petak, 26.09.2008.

SUKOBI NA VRHU - PANTOVĆAK ILI BANSKI DVORI

Svako malo pa se zapale vatre između Pantovćaka i Banskih dvora. Pitanja oko kojih planu su npr.:
1. Treba li nakon parlamentarnih izbora mandat predsjednik države odmah povjeriti relativnom pobjedniku ili čekati pojavu koalicije?
2. Da li je gospodarska situacija u Hrvatskoj dobra ili loša?
3. Ide li zemlja u dobrom smjeru?
4. Jesu li javne nabave transparentne?
5. Da li su vojna vozila nabavljena od najskupljeg ponuđača najbolji izbor za Hrvatsku?
6. Treba li Hrvatska surađivati s Nesvrstanima?
7. Zašto sadašnji predsjednik ne podržava kandidaturu premjera za budućeg predsjednika?
8. Da li je veleposlanik Neven Jurica puno potrošio i da li je uopće lobirao za Hrvatsku?
9. Hoće li premjer još kratko vrijeme trpjeti predsjednikove savjetnike ... ?

Sve jedno od drugog važnije pitanje za opstanak mlade Hrvatske države. Vanjski dug Hrvatske popeo se na 35 milijardi EUR. Nizak standard građana ne brine premjera, pa zašto to brine predsjednika? Standard je dobar, Hrvatska ide u EU, podržava nas Amerika na putu za NATO, kaže premjer. Turistička godina je super (podbacila je samo nekoliko postotaka, ali sad o tome ne treba pričati).
"Nepodmirene obveze u ukupnom iznosu od 15,8 milijardi kuna u Hrvatskoj je na kraju prvog polugodišta ove godine imalo 26.252 pravnih osoba sa 30.453 zaposlenih, a na godišnjoj razini, u odnosu na lipanj prošle godine, iznos dospjelih naloga za plaćanje povećan je za gotovo 2,8 milijardi kuna te je broj blokiranih poduzeća povećan za 2.880", pokazuju podaci Financijske agencije.
"Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je za 2007. godinu iznosila 17,4 posto, što je povećanje te stope za 1,1 postotni bod u odnosu na 2006. godinu" podatak je Državnog zavoda za statistiku iz istraživanja o siromaštvu.
Sve to nema veze, Vlada grabi u EU i ništa nije važnije od toga.
Sukob premjera i predsjednika je evidentan.
Kako na to gledaju građani i blogeri?

Glasujte, ovdje desno.

- 21:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 19.09.2008.

TRIJADA; GALINEC, INDEX I TRIJUMF KOME NEMA MJESTA

Dogodi se tako Dedić, pa Baxter, pa Zločinačka organizacija, pa Zagorec, pa Maestro, pa Miljuš, pa Rađenović, pa Šimić, pa Galinec, pa Indeks…; afera za aferom, a samo nekih se sada prisjećam. Površno gledano, domovina nam je puna afera. No, te afere su samo ustalasana površina grotla koji vrije. One su posljedica nečega puno dubljeg, sustavnijeg, težeg i opasnijeg u našem društvu.
Policija će naći, ili neće naći počinioce, naručitelje premlaćivanja, korupcije. Sudovi će ih preslušati, osuditi ili osloboditi. Osuđeni će se sakriti u susjednim ili drugim okolnim državama.
Ono što me zanima nisu te površnosti, koje se sada čine tako važnima da se sva štampa, televizije i ostali mediji bave i natječu u tome tko će prije, bolje, više, jače naglasiti sve detalje pojedine afere. Mene zanima upravo dubina u kojoj se sve to kuha i sprema. Jer kad policija i sudovi odrade svoje poslove ta dubina ostaje i dalje netaknuta. Nju nitko nije primirio, sustavno obradio, isključio mehanizme koji su doveli do turbulencija i, na koncu, do spomenutih površinskih talasanja. A i tko će tu masu smiriti?
Tko će ju preusmjeriti, da ne rađa negativnostima poput spomenutih?
Jer manje je za ovo društvo bitno da li je u aferu uključen Janko ili Marko, Petar ili Pavao, Marta ili Marija, od toga što to tjera ljude da se ponašaju nezakonski, sebično, štetno i neljudski. Imena su se u aferama zatekla slučajno. Da nije Janko bio bi Mato ili netko treći ili četvrti. Dakle, svejedno je tko je sada u to uključen. Važno je da tom aferom, sa svakom od njih ponaosob, ništa nije suštinski promijenjeno. Osnovica je postavljena već ranije, afere u takvoj situaciji rastu same od sebe.
Spektakularnim akcijama policije kratkotrajno se nešto smiri, a iz dubine opet izniknu novi slučajevi, s nekim novim imenima.
Ovo društvo je onečišćeno u svojoj unutrašnjosti. Zato s bilo kojom od ovih afera ništa nije konačno postavljeno kako treba, već je nekome u Europi samo pokazano da se tu pokušava nešto pozitivno pomaknuti. Ali, to ni izdaleka ne uspijeva rješiti bit i izvor tih afera.
Odnosi u društvu su postavljeni ranije uz druge i sustavne načine, tako da ti odnosi sada generiraju ovo što se danas na površini događa i vidi.
Zato triumfalizmu, kojemu smo i danas svjedočili, uopće nema mjesta.
Sustav koji gradimo generirat će već sutra neku novu aferu.
I tako bez kraja. Dok odnose u društvu ne postavimo na način koji će temeljne vrijednosti društva usmjeriti na rad, kreativnost, poštenje i socijalnu osjetljivost neće biti ništa bolje.
Nove afere događat će se kao i do sada gotovo svakodnevno.
Ispraznost priča kako su uvijek jedni te isti zaslužni za rješavanje korupcije u društvu, a sami nisu ničim doprinijeli razrješavanju spomenutih dubinskih odnosa, mada su za to tražili i dobili mandat, prešla je svaku mjeru dobrog ukusa.
Borba za vlast i bolje osobne pozicije je osnovna karakteristika onih koji su zaduženi baš za rješavanje naših dubinskih problema. Oni bi trebali biti internisti a ne kozmetičari ovog društva.
No, to je dugotrajan posao.
Taj posao je bez triumfalizma, bez bombastičnosti i bez trenutnog prikupljanja glasova birača. Na koncu takav temeljit posao zahtijeva i puno znanja, iskustva i volje. Ako je polovina vlade stekla diplome na fakultetima koji su danas opsjednuti od policije, vjerojatno od njih ne možemo, i ne smijemo, očekivati da ovom društvu budu dobri internisti.
- 20:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2008.

HRVATSKA PRIPADA NJENIM GRAĐANIMA

Zaduženost hrvatskih građana dosegla je najviše ikad zabilježene razine. Vijest je alarmantna i nemamo se pravo na nju oglušiti.
Kako je moguće da narod radi, stvara, prodaje svoju djedovinu, uzima od svojih potomaka, troši i zadužuje se. Da kažemo u narodnom žargonu: tu debelo nešto ne štima! Blagostanje naroda vremenom mora rasti, ne padati. Blagostanje dobro vođenog naroda mora se vremenom povećavati. Ako se to ne događa narod nije dobro vođen. Ponavljam: narod čije blagostanje vremenom opada nije dobro vođen narod. Treba li tu daljnjih komentara. Ne, ne treba. Naravno da ne treba, pa to je svakome jasno i razumljivo. Ili možda, ipak, nije? Nije jasno kako naše vođe mirno promatraju ovu situaciju osiromašenja naroda, ništa ne poduzimaju da se ta situacija popravi, ništa javno ne komentiraju to stanje i na koncu, oni kao odgovorni odmah ponude ostavke na svoje funkcije, kojima je zadatak bio baš povećanje blagostanja naroda. Ostavka je u toj situaciji posve moralni čin. Svi bi ju pozdravili i ocijenili vrhunskom kvalitetom ličnosti onog nosioca funkcije, koji bi tako postupio. To hrvatski narod do sada nije vidio, a uvjeren sam i da skoro neće vidjeti. Naprotiv, svi odgovorni se ponašaju posve obranaški. Oni, naravno, nisu krivi jer je porasla cijena nafte na svjetskom tržištu, jer su porasle cijene hrane, oni nisu krivi što je prethodni režim donio zakone koje i oni danas moraju provoditi, jer da je po njihovom bilo bi posve drugačije. Oni bi još više povećali sebi plaće, pa ne bi bili ovisni o mitu i korupciji, oni bi prigrabili još koju socijalističku tvornicu, koja je nekada dobro poslovala, a sada ima prekrasnu lokaciju za izgradnju vrhunskih stanova i vila na najprikladnijim mjestima, pa bi shodno tome odgovorni povećali svoje prihode, a naravno, ako su bogati pojedinci, bogata je i država (toga smo se naslušali kad je trebalo do apsurda obogatiti podobne predsjednikove suradnike; ne ovog već onog predsjednika). I na koncu naše vođe nalaze da se za naredne predsjedničke izvore najbolje baš njima kandidirati za vođene države, usprkos posve pogoršanom stanju života naših građana. Kako je to moguće? E, pa lijepo. Oni su Bogom dani da vode svoje nijemo stado u obećanu zemlju, u kojoj ih čeka blaženstvo, u kojoj ih čeka puno obećanja kojih su se već naslušali, ali opet će povjerovati i izaći na izbore i zaokružiti baš one koji su više puta omanuli u obećanjima. Ali mi smo se u svojoj sredini deklarirali sljedbenici baš te stranke, pa kako onda izaći pred susjede koji to dobro znaju i glasovati za bilo koga drugoga, do li za svog kandidata, usprkos svim promašajima koje je do sada napravio. Ta, pobogu, on je ipak naš, a susjedi Ivanki se i više dopada nego onaj drugi, makar je i mlađi. Tako zaokružujemo našeg kandidata. Spremni smo s njime i u nove poraze, u još manje blagostanja, samo da susjedi ne bi bili veseli radi poraza našeg kandidata. I, rezultat je pobjeda našeg kandidata, koji nije imao nikakvu viziju razvoja ove zemlje, već je samo pripadao stranci koja nas je iz totalitarizma uvela u bijedu.
Dokle tako?
Zašto se ne kaže da će predsjednik zemlje biti onaj koji ponudi razvoj, perspektivu, izlazak iz bijede u koju smo zapali. Dakle, onaj koji može pred građanima obraniti svoje napredne ideje, uvesti nas u blagostanje, osigurati miran, radom oplemenjen život dostojan svakog vrijednog građanina. Onaj koji će istaći da ova zemlja pripada njenim građanima, neovisno o ideologijama, bojama i simbolima kojima im se maše pred nosom, neovisno o spolu, uzrastu, vjeri i čak boji kože. Građani su stvarali ovu zemlju i ona samo njima pripada. Političari, vođe, mogu istaći svoje jasne ciljeve. Ako dobiju povjerenje građana trebaju se žrtvovati za ostvarenje tih ciljeva, a ne politikanstvima doći do vladajućih pozicija i zlorabiti vlast, ne bi li sebi i svojima osigurali svijetlu budućnost. Ta budućnost ne može biti niti svijetla, niti samo njihova, ako to nije i budućnost svih građana ove zemlje.

- 23:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 02.09.2008.

HRVATSKA BEZ MESIJE

Dvije godine prije predsjedničkih izbora počeli su pljuštati prijedlozi o podobnim kandidatima.
Što reći tim povodom?
Narodi bez spasitelja (Mesije) su propali narodi. Hrvatska nije imala svoje Mesije, a ni danas ih nema. Da ih je imala, ne bi se danas potezali po čekaonicama Europske unije i NATO-a. Bili bi članicom G-7 najrazvijenijih zemalja svijeta i natalitet nam ne bi prijetio katastrofom srozavanja na tri i pol milijuna Hrvata do 2060. godine.
Teška vremena često rađaju "divove". Ako se to ne dogodi narode nema tko spasiti. A ovo vrijeme je, neosporno, teško vrijeme. Hrvatski narod vapi za spasiteljem, za dobrim vođom.
Povjesničari bespuća, pravnici i kazališni intendanti bez vizija ovaj narod ne mogu spasiti. Uz napredak prirodnih i društvenih znanosti, uz komunikacijske tehnologije i velike znanstvene paradigme Hrvatska se, izgleda, treba obratiti svemogućem Bogu da ju izbavi od putova ka bezdanu kojem je krenula. Zato profesor Zdravko Tomac ima pravo kad kaže da treba pitati i crkvu o novom predsjedniku. Nije to pitanje religije. To je zapravo pitanje ujedinjujućih faktora koji će potaći Hrvatsku da se orijentira na dobar put, na proizvodnje, na bolje korištenje svojih prirodnih i ljudskih potencijala, na prepoznavanje "kukolja" u našem žitu kojeg se ratom i poraćem nakupilo i koji bi čak željeli biti lučonoše u "mraku" koji nas je zahvatio.
No, crkva su svi vjernici. Pa po prijedlogu prof. Tomca ispada da vjernike treba pitati. Ti isti vjernici su istovremeno i glasači na izborima. Bit će da je prof. Tomac mislio da treba pitati crkveni kler, svećenstvo. Jer, inače, smisao njegovog prijedloga bi bilo da dvaput treba pitati glasače, jednom kao narod a drugi puta kao crkvu.

- 07:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se