Pod urom

Iza mene je prilično naporan vikend. Jest da i stalne promjene vremena mogu utjecati na laganu glavobolju, ali čini mi se da moja pomutnja u glavi može „zahvaliti“ višku subotnjo-nedjeljnih događaja.
Kćer od najbolje prijateljice jučer je imala prvu pričest. Misa je počela u 10 sati, a završila tek iza podneva. Iako je bilo dinamično (svirao je bend uživo – za nepovjerovati!), kičma mi se raspala od stajanja. A kako prije odlaska u crkvu nisam stigla ništa ubaciti u kljun, i želudac me opasno upozoravao koliko ga mučim. Moja mlađa kćer upućivala mi je molećive poglede, sve u nadi da ću joj prikratiti muke („Mama, meni je dosadno!“), ali….izdržali smo. A što smo i mogli? Crkva prenapučena, kao i uvijek za takve prigode, a mi dovoljno blizu oltara da bi uopće i pokušale izaći. Vani pak, kiša nošena vjetrom, dobro nas je oprala dok smo dotrčali do auta. Još jedan u nizu mojih kišobrana otišao je u nepovrat. Dok smo stigli do Pobri (mjesto između Opatije i Matulja), gdje smo bili na zajedničkom svečanom ručku, vrijeme se smirilo i potpuno razvedrilo. A tada pogled na Kvarner toliko zablista da vam redovito izmami uzdah. Kući sam se vratila kasno poslijepodne, tek da bih se presvukla. Na programu je bila i druga predstava na festivalu malih scena, za koju sam odavno kupila karte. Da nije bilo tako – nikad ne bih ukomponirala ta dva događaja u isti dan. Onako presita, morala sam uložiti dodatni napor da se uključim u fututristički ambijent predstave znakovitog naslova „Nigdje nikog nemam“. Izdržala.
Dan ranije, dakle, u subotu, obavila kupovinu. Cilj pogađate? Poklon za ranije spomenutu prvopričesnicu. Za takve prigode, svi se slažu, nema druge neko svratiti do kojeg zlatara. Što sam i učinila. Međutim, prolazeći Korzom, bila sam zaprepaštena količinom buke – sve je dopiralo s jednog područja – omiljenog lokalnim političarima. Svi su se angažirali kako bi, kao, privukli birače/glasače. Uglavnom oko njih viđam beskućnike i tešku socijalu. Brižni ljudi – to im je prilika da pojedu koju, u predizborne svrhe, besplatnu srdelicu ili palačinku. Drugi pak dijele crvene ruže. Užas! Gade mi se svi ti nadripolitičari. U što su se pretvorili? Kavu sam otišla popiti na sporedni gradski trg, kako bih na miru prolistala novine. Oko mi je, međutim, zapelo i za jedan, meni dosad nepoznati, dakle, novi dućan s tkaninama. Ušla. I izašla s tri materijala. Dopali mi se – iako još ne znam točno što ću s njima.
Kod kuće je pao brzinski ručak (puretina i blitva), lagano spremanje i čišćenje, a onda dolaskom večeri – opet izlazak. Pozvali su nas prijatelji, kako mi u šali znamo reći, na „slavonsku veče“. Ona je, naime, Slavonka i nikad se boljih kolača nisam najela nego li u nje. Ali to je uvijek „samo“ desert (ovog puta radilo se o kolaču zvanom Ledeni vjetar ). Prethodno smo, naravno, uživali u okusima kulena, kulenove seke, finog sira i vina.
Ne čini li vam se sve ovo ipak prenapornim?