Umijeće prosječnosti
21.04.2013.
Paul Gauguin
Najgori osjećaj koji čovjek može imati jest osjećaj manje vrijednosti. Nesposobnosti. Nepodobnosti. Neznanja.
Stoga čovjek radi sve što može da mu taj osjećaj nikada ne priđe blizu – ili ga izbija iz sebe redom, radom i disciplinom ili, manje hitlerovski, jednostavno spušta letvicu niže….još niže. Nisko.
U većini slučajeva čovjek uloži neki redaradi trud. Trud koji ga, bar tako misli, odvaja od potpunog tuduma i –ništa. Nema dodatnih pitanja, nema gladi za znanjem, nema besanih noći. Nema kompliciranih emocija ni gledanja u zvijezde. Nema ni osjećaja da si govno na cesti, jer ne pokušavaš, ne lutaš - pa i ne padaš.
Studirala sam dugo, predugo. Osjećaj nedostatnosti pomiješao se sa osjećajem da sada već ozbiljno zaostajem u svemu i da sam mali čovjek okružen velikim ljudima, a ti veliki ljudi znaju sve, dok sam ja tako mala. Trudila sam se odličnim ocjenama barem malo premostiti taj jaz.
Danas, dok ispisujem ove retke, ne mogu se načuditi toj liliputanskoj fazi jer sam u međuvremenu na tragikomičan način shvatila da ljudi ne znaju puno, nisu riznice znanja i da je sve nadoknadivo, a nadoknadivo je možda baš zato što oko vas nitko ne galopira.
Počela sam raditi prepuna poštovanja prema tim velikim stručnjacima koji su se meni pred očima ispuhavali kao baloni. OVO me plašilo? Radi OVOG sam toliko odugovlačila? Čekajte ljudi, OVO sam gledala kao nedostižni ideal? Gdje su ti stručnjaci? Gdje je onaj moment kad padnete na guzicu u nečijoj prisutnosti i date si u zadatak biti takvi kad narastete?
Moja porazna saznanja su sljedeća: ljudi u pravilu ne uče, barem ne u svom punom kapacitetu i svaka nova informacija ili rupa u znanju koja prijeti izaći na vidjelo im ne predstavlja izazov već izaziva takvu kombinaciju straha, panike i zlobe koja se inače viđa samo u meksičkim sapunicama, kad netko ima amneziju dok netko drugi spava s nečijim zločestim bratom blizancem i radi ti o glavi.
Ljudi uče onoliko koliko u hodu i tijekom godina moraju naučiti, drugim riječima skupljeno znanje im se više dogodilo, kao sloj prašine koji slučajno pokupiš kaputom dok izlaziš iz auta. Ako dovoljno dugo sjediš nad abecedom, dogodit će se i tebi pokoje slovo.
Ako samo na trenutak pomisliš da si baš ti nova verzija nevjerojatne priče o uspjehu, mrzit će te ko Nemca. A što sad to tebe zanima? Šta zašto je to tako? Zato što jest. Kako misliš di to piše? To se tako oduvijek radi.
Nevjerojatno je koliko malo je potrebno da vas mrze: otiđite sami na kavu pod pauzom i otvorite knjigu. Još je nevjerojatnije koliko je tek malo potrebno da vas vole: komplimentirajte ili, još bolje, gazite. Što je ponašanje ružnije, to je veća razina perverzne verzije strahopoštovanja - jer nema samopoštovanja. Tu bi valjda i najuporniji iznadprosječni um odustao od želje da se uklopi – normalan čovjek ne ide za time da tlači i ne zanimaju ga sljedbenici kojima treba pastir, k tome još i pastir koji je neuko i pokvareno govno.
Amelia E. Barr
Isti traže iste. Ili možda postaju istima, da ne bi bili sami, ne znam. Znam samo da se umjetnici prosječnosti kreću u grupama i napadaju u kružocima. Tko će ti potvrditi da si najbolji stručnjak kojeg je svijet ikad vidio nego drugi, jednakovrijedni stručnjak? Na kavi. Višesatnoj. Dok posao čeka. Da ga još jednom odradiš maestralno nezainteresirano i osrednje. Radila bih ja i bolje, ali plaćaju me premalo. Šef me mrzi. Mars je u sedmoj kući. Sulejman je u pet.
Shobhaa Dé
Druga verzija maestralno prosječnih jest de luxe verzija; naši političari, šefovi, profesori i nekadašnji idoli. Ako barem malo održavaš moždane vijuge, neminovno dolazi trenutak kada se pitaš kako je moguće da ti taj kreten određuje kako da radiš, živiš, misliš. Nije da ga ne bih poslušala, ali kako poslušati nekoga tko evidentno zna manje od tebe? Trudi se manje, jer ga nije briga, ali se zato prezentira na očigledno učinkovit način?
But by some sort of instinct, they feel that they ought to and it makes them feel guilty. So they'll bless and follow anyone who gives them a justification for not thinking. Anyone who makes a virtue - a highly intellectual virtue - out of what they know to be their sin, their weakness and their guilt...
They envy achievement, and their dream of greatness is a world where all men have become their acknowledged inferiors.
They don't know that that dream is the infallible proof of mediocrity, because that sort of world is what the man of achievement would not be able to bear”
Ayn Rand, Atlas Shrugged
Voli se one koji nam prosječnost ne zamjeraju, već je potiču i slave.
I zato nam je lipo i kad nas vara. Hajduk, Dinamo, Hrvatska. Tarapana i nirvana. Kruha i igara.
Bolest se proširila i na one koji misle da su pametni. Novinari ne postoje, vidim samo skup gladnih i slabo pismenih ljudi sa erudicijom kišne gliste koji me napadaju crnom kronikom i žutilom dok se Walter Cronkite okreće u grobu. Ono što je u duši, to i na papiru, kako kod mene tako i kod njih, fuck it. Jako ih mrzim što mi pokušavaju servirati strah i crnilo, a još ih više mrzim jer ne rade svoj posao.
Osrednje se zatim prelije i na druge aspekte života. Pa se tješiš da u životu nema savršeno, da ste zato s onim koji vas ne voli ili vas uopće ne vidi. Gdje onda dobro dođu pjesmuljci i serijice kao i stupidni statusi na fejsu da vas anesteziraju.
Bilo kakvi snovi, vizije, ambicije i želje gledaju se kao čin luđaka. A što ti stalno ideš kući sa toliko knjiga. Bolje bi ti bilo da rodiš - biće te nije još pitao, a? Ti i tvoja škola, to nije normalno, stavljaš si prevelike ciljeve. Živiš u snovima. Što ti misliš tko si. Ne ide to tako u životu.
Stremljenje nečem boljem, nečem velikom, danas se tretira gotovo kao bolest, jer tko si ti da se drzneš izaći iz žabokrečine? Čak i oni koji misle da nisu žabokrečina to jesu. Sve se izjednačava, umanjuje, tolerira, Bože tolerancijom smo počeli zvati nezainteresiranost. Bolji ste prijatelj ako povlađujete, jer to znači da tolerirate, dok je kritika izraz frustriranih i jadnih. A što je sa ljubavlju i svim onim rečenicama koje su teške i neugodne i treba ih i može izreći samo netko tko vas doista voli i kome je stalo? Gradimo živote koji nemaju neugodne trenutke.
A meni se čini da je baš u neugodnim trenucima ključ.
Nije mjerilo novac. Ni popularnost. Ni moć. Ni titula ni moja štikla ni frendovi na fejsu ni frendovi uživo. Mjerilo je je li ti teško, je li te strah, i je li ti IPAK lijepo – jer se ne lažeš. Mjerilo je pitaš li se, tražiš li, želiš li i pokušavaš li. Mjerilo je pričaš li iskreno i hrabro sam sa sobom, u tišini svoje sobe, ili zaglušuješ svoje misli da te ne svrbe previše? Mjerilo je pričaš li zaista sa onima koji su ti navodno bliski, koliko god možda neugodno bilo.
Istina je, u životu nema savršeno. Jer je život i neoprana kosa i hrpa računa kao i romantični vikend za dvoje koji si prijavila svim svojim frendicama. Život je težak, lijep, kompliciran i debilan. Život vrijeđa, tuče, voli i neviđeno mazi. Pitanje je samo hoćeš li ga se potruditi shvatiti i održati tu j***nu letvicu visoko….najviše.
Richard Yates, Revolutionary Road
Oznake: Mediokriteti, prosječnost
komentiraj (15) * ispiši * #
