Iako vas volim, bolite me sve vise i vise. Shvatila sam da me boli uloga koju ste mi tako lagano dodijelili. Nekoliko anegdota iz proslosti (odabranih, onih koje sluze slici koju ste o meni stvorili), nekoliko drugih anegdota koje ste potpuno zaboravili ili stavili u neki tamni zakutak svoje svijesti, i ja sam to sto jesam: dobra, losa, ovakva, onakva.

Mislim da me ne boli toliko sto nisam ono sto ste mi prilijepili. Vise me boli sto biste me vi trebali poznavati najbolje, pa se pitam ima li tu uopce volje? Je li mi lakse uputiti ruznu rijec, pogled, sutnju, je li lakse ne truditi se?

Ovo nije samosazalijevajuci moment, ovo je ustanak protiv svega sto mi je nametnuto, a ne osjecam kao svoje, dosta je bilo bijesa koji godinama krcka u meni, jer ste me odlucili proglasiti dovoljno jakom i dovoljno krivom da otrpim sva vasa sranja. Kada vasa krivnja dolazi na red? Je li ona i dalje i uvijek opravdana mojom, prevelikom i neiskupljivom krivnjom?

Za razliku od vas, ja vas vec dugo ne krivim ni za sto. Neke od vas nikad ni nisam krivila.
I ovu golemu tugu danas pripisujem sebi. Jer sam u jednom trenutku povjerovala vasoj slici mene.

Ne smetam ja vama zato sto ne valjam.

Smetam vam jer valjam.

I postoji velika mogucnost da shvatite kad bude prekasno. Sto me boli, jer ste moja krv, moji prijatelji, moje najblize, moje najdugovjecnije. Jer ste trebali biti moj vjetar u ledja, moj potporni stup, moja oaza. Jer se osjecam zakinuto i pomalo glupasto, iskreno; u meni i dalje cuci more ljubavi koje je trebalo ici u smjeru najblizih, biti im vjetar u ledja, potporni stup, oaza. Ali pustimo neka prodje jos koja godina, i smijmo se meni jos malo kad kazem da imamo tako malo vremena.


E.