S jedne strane se promijenilo toliko toga, a s druge strane gotovo nista. Zvuci blesavo, ali tako trenutno izgleda moj zivot. Plivam uzvodno, cudim se svemu sto pluta pored mene, na trenutke se nadjem ispod povrsine vode, zatim isplivam nekako na povrsinu, malo se sazalijevam, psujem sve po redu svima onima koji su mi pokazali svoju ruzniju stranu, razmisljam cemu uopce sve ovo skupa ako su te najblizi u stanju tako silovito gurnuti na dno.


Predugo sam bila uvjerena da mi trebaju i potporni stupovi, obitelj, prijatelji, prijateljice, pokoji normalan kolega.

Kada vidim svoje rijeci na papiru, vec mi je jasno da imam toliko toga….i da, koliko je god tesko, neki odnosi odsada odlaze u proslost. Odlaze jer me bole, jer ne osjecam da me vide, I jer nisam vise sigurna zelim li ja gledati njih. Muci me sto je zivot toliko kratak, toliko banalan koliko i dubok i cudesan, i gotovo sam sigurna da tu cudesnost cine upravo odnosi koje imam sama sa sobom i sa drugim ljudima.

A drugi ljudi mi se vec dugo cine dalekima i ne sasvim shvatljivima, uhvatila me epidemija neshvacanja, od jutarnje voznje na posao kada gotovo simultano osjecam ogromnu ljubav i bijes prema Neletu (jer volim slusati ”Kanjon Drine jednako koliko ne volim Emira Kusturicu), do pauze na poslu kada raznjezena citam o 50 godina od legendarnih voznji autobusima po americkom jugu ne bi li se stalo na put rasizmu i tek nekoliko trenutaka kasnije naletim na podatak da je ista organizacija koja je stajala iza ovih suludo hrabrih ljudi nesto godina kasnije ucinila ugandskog diktatora (i u slobodno vrijeme ljudozdera) svojim dozivotnim clanom. Veceri nisu nista laganije, anesteziram se smijesnim i ludim, ali cim ostanem sama sa sobom, stvari su mi kronicno nejasne. Gledam na svojim policama korice knjiga koje su mi nekad nesto znacile, korice knjiga koje mi jos uvijek znace, gledam Jergovica, gledam tko bio me slijedeci mogao ostaviti u nekuzenju.

Kada su se kriticki tekstovi prestali pisati iz empaticnog kuta, kuta osobe koja misli, slusa, osjeca i razmislja i pokusava doci do odgovora, a ne do opravdanja da i dalje mrzi, ne voli ili ne podnosi, da i dalje gleda svisoka, ili da se osjeca nisko, najnize?

Ako nisam Tito, onda sam Ante. Ako nisam Rumke, onda sam Jugoslaven.
Crno ili bijelo. Lijevo ili desno. Sjever ili jug. Rozga ili Seve.

Fascinira me kojom brzinom nerazumno postaje popularno, samo zato jer je glasno i bezobrazno. Deracina je najcesce ipak samo deracina, ne ideali. Zavijanje praceno sisama jos nikada nije bilo izraz emancipiranosti umjetnice, a ultradesna i ultralijeva vristanja su precesto tek bolesna ambicija ili puno priprostije rjesavanje elementarne egzistencije na provjeren i najbrzi nacin.

Kada bismo svi imali milijun dolara, bi li barem malo popustilo urlanje, rezanje, kurvanje po Big Brotheru, prodavanje ideologije koja ima najbolju prodju? Ili bismo se opet koprcali u istoj kaljuzi, jer bi nam bolesno jako bio potreban i drugi milijun?

Ne trebaju mi istomisljenici, trebaju mi misljenici sa srcem. Trebaju mi takvi potporni stupovi, kako bih osjecala da zivot ima smisla. Treba mi da mi netko kaze da se sa mnom slaze jednako koliko mi treba kako bi mi ukazao na drugi kut gledanja, na probleme i shvacanja koji mi dosad nisu pali na pamet. Iznad svega mi treba da se volimo. Barem kao ljudska bica.
Da se ponadam kako Nele i dalje ima dusu.
Trebaju mi ljudi sa kojima mogu biti razlicita bez bolesne zelje da budem opozicija, cak i kada to uopce nisam. Trebaju mi Ljudi.