Pitanje je otkad se čovjek zapravo laže. Dokad vam se povremene čudne, uznemirujuće misli čine tek posljedicom lošeg dana ili prevelike sitničavosti, a kada počinje istinski denial? I koliko dugo je čovjek sposoban držati glavu u pijesku?

Ne treba sebe pretjerano šibati oko toga. Dobro je ako čovjek sam sebe već dobro poznaje, istina, ali ništa ne može garantirati da više nikad u životu nećemo stati na minu ili pri nekom krajnje površinskom čišćenju duše otkriti krater velik kao kuća.

Krateri bole. I zato dolazi denial kao divan flaster. Da ne gledaš ono što je ispod, ne razmišljaš, ne upireš i ne osvrćeš se. Sa godinama je, barem meni, sve teže. Glava i srce slabo dozvoljavaju flastere – ili ću sanjati da sam loše, ili ću se razboliti, ili će se toliko simptoma pomiješati da mi neće biti spasa.
Negdje nakon tih povremenih sitnih propitivanja ili uboda koji bole, ali su još uvijek dovoljno raspršeni da im ne pridajete veliku važnost, počinje faza kada ipak slutite da stiže oluja. Denial počinje tako da umanjujete vrijednost oluje, ne toliko iz straha koliko od umora i navike da plovite mirnim morem.
Iako zapravo nikada ne plovite mirnim morem. A oluja vas nikada ne pita je li vam sad zgodno – ona jednostavno dođe – jer je vrijeme.



Zakopat ću se u posao. Družit ću se intenzivno. Popit ću koju. Sve samo da ne ostaneš nasamo sa svojim mislima. Okrenut ću sve na šaljivu stranu. Nije nikome idealno. Iako svi pomišljaju prvo na ljubavne odnose, mene puno više fascinira denial koji sebi uspijevam stvoriti u obiteljskim ili prijateljskim odnosima.

Sljedeći trenutak koji ne mogu sebi objasniti jest, nakon slutnje da je oluja neizbježna, pokušaj da izaberete idealan trenutak – kao da ne želite inkomodirati svijet stanjem svoje duše. Vrlo opipljiv primjer: ulovila sam se jednom kako sebi govorim da nije zgodno da se posvađam iz dubine duše dok ne prođe obiteljski rođendan. Postoji li savršeni timing da se popuca po šavovima? Nakon silnog čačkanja po sebi, kako uopće mogu pomisliti da je to moguće? Znam kad slijedi potop. Koliko god se pravila da ne znam.

Je li denial počeo popuštati zato što se bliži Božić ili bih se i inače našla u jednakom stanju za ovim stolom prebirući svoje misli i osjećaje, ne znam. Znam da sam davno naučila da je jako loša ideja utišavati svoj unutarnji glas. U mom slučaju, to je ozbiljno loša ideja za koju sam jednom platila skupu cijenu i za koju mi tijelo još ne oprašta.

Odlijepi taj flaster i vidi što ćeš, Espadrilo.

Voljela bih pomoć. Neonski znak.
A nema toga. Skok je na svakome od nas.
Voljela bih učiti iz pogrešaka, svaki put. I voljela bih znati što to u biti znači, učiti iz pogrešaka.
Što je uopće bila pogreška. Je li ono što je godilo, a kasnije boljelo, bila pogreška?
S druge strane, mogu li zaista reći da bih sve učinjeno ponovila? Ne mogu i znam da ne bih. Vidim pouku u nekim događajima, ali ipak, ne bih ih sve ponovila.
Je li rješenje u tome da volim sve svoje, i najveće pogreške i da unaprijed oprostim sebi sve one koje ću tek napraviti?

Poetično to zvuči, ali u životu ne bude poetično i ne odlazi se u sumrak obogaćen bitnim spoznajama dok je svemir u ravnoteži.
Teško je kad odužiš školovanje pa je put ka dobrom poslu trnovitiji. Bolno je kada znaš da su te godine krivih riječi upućenih članovima obitelji dovele do toga da i danas pokušavaš izgraditi odnos kakav bi htjela.
Ljubav koju jednom pustiš, jer nisi skočila, ti kasnije u odabranim trenucima fino raspara utrobu, sustavno i do temelja. Dođu nove ljubavi, posao, i brat ti se nasmiješi, istina. Novi trenuci stare stavljaju u perspektivu i pokazuju da je sve imalo nekog smisla.
Ne smeta bol toliko koliko činjenica da godine prolaze.
Ima li dovoljno života za učenje na pogreškama?
I koja mi je uopće alternativa? Kada samu sebe ne čujem od buke koju mi radi srce, dok glava još nije ni blizu iste spoznaje?

E.