Nisam vam dospjela reci

28.05.2011.

Iako vas volim, bolite me sve vise i vise. Shvatila sam da me boli uloga koju ste mi tako lagano dodijelili. Nekoliko anegdota iz proslosti (odabranih, onih koje sluze slici koju ste o meni stvorili), nekoliko drugih anegdota koje ste potpuno zaboravili ili stavili u neki tamni zakutak svoje svijesti, i ja sam to sto jesam: dobra, losa, ovakva, onakva.

Mislim da me ne boli toliko sto nisam ono sto ste mi prilijepili. Vise me boli sto biste me vi trebali poznavati najbolje, pa se pitam ima li tu uopce volje? Je li mi lakse uputiti ruznu rijec, pogled, sutnju, je li lakse ne truditi se?

Ovo nije samosazalijevajuci moment, ovo je ustanak protiv svega sto mi je nametnuto, a ne osjecam kao svoje, dosta je bilo bijesa koji godinama krcka u meni, jer ste me odlucili proglasiti dovoljno jakom i dovoljno krivom da otrpim sva vasa sranja. Kada vasa krivnja dolazi na red? Je li ona i dalje i uvijek opravdana mojom, prevelikom i neiskupljivom krivnjom?

Za razliku od vas, ja vas vec dugo ne krivim ni za sto. Neke od vas nikad ni nisam krivila.
I ovu golemu tugu danas pripisujem sebi. Jer sam u jednom trenutku povjerovala vasoj slici mene.

Ne smetam ja vama zato sto ne valjam.

Smetam vam jer valjam.

I postoji velika mogucnost da shvatite kad bude prekasno. Sto me boli, jer ste moja krv, moji prijatelji, moje najblize, moje najdugovjecnije. Jer ste trebali biti moj vjetar u ledja, moj potporni stup, moja oaza. Jer se osjecam zakinuto i pomalo glupasto, iskreno; u meni i dalje cuci more ljubavi koje je trebalo ici u smjeru najblizih, biti im vjetar u ledja, potporni stup, oaza. Ali pustimo neka prodje jos koja godina, i smijmo se meni jos malo kad kazem da imamo tako malo vremena.


E.

l

Škatula za sne

16.05.2011.

Znamo da zivota nema bez snova, rekao je Nele. Ne mogu na snove gledati kao na programirane ciljeve u zivotu, ciljevi poput onih koliko cu zaradjivati, za koga se udati i koliko potomaka imati su mi smijesni….snove gledam kao na komadice onoga sa cime smo rodjeni, a sto smo uspjeli sacuvati od izumiranja kroz odrastanje.

Sigurno da se snovi mijenjaju ili korigiraju kroz godine, ali temeljni osjecaj koji mi napuni srce je uvijek isti. Volim zamisljati trenutke u kojima sve poprimi smisao, u kojima sam jedna od onih pocascenih cudesnoscu svemira, bilo da se radi o divnoj osobi pored mene, o navali smijeha ili o ozbiljnijim i konkretnijim situacijama zahvaljujuci kojima se osjecam dijelom necega veceg, viseg. Istina, mozda samo umisljam, ali znamo da zivota nema bez snova.

Danas sam, puna sebe i odlucna da dodjem do novih revolucionarnih spoznaja, shvatila da me ispunjavaju trenuci u kojima prkosim talogu koji zivot nanosi. Isti ti trenuci me ujedno i bole, jer znace suprotstavljanje ljudima koji nam znace, navikama koje su nam toliko dugo bile ugodne i drze nas daleko od nepoznatog.

Ne gustam bas kad moram zarezati u pravcu svojih najmilijih. Medjutim, Isusove godine su me dovele do saznanja da moram. Jer znamo da zivota nema bez snova.

Sto me dovodi do poante price: postoji li uopce prevelika cijena da bi se ocuvali snovi? Kada vidim koliko mi znace i sto se dogadja u mome srcu kada snovi postanu stvarnost, da li je lakse prihvatiti bol koja ponekad dodje kao kolaterala? Nisam li ponekad previse ostajala zatocena u toj boli, razmisljajuci kako je nepravedna i koliko me snuzdi, umjesto da razmisljam zasto to radim, cemu me to vodi, sto to sveto cuvam tako jako da nijedna zrtva ne bi trebala biti prevelika?

I kad sam kod toga, mozda nije zgorega konacno sebi jasno reci, narediti ako treba, da nijedna zrtva nije prevelika? Jesam li zaista spremna cuvati svoje snove pod svaku cijenu? Cini se da jesam, jer moji snovi su, osim sto su MOJI, vrlo bazicni i svode se tek na osjecaj…..kada se nadjem u trenutku gdje zivim neki od svojih snova, sve sjeda na mjesto u djelicu sekunde, mogu gledati u zvijezde i zahvaljivati im, znajuci da sam ukrala dijelic vjecnosti za sebe. I tada ZNAM da zivota nema bez snova.


l

Kanjon Drine

07.05.2011.

S jedne strane se promijenilo toliko toga, a s druge strane gotovo nista. Zvuci blesavo, ali tako trenutno izgleda moj zivot. Plivam uzvodno, cudim se svemu sto pluta pored mene, na trenutke se nadjem ispod povrsine vode, zatim isplivam nekako na povrsinu, malo se sazalijevam, psujem sve po redu svima onima koji su mi pokazali svoju ruzniju stranu, razmisljam cemu uopce sve ovo skupa ako su te najblizi u stanju tako silovito gurnuti na dno.


Predugo sam bila uvjerena da mi trebaju i potporni stupovi, obitelj, prijatelji, prijateljice, pokoji normalan kolega.

Kada vidim svoje rijeci na papiru, vec mi je jasno da imam toliko toga….i da, koliko je god tesko, neki odnosi odsada odlaze u proslost. Odlaze jer me bole, jer ne osjecam da me vide, I jer nisam vise sigurna zelim li ja gledati njih. Muci me sto je zivot toliko kratak, toliko banalan koliko i dubok i cudesan, i gotovo sam sigurna da tu cudesnost cine upravo odnosi koje imam sama sa sobom i sa drugim ljudima.

A drugi ljudi mi se vec dugo cine dalekima i ne sasvim shvatljivima, uhvatila me epidemija neshvacanja, od jutarnje voznje na posao kada gotovo simultano osjecam ogromnu ljubav i bijes prema Neletu (jer volim slusati ”Kanjon Drine jednako koliko ne volim Emira Kusturicu), do pauze na poslu kada raznjezena citam o 50 godina od legendarnih voznji autobusima po americkom jugu ne bi li se stalo na put rasizmu i tek nekoliko trenutaka kasnije naletim na podatak da je ista organizacija koja je stajala iza ovih suludo hrabrih ljudi nesto godina kasnije ucinila ugandskog diktatora (i u slobodno vrijeme ljudozdera) svojim dozivotnim clanom. Veceri nisu nista laganije, anesteziram se smijesnim i ludim, ali cim ostanem sama sa sobom, stvari su mi kronicno nejasne. Gledam na svojim policama korice knjiga koje su mi nekad nesto znacile, korice knjiga koje mi jos uvijek znace, gledam Jergovica, gledam tko bio me slijedeci mogao ostaviti u nekuzenju.

Kada su se kriticki tekstovi prestali pisati iz empaticnog kuta, kuta osobe koja misli, slusa, osjeca i razmislja i pokusava doci do odgovora, a ne do opravdanja da i dalje mrzi, ne voli ili ne podnosi, da i dalje gleda svisoka, ili da se osjeca nisko, najnize?

Ako nisam Tito, onda sam Ante. Ako nisam Rumke, onda sam Jugoslaven.
Crno ili bijelo. Lijevo ili desno. Sjever ili jug. Rozga ili Seve.

Fascinira me kojom brzinom nerazumno postaje popularno, samo zato jer je glasno i bezobrazno. Deracina je najcesce ipak samo deracina, ne ideali. Zavijanje praceno sisama jos nikada nije bilo izraz emancipiranosti umjetnice, a ultradesna i ultralijeva vristanja su precesto tek bolesna ambicija ili puno priprostije rjesavanje elementarne egzistencije na provjeren i najbrzi nacin.

Kada bismo svi imali milijun dolara, bi li barem malo popustilo urlanje, rezanje, kurvanje po Big Brotheru, prodavanje ideologije koja ima najbolju prodju? Ili bismo se opet koprcali u istoj kaljuzi, jer bi nam bolesno jako bio potreban i drugi milijun?

Ne trebaju mi istomisljenici, trebaju mi misljenici sa srcem. Trebaju mi takvi potporni stupovi, kako bih osjecala da zivot ima smisla. Treba mi da mi netko kaze da se sa mnom slaze jednako koliko mi treba kako bi mi ukazao na drugi kut gledanja, na probleme i shvacanja koji mi dosad nisu pali na pamet. Iznad svega mi treba da se volimo. Barem kao ljudska bica.
Da se ponadam kako Nele i dalje ima dusu.
Trebaju mi ljudi sa kojima mogu biti razlicita bez bolesne zelje da budem opozicija, cak i kada to uopce nisam. Trebaju mi Ljudi.




l

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se