Pod urom

Ponoć je prošla. Čekam. Mlađa kćer mi je sa svojom plesnom skupinom otputovala danas (danas? - točnije jučer) za Zagreb, jer su imali nastup u sklopu međunarodnog tjedna suvremenog plesa. Krenuli su za Rijeku iza 21 h, ali nisu dugo dogurali – zbog kvara na BUS-u još čekaju negdje na autoputu kraj Karlovca. Zamjenski BUS poslan je iz pravca Rijeke, ali još ga čekaju.... Sad sam već lagano nestrpljiva...srećom da su nam dostupni mobitelom, ali svejedno. Duboka je noć.
Ove subote trebala bih na dva dana otići do Zadra. Nadam se da se plan neće izjaloviti – za petak mi je najavljen dolazak majstora koji će mi postaviti ugradbeni ormar u hodnik. Završe li to u obećano vrijeme, u subotu gibam prema jugu. Da i ja čujem zvukove morskih orgulja. Da udahnem dah Kalelarge i vidim neke drage ljude. Zadar je inače grad koji jako, jako volim. U blizini toga grada moji roditelji imaju starinu i od kada znam za sebe, sve svoje blagdane provodila sam tamo. Osim rođaka, stekla sam i brojne prijatelje, od kojih su mnogi studirali u Rijeci. Ovdje smo nastavljali s prijateljevanjem, a sada, kada dođem lijepo je znati da imam frendicu pravnicu u HEP-ovoj «Elektri», prijatelja kirurga u zadarskoj bolnici, turističku djelatnicu u hotelu «Kolovare», socijalnu radnicu u tamošnjem Centru za socijalni rad...
Upravo saznajem da zamjenski BUS još nije stigao do naše djece. Nemirna sam i ne mogu više ni o čemu razmišljati.

Prekjučer sam se vratila s dvodnevnog putovanja. U četvrtak, 21. travnja krenula sam poslom – pravac Slavonija. Na jednoj od benzinkih crpki, nakon Zagreba, napravila sam pauzu da bih popila kavu i pojela jedan od «Montaninih» sendviča. U tom lokalu susrela sam i moje sugrađanine, koji su se također uputili u istom pravcu – dakle, za Osijek. Kako to njima nije bio prvi odlazak u najveći slavonski grad, a s obzirom da meni jest – potražila sam nekoliko praktičnih savjeta. Nakon njihove preporuke, mobitelom sam rezervirala smještaj u hotelu.
Prije Osijeka, nakratko sam se zaustavila u Đakovu, da uživo vidim velebnu katedralu. Potom sam nastavila nepreglednom slavonskom ravnicom do konačnog odredišta - najprije u poslovnicu moje tvrtke na radni sastanak. Potom šetnja gradom i napokon, večera u «Slavonskoj kući», smještenoj u Tvrđi. Neki su se odlučili za čobanac, ja ipak za fiš. Pili smo frankovku i uživali u ambijentu, slušajući bećarce («Ej, mjeseče, stara bekrijo, gdje si zoru sakrio? U zoru, sve se zarumeni, samo želja ostade u meni!»).
Eto – to je ukratko ljepši dio priče. Međutim ono što sam intuitivno osjetila jest nešto što vam želim reći. Ne tvrdim da sam u pravu, ali osjetila sam Osijek kao tužan grad. Grad koji kao da je na izdisaju. Gotovo beživotan. Ne mogu vam to objasniti, ali to je nešto što se osjeti u zraku. I u toj nekoj mučnoj tišini, šetajući uz Dravu, došla sam i do novootvorenog hotela – ispred kojeg se osjetio žestok nemir – previše patroliranja policije, brojni kamermani, užurbani reporteri....Nisam mogla dokučiti što se događa? Mjere osiguranja su se pojačavale – nisam bila sigurna u ono što vidim. Ali potvrda viđenoga pojasnile su mi kasnovečernje vijesti koje sam odgledala u sobi hotela. Bio je to premijer Sanader sa svojom HDZ-ovom svitom. Smijenili Glavaša.
Sutradan sam nastavila radno. Ali sa svojim kolegama morala sam prokomentirati veliku vijest za Osijek. Domaćini podržavaju Glavaševu ideju, ali nisu sretni što je baš on iznio rečenu inicijativu – jer na toj slavonsko-baranjskoj regionalnoj listi mnogi su viđeniji javni djelatnici. No ipak o tome nismo duljili – imali smo važnijih zadataka.
Po završetku sastanka, produžila sam autom do Vukovara. Zaustavila sam se u centru. Grad prepun, uglavnom besposlenih ljudi, izgubljenih pogleda. Ruševine. Među njima pokoja obnovljena zgrada ili samo njezin dio. Naravno, u pitanju je zgrada banke ili poslovnica T-Coma, trgovina Konzuma i slično. Obnovljne kuće, među mnogima, kako bi domaćini rekli – «nemalterisanima», uglavnom nose natpise «Odvjetnik». Pokoji javni bilježnik, sudski tumač. Čini se da toj struci jedino dobro ide.
Potražila sam i ulicu u kojoj sam jednom bila kao djevojčica kod obitelji žene moga ujaka. Zvala se, još pamtim, Ulica Stjepana Supanca. Sad nosi drugo ime – jednostavno i lijepo: Tri ruže. Tamo više nema nikog. Njihovu zemlju zaposjeli su drugi, ostao je još tako mali dio zemlje, nekadašnjeg bogatstva. Sjećam se tog prekrasnog voćnjaka i vrta iza kuće....Još jedan tužan grad.

Tko ima informaciju – ima moć – istina je u koju ne treba ni najmanje sumnjati. A kad spoznate da se potvrda te činjenice uvukla u tako nevažne segmente života, što je tek s onima od životne važnosti?
U Rijeci se, naime, već dvanaestu godinu za redom održava međunarodni festival malih scena, tijekom mjeseca svibnja. Prilika je to da, u desetak dana odvijanja festivala, pogledam vrlo kvalitetne predstave. Već unaprijed se zna koje su predstave proglašene hit predstavama, pa je jagma za ulaznicama tim veća. Od otprilike deset do dvanaest predstava na programu, odlučim se za dvije, najviše tri. Cijena ulaznica nije prevelika (ove godine su po 60 kuna), ali kad se pomnoži puta dva (suprug i ja) pa još s tri predstave – nije baš ni beznačajna stavka.
Međutim, ono što sam primijetila jest to da na tim predstavama među publikom uvijek viđam iste face. O.K. Rekao bi čovjek – stalna kazališna publika. Ali ne radi se samo o tome – jer je riječ o stalnoj, ali povlaštenoj publici! E, a na to popi*dim.
Ulaznice su se počele prodavati 15. travnja, od 12 sati. Tu informaciju prenijela mi je frendica dan ranije nego li je informacija o tome uopće objavljena u lokalnim novinama i radiopostajama. Dakle imala sam informaciju unaprijed! Ali, što to vrijedi, kad mi je usput napomenula da - ne pojavim li se točno u podne na prodajnom mjestu, neću dobiti ulaznicu, jer su unaprijed rezervirane (za one povlaštene!).
Na „prodajnom“ mjestu pojavila sam se dvadeset minuta prije starta prodaje ulaznica. Djevojka za pultom nevoljko je započela razgovor na tu temu, jer nije još vrijeme….poštujem pravilo i kažem da ću sačekati do podneva, ali odlučim se ne micati s pulta. Želim biti prva. Kad je vidjela da ne odustajem, priupita me za koje sam to predstave zainteresirana. Pružim joj papirić na kojem su uredno bili napisani datumi s imenima predstava. Već na prvoj odabranoj (2. svibnja – „Prije sna“ u izvedbi Gavelle), tužno je slegnula ramenima rekavši kako nema ni jedne jedine ulaznice! What? Prodaja nije počela, a ulaznica nema? Pa tko tu koga zavlači? Njoj je, naravno, neugodno, ali, veli cura, karte su se ostavile za odabrane (gradski uglednici, sponzori i slični), pa ako tko od njih vrati ulaznice, bit će toliko dobra da me nazove i obavijesti me o tome. Dogovor je postignut, pa sam preuzevši ulaznice za one preostale dvije predstave, otišla. Taman kad sam stigla na radno mjesto, djevojka me obavijestila da je ipak „pronašla“ ulaznice za traženu večer.
Ja sam, tako, sebe namirila. Ali što je s onima koji su obavijest pročitali toga dana, pa su se tek kući usuglasili na koje će predstave ići? Ma, stvarno bi ih trebalo raskrinkati. Neka već jednom kažu kako se festival malih scena organizira za zatvoreni krug prijatelja, poznanika i moćnika.

U Hrvatskoj se provodi antropometrijsko istraživanje na uzorku od 30.000 stanovnika zastupljenih po svim županijama, a sve kako bi se odredili HR konfekcijski brojevi, točnije hrvatski standardi. Sadašnji konfekcijski brojevi, što ih podrazumijevamo kad izgovaramo riječ „naši“, zapravo su brojevi preuzeti iz bivše nam države (dakle, po JUS-u), a s njima, kažu mi, nećemo u Europu.
Sve sam to saznala od dvije krasne djevojke, apsolventice Tekstilno-tehnološkog fakulteta, koje su dobile zadatak da na području Primorsko-goranske, Ličko-senjske i Istarske županije odrade istraživanje tj. potrebna mjerenja. Naša firma ustupila im je prostor na dva tjedna, a svi smo mi zamoljeni da svoja tijela prepustimo mjerenju.
Rado sam im se dala u ruke. Priča počinje s godinama života i mjestom rođenja, a potom mjerenjima sličnima kao u krojačice, međutim mnogo su potpunija. Sve je razrađeno u tančine, tako da vam i list noge mjere na tri mjesta (donji, srednji, gornji). Dakle, osnovne mjere vam mogu reći: visina 171 cm, obujam grudi 101 cm; struk 75 cm; bokovi 99,5 cm! Eto, sad sam saznala da mi nedostaje tih pišljivih centimetar i pol! Kad god kupim „naš“ broj 42 ili talijanski broj 46, suknje ili hlače – moram sužavati u bokovima. Istina, to svaki put i nije nužno (kad se podijeli na dva boka, viška je svega 0.75 cm, pa samo picajzlama to zna smetati) – ali ipak, učinila sam to nekoliko puta.
Inače, mjerenje je bilo pojedinačno, ali na inzistiranje moje kolegice, u tu prostoriju ušle smo zajedno. Meni nije smetalo. Kad je nju priupitala za mjesto rođenja, skoro ju nisu htjele mjeriti jer ne pripada u nijednu od istraživanih županija. Žena je, naime, rođena u Kninu, a i izgledom potvrđuje pripadnost takozvanom dinarskom tipu. A to u prijevodu znači – hoda tako da se pod njom zemlja trese. Kako je imala jaku želju da je detaljno izmjere, nagovaranju sam se pridružila i ja, dometnuvši da njene mjere svrstaju pod grešku metode. Ha, ha, baš smo se dobro zabavile!

U petak mi je stigla „čestitka“ od T-Coma, zvana račun. Ne znaš tko je pozamašnoj svotici više doprinio – moja malenkost, stalno blogajući ili starija kćer, stalno pričajući. Muž i otac se, blago rečeno, uznemirio i priprijetio. Tih se prijetnji ne bojim. Nisam se suprotstavljala izrečenom, ali onog trenutka kad bi ih pokušao provesti u djelo – bojim se da bi bilo „fajta“. Ali neću sad o tome.
Htjedoh vam reći da u Rijeci puše nenormalna bura. Neki kažu olujna, a neki orkanska. Ne znam koliko ih bofora razlikuje, al' da nosi sve pred sobom, istina je. More je zapjenilo, sve huči, fijuče i žviždi. Noćas oka sklopila nisam. Imala sam osjećaj da će me doslovce otpuhati s 14. kata. Neboder se uistinu njihao. Baš onako kao kad se osjeti potres. Prethodno je pak kišilo i pljuštalo. Jutros, kad sam ugledala automobile na parkingu ispred zgrade, nisam mogla vjerovati: Kao da su bili zavaljani u vreće s krumpirima. Prljava, prljava kiša.

Ošišao me. Frizer za žene. Na vizitki stoji: Remy R. Perivančić. Ovo slovo R u sredini – znači da se lik zove Ramče. Po izgledu, čini mi se da mu je to pravo ime. Fura se na neku kreativnost. Tek što sam sjela kako bi mi njegova pomoćnica oprala bujnu kosu, započeo je prodajni razgovor. A to mrzim. Konverzacija započinje otprilike ovako: „Mogu li vam oprati kosu šamponom za farbanu kosu?“ Mislim si – o čemu ova priča? Kosu farbam dugi niz godina i to se vidi i iz aviona. Pa kažem:“Naravno da možete.“ A ona će:“Dobro. Ali to vam ima posebnu cijenu…“ Tako je bilo i s regeneratorom – opet samo za farbanu kosu….a i to ima svoju cijenu, naravno.
O.K. – uistinu nisam razmišljala o tomu koliko ću platiti taj svoj eksperiment. Ali zaboga, šuti, radi i naplati! Ne moram ja znati da njihov svaki pokret zlata vrijedi.
A onda je napokon počelo šišanje. Ramče je bio lagano iznerviran činjenicom da imam novine u rukama. Uzviknuo je: „Štoooo? Vi mislite listati novine dok vas šišam? To ne dozvoljavam!“ Nasmijala sam se. Pazi ti umjetnika – novine ga dekoncentriraju, kao fol! Taština je u pitanju, dakako. Morala sam „uživati“ u svakom njegovom pokretu, a pokreta je bilo mali milijun…Ma da ste to mogli vidjeti. Više od sat vremena je on mene štrickao, grickao, kickao i rekao – „Eto tako vas je vidim!“
Rezime: frizura otkačena, neravna i može se uz pomoć voska i nekih čudotvornih sprejeva (koje također mogu kupiti u njegovom salonu) namiještati na masu načina. Tako svaki dan mogu imati drukčiju frizuru! Pazi, molim te! Da ne bih stalno visila kod njega kako bi danonoćno izgledala cool. Nabila sam sunčane naočale i izašla, pomalo očajna i totalno očerupana (tješim se – narast će). Produžila sam na tržnicu. Poznanicima se nisam javljala, a nitko me u prolazu nije ni prepoznao. Odjurila sam kući i počela spuštati izdignute repiće i pramenčiće kose, kako bih izgledala barem malo normalnije.
A sad redom – reakcije okoline: mlađa kćer se dugo nije mogla zaustaviti smijati, hihotati, cerekati; starija kćer je uzviknula – Zakon!; muž je rekao: pa gdje si Lyza Minelli?;frendice su rekle da mi je O.K., ali da me je ipak prilično oglulio (s obzirom na prethodnu dužinu kose); danas na poslu svi primjećuju promjenu i imaju potrebu komentirati. Uglavnom – sviđa im se.
Ne znam kako će se kosa ponašati kad je prvi put operem. A do tada – pokušavam se priviknuti.