<body> Obzori <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
On/Off

Credits: * | *

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

..Helou...
*Moje ime je nevažno. Možete me zvati Esmee.
*Živim na moru, i tu se osjećam najbolje; najljepši je ovo grad na svijetu :)
*Polako ću otkrivati sebe na ovom blogu, nastojat cu učiniti da izgleda kao moj dnevnik.
*Najviše ću se koncentrirati na jednu ljubavnu priču, koja još nije gotova (nadam se sretnom završetku)...
*Sve što vam mogu reći je da sam i luda i romantična djevojka, a ponekad i prgava dalmatinka :)
*Lavica u horoskopu :)
*Dizajnove sam uvijek voljela mijenjati tako da se to neće promijeniti :) Neka vas ne iznenade novi...
*Mašta je moj svijet.

Photobucket












...as the thoughts go by...

Dosta je! Skrij s! Tu nema ti mjesta!
Zemlja je svježa, oluja već presta.
I vjetar, što lišće lagano stresa,
Goni te sada s mirnih nebesa.
By: Aleksandar Sergejevič Puškin (Oblak)



Mislila sam da smo sigurni, zaštićeni sudbinom, no kad je stvarnost sijevnula, odrezala te od mog života...
By: Hanna Pakarinen (Damn You)



Učinila sam toliko svari samo zato jer su se u onom trenu učinile ispravnima.
Toliko puta sam se jednostavno prepustila osjećaju koji je u tom trenu vladao mojim bićem.
Uživala sam svakim dijelom sebe.
Ništa mi nije žao...
By: Annabel Lee. Moja najdraža.


Time, it needs time
To win back your love again.
I will be there, I will be there.

Love, only love
Can bring back your love someday.
I will be there, I will be there.

Fight, babe, I'll fight
To win back your love again.
I will be there, I will be there.

Love, only love
Can break down the walls someday.
I will be there, I will be there.

If we'd go again
All the way from the start,
I would try to change
The things that killed our love.

Your pride has build a wall, so strong
That I can't get through.
Is there really no chance
To start once again?
I'm loving you.

Try, baby try
To trust in my love again.
I will be there, I will be there.

Love, your love
Just shouldn't be thrown away.
I will be there, I will be there.

If we'd go again
All the way from the start,
I would try to change
The things that killed our love.

Your pride has build a wall, so strong
That I can't get through.
Is there really no chance
To start once again?

If we'd go again
All the way from the start,
I would try to change
The things that killed our love.

Yes I've hurt your pride, and I know
What you've been through.
You should give me a chance
This can't be the end.

I'm still loving you.
I'm still loving you,
I need your love.
I'm still loving you.
Still loving you, baby...


Give me another chance my love...

...lyrics...

...Dođi, zaboravi, nudim ti noći čarobne, i buđenja u postelji punoj šećera...
By: Parni Valjak (Dođi) *Ta je pjesma za Njega*

...Oprostio mi Bog, mogo bi i ti, jer na moja vrata, Sunce baš ne dolazi...

...Ima dana, ima noći (lagala sam) - ne mogu bez tebe...
By: Prljavo Kazaliste (Oprostio mi Bog)

*i dan je taj što me vara, plavetnilo neba misli skreće, a onda padne noć - prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim; sitnice, ponos, inati neće mi dati da pratim trag, a znam da sve je ništa, slomit ću kazaljke i vrijeme će stati, i možda jednom nađeš me - tamo gdje prestajem ja, gdje počinješ ti, gdje stali smo mi, al srest ćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden (iako te taj stranac nekada volio više od sebe...)*

*Ljepota je u očima onog što gleda; takve nas i Bog vidi s druge strane neba...*


By: Marchelo


subota, 26.12.2009.
...možda da ti nacrtam?

Možda smo sve započeli na krivi način.

Ali samo možda. Ja volim vjerovati, u poslijednje vrijeme, da ćemo pronaći svoj put. Nisam neki favorit sudbine, ali eto... Ponekad se vrijedi nadati da ona postoji; koračati dalje i tražiti svoj trenutak da uskočiš u taj drugi život. Vrijedi, zbilja.

Tkogod je izmislio riječ sudbina skratio je mnogima mnoge muke. Ja sam valjda jedna od njih :)

A na što drugo računati kad smo si toliko dobri, a nismo prijatelji? Vjeruj mi, imam jako puno muških prijatelja, iskustva s njima su posve drugačija. Znam biti prijateljica bolje nego išta drugo - dragi, mi to nismo.

I ne možeš reći da jesmo nakon što protrneš kad te poljubim u obraz za rastanak.
I ne možeš reći da jesmo nakon pogleda i osmijeha koj govori samo to kako želiš da kažem; da, to si ti :)
I ne možeš reći da jesmo nakon što mi kažeš koliko sam savršena za tebe, ne možeš se vaditi na duljinu moje kose.

Koliko čudno zvuči ovo onome tko čita, ni sama ne znam...Ali nije ni bitno :) Povežite s čim hoćete.

Ja znam, eto za promjenu nešto znam, da smo si suđeni. Jednoga dana, možda, ti ćeš napokon priznati to sam sebi. I tada ćeš prvi prići, i sve će biti ispravljeno.

*

A sad idem. Naći se s njim :) Tko zna? Možda ti se nešto nacrta večeras..?

Možda...



subota, 05.12.2009.
°Ništa - dok ne bude sve°

Shvatila sam jednu stvar.
Nisam točno sigurna kada sam to shvatila, da li je to bilo u trenutku napetosti između mene i gospodina Bivšeg Kretena dok smo sjedili po milijunti put na istom naslonjaču bez da smo se pogledali, ili kroz zadnjih tjedan dana koliko sam ludila za čovjekom koji je sve što sam ja ikada željela i sanjala a postajemo sve bolji.
Bolji prijatelji, čini se, barem zasad.

Danas sam shvatila da nije to to. Shvatila sam i da je moja prva, najveća ljubav u sretnoj vezi već dugo vremena. Ima onakvu ljubav o kakvoj se da raspravljati.
Gospodin Bivši Kreten živi svoj život, i naprosto sam prihvatila da to nikada nije bilo obostrano obožavanje, i da sam dobro postupila što sam ga se riješila.
Gospodin Odijelo, savršeni novi ''prijatelj'', je poseban slučaj. Sve je to super, ali kad ga nema nedostaje mi, a kad je tu nema nikakvih posebnih osjećaja. Zasad on nije Taj. Nije Bijelo Odijelo.

Što ja zapravo želim?

Želim osobu kojoj će iskriti iz očiju dok me ljubi, dok moja stopala propadaju i svaki živac lagano odumire. Srce lupa prebrzo. Između moji brzih otkucaja osjećam i njegove, ravno na prsima. Tu smo, negdje u tom beat-u naših srca, i nitko nam nije potreban.

Vidim to stalno, svaki dan, i živim u nadi da ću i ja jednoga dana biti te sreće da naiđem na to srce moje intonacije.

A do tada...
Zar je važno? :)



četvrtak, 26.11.2009.
*Izabrala sam tebe jer si me samo ti vidio kad sam bila nevidljiva*

Sve još miriše na nju - Parni Valjak


Mogu si lagati do kraja života, danas, sutra i svaki dan nakon njega. U beskonačnost. Mogu. Želim li?
Možda moram.

Naišla sam na par gdje je On morao umrijeti da bi Ona mogla živjeti. U ovom slučaju ja sam On a ti si Ona. I ja sam umrla kako bi ti nastavio sa životom. Nemoj mi zahvaljivati riječima - živi. Jer ja te neću ni čuti drugačije.

A ja? Pa ja sam mrtva, sjećaš se?

Evo upravo uživam u raju. Sjedim na pahuljastom dnu neba i jedem štrudlu od višanja. Toplo je, baš onako kako mi paše. Neki jedriličari dugog struka plove pred mojim očima, djeca sjede u pijesku i grade nasmješene kule.
Pored koljena mi se hladi vruća kava.

I nije li sve sada savršeno? :)



nedjelja, 15.11.2009.
°Behind my smile is everything you will never understand.°

Bila sam tako sretna u njegovoj jakni, dok je gosp. Bivši stajao tamo pokušavajući ne gledati u mene i ne slušati kako se kreveljimo ja i gosp. Kozna Jakna. U isto vrijeme, gosp, Kozna Jakna se pitao kako sam ikada mogla pogledati tog malog ljubomornog covjeka s bocom vina u ruci.
Hej, nebitno, zar ne?


Zaključak večeri je da je predivno kad upoznaš tu osobu s kojom si sretan dok ležiš, šutiš i ne radiš ništa jednako kao i kad provodite strasnije trenutke zajedno. Dovoljno je da ste skupa, i oboje to znate.
Dovoljno je dotaknuti usne te osobe da vam se preokrene svijet pred očima, tlo pod nogama nestane, i više ništa nije bitno.
I to svi znaju, zar ne?

A cinjenica je i ta da je tesko upoznati nekog s kim je taj osjećaj obostran.
Ako je, onda nešto drugo iskrsne, i jednostavno ne pašete jedno drugom. Niste isti kalup.

...Dopustiš mu da te dotakne, i taj dio kože nosiš mjesecima kao ožiljak, kao ranu koja je izgorila u tom trenutku...

Ili si s nekim toliko blizak i postanete prijatelji.
Ali postoje dvije vrste prijatelja; prijatelji i tihe patnje.
Prijatelj ti postane brat. Krv.
Tiha patnja ti je prijatelj samo da ga ne izgubiš.

A ja sam se počela pitati gdje su te ljubavi što su izrasle iz prijateljstva, kako nastaju, kako? Kako prepoznati takvu?...

Oke. Ovaj post nema neke posebne poante. Napisan je pod dojmom svega što se dogodilo u gradu. Ništa preposebno, malo pića, kafića, plesa. Naš prvi ples. Haha. Onaj ples; osjećam strah - bojiš me se dotaknuti jer će sve eksplodirati, ali plešeš tako da me zadržiš u blizini, koja igra...
I novi dogovor. Zapravo više njih. Ali ovaj mi je najprimamljiviji (ti ćeš mene naučit plesati xD)
Oke. Moram se pribrati. Bez obzira na sve, Tiha patnja ostaje Tiha patnja.

Osmijeh.

Photobucket



subota, 07.11.2009.
...and there we dance, we dance...

Stalno mi se vrti isti film u glavi kad si ti u pitanju. Neki romantičan, što uopće nije u tvom stilu. Sve se odjednom promijeni, ti shvatiš da sam upravo ja stvorena za tebe, i baš onda počne svirati naša pjesma. Nikad točno ne odredim da li je to slučajno ili tvojom namjerom, naručeno od benda. Ponekad promijenim i pjesmu, način na koji mi prilaziš i sve to, ali uvijek u tom ključnom trenutku zasvira ta ključna pjesma i svaki naš izraz lica i pokret je u svakom tom maštanju isti.

Ti si onda drugačiji, stariji, ošišan. Haha. Ošišan. Donedavno te uopće nisam mogla zamisliti ošišanog, ali željela sam da tada budeš kratke, uredne kose. S vremenom sam razvila i tu sposobnost da te vidim tako urednog.
Nosiš odijelo, naravno. Ne bijelo, jer nije ta prigoda. Ali i bijelo odijelo ti, sigurna sam, savršeno stoji, jer ti si taj.

Na našim licima nema osmijeha, to je isto jedna veoma bitna stvar. Mi smo dijelom zbunjeni, jer se dugo nismo našli u takvom zagrljaju, i praktički nikad nismo plesali na tu pjesmu. Uvijek je svirala u drugačijem kontekstu.
Drugim dijelom smo posve bili spremni na to. Ti si malo viši od mene, i tvoje usne su prislonjene negdje između mog nosa i čela. Ili to, ili mi se licem prisloniš pored uha, šapćeš riječi naše pjesme, ali ne govoriš.

To je još jedna karakteristika te večeri. Tog trenutka zapravo. Mi ne govorimo. Kao da nam je zabranjeno, no nepotrebno nam je jer se posve razumijemo samim pogledima, pokretima, dodirima. Ako poželim nešto reći ti me zaustaviš, i ja shvatim da nije potrebno govoriti...
I sve je savršeno. Svijetla, glazba, ljudi oko nas.

Da, pogledi su zbunjeni.
Da, naši prijatelji su sretni, i svi su oni tamo.
I da, na kraju pjesme ti me poljubiš. I to bude jedan od tvojih savršenih poljubaca, savršeniji od svih ostalih.

Photobucket




ponedjeljak, 02.11.2009.
6Why can't i see your face anymore?6

Davno se nisam osjećala ovako... prazno. Davno me nije bio tako strah.

Zvao me je nakon nekoliko mjeseci, mislila sam; zaželio si me se. Ponuda da navratim u njegov novi stan zvučala je primamljivo, a njegova kava još bolje.
Subota onda. Ok. Paše mi.
Zvao me je u subotu popodne kako bi mi rekao da se tek probudio i da nije u stanju; ''možemo li prebaciti dogovor za sutra?'' Ok. Meni paše.
Nedjelja. Nema njegovog poziva. CD kojeg sam mu trebala donijeti još stoji pored mene. Da, jesam spomenula da je tražio uslugu? Da mu spržim nešto.
Kasnije se ispričavao kako je cijeli izgubljen.

Kad sam ga vidjela, imala sam što i vidjeti...

Znate kad čovjek izgubi dušu u bijelom prahu i sličnim stvarima?
Došlo mi je plakati.
Njega, kojeg sam nekoć ljubila, sad sam gledala u strahu. Za sebe, za njega...

Prisjetiš se onda svega što si mu govorila...Novca do kojeg mu je toliko bilo stalo, više od dogovora ''hej, vidimo se točno u 8.'' Uvijek sam znala zašto kasni. Uvijek sam znala zašto su mu svi ti ljudi bili dužni novce. Uvijek sam patila jer me nije slušao, zbog njegovih putovanja u Zagreb i slično.
Uvijek, ali uvjeravao me da je to samo posao. Ništa posebno što tu i tamo povuče koju.

I čemu sad ovo? Gdje je nestala kontrola??
Što je najgore, sve što je napravio, uzeo je CD, pitao kako sam, i nije ni poslušao odgovor do kraja.
Zazvonio je mobitel i morao je ići. Tko? Vjerojatno mušterija.

I što sad?

Photobucket





subota, 17.10.2009.
°Tell me you still can't let go, only with me you feel at home, you have inside of you all my love°

Postalo je hladno.


Nešto vrlo neobično počelo se događati prije nekoliko tjedana. Bez riječi vratile su se sve naše tradicije, i bez riječi ostale su samo naše.
Zašto, ne znam, ali tu večer morala sam ti poslati praznu poruku. Kao nekad.

Prazan stan. Shvatio si. Kao nekad.
I zbilja ne razumijem zašto me nije iznenadilo kad si se pojavio na mojim vratima. Bez riječi, ugledavši te, pustila sam te unutra. Već je bilo kasno, već sam bila u polusnu.
Ne znam zašto, ali u pozadini svirala je instrumentalna verzija Don't Cry. Ona koju smo pronašli zajednički, sada je svirala, baš kao nekad...

Mržnja koja je inače stajala točno između nas, sada se odmakla dva koraka u lijevo kako bi mi se mogao približiti.

Pratio si me do prozora gdje sam se zaustavila. Stao si iza mene i prislonio svoje usne na moj vrat. Nisi me ljubio, samo si me dodirivao toplim usnama, tjerao na to da se izgubim u tim dodirima, da stvarnost jednostavno ispari. Na kraju nisam ni znala da li su tvoje usne bile tamo ili ne...Moje tijelo davno nije tako drhtalo...
Lagano si me okrenuo, prislonio svoje tijelo o moje, cvrsto ali njezno, samo onako kako ti to znas, i lagano me prislonio na mekanu postelju...Kao nekad, postajali smo jedno, polako, s dugom, cjelovitom noći pred nama...

Osjećala sam prisutnost sna u zraku, ali osjećaj povezanosti bio je prejak da bi bio san...

U trenutku mi se učinilo kao da sam u raju.
Tada sam znala da si tamo, morao si biti...

Nisi ni rekao da odlaziš. Nisi rekao niti jednu jedinu riječ cijelu noć, a nisam ni ja. Nije bilo te potrebe, oživjelu smo samo uspomenu, a ne i nas...
Pogledao si me jednom, dugo, ravno u oči.

Više ne razumijem taj tvoj jezik. Sposobnost sam izgubila putem. Ali znam, poruka je ostavljena, jednoga dana možda mi ju ponoviš riječima.

Vrata si zatvorio za sobom tiho kako ti je i običaj.
A Mržnja se vratila tamo gdje joj je i mjesto, i zagradila put daljnjim uspomenama, novim početcima.

Photobucket

P.S. Ako ovo pročita Annabel Lee,
dušo znaj da ovo nije o dečku koji je zbilja postao prošlost. Da ne bi bilo zabune :)

pozz.



četvrtak, 01.10.2009.
°Pratiš me, mali?°

O bože.
Koji cerek.

Koji...pogled... Pogled. I ništa više (da, reče vrana).
A onda je nešto rekao. Kao i uvijek, smijući se.
A ja sam se osjećala baš kao mala zaljubljena djevojčica. Mislim, i nisam puno više od toga, ali... lijepo je maštati :)

Stavimo sad na stranu koliko me je strah biti mala zaljubljena djevojčica.

*



Napustili smo to mjesto davno. Škola čak više nije bila tamo, ali uspomene...uspomene su ostale.
Iako smo već odrasli i obrazovani, a sad imamo i svoje obitelji, živimo životima kakve nikada nismo sanjali. Gotovo nitko od nas. Ali, nije da se žalimo.

Prolazeći onuda, morala sam parkirati. U jednu ruku zaustaviti ne samo auto, već i uspomene - sabrati ih.

Uvijek sam se pitala da li će veći dio mog života ostati vezan za tu zgradu. Zanemarimo činjenicu da je sad na njezinom mjestu omladinski hostel.
I mogu slobodno reći da me je iznenadilo...

Ništa nije onako kako sam mislila da će biti.
Ali nakon i toliko godina imam tebe.
A mislila sam da moje srce pripada drugome i da će uvijek ostati tako.

Koliko se čovjek može prevariti?

Ali... Sve je ostalo vezano za tu zgradu.
A sve je počelo...
...haha...
...vjeronaukom :)

na kojeg nikada nisam ni išla.

*

A sad se vratimo na to kako me je strah biti zaljubljena djevojčica.
I kako ću zauvijek ostati sama jer ne znam voljeti.
Prema tome,
nikada neću moći biti voljena nazad.

A sva moja sjećanja ostat će vezana na žutu zgradu koja će za dvije, tri godine biti...
...srušena.

Photobucket

Ova Esmee ima prekomplicirano srce.

*




petak, 25.09.2009.
...*Za jednu dušu tamo negdje, van...*



* * *

Još uvijek je on topic poslijednji post.
Ovo je samo....
...želja :)

Ljubim vas*



utorak, 22.09.2009.
...°I'm fine without you now, i've given you everything, but I'm fine without you now, can you dissapear?°...

Imate li (pitala bih, ''da li ste ikada imali'', ali poanta je u tome da taj osjećaj ne prolazi) osjećaj prema nekome (nekom tijelu, duši, osobi, kako god to nazivali) da ste stvoreni jedno za drugo, osjećaj da biste ju mogli gledati i slušati, dirati, jednostavno trpiti i doživljavati po čitave dane, osobu koju vidite u bijelom odjelu (to su neke moje fantastične ideje), u kojoj vidite svoje potomstvo, čije prljave čarape vidite pored kreveta zajedničke spavaće sobe, osobu za koju biste dali život, osobu koja vas čini sretnim kad god je ona sretna, i tužnim kad god je ona tužna?

Imate li takvu neku osobu koja je uvijek prisutna i onda kada niste s njom, kada imate neku ozbiljnu vezu, možda čak i brak s nekim drugim, imate li osobu za koju osjećate nešto tipa - vaše srce pripada upravo njoj - iako je vaše srce u stvari papirom vezano za nekog drugog?

Možda ste ju izgubili putem
možda ju nikada niste ni imali
možda su to bile neke čudne, izvanzemaljske okolnosti
i rekli ste; nije nam suđeno
ali osjećaj je još uvijek tu.

Osobu kojoj biste uistinu, iskreno, u svako doba vašeg života mogli reći ''volim te''.

Imate li ju?

E pa, ja imam jednu takvu.
Ne znam zašto ali sigurna sam da je to ta osoba. Otkad sam ga prvi put ugledala. Nisam se iz prve zaljubila, bila sam zaljubljena u nekog drugog. Ali znala sam da ima nešto u njemu. I sada, uvijek, ima nešto u njemu.
No nije to bitno.

Puno ljudi ne vjeruje u to da je to tako. Ali ni to nije bitno.

To je čovjek o kojem sam već neke stvari pričala. No ni to sad nije bitno.

Ja sam njega izgubila.
I onda sam ga pokušala vratiti.
I opet.
i opet.
no...
...ni to nije toliko bitno...

Bitno je da se ja sad udaljavam od te osobe
iz bezbroj razloga

jedan od njih, nešto više bitan, je i taj što mi je stalo do te osobe beskonačno mnogo
i želim mu savršen život.
U najboljoj mogućoj mjeri.
Ja mu tu ne trebam.

Možda jednom...ako se desi čudo :) Onda će sreća biti obostrana. Valjda.

Idem dalje. Wow.

''Da Coco Chanel nije izgubila ljubav svog života, vjerojatno ne bi postala najutjecajnija dizajnerica''


Ne moram postati najutjecajnija dizajnerica ili nešto slično, ali mogu biti sretna i graditi svoj život s jednom polovicom srca.

Sigurna sam da nisam jedina :).

Photobucket





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se