petak, 25.02.2011.

IVANOVE GOLE RUKE

Gledam, tisuće ljudi slijedi Ivana Pernara od trga Bana Jelačića, Ilicom, Mesničkom. Kordon policije, prvi. ...Basaričekovom. Opet kordon policije, drugi. Na trgu sv. Marka nikoga osim policije i nema. Tako se čini. Kacige, štitnici, oružje na policajcima, puna ratna sprema. Jel' morebit' počeo treći svjetski rat? Narod uzvikne poneku parolu protiv Vlade, HDZ-a, Jadranke -odlazite, odlazi, pjevaju pjesme, poput Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati… . Još na Ilici dvoje prosvjednika najurilo je četvoricu glasnih momaka koji su u povorci pokušali s pjesmom Evo zore, evo dana... (što vi znate o ustašama, uzvikne prosvjednik za njima dok su se ta četvorica gubila u haustorima Ilice)... . Nije im išlo... . Svećenik s drugog kata u Basaričekovoj promatra demonstracije. Prosvjednici ga pozivaju da se priključi. Ne čuje ih od silne galame. A možda i ne mari? Nekoliko žena s prozora Sabora također pogledaju iza zavjesa. Čine se zaplašene. Jako osvijetljene zaštitne ograde na ulazu na trg sv. Marka – bojno polje. Pernar pozva spremne na otpor policiji da istupe naprijed...Masa ustukne. Ostaje sam pred gorostasnom policijom. Visoko uzdignutim golim rukama, stisnutih pesnica pođe prema barikadama i kordonu policije. Sam samcat. Samo njegove uzdignute ruke. Ljudi plješću, galame, izvikuju parole, daju usmenu podršku. Ivanove stisnute šake nadvisuju sve na svijetu. Zagreb mirno živi svoje svakodnevno zimsko večer, a Ivanove ruke nadvisuju toranj crkve sv. Marka. Dvije gole usamljene, uzdignute ruke nasuprot tisućama policajaca, njihovih kaciga, uniformi, oružja, njihove demonstrirane snage... . Te dvije usamljene ruke brane cijelu zemlju, sve povrijeđene i ponižene građane, sve osiromašene, s posla izbačene ljude, sve potisnute branitelje Domovinskog rata, sve mlade, željne posla u domovini, sve trudnice koje u miru trebaju roditi svoju djecu, naš pomladak, sve đake koji još pojma nemaju da će ostati na ulicama ako ove dvije sada uzdignute ruke ne savladaju tu policiju, ako ne probiju te barikade, ako ne izruče želju premijerki da odstupi, ako ju ne privole da posluša glas naroda, da pokupi sve one koji su zajedno s njom doveli do katastrofalnog stanja u zemlji, koji su rasprodali sve ono što su naši pradjedovi stjecali, branili, obranili, stvorili i predali u ruke onoj koja se nigdje ne vidi, koja svoje ruke valjda i nema, samo rever za broš, kojoj ruke i ne trebaju, jer ima čvrste policijske rukavice, s pendrecima, suzavcima, uz koje tako lijepo pristaje hrvatski samokrijes, koji može kresnuti na Ivana, i na sve koji su se tu našli, i koja može probati nastaviti živjeti kao da se ništa i nije dogodilo, koja može mirno živjeti u stanu iz kojeg su istjerana dvojica braće, od kojih se jedan već ubio, pa zašto ne bi mogla i bez Ivana, i bez Marka, i bez Vlaste, i bez nas sviju okupljenih, koji joj sada sprječavamo da se slika s Platinijem, koji joj zagorčavamo večer, nakon što je ona nama zagorčala dane, godine i desetljeća. Izgubljeno vrijeme cijele nacije vratit će ove visoko uzdignute Ivanove ruke. Bog ga poživio! A narod, narod će to znati cijeniti. Sinoć su te ruke još bile same. Sutra više neće.
- 14:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.