subota, 18.04.2009.
STUDENTI SU ODSPAVALI SVOJ SAN
|
Nekada najdinamičniji sloj društva, studenti, poletni mladi ljudi, puni elana, ideja i hormona, znali su gledati u svoju okolinu, promatrati svoju budućnost i budućnost društva, bili su realni-tražili su nemoguće. Danas uspavani, na marginama društva, po osobnim kružocima, zatvoreni sami za sebe, neprimjećeni od drugih, uče svoja gradiva koja sve manje imaju gdje primjenjivati, gledaju savladati strane jezike (engleski) i promatrati preko granica ima li štogod dobroga za njihov vlastiti probitak izvan domovine. Druga vremena, drugi običaji. Dok kriza i recesija nisu zahvaćali dobar dio svijeta takva perspektiva se činila dobrom. Danas više nije tako. Nitko u svijetu neće stvarati uvjete za rad tuđim građanima. Svatko se mora brinuti o svome. To će, sudeći po današnjem novinskom napisu izvući i naše studente iz njihovih kula bjelokosnih. Treba im reći: kad budete izlazili vidjet ćete već dobrano uništeno gospodarstvo, zatvorene velike i moćne firme, okupirane banke bez kapitala namijenjenog domaćem razvoju, prodano obiteljsko srebro naftonosnih polja Beničanaca, plinskih polja Jadranskog mora, strancima rasprodanu obalu, šapu stranaca na vodnim i vjetro-energentskim resursima, moralno razorene građane i obitelji, crkvu koja upozorava na grijehe struktura, uz istovremena preporuke da se za te iste struktura i dalje glasuje, nemoćne, razdrobljene i razjedinjene sindikate, kopače smeća i brižne majke koje sa završenim fakultetima prodaju igračke na tržnicama i za pola kune po boci skupljaju djeci za hranu, ogroman broj penzionera umirovljenih u valu pretvorbe i privatizacije kad je izbacivanjem radnika na burze stvoren krupni kapital u nekretninama (na svakog zaposlenog doći će uskoro dva umirovljenika), vojska domovinskih ratnika i invalida umirovljenih sa svojih dvadeset-trideset godina, neobrađena i minirana polja, skupa sindikalna košarica, brukanje pred svijetom radi kriminala i korupcije, oslobađajuće presude za velika kažnjiva djela zbog proceduralnih grešaka nevještih djelatnika, nevjerojatno skupe odvjetničke tarife zbog kojih se ljudi ne usude ni pomisliti koristiti odvjetnike, preskupe taxi usluge, namještanje broja glasača prijavom na stotine njih na istoj adresi, koliko kome i kada zatreba, prekapacitiran državni proračun koji se ne može puniti po planu, prevelik uvoz stranih roba, daleko veći od domaćeg izvoza, uvoz skupih roba koje doma kvalitetno proizvodimo, pretrpani zatvori, manje rođenih od umrlih osoba, diplomirane građane s kupljenim ispitima...i bezbroj drugih lijepih stvari koje se mogu i spominjati ali ne i mijenjati. Za studente posla na pretek. I kad budu išli u mirovinu dio nabrojanog se neće promijeniti. Ali to ne znači da ne treba pokušati. Samo oprezno. Budiša i Čičak svoje povijesne prilike nisu iskoristili. Zaveli su studente, iskorišteni su za uvlačenje u zamke, koje su kasnije narodu štetile, bahatili su se, ne vodeći računa o realnostima i pravom odabiru saveznika. Gledajte hrabro i odgovorno u budućnost. |
ponedjeljak, 13.04.2009.
SRETAN USKRŠNJI PONEDJELJAK
|
Kad sam već, radi putovanja, došao do bloga u ponedjeljak, čestitam svim posjetiteljima, a što drugo, nego Uskršnji ponedjeljak, tj. drugi dan velikog kršćanskog blagdana. Čuli smo jučer i kardinala Bozanića i papu Benedikta XVI. Oba lijepo govore o tjeskobama koje zahvaćaju ljude i narode. Crkveni velikodostojnici izgovaraju riječi s osnovom, s pravom i s dalekosežnim djelovanjima. Te riječi će negdje pobuditi misli i druga djelovanja koja će utjecati na otklanjanje stanja koja su ih izazvali. Nadajmo se tomu. A onda nakon desetaka godina očekujmo da se stanje i počne mijenjati u smislu i duhu njihovih želja i smjernica. Uživajte i danas u blagdanu. Sutra treba rečene riječi i misli pretakati u život. Sretni Vam i blagoslovljeni Uskršnji blagdani! |
srijeda, 08.04.2009.
BESMISLENOST VOJNOG PAKTA ZA SLOBODNU ZEMLJU
|
Cilj vojnog napada nije ratovanje, ubijanje, paljenje, razaranje, ni sve što uz to ide; skidanje tuđih i stavljanje svojih zastava i tabla na ulaze u sela i gradove, ubijanje nemoćnih, pljačke, silovanja, pjevanje borbenih pjesama i mimohod pobjednika na neprijatelju svetom mjestu. Cilj vojnog napada nije ni proširenje teritorija, jer ni sa svojim napadači često ne znaju što učiniti. Cilj vojnog napada nije ni prodaja neprijatelju svoje ideologije, kulture i jezika. Cilj vojnog napada nije ni prenošenje tehnološkog znanja neprijatelju. Cilj vojnog napada nije ni demokratizacija neprijatelja... . Cilj vojnog napada jeste izvući korist za sebe. Cilj vojnog napada je osigurati što mirniju i dužu budućnost koristeći tuđi rad i imovinu za vlastite interese. Ako se cilj vojnog napada može postići jeftinijim sredstvima, bez ubijanja, paljenja i bombardiranja, zašto ratovati? Nitko živ ne bi išao u rat kad sve svoje ciljeve može ostvariti lakšim sredstvima. Ako vojna organizacija zapiše da će se u slučaju oružanog napada na neku od članica sve ostale članice vojno organizirati da joj pomognu, to se nikada stvarno neće dogoditi. Ne zato što to potpisnice ne bi zaista i učinile, već zato jer nitko pametan neće vojno napasti drugu zemlju provocirajući ostale da joj priskoče u pomoć, kad svoje ciljeve može ostvariti na drugi način. Ako nije dovoljno pametan, pa uistinu vojno i napadne, onda će sam sebe svojim idiotizmom i greškama koje, po prirodi stvari, mora kao takav napraviti, već pokopati, tako da vojni savez niti neće trebati intervenirati. Dakle, relevantne zemlje se nikada neće međusobno vojno napadati. To je prošlost. Osvajat će se drugim sredstvima. Npr. kupnjom banaka slabije zemlje i gospodarenjem resursima te zemlje putem financijskog tržišta. Ili, kupovinom atraktivnog zemljišta i ostalih nekretnina zemlje koju se namjerava osvojiti. Ili, preuzimanjem njezinih energetskih, naftnih, plinskih, vjetrenih i vodnih resursa. Ili, preuzimanjem njezinih farmaceutskih snažnih kompanija, hotelskih kompleksa i svega porodičnog srebra s kojim već neka zemlja raspolaže. Ulazak zemlje u vojni savez sa zemljama koje su ju već pokorile znači fiksiranje i još jače učvršćivanje postojećeg stanja, odnosno osvajanje još onih preostalih dijelova koji eventualno nisu osvojeni. Mudri umovi svake zemlje, njeni vladari, sabornici i intelektualci imaju jasnu spoznaju o navedenim efektima i nikada neće pristati na dovođenje svoje zemlje u tako podređenu poziciju. Još manje će se hvalili svojim uspjesima na planu podčinjavanja vlastitog naroda, ili će očekivati da i jedan građanin slavi uspjehe takve politike potčinjavanja. |
