subota, 30.05.2009.
DEMOKRACIJA BEZ SUČELJAVANJA - IZBORNA ŠUTNJA HRVATSKIH MEDIJA
|
Danas je opet dan izborne šutnje. Što je izborna šutnja? ''Izborna šutnja je razdoblje u kojem je zabranjena svaka izborna promidžba, objavljivanje procjena izbornih rezultata, kao i objavljivanje neslužbenih rezultata izbora, objavljivanje fotografija u sredstvima javnog informiranja, izjava i intervjua nositelja lista, odnosno kandidata, te navođenje njihovih izjava ili pisanih djela. Počinje 24 sata prije dana održavanja izbora, a traje do zatvaranja biračkih mjesta'' (navod iz Sigma centar). Dakle, nećemo ništa o zabranjenome. Hoćemo o demokraciji u Hrvatskoj. Jedni kandidati nisu uspjeli pobijediti natpolovičnom većinom izašlih glasača u prvom izbornom krugu. Drugi kandidati su uspjeli ući u drugi izborni krug. Jedni i drugi žele pobijediti u drugom izbornom krugu. Treći, građani, također žele pobjedu. Ne toliko pobjedu nekog njihovog kandidata, ima i toga, već najveći broj njih želi pobjedu demokracije. Prema interesima u drugom izbornom krugu izlazi podjela na tri kategorije; kandidati jedni s njihovim podupirateljima, kandidati drugi s njihovim podupirateljima, i najveći broj građana koji su oko 50% ostali doma u prvom izbornom krugu, dakle najveći homogenizirani broj gađana ove zemlje. Ovima trećima treba pribrojiti i građane koji su glasovali za one kandidate koji se nisu probili u drugi izborni krug. Dakle, daleko preko 50% građana pojavljuje se u kategoriji onih koji su zainteresirani dobiti dodatne informacije o kandidatima u drugom izbornom krugu. O tom najvećem broju građana nitko nije sada brinuo. Radi se oko 50% neizašlih glasača, plus prosječno 20-tak % glasača otpalih kandidata, znači prosječno oko 70% punoljetnih građana ove zemlje. Mediji su ostajali nijemi na mogućnost organiziranja sučeljavanja po dvojice preostalih kandidata. Nema tu tehničkih zapreka organizirati bilo kada, pa čak i bilo kliko puta potrebna sučeljavanja. Narod bi gledao, slušao, vrednovao i glasovao, možda bi se i zabavljao. Javnost, građani imaju pravo i potrebu znati više o kandidatima. Nitko bolje od zainteresiranih kandidata ne može iznijeti svoje prijedloge vizija za budućnost i kritike protukandidata od samih kandidata. Zašto im nije omogućeno sučeljavanje? Zašto ih mediji nisu prisilili na sučeljavanje? Da li je u Hrvatskoj ikome stalo dobiti kvalitetnu vlast? Nisu li nevještim manipulacijama neki kandidati sami uspjeli izbjeći sučeljavanja? Jesu li ih mediji u tome podržali? Da li su mediji odgovorni za demokraciju u Hrvatskoj? Hoće li građani više trebati medije u procesu demokracije? Neće li društvo naći pogodnije putove za ispoljavanje demokracije od samih dosadašnjih medija? Zašto nam trebaju i služe mediji? Treba li konačno okrenuti novi list?... Zaključujemo da je za hrvatske medije izborna šutnja trajala sve vrijeme izbora. Samo novac, novac je jedino mjerilo izborne promidžbe. Tamo gdje se plaćalo tamo se objavljivalo. Mediji nisu pokazali nimalo političke zrelosti u demokratizaciji Hrvatske. Mediji su se sveli na tehniku pripremanja i objave nekih rezultata. Hrvatskoj trebaju drugačiji mediji, ne tehnika objave vijesti (to će najbolje učiniti internet) već mediji koji će pored tehnike imati i sadržaj. To je posve izostalo. U eri komercijalizacije to je valjda nužno dovelo do kraja medija. Sad nećemo govoriti više o medijima koji imaju svoju tehniku i sadržaj, govorit ćemo o tehnici radija, tehnici televizije, tehnici štampanja, tehnici slikanja, tehnici elektrotehnike (kompjutera)...dakle, nećemo više govoriti o medijima (''Mediji su kompleksni pojam koji označava sustave javnog informiranja, koji služe za raspršivanje (diseminaciju) vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva. Prema Zakonu o medijima iz 2003. godine, mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike...'', navod iz Wikipedije), jer mediji koji su to trebali biti izgubili su svoju svrhu (informiranje i obrazovanje, pa čak nisu oko izbora ni zabavili narod, a i to su sučeljavanjima mogli postići) Pozivam Sabor da izmijeni zakon o medijima, da analizira što se s medijima dogodilo i prilagodi zakon o medijima izmijenjenom životu. Od svega ostaje gorčina, kakvu teško mogu doživjeti zemlje kojima je potrebno uz katastrofalnu gospodarsku situaciju barem osigurati napredak na onom polju za koji nisu potrebni novci, već samo dobra pamet. |
nedjelja, 24.05.2009.
STUDENTI SU OBAVILI DOBAR POSAO
|
Nakon 34 dana blokade nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studenti su sinoć na plenumu izglasali zamrzavanje blokade. Njihova akcija, potpomognuta velikim brojem fakulteta i sveučilišta u Hrvatskoj, postala je zapažena, za vlast opasna, za bezvoljne ohrabrujuća, za siromašne nova nada da će se moći školovati unatoč našoj bananskoj situaciji. Direktni cilj, besplatno školstvo, ovom akcijom još nije postignut. Bit će! Nema te snage koja će se direktnom cilju i direktnoj akciji direktno suprotstaviti. Prije ili poslije past će sve zapreke. No, pored kašnjenja u ostvarenju postavljenog cilja, akcija studenata ima puno drugih efekata. Plenumom studenata uspostavljena je direktna demokracija. Demokracija je, konačno nakon više od 2000 godina, došla doma. E-sabor, koji se založio za istu metodu, s tehnički dotjeranim internetom, time dobiva na potvrdi takve mogućnosti. Uvedena je metoda nenasilja. Ta metoda je vladajuće najviše zabrinula. Imate ljude koji se bune, ne rade incidente, nemate razloga za hapšenja, čak ne znate ni koga hapsiti. Ova velika, dugotrajna akcije, s velikim efektima, nije izrodila nijedno ime, nijednog heroja, poput svojevremeno Budiše i Čička. Zato su ostali tako veliki svi koji su učestvovali. Svaki od njih nadilazi spomenuta dva imena, tim prije jer studenti postižu svoje ciljeve a spomenuti su ih, svojim samoljubljem, pogazili. Bit će u toj akciji studenata još niz dalekosežnih efekata koji se sada ne mogu sagledati. Čestitke našoj novoj, hrabroj, mudroj i uspješnoj generaciji! |
subota, 02.05.2009.
PRETVORBA I PRIVATIZACIJA - PRIGODNO UZ PRAZNIK RADA
|
Naravno, svako dobro povodom Praznika rada, 1. svibnja 2009. Druge teme u ovoj teškoj situaciji nameću se ispred svečarskih. Jedna tema, međutim, po meni je tema svih tema, i nisam vidio da je igdje javno otvorena. Možda ju je doticao Treći program, ali s malim odjekom. A to je nerazjašnjeno pitanje pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Negdje sam već spominjao da se društveni model promijenio, da tako kažem, ispod žita. Naime, vladajuća stranka, koja je izbore 1990 dobila bez gospodarskog programa (rečeno je da gospodarski program postoji ali ga neće iznositi da ga netko drugi ne bi ukrao) nakon izbora je radila kako je poželjela i napravila baš sve ovako kako danas imamo. Pretvorba društvenog u državno vlasništvo načinjena je posve po modelu nekadašnje ozloglašene nacionalizacije, samo sada u obrnutom smjeru. Za sva svoja desetljeća rada za državno dobro (uzimali su nam od plaća za bolnice, ceste, plinovode, proširenje poduzeća, uvođenje novih tehnologija, školovanja, stipendiranja, izgradnju stanova i domova kulture...) nisam dobio ništa. Odjednom je to, nazovimo moje (a tako smo se prema tome i odnosili) postalo državno, a onda je nazovimo to tako, država (a u biti se zna tko je bio država) to podijelio, zna se kome. I tako ja sada od sve svoje društvene imovine nemam ništa, a neko je dobio tvornice za jednu kunu, otjerao radnike na burzu i ulicu, prodao lijepa građevinska zemljišta i dobro se obogatio na društvenom, tj. mom i Vašem, vlasništvu. Pa ako je vlasništvu ustavna svetinja, kako to da se s njim mogla napraviti takva pretvorba, a danas to više ne bi bilo moguće? Ogroman broj problema uzrokovao je takav način pretvorbe (da se to radilo u ratu, to i da ne spominjem). Mislim da je najveće raslojavanje u našem društvu nastalo tada, a kasnije se samo produbljivalo. Hrvatska će prije ili poslije morati proći još jednu tešku katarzu da bi te nepravde koliko toliko ispravila. Opozicija se dobro uhljebila i u tom smislu ništa ne poduzima (spominje sa samo nezastarijevanje kriminala u toj pretvorbi i kasnijoj privatizaciji). Cijela ta operacija je kriminalna i duboko nepravedna. Odatle treba poći, a ne sve to opravdavati zakonskom pokrivenošću. Ako je nacionalizacija iza 1945 bila necivilizacijski čin, a jeste, onda je ista ta operacija nakon 1990 (s drugim nazivom – privatizacija) također bila necivilizacijski čin. Pa ako je nakon nacionalizacije 1945 sve nakon 1990 vraćeno bivšim vlasnicima, a jeste, onda i nakon druge nacionalizacije 1990 (pretvorbe) isto tako treba sve vratiti bivšim vlasnicima, a to nije i ne može biti država, već društvo, pa onda na koncu svaki građanin posebno, od djeteta do starca. Tko je država da naše društveno može nacionalizirati, kao što je nacionalizirala nakon 1945. Vladajućima se kosa diže na glavi pri spomenu te tema. Kad sam svojevremeno na jednom javnom predizbornom skupu upitao Žarka Domjana o tome da je narod izigran, da su Slovenci društvenu imovinu pretvorili u vaučere i podijelili svojim građanima, a Hrvatska to nije, odgovorio je da ne razumije pitanje. Da li me Vi razumijete, ili su to teme koje su prošlost, unatoč svim mukama koje i sada radi toga imamo? Eto, jedne, valjda, prebolne teme koju nitko do sada nije pokrenuo. A trebalo bi. |
