opterećen brojnim obročnim otplatama, ali neke od njih i završavaju svoj ciklus…
Između ostalog, danas mi je na tekući račun „sjela“ i plaća. Vrijeme se, napokon, smirilo. Sunce na prozorčiću. Pa kud ćeš boljeg poticaja za trošenje?

- 14:22 - Komentari (23) - Isprintaj - #

09.05.2005., ponedjeljak

Naporan vikend

Iza mene je prilično naporan vikend. Jest da i stalne promjene vremena mogu utjecati na laganu glavobolju, ali čini mi se da moja pomutnja u glavi može „zahvaliti“ višku subotnjo-nedjeljnih događaja.
Kćer od najbolje prijateljice jučer je imala prvu pričest. Misa je počela u 10 sati, a završila tek iza podneva. Iako je bilo dinamično (svirao je bend uživo – za nepovjerovati!), kičma mi se raspala od stajanja. A kako prije odlaska u crkvu nisam stigla ništa ubaciti u kljun, i želudac me opasno upozoravao koliko ga mučim. Moja mlađa kćer upućivala mi je molećive poglede, sve u nadi da ću joj prikratiti muke („Mama, meni je dosadno!“), ali….izdržali smo. A što smo i mogli? Crkva prenapučena, kao i uvijek za takve prigode, a mi dovoljno blizu oltara da bi uopće i pokušale izaći. Vani pak, kiša nošena vjetrom, dobro nas je oprala dok smo dotrčali do auta. Još jedan u nizu mojih kišobrana otišao je u nepovrat. Dok smo stigli do Pobri (mjesto između Opatije i Matulja), gdje smo bili na zajedničkom svečanom ručku, vrijeme se smirilo i potpuno razvedrilo. A tada pogled na Kvarner toliko zablista da vam redovito izmami uzdah. Kući sam se vratila kasno poslijepodne, tek da bih se presvukla. Na programu je bila i druga predstava na festivalu malih scena, za koju sam odavno kupila karte. Da nije bilo tako – nikad ne bih ukomponirala ta dva događaja u isti dan. Onako presita, morala sam uložiti dodatni napor da se uključim u fututristički ambijent predstave znakovitog naslova „Nigdje nikog nemam“. Izdržala.
Dan ranije, dakle, u subotu, obavila kupovinu. Cilj pogađate? Poklon za ranije spomenutu prvopričesnicu. Za takve prigode, svi se slažu, nema druge neko svratiti do kojeg zlatara. Što sam i učinila. Međutim, prolazeći Korzom, bila sam zaprepaštena količinom buke – sve je dopiralo s jednog područja – omiljenog lokalnim političarima. Svi su se angažirali kako bi, kao, privukli birače/glasače. Uglavnom oko njih viđam beskućnike i tešku socijalu. Brižni ljudi – to im je prilika da pojedu koju, u predizborne svrhe, besplatnu srdelicu ili palačinku. Drugi pak dijele crvene ruže. Užas! Gade mi se svi ti nadripolitičari. U što su se pretvorili? Kavu sam otišla popiti na sporedni gradski trg, kako bih na miru prolistala novine. Oko mi je, međutim, zapelo i za jedan, meni dosad nepoznati, dakle, novi dućan s tkaninama. Ušla. I izašla s tri materijala. Dopali mi se – iako još ne znam točno što ću s njima.
Kod kuće je pao brzinski ručak (puretina i blitva), lagano spremanje i čišćenje, a onda dolaskom večeri – opet izlazak. Pozvali su nas prijatelji, kako mi u šali znamo reći, na „slavonsku veče“. Ona je, naime, Slavonka i nikad se boljih kolača nisam najela nego li u nje. Ali to je uvijek „samo“ desert (ovog puta radilo se o kolaču zvanom Ledeni vjetar ). Prethodno smo, naravno, uživali u okusima kulena, kulenove seke, finog sira i vina.
Ne čini li vam se sve ovo ipak prenapornim?

- 14:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.05.2005., srijeda

Žensko iskustvo

Preksinoć je u Rijeci, Gavellinom predstavom „Prije sna“, otvoren 12. međunarodni festival malih scena. Kao što je mojim stalnim čitateljima znano, teškom mukom sam se dočepala ulaznica. Ali tek pred početak predstave sam shvatila i zašto – na malu scenu HKD teatra stane otprilike 150 gledatelja. Kad od tog broja oduzmete uzvanike – od pomoćnika ministra kulture, gradonačelnika sa suprugom, brojnih novinara, članova žirija do kolega glumaca iz riječkog kazališta te ponekim sponzorima – ne vjerujem da je stvarno prodano niti 50 ulaznica. Pa u tom broju moje dvije su naprosto – čudo.
U drami „Prije sna“ (tekst Lada Kaštelan, režija Nenni Delmestre), likovi su smješteni u bolničku sobu ginekološkog odjela. Riječ je, dakle, o tipičnom ženskom iskustvu isprepletenom sa socijalnom i profesionalnom pozadinom pacijentica. Jer u istoj je sobi sažet raspon– od žene sa sela (tradicionalno- patrijahalni mentalitet) do mlade urbane djevojke koja potpuno drukčije poima muško-ženske odnose. Između njih su i one koje u materijalnom smislu imaju sve, ali moraju ulagati dodatne napore ne bi li ostvarili majčinstvo (umjetna oplodnja), zatim prevarene supruge (spontani pobačaj), ali i srednjovječne žene, sveučilišne profesorice koja je na odjelu zbog karcinoma.
Postoji, naravno i muški dio priče – upoznajemo neke od partnera koji dolaze u vrijeme bolničkih posjeta ili se o njima naprosto priča.
Ali ne bih više o tome. Htjela sam vam reći da je i ova predstava učvrstila moj stav o tome da muškarci, samom činjenicom što to jesu, ne mogu sudjelovati u onim našim tipično ženskim sudbinama. Oni se mogu manje ili više truditi, biti senzibilni, pokušati pomoći – ali razumijeti emocije žene nakon, primjerice, spontanog pobačaja – čini mi se nemogućim. Uostalom, to su nakon predstave priznali i kazališni kritičari, naglasivši tako im svojstvenu – mušku površnost.





- 11:14 - Komentari (27) - Isprintaj - #

02.05.2005., ponedjeljak

Vikend okupan suncem

„Zadre grade, kad mi draga dođe, provest ću je di još nije bila, da lipote vidi tvoje mila…“ – nisam posve sigurna idu li stihovi točno tako, ali melodija te pjesme uvijek mi odzvanja u ušima pri ulasku u, meni, posebno dragi grad. Vrijeme je bilo predivno – sunčano i mirno. Izvalila sam se na rivi, osluškujući zvukove morskih orgulja. Treba to doživjeti – najljepši zalazak sunca uz očaravajuću glazbu mora.
Našla sam se s prijateljicom, najprije na kavi, a onda smo završile u restorančiću - na ručku. Tema za razgovor – bezbroj. Ona je u fazi prikupljanja potrebne papirologije za kupnju stana. Otišle smo zajedno pogledati zgradu u kojoj se nalazi njezinih životnih 60-ak kvadrata.
Predvečer smo otišli na otočić, poznat po arhitektonskoj stravi i užasu. Pogađate, zar ne? Vir je u pitanju. Prvi put sam tamo bila. Osim što sam vidjela brojne fotografije koje svjedoče o nevjerojatnom građevinskom zločinu, prvi put sam zašla na taj upropašteni teritorij. Do Vira krenete iz Zadra u pravcu Nina, a onda put Privlake pa mostom na Vir. Tamo su, naime, vikend proveli moji prijatelji iz Rijeke, pa je pao brzinski dogovor i poziv na janjetinu s ražnja i mladu kapulicu. Predjelo – neizostavne šparoge na lešo s tvrdo kuhanim jajima.
Ponukana onim što sam u kratkom vremenu vidjela, odlučila sam na Vir doći drugom prilikom i s fotoaparatom u rukama. Tu se ima što zabilježiti. Ali kad je već tako (a čini se da se tu više ništa ne može popraviti), od tog mjesta napravila bih turističku atrakciju – nek' ljudi dolazi s raznih strana svijeta vidjeti kolika je moć bespravne gradnje.
Prespavala sam u starini mojih roditelja. Nedavno je bila u njoj i moja sestra, pa je kuća, srećom prilično sređena, što znači da je prethodno nisam morala čistiti. Nedjelju sam baš odmarala – pila kavu u dvorištu, čavrljajući sa susjedima. Na brzinski ručak došli su mi frendovi iz Zadra. U kasno poslijepodne već smo morali natrag – autoputom do Žute Lokve, a onda spuštanje do Senja na kavu. Trg je bio prepun ljudi, a među njima, gle slučajnosti, susreli smo drage ljude i što drugo - vrijeme za kavu se neočekivano oduljilo….


- 14:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se