erytheia.theredone

samorastavljanje






neminovnost






predah






off

Milijunima godina čovječanstvo je živjelo baš kao i životinje.Onda se nešto desilo što je otpustilo moć naše mašte. Naučili smo razgovarati i naučili smo slušati. Govor je dozvolio komuniciranje ideja, omogućujući ljudima da rade zajedno kako bi izgradili nemoguće. Najveća dostignuća čovječanstva stvorena su razgovorom, a najveći neuspjesi nedostatkom razgovora. To ne mora biti tako. Naše najveće nade mogle bi u budućnosti postati stvarnost. Uz tehnologiju na raspolaganju, mogućnosti su neograničene. Sve što moramo učiniti je nastaviti razgovarati.

Stephan Hawking



Nastaviti razgovarati. Čini se jednostavnim, ali kako razgovarati kada niti slušati više ne znamo. Slušanje je magnetična, kreativna sila koja potiče ideje da se razvijaju i rastu u nama, i iz nas dolaze na život.
Ukoliko nemamo nikoga tko će nas poslušati naša kreativnost govora se smanjuje. Iz centra našeg postojanja govor se seli na periferije dobivajući jednoznačan predznak.

Najveći ljudi u povijesti bili su oni koji su ostavili neizbrisiv utisak na živote drugih ljudi. Više od izbora koje su birali i junačkih djela koja su započinjali i završavali, važan je način na koji su slušali, doista vidjeli i čuli drugog pojedinca. Veliki ljudi cijene misli drugih, zato i slušaju.

U školi nas uče da na papir stavljamo samo pametne i jasne misli. Što je potpuno krivo. Na papir je nužno potrebno staviti i glupe zamisli, jer tek tada jasne stvari i izlaze van. Nakon možemo papir i rasparati, ali ako zadržavamo tobože glupe stvari i nejasne misli sigurno zadržavamo i ono što je čisto i lijepo, istinito i živo i u potpunosti dio našeg bića.

To je sustav koji propagira tvrdu racionalnost i koji je samo naizgled na njoj temeljen, a u biti iracionalno iscrpljuje. Iscrpljuje ljudsku snagu, kreativnost, domišljatost i slobodu misli stvarajući zatvoreni krug kontaminiran jalovim postignućima.

Kod prepoznavanja neispravnosti potrebno je promijeniti rakurs. Buduća stremljenja i nadanja omotana velom anonimnosti zamijeniti opservacijama. Naučiti slušati kako bi čuli, i kako bi jednom netko i nas mogao čuti.
Ne dozvoliti da ostanemo zapamćeni po monumentalni oblicima, spektaklima s mnoštvom paravana i nikad do kraja izrečenim mislima.

Trg je otvoreni prostor okružen kućama koji se obično nalazi u srcu grada i na kojem se okuplja zajednica. Često su na trgu važne ustanove, kao što su sudnica ili gradska vijećnica.
Prikladni su za tržnice, koncerte, političke skupove i druge događaje koji trebaju širok otvoren prostor. Kako su obično u središtu grada, trgovi imaju dućane i butike, fontanu, zdenac, spomenik ili kip.
Njihova ljepota često je impresivna. Život koji njime cirkulira u svom stalnom gibanju ponekad zaustavlja dah.

Na kraju godine kada puni želja dočekujemo novi ciklus trgovi su mjesta na koja masovno odlazimo provesti zadnju prosinačku večer.
Gotovo je nevjerovatno s kakvom lakoćom smo spremni te hladne zimske noći svoje dragocijeno vrijeme usmjeriti na potpuno krive pobude.
Pozivnica nam nije potrebna. Piće dobrodošlice zaboravljamo. Zvuci raznih pjesmuljaka postaju najbitniji odjeci prostora izgubljenih duša.
Očima premazanim lažnim promjenama i nadama u novu godinu ulazimo jedino s novim zabludama. Na trgu u gradu za doček ostavljamo svoju građansku kulturu i civilizacijsku svijest.

Malobrojni sa sobom te noći nose razmišljanja o zaglušujućoj tišini koja nas svakodnevno okružuje. Tišini koja zastrašujuće odjekuje hrvatskom stvarnosti.
Građanskom šutnjom propuštamo priliku da budemo kreatori i realizatori boljih prilika.
Okupljanje kritične mase moguće je jedino na novogodišnjem dočeku ili nekoj pučkoj zabavi uz jeftino piće i lake note Thompsona.
Hrvati na ulice ne izlaze revolucionarnog duha. Nisu na ulice izlazili niti zbog privatizacijske pljačke, niti zbog gušenja demokracije i slobode medija, niti zbog propasti banaka, niti zbog zatvaranja tvornica, zbog kupljenih glasova kojima je HDZ osvojio vlast suprotno volji birača, zbog nasilja na ulicama svoga grada gdje se životi brišu bez ikakvog značaja.
Ono što je normalno u većem dijelu Europe, gdje na ulice izlaze sindikati, seljaci, učitelji, studenti i gdje je opći štrajk normalna pojava, nije normalno u zemlji kojom vlada tišina.

Nezadovoljstvo iskazujemo putem interneta i u sigurnosti svoga doma ili malog broja ljudi koji će na naš zahtjev zatvoriti oči dok iz nas proviruje pasivni čin nezadovoljstva. Svoj internetski bijes formiramo u razne Facebook grupe bez pokrića. Nervozu skrivamo blindiranim zidovima razdijeljeni do najgroznijeg animoziteta.

Dužnost je hrvatskih građana sačuvati građansku svijest i prepoznat činjenicu kako njihov glas ima svoju vrijednost i unutar razdoblja od četiri godine i kako izbori nisu jedina prilika da svojim potpisom ostavimo trag na vlastitim sudbinama.
Dužnost je svih nas pokazat totalitarnoj političkoj praksi kako postojimo i kako naši životi nisu tek slučajna slova u knjigama rođenih. U protivnom će ovo biti još jedna godina za posrat.