1. Denial

22.12.2013.

Pitanje je otkad se čovjek zapravo laže. Dokad vam se povremene čudne, uznemirujuće misli čine tek posljedicom lošeg dana ili prevelike sitničavosti, a kada počinje istinski denial? I koliko dugo je čovjek sposoban držati glavu u pijesku?



Ne treba sebe pretjerano šibati oko toga. Dobro je ako čovjek sam sebe već dobro poznaje, istina, ali ništa ne može garantirati da više nikad u životu nećemo stati na minu ili pri nekom krajnje površinskom čišćenju duše otkriti krater velik kao kuća.

Krateri bole. I zato dolazi denial kao divan flaster. Da ne gledaš ono što je ispod, ne razmišljaš, ne upireš i ne osvrćeš se. Sa godinama je, barem meni, sve teže. Glava i srce slabo dozvoljavaju flastere – ili ću sanjati da sam loše, ili ću se razboliti, ili će se toliko simptoma pomiješati da mi neće biti spasa.
Negdje nakon tih povremenih sitnih propitivanja ili uboda koji bole, ali su još uvijek dovoljno raspršeni da im ne pridajete veliku važnost, počinje faza kada ipak slutite da stiže oluja. Denial počinje tako da umanjujete vrijednost oluje, ne toliko iz straha koliko od umora i navike da plovite mirnim morem.
Iako zapravo nikada ne plovite mirnim morem. A oluja vas nikada ne pita je li vam sad zgodno – ona jednostavno dođe – jer je vrijeme.



Zakopat ću se u posao. Družit ću se intenzivno. Popit ću koju. Sve samo da ne ostaneš nasamo sa svojim mislima. Okrenut ću sve na šaljivu stranu. Nije nikome idealno. Iako svi pomišljaju prvo na ljubavne odnose, mene puno više fascinira denial koji sebi uspijevam stvoriti u obiteljskim ili prijateljskim odnosima.

Sljedeći trenutak koji ne mogu sebi objasniti jest, nakon slutnje da je oluja neizbježna, pokušaj da izaberete idealan trenutak – kao da ne želite inkomodirati svijet stanjem svoje duše. Vrlo opipljiv primjer: ulovila sam se jednom kako sebi govorim da nije zgodno da se posvađam iz dubine duše dok ne prođe obiteljski rođendan. Postoji li savršeni timing da se popuca po šavovima? Nakon silnog čačkanja po sebi, kako uopće mogu pomisliti da je to moguće? Znam kad slijedi potop. Koliko god se pravila da ne znam.

Je li denial počeo popuštati zato što se bliži Božić ili bih se i inače našla u jednakom stanju za ovim stolom prebirući svoje misli i osjećaje, ne znam. Znam da sam davno naučila da je jako loša ideja utišavati svoj unutarnji glas. U mom slučaju, to je ozbiljno loša ideja za koju sam jednom platila skupu cijenu i za koju mi tijelo još ne oprašta.

Odlijepi taj flaster i vidi što ćeš, Espadrilo.

Worldwide suicide

04.12.2013.

Voljela bih pomoć. Neonski znak.
A nema toga. Skok je na svakome od nas.
Voljela bih učiti iz pogrešaka, svaki put. I voljela bih znati što to u biti znači, učiti iz pogrešaka.
Što je uopće bila pogreška. Je li ono što je godilo, a kasnije boljelo, bila pogreška?
S druge strane, mogu li zaista reći da bih sve učinjeno ponovila? Ne mogu i znam da ne bih. Vidim pouku u nekim događajima, ali ipak, ne bih ih sve ponovila.
Je li rješenje u tome da volim sve svoje, i najveće pogreške i da unaprijed oprostim sebi sve one koje ću tek napraviti?

It is a mistake
to try to look to far ahead.
The chain of destiny
can only be grasped
one link at a time.
Winston Churchill


Poetično to zvuči, ali u životu ne bude poetično i ne odlazi se u sumrak obogaćen bitnim spoznajama dok je svemir u ravnoteži.
Teško je kad odužiš školovanje pa je put ka dobrom poslu trnovitiji. Bolno je kada znaš da su te godine krivih riječi upućenih članovima obitelji dovele do toga da i danas pokušavaš izgraditi odnos kakav bi htjela.
Ljubav koju jednom pustiš, jer nisi skočila, ti kasnije u odabranim trenucima fino raspara utrobu, sustavno i do temelja. Dođu nove ljubavi, posao, i brat ti se nasmiješi, istina. Novi trenuci stare stavljaju u perspektivu i pokazuju da je sve imalo nekog smisla.
Ne smeta bol toliko koliko činjenica da godine prolaze.
Ima li dovoljno života za učenje na pogreškama?
I koja mi je uopće alternativa? Kada samu sebe ne čujem od buke koju mi radi srce, dok glava još nije ni blizu iste spoznaje?

E.

Umijeće prosječnosti

21.04.2013.


„There is always a heavy demand for fresh mediocrity. In every generation the least cultivated taste has the largest appetite“
Paul Gauguin

Najgori osjećaj koji čovjek može imati jest osjećaj manje vrijednosti. Nesposobnosti. Nepodobnosti. Neznanja.
Stoga čovjek radi sve što može da mu taj osjećaj nikada ne priđe blizu – ili ga izbija iz sebe redom, radom i disciplinom ili, manje hitlerovski, jednostavno spušta letvicu niže….još niže. Nisko.
U većini slučajeva čovjek uloži neki redaradi trud. Trud koji ga, bar tako misli, odvaja od potpunog tuduma i –ništa. Nema dodatnih pitanja, nema gladi za znanjem, nema besanih noći. Nema kompliciranih emocija ni gledanja u zvijezde. Nema ni osjećaja da si govno na cesti, jer ne pokušavaš, ne lutaš - pa i ne padaš.



Studirala sam dugo, predugo. Osjećaj nedostatnosti pomiješao se sa osjećajem da sada već ozbiljno zaostajem u svemu i da sam mali čovjek okružen velikim ljudima, a ti veliki ljudi znaju sve, dok sam ja tako mala. Trudila sam se odličnim ocjenama barem malo premostiti taj jaz.
Danas, dok ispisujem ove retke, ne mogu se načuditi toj liliputanskoj fazi jer sam u međuvremenu na tragikomičan način shvatila da ljudi ne znaju puno, nisu riznice znanja i da je sve nadoknadivo, a nadoknadivo je možda baš zato što oko vas nitko ne galopira.
Počela sam raditi prepuna poštovanja prema tim velikim stručnjacima koji su se meni pred očima ispuhavali kao baloni. OVO me plašilo? Radi OVOG sam toliko odugovlačila? Čekajte ljudi, OVO sam gledala kao nedostižni ideal? Gdje su ti stručnjaci? Gdje je onaj moment kad padnete na guzicu u nečijoj prisutnosti i date si u zadatak biti takvi kad narastete?
Moja porazna saznanja su sljedeća: ljudi u pravilu ne uče, barem ne u svom punom kapacitetu i svaka nova informacija ili rupa u znanju koja prijeti izaći na vidjelo im ne predstavlja izazov već izaziva takvu kombinaciju straha, panike i zlobe koja se inače viđa samo u meksičkim sapunicama, kad netko ima amneziju dok netko drugi spava s nečijim zločestim bratom blizancem i radi ti o glavi.



Ljudi uče onoliko koliko u hodu i tijekom godina moraju naučiti, drugim riječima skupljeno znanje im se više dogodilo, kao sloj prašine koji slučajno pokupiš kaputom dok izlaziš iz auta. Ako dovoljno dugo sjediš nad abecedom, dogodit će se i tebi pokoje slovo.
Ako samo na trenutak pomisliš da si baš ti nova verzija nevjerojatne priče o uspjehu, mrzit će te ko Nemca. A što sad to tebe zanima? Šta zašto je to tako? Zato što jest. Kako misliš di to piše? To se tako oduvijek radi.
Nevjerojatno je koliko malo je potrebno da vas mrze: otiđite sami na kavu pod pauzom i otvorite knjigu. Još je nevjerojatnije koliko je tek malo potrebno da vas vole: komplimentirajte ili, još bolje, gazite. Što je ponašanje ružnije, to je veća razina perverzne verzije strahopoštovanja - jer nema samopoštovanja. Tu bi valjda i najuporniji iznadprosječni um odustao od želje da se uklopi – normalan čovjek ne ide za time da tlači i ne zanimaju ga sljedbenici kojima treba pastir, k tome još i pastir koji je neuko i pokvareno govno.

“Mediocrity is always in a rush; but whatever is worth doing at all is worth doing with consideration. For genius is nothing more nor less than doing well what anyone can do badly.”
 Amelia E. Barr

Isti traže iste. Ili možda postaju istima, da ne bi bili sami, ne znam. Znam samo da se umjetnici prosječnosti kreću u grupama i napadaju u kružocima. Tko će ti potvrditi da si najbolji stručnjak kojeg je svijet ikad vidio nego drugi, jednakovrijedni stručnjak? Na kavi. Višesatnoj. Dok posao čeka. Da ga još jednom odradiš maestralno nezainteresirano i osrednje. Radila bih ja i bolje, ali plaćaju me premalo. Šef me mrzi. Mars je u sedmoj kući. Sulejman je u pet.




“Mediocrity comforts the masses. Mediocrity is a likeable attribute.”
 Shobhaa Dé


Druga verzija maestralno prosječnih jest de luxe verzija; naši političari, šefovi, profesori i nekadašnji idoli. Ako barem malo održavaš moždane vijuge, neminovno dolazi trenutak kada se pitaš kako je moguće da ti taj kreten određuje kako da radiš, živiš, misliš. Nije da ga ne bih poslušala, ali kako poslušati nekoga tko evidentno zna manje od tebe? Trudi se manje, jer ga nije briga, ali se zato prezentira na očigledno učinkovit način?

“People don't want to think. And the deeper they get into trouble, the less they want to think.
But by some sort of instinct, they feel that they ought to and it makes them feel guilty. So they'll bless and follow anyone who gives them a justification for not thinking. Anyone who makes a virtue - a highly intellectual virtue - out of what they know to be their sin, their weakness and their guilt...
They envy achievement, and their dream of greatness is a world where all men have become their acknowledged inferiors.
They don't know that that dream is the infallible proof of mediocrity, because that sort of world is what the man of achievement would not be able to bear”
 Ayn Rand, Atlas Shred


Voli se one koji nam prosječnost ne zamjeraju, već je potiču i slave.
I zato nam je lipo i kad nas vara. Hajduk, Dinamo, Hrvatska. Tarapana i nirvana. Kruha i igara.
Bolest se proširila i na one koji misle da su pametni. Novinari ne postoje, vidim samo skup gladnih i slabo pismenih ljudi sa erudicijom kišne gliste koji me napadaju crnom kronikom i žutilom dok se Walter Cronkite okreće u grobu. Ono što je u duši, to i na papiru, kako kod mene tako i kod njih, fuck it. Jako ih mrzim što mi pokušavaju servirati strah i crnilo, a još ih više mrzim jer ne rade svoj posao.



Osrednje se zatim prelije i na druge aspekte života. Pa se tješiš da u životu nema savršeno, da ste zato s onim koji vas ne voli ili vas uopće ne vidi. Gdje onda dobro dođu pjesmuljci i serijice kao i stupidni statusi na fejsu da vas anesteziraju.
Bilo kakvi snovi, vizije, ambicije i želje gledaju se kao čin luđaka. A što ti stalno ideš kući sa toliko knjiga. Bolje bi ti bilo da rodiš - biće te nije još pitao, a? Ti i tvoja škola, to nije normalno, stavljaš si prevelike ciljeve. Živiš u snovima. Što ti misliš tko si. Ne ide to tako u životu.
Stremljenje nečem boljem, nečem velikom, danas se tretira gotovo kao bolest, jer tko si ti da se drzneš izaći iz žabokrečine? Čak i oni koji misle da nisu žabokrečina to jesu. Sve se izjednačava, umanjuje, tolerira, Bože tolerancijom smo počeli zvati nezainteresiranost. Bolji ste prijatelj ako povlađujete, jer to znači da tolerirate, dok je kritika izraz frustriranih i jadnih. A što je sa ljubavlju i svim onim rečenicama koje su teške i neugodne i treba ih i može izreći samo netko tko vas doista voli i kome je stalo? Gradimo živote koji nemaju neugodne trenutke.
A meni se čini da je baš u neugodnim trenucima ključ.

Nije mjerilo novac. Ni popularnost. Ni moć. Ni titula ni moja štikla ni frendovi na fejsu ni frendovi uživo. Mjerilo je je li ti teško, je li te strah, i je li ti IPAK lijepo – jer se ne lažeš. Mjerilo je pitaš li se, tražiš li, želiš li i pokušavaš li. Mjerilo je pričaš li iskreno i hrabro sam sa sobom, u tišini svoje sobe, ili zaglušuješ svoje misli da te ne svrbe previše? Mjerilo je pričaš li zaista sa onima koji su ti navodno bliski, koliko god možda neugodno bilo.
Istina je, u životu nema savršeno. Jer je život i neoprana kosa i hrpa računa kao i romantični vikend za dvoje koji si prijavila svim svojim frendicama. Život je težak, lijep, kompliciran i debilan. Život vrijeđa, tuče, voli i neviđeno mazi. Pitanje je samo hoćeš li ga se potruditi shvatiti i održati tu j***nu letvicu visoko….najviše.

“It's a disease. Nobody thinks or feels or cares any more; nobody gets excited or believes in anything except their own comfortable little God damn mediocrity.”
 Richard Yates, Revolutionary Road






Oznake: Mediokriteti, prosječnost

A Rush of Blood To The Head

20.01.2013.

Vjernik sam. I podržavam zdravstveni odgoj-u potpunosti.

Čini mi se da je bitno to odmah reći, iako nisam sretna što tako započinjem tekst.

Što to znači da sam vjernik? Ne znam što znači za druge, za mene znači da vjerujem u cijelu priču o djetešcu u jaslicama i poruci koju nam pokušava (još uvijek) prenijeti, slavim Božić i Uskrs, imam 8 godina vjeronauka ne samo u biografiji već i u glavi i srcu.

Istovremeno, postoje stvari u okviru moje crkve, ali i drugih crkava, sa kojima imam problem. Ne mali problem. Vjerujem u ženino pravo da bira. Ne osuđujem pobačaj i svakako sam za to da bude legalan.
Voljela bih da postoje i žene svećenici.
Vjerujem da je Ljubav smisao postojanja. To su me naučili na vjeronauku. Vjerujem da Ljubav postoji između ljudi istoga spola i da homoseksualnost nije bolest.

Smeta mi nedostatak truda da budemo ljudi; u autobusu, u vezi, u obitelji, na poslu. Svrstavamo se u grupice, tabore, plemena i sa prezirom gledamo preko barikade u drugu grupicu, tabor, pleme. Ne samo da se svrstavamo već se time i ponosimo – kao da je za pohvalu što ne razumiješ drukčijega od sebe.

Mišljenja nam formiraju novinari koji imaju cijenu, neovisni umjetnici koji su suviše frustrirani da bi širili dobro i slavne osobe koje su izgubile dodir sa stvarnim životom. Skup naših uvjerenja češće je odraz naših životnih neuspjeha nego pobjede nad svojim nedostacima i istinske borbe da od sebe napravimo bolje ljude. Ako tome pribrojimo memoriju zlatne ribice, dobijamo rezultat uvijek istog ponašanja i, kako TBF jednom reče, plemenskog stupnja razvoja.

Tjednima me sustavno zlostavlja i jedna i druga strana. Pokušavala sam u božićno vrijeme naći lijep tekst o blagdanima, neku ideju koja bi me nosila u Novu Godinu i koja bi nas sve barem nakratko ujedinila – jer dobra misao je uvijek dobra i potrebna, nebitno je li došla od svećenika, hodže, rabina ili ateista. Bezuspješno.
Prvih dana nisam obraćala pažnju. Zatim sam malo dublje zavirila u program zdravstvenog odgoja, tek da vidim da zaista mislim ono što mislim. Zatim sam osjetila iziritiranost jer su mi se popišali na Božić, i jedni i drugi. Jučer sam osjetila bijes.

Svjesna sam da smo kao vrsta zaboravili, doduše ne znam da li smo ikada i znali, argumentirano raspravljati. Ako niste ekstremni, niste. Uopće. U prilog tome iznosim interesantan podatak da sam, guglajući pojam “moderate religion”, naišla na najveći opseg mrziteljskih tekstova ikad. Izgleda da je umjerena religioznost gora od najgore kuge, te postoje (zaista su ih tako nazvali) znanstveni tekstovi i dokazi da ta ružna pošast predstavlja smrt religije, vrijeđa ateiste jednako kao i najgori fundamentalizam i općenito zaslužuje da bude priznata kao zločin protiv čovječnosti. Ateisti i vjernici se smjenjuju pišući kako smo zlo, dno i sramota i zaslužujemo prijezir i gađenje. Filmići na youtube-u objašnjavaju zašto umjereni vjernici ne zaslužuju poštovanje. Doslovno.

Ne mogu biti nego umjereni vjernik. Vjerujem svim srcem. Ali tumačim umjereno. Tumačim sukladno svome srcu. Sve što nalaže otpor prema drugome i drukčijem, sve što nalaže da obavezno daš novac nečemu što bi trebalo biti utočište i hram duše, odbijam. Ono što ne radim jest da ne generaliziram. Ne mogu. Moji vjeroučitelji su mi približili sve velike svjetske religije, naučili me meditaciji (da, zaista) i poticali me da sumnjam i preispitujem, ali naglašavali da je najbitnije ludo, djetinje i božanski vjerovati. Ne zbog Crkve, zbog sebe. Život je zaista, barem meni, ljepši kad se prepustiš čudu oko sebe.
Prijezir i gađenje, kažem vam.

Zbog takvih vjeroučitelja, ali i zbog ljudi koji religiji pristupaju puno ozbiljnije ili strože a koje cijenim, kao i zbog elementarnog odgoja, ne dolazi u obzir da se razbacujem terminima poput “klerofašist”. Ako upotrijebite takav izraz, ja vas više ne čujem. Kao što ne čujem ni naše ministre, pomoćnike, biskupe i župnike koji su se sveli na neodgojene i necivilizirane jedinke koje ne pokazuju niti zrnce poštovanja prema svojoj publici. Svojim biračima. Svojoj pastvi. Ili nam možda pokazuju kakva smo publika. Da me ne znam koliko napadaju, kao ženu, vjernikinju, nevjernicu, umjerenog vjernika, lezbijku ili zlatnu ribicu, nemojte me braniti takvim terminima, nikad. Nitko me ne može zastupati i braniti terminima kao što je “nacist”.

Oduvijek me zanimalo kako je u drugim taborima. Ne zato što ne volim svoje. Već zato što me zanimalo kako je u drugim taborima. Ima li tamo neka njihova verzija mene., netko kome smetaju zidovi. Ili tamo ima nešto što bih mogla naučiti. Često se uhvatim kako čitam intervjue ili članke o ljudima koji također zaslužuju onaj isti prijezir i gađenje: katolički svećenik koji se zalagao za jedinstvo svih religija, iranski bivši dopredsjednik i hodža koji se zalaže za prava žena i međureligijski dijalog, najpoznatiji svjetski ateisti koji na interesantan i lijep način razlažu pitanje zašto uopće vjerujemo ili ne vjerujemo. Sa takvim ljudima se osjećam bliskom, i vjerujem da ih svjesno tražim jer mi pružaju osjećaj da smo ipak svi isti, da smo ipak svi jedno, sa istim pitanjima. Uopće mi nije bitno da se slažemo, bitno mi je da se poštujemo, bitno mi je da su naša i različita uvjerenja proizašla iz traženja odgovora na ista pitanja - a religija, ili nedostatak iste, bi trebala pružiti način da shvatimo koliko smo ovisni jedni o drugima i slični u svojim različitostima. Religija koja me odvaja i izdvaja mi ne treba. Jer sva naša uvjerenja, pa tako i religijska, trebala bi raditi na povezivanju i razumijevanju. Zato me ostavite i sa argumentima da se uvijek ratovalo zbog religije. Ratovalo se zbog gluposti, a ona ne diskriminira i ne preferira – svi smo kandidati.

Hranimo se paranojama o “onima drugima” koje nas dovode do situacija i uvjerenja koji su iz moje perspektive jedino tragični: vjernici se žale da više ne mogu biti vjernici (u zemlji u kojoj smo većina?), odbijajući gledati probleme sa kojima se i dio tih istih vjernika nosi (ne samo oni) kao legitimna manjina – rodna, nacionalna i svaka druga. Fascinantno mi je kako smo skočili radi 4 diskutabilna (diskutabilno znači da se o nečemu može diskutirati je li ispravno ili nije) školska sata, dok svakodnevnu diskriminaciju žena i određenih etničkih skupina unutar te iste zemlje u kojoj smo većina promatramo mirno i bez klerofašistoidnih i nacističkih epiteta. Postoje puno veća i bolnija pitanja od 4 školska sata.
S druge strane, ateizam vas ne radi po definiciji intelektualcem, ja nisam papak koji vjeruje u vile i jednoroge dok ste vi skužili svijet. Ateizam vam ne daje za pravo ne poštovati drugoga, malo empatije (iskreno i zainteresirano zanimanje za drugu stranu) bi dobro došlo. I sasvim osobno: ako vaš novopronašli oblik ateizma podrazumijeva da mi više ne čestitate Božić i Uskrs, od srca vam čestitam, kao i grupici iznad. Našli ste svoj tabor.

Ja planiram i dalje ostati izvan, zaslužujući prijezir i gađenje. Imam previše pitanja, a premalo sugovornika. Možda jednog dana shvatimo kako smo, ovakvim slijedom događaja, promašili ceo fudbal.


A potrebno je samo malo nježnosti....i humora:

All the religions are superfunny to me......The story of Jesus makes no sense to me. God sent his only son. Why could God only have one son and why would he have to die? It's just bad writing, really. And it's really terrible in about the second act.
Basically ... out of all the ridiculous religion stories which are greatly, wonderfully ridiculous — the silliest one I've ever heard is, 'Yeah ... there's this big giant universe and it's expanding, it's all gonna collapse on itself and we're all just here just 'cause ... just 'cause'. That, to me, is the most ridiculous explanation ever.

Trey Parker, tvorac South Parka


P.S. ova stranica vam daje pravo ali I odgovornost. Ako ne prepoznate svoju odgovornost, ali se koristite svojim pravom komentiranja, obrisat ću vas bez pardona. Slobodni ste prema takvom mom potezu osjećati prijezir i gađenje.




Vladimir Guteša

Oznake: zdravstveni odgoj

The Wink and a Smile

04.07.2012.

Sve mi se rjeđe događa da u novinama ili časopisu naiđem na članak o osobi doista vrijednoj pažnje. Obično se probijam kroz more informacija o nebitnim ljudima, kućama nebitnih ljudi, dekolteima još nebitnijih cura tih istih ljudi, dok ne nađem, umorna i malo gluplja, vijest o nekome tko me zaista zanima. Nažalost, prošlog tjedna mi je želja ispunjena – umrla je Nora Ephron




Još mi se rjeđe događa, točnije nikad, da citiram Nedjeljnji Jutarnji.
Pretprošle nedjelje Miljenko Jergović napisao je poveći članak o Mariji Jurić Zagorki. Članak govori o nužnosti postojanja dobrog šunda. I o tome koliko je bitno da ne ostanemo samo na šundu. Jergović se tako prisjeća svoje bake koja bi ujutro čitala Tolstoja, Pirandella i Ivana Raosa, a popodne na plaži dobar šund – između ostalog, i Zagorku. Baka je znala razliku između šunda i dobrog šunda.

Ako bih u filmu trebala izdvojiti dobar šund, onda bi to definitivno bile romantične komedije Nore Ephron, s time da nisam sigurna da je nekima od njih ovdje uopće mjesto.




Moje tinejdžerske godine su se poklopile sa njenim najpoznatijim filmovima i tako je počelo. Svaki je simpatičan, možda ne ni dubok, ali sigurno ne vrijeđa. Kasnije (puno kasnije) otkrila sam Norine knjige, kolumne, blog i sa svakom rječju bila sve uvjerenija da je Nora Ephron jedna od ljudi koje bih voljela upoznati. Duhovita, inteligentna, oštra ali nikada ogorčena, sve je to bila, i puno više. Negdje je napisala kako je i prilikom najtežih životnih situacija (razvod u 7.mjesecu trudnoće) znala da će joj jednog dana biti smiješne – a to je bitna i snažna spoznaja. Iako ne bih rekla da vrijedi za sve situacije (Sredovječni udovac), sigurna sam da vrijedi za većinu i da je su rijetki ljudi toga svjesni. Pomogla mi je da se smijem i odnjegujem u sebi spoznaju da je sve jedna velika avantura i, na kraju krajeva, dobra priča kad mi budu 93. Radi nje sam bila sklonija oprostiti sebi pogreške i čak im se nasmijati.

Pisala je toliko iskreno i toplo o svim malim ženskim ritualima ljepote, koliko su smiješni, a potrebni, plitki, a korisni. Friziranje dvaput tjedno, a mrzila je svoju kosu, opravdavala je „jeftinijim od psihoterapije“.

I zadnje i vjerojatno najbitnije, Nora nam je svima poručivala da je ljubav, unatoč svim glupostima koje ponekad dolaze u paketu i svemu što nam društvo ponekad servira uz nju, ipak važna, najvažnija, i beskrajno divna.

Zato se ne slažem sa Jergovićem kad kaže da šund trebaju konzumirati samo odrasli ljudi. Inače se sa šunda nikad ne makneš. Meni se „Annie Hall“ dogodila kasnije i promijenila me zauvijek. Ali da nije bilo Nore da u temeljima ostavi malo šunda, moje oko bi možda gledalo na svijet intelektualnije, ali za ljubav vam mozak nikad nije bio toliko presudan koliko duh koji ste ili sačuvali ili niste. A na tome mogu u velikoj mjeri zahvaliti divnoj i neponovljivoj - Nori.


Photobucket

Sve što hoću da znam

02.06.2012.

Veselila sam se danu godišnjeg odmora. Da, dobro ste pročitali, DANU godišnjeg. Naime, kad ste odrasli i radite, često se događa da radite u nekoj bezličnoj zgradi u predgrađu, bez klupe, bez drveta, bez ljudskosti. Iako živim nekoliko minuta od centra Zagreba, moji dolasci u grad postali su izvorom neopisive sreće, otkad radim u kukuruzištu. Što zorno pokazuje zašto je možda dobro raditi u kukuruzištu. Postala sam obrnuti Ivica Kičmanović: njega je grad iskvario, meni grad ponovno vraća vjeru u život i ljude.

Naspavala sam se jučer, lijepo se obukla, oprala kosu, ostavila iza sebe uređen životni prostor. Izašla sam u grad i sjela na kavicu. Pao je pljusak, pa još jedan, pa ponovno jedan iza njega. Kao da me bilo briga, pijuckala sam svoj espresso, razgovarala, čitala, šetala. Ali grad mi je jučer odlučio pokloniti puno više od mojih uobičajenih malih radosti.
Na pozornici na Cvjetnom trgu, pod nebom koje se taman počelo razvedravati, pojavio se Vlada Divljan.

Mislim da je „Čokolada“ prva kazeta koju sam dobila u životu. Slušala sam je dok se (doslovno) nije rastopila, upijajući svaki stih kako to samo može dijete koje ne osjeća sram jer se nečemu predalo do kraja. Vlada je bio moj budući muž, bila sam uvjerena u to kao u činjenicu da je sutra novi dan. „I da nisi tako mlada, ja bi te ljubio“, kome je mogao to pjevati nego meni? Godine su išle, ljubav nije prolazila. Sve pjesme sam doživljavala, proživljavala i voljela. U poratnim godinama, kada još nije bilo kulturne suradnje ali nije bilo ni kul ići na izlet u BG da bi se slušao neki shit na splavovima, otišla sam do Slovenije samo da nađem „Sve laži sveta“. Bilo je nekakvog posebnog u zadovoljstva u činjenici da si našao nešto što voliš i što ti znači, što ti nije servirano ili lako dostupno. Ne znam da li zbog okolnosti u kojima sam ga kupila ili zbog njegove objektivne kvalitete, ali taj album i danas, 12 godina kasnije, na mene ima poseban učinak.

Svi ti osjećaji i uspomene jučer su se stopili u jedno: moj grad, moj autor, moje najdraže pjesme, moj trg, moj dan godišnjeg, moje proljeće.

Odrađujući tonsku probu Vlada me je počastio sa dvije, tri, pjesme. Dovoljno da stojim nasred trga, slušam ih hipnotizirano, uvjerena kao i ona mala 7-godišnja djevojčica da je sve to, naravno, pjevano isključivo meni - dokažite mi da nije.

Moj Grad



E.

Prvih 100 dana

28.05.2012.

Ne mogu vam još sa sigurnošću potvrditi je li svaka Kveljina na mjestu ili nije. U biti, do zadnjeg tjedna činilo se da jest, dapače sve je izgledalo kao da sam najbolji kanditat za naslovnicu sljedeće Kveljove uspješnice.

A onda se dogodio narod.

OK, ne možda baš narod, prvo se dogodio jedan manji dio tog istog naroda oko mene. Ali krenimo ispočetka.

Vrativši se iz dalekog bijelog svijeta bila sam odlučna u onome što sam napisala – dat ću sve od sebe I promatrati što se događa. Dano mi je nešto više BITNOG posla (svatko kome je davan nebitan posao znat će na što mislim), pozvana sam na neke BITNE sastanke, prepustili su mi neke dobre poslove. Bila sam uvjerena da mi se Svemir smije jer je ispalo da je Kveljo u pravu. Nisam čak imala ni one pesimistično-cinične misli tipa “E sad će se sigurno neko sranje dogodit” negdje u kutku svijesti, jednostavno sam radila najbolje što sam znala.

A onda, čim sam počela pisati o tome kako sam sasvim sigurno nova Paulova muza, našla sam se usred nove kaljuže. Loše je, loše, loše i opet loše I sve će se svest na moj direkt ili kroše kad mi kolege 8 sati pričaju kako ništa ne valja i kako svijet propada. Znate već onoaj standardni monolog, uništavaju nas pederi, političari i masoni. Neopisivo je naporno I razočaravajuće kad imate mjesto u prvom redu parter za predstavu “Kako su organizacije radnika sve samo ne borci za prava malog čovjeka”. Mali čovjek gleda sa strane I plače dok dobro plaćene lijenčine protestiraju i dovode u pitanje opstanak malog čovjeka.
Konačno, dolazi mi da derem kožu sa sebe kad shvatim da su svi ti veliki borci najobičnije lopovčine, muljatori i generalno rečeno stoka krupnog zuba (trebalo je samo petnaestak godina da tom izrazu nađem pravi dom).

Svijet je uvijek isti. Nije jedan dan gori, drugi dan lošiji. Nekih dramatičnijih promjena teško da će biti. Izuzetno je bitno kakav je naš život, jer on određuje kakav će nam biti svijet. Hoćemo li u njemu vidjeti prvenstveno lopove, glupane na poslu i onu strahotu zvanu Eurosong ili tisuću otoka, Pythone i onog Slovenca koji je ultralakim avionom preletio svijet u 3 mjeseca.

Bitno mi je opet vidjeti tisuću otoka a ne razmišljati o Eurosongu u svjetlu onoga što sam vidjela na Reporterima. Točnije, bitno mi je zadržati distancu i zdravu dozu humora za stvari koje ne mogu promijeniti a iskonski mi se gade. Bitno mi je pokušati naći ljude među svim tim čudnim stvorovima. Veliki ciljevi, ali bez njih mi ne ginu čemer, jad i možebitni nastup na Eurosongu.

P.S. Svim svojim čitateljima – hvala na lijepim i pametnim komentarima. Vi ste jedan od mojih tisuću otoka.


l
Espadrila, Ohrid, 2009.

Na drugoj strani svijeta

21.04.2012.

Otišla sam na daleki poslovni put. Miješaju se osjećaji oduševljenosti novim kutkom svijeta i teškog umora zarađenog dugim letom i vremenskom razlikom. Najnezgodnija posljedica je da neko vrijeme ne mogu seruckati po svome poslu – jer poslali su me na daleki put.

Ili mogu?

Odlazak na drugu stranu svijeta naglašava sve što volim i ne volim u svome poslu. Kontakt sa ljudima koji te imaju čemu naučiti potiče, inspirira, budi želju da se baciš na ozbiljan posao, maštajući o zvijezdama. U isto vrijeme svi oni su bolan podsjetnik kako to izgleda u mome dvorištu, iako treba priznati da i u drugim zemljama ima ljudi koji nekim čudom napreduju, unatoč nekompetenciji i prodavanju magle.

Je li sunce zasjalo jače onog dana kada smo odlučili u svaku treću rečenicu trpati „misiju i viziju“? Dobije li negdje anđeo krila kada spomenemo riječi kao „sinergija poslovnih procesa“? Dobije li taj isti anđeo proljev kada na poslovnom ručku padne rečenica: „Opinion makeri ga smatraju jednim od najboljih menadžera u Hrvatskoj“?

Može li netko barem jednom napraviti razumljivu, inteligentnu i sažetu prezentaciju? Ili ću do kraja poslovnog vijeka morati gledati „KAKO?ČIME?TAKO!“ prezentacije začinjene nekim holivudskim citatom na kraju?

Mislim da sam najviše ozlojeđena time što mi je posao ubio motivaciju. Veselje i želju za znanjem. Time dolazim do najbolnijeg pitanja – jesam li i sama pridonijela tome?

Naravno, mislim da nisam, ali želim biti potpuno sigurna da nisam. Želim testirati Kvelja i vidjeti može li se kada jako želiš da se može. Želim znati da sam dala sve od sebe – pritom naglašavam da sam od početka i davala sve od sebe, ali me susret sa gorkom stvarnošću uistinu pokosio.

Ne snalazim se u šamaranju priglupim frazama, samoreklami i manifestiranju znanja koje je u biti osrednje, otužno. A od koga da učiš kada okolina u cijelosti odiše osrednjošću?

Jesu li sve ovo postale moje isprike da ne izvučem maksimum iz sebe i postignem nešto lijepo i veliko? Pri tome pod „lijepo i veliko“ mislim na posao koji zaista volim i u kome sam izvrsna.
Mogu li postići izvrsnost svojim radom i učenjem, kako god znam i umijem? Ne obazirući se pritom na to voli li me netko ili ne, već inzistirajući na jedinom što mi je bitno, „lijepo i veliko“? Hoću li time biti zainteresiranija i motiviranija? Hoće li to pokrenuti neke druge promjene u svemiru koje će mi donijeti duševni mir ili novi posao?
Odlučujem probati.
I dajem sebi 10 mjeseci da pokušam iskočiti iz ovog blata.

Ako ne uspijem, barem sam probala. A opinion makeri neka misle što hoće.
Podrav sa lijepog azijskog aerodroma,

E.



I što sad?

25.03.2012.

OK, i to sam probala. Biti ozbiljna, ustajati ujutro uvijek u isto vrijeme, oblačiti se ozbiljno, ići na posao, imati posao, odlaziti na pauze i pričati o obitelji, partneru, svekrvi i receptima.
Uvjerila sam se da nije sve tako crno: postoje kolege sa kojima ne moram završiti u gore opisanom konverzacijskom mraku. Postoje ljudi na poslu sa kojima mogu i o stripu, koncertu, knjizi, časopisu koji nije Gloria.
Uvjerila sam se i da su neke stvari crnije no što sam mislila: ako mi još netko pošalje lančani mail sa naslovom PREDOBRO! gdje moram opet trpjeti loš humor ljudi u lošem braku sa previše kila i na lošem poslu, krećem na posao sa strojnicom u ruci, koju nam je još davno Michael Douglas lijepo sugerirao..

Pretpostavljam da sam u prvoj fazi išla na posao sa najvećim osmijehom na licu, puna elana, želje i volje za učenje, vjerujući poput misice da su svi ljudi dobri i da će sve ispasti baš kako treba, ukoliko to budem jako željela.

Zatim sam, u drugoj fazi, povremeno nezadovoljstvo tumačila vanjskim okolnostima koji utječu na posao kojim se bavim. Na ljude sa kojima radim. Vjerovala sam da je sve to što gledam oko sebe posljedica recesije i nenormalnih okolnosti.

Treća faza je faza u kojoj se javlja istovremeni osjećaj razočaranosti, zabave i iznenađenja - čudan, gotovo perverzni miks koji je posljedica promatranja i zaključivanja da se ljudi koji ne znaju puno ali važno stupaju hodnicima sa nekim papirićima ZAISTA smatraju stručnjacima, da ljudi koji titraju oko šefovog ega i smiju se svemu što nije smiješno ZAISTA napreduju u poslu i da svijet u koji ste upali ZAISTA nije posložen onako kako bi to nalagao zdrav razum, logika i svaka pa i nagluplja knjiga o menađmentu (namjerno sa đ), gorila i žirafa marketingu, i sličnim zapravo prilično bazičnim stvarima prevedenima na english.

Ako svemu gore navedenom dodamo da sam u svoj staž upisala i iskustvo sudjelovanja na nečemu što se zove kolektivni pregovori, i najprosječnijem čitatelju će postati jasno zašto je negdje putem otpala lenta misice a moje plavozelene okice gledaju na svijet kroz nišan moje imaginarne strojnice.

Nije ni svijet van posla puno pripomogao da zaliječim svoje rane radnog čovjeka i poreznog obveznika. Novine nam ne zaslužuju da ih upotrijebimo za wc papir, a kamoli za štivo ili izvor informacija - osim ako vas ne zanima je li Lara spavala sa svojim kapetanom i u koji klub se ovih dana učlanio princ bakra.
Televizija je takva da je ne gledam. Osim sinoć Scorsesea, to je drugo. Sa kim je Lara spavala ionako saznam iz novina.

Negdje u daljinama onoga što je ostalo od mojih sivih stanica shvaćam da sve nije tako crno, moja percepcija je trenutno takva. I zato sam odlučila izbaciti svaki komad smeća nataložen u meni svih ovih godina i nakon toga krenuti u potragu za nečim boljim. Moram naći smisao, prije nego život počne imitirati umjetnost, s time da je umjetnost u ovome slučaju Michael Douglas.

Ne znam hoće li ispucavanje biti dugo ili kratko, hoće li odmah potom uslijediti manična faza ili faza mira i tišine, znam samo da, kako sada stvari stoje, sve svoje nade polažem u svoje tipkačke i pisačke ruke. Ako se tko od vas nađe u isto vrijeme u sličnim vodama, neka se slobodno pridruži. Možda nađemo smisao zajedno, a možda samo podijelimo strojnicu.







l

E.

Nisam vam dospjela reci

28.05.2011.

Iako vas volim, bolite me sve vise i vise. Shvatila sam da me boli uloga koju ste mi tako lagano dodijelili. Nekoliko anegdota iz proslosti (odabranih, onih koje sluze slici koju ste o meni stvorili), nekoliko drugih anegdota koje ste potpuno zaboravili ili stavili u neki tamni zakutak svoje svijesti, i ja sam to sto jesam: dobra, losa, ovakva, onakva.

Mislim da me ne boli toliko sto nisam ono sto ste mi prilijepili. Vise me boli sto biste me vi trebali poznavati najbolje, pa se pitam ima li tu uopce volje? Je li mi lakse uputiti ruznu rijec, pogled, sutnju, je li lakse ne truditi se?

Ovo nije samosazalijevajuci moment, ovo je ustanak protiv svega sto mi je nametnuto, a ne osjecam kao svoje, dosta je bilo bijesa koji godinama krcka u meni, jer ste me odlucili proglasiti dovoljno jakom i dovoljno krivom da otrpim sva vasa sranja. Kada vasa krivnja dolazi na red? Je li ona i dalje i uvijek opravdana mojom, prevelikom i neiskupljivom krivnjom?

Za razliku od vas, ja vas vec dugo ne krivim ni za sto. Neke od vas nikad ni nisam krivila.
I ovu golemu tugu danas pripisujem sebi. Jer sam u jednom trenutku povjerovala vasoj slici mene.

Ne smetam ja vama zato sto ne valjam.

Smetam vam jer valjam.

I postoji velika mogucnost da shvatite kad bude prekasno. Sto me boli, jer ste moja krv, moji prijatelji, moje najblize, moje najdugovjecnije. Jer ste trebali biti moj vjetar u ledja, moj potporni stup, moja oaza. Jer se osjecam zakinuto i pomalo glupasto, iskreno; u meni i dalje cuci more ljubavi koje je trebalo ici u smjeru najblizih, biti im vjetar u ledja, potporni stup, oaza. Ali pustimo neka prodje jos koja godina, i smijmo se meni jos malo kad kazem da imamo tako malo vremena.


E.

l

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se