erytheia.theredone

28.09.2010., utorak

Okovi posljednjeg dana






Rođeni smo s pretankom kožom. Bačeni na svijet nespremni. Nezaštićeni. Nemoćni.
Priroda je htjela da u svojoj ravnoteži hara našim tijelima obuzdavajući naše težnje da joj se nikada ne pokorimo.
Razarajućom snagom svojih djela stvarala je upozorenja kako bi nas podsjetila da smo tek prolaznici njenim veličanstvenim odajama. Zahtjevala je poštovanje koje su joj rijetki znali iskazati.
Učila nas je slušanju i gledanju prolaznosti jedne vječnosti u kojoj naš trag nestaje i prije formiranja.

Legenda o potonulom kontinentu Atlantidi jedna je od najvećih zagonetki u povijesti čovječanstva. Platon je u svojim djelima "Timej" i "Kritija" detaljno opisao izgled, veličinu i lokaciju drevnog kontinenta.
Prema Platonovim navodima, prije dvanaest tisuća godina, zbio se rat u kome su se sukobili Atlantiđani i njihovi neprijatelji iz Sredozemlja. Atlantida je ubrzo potonula nakon što ju je zadesio niz potresa.

Od tada pa do danas iznikle su mnogobrojne teorije o mjestu gdje se Atlantida nalazila i na koji je način uništena.
Sličnosti između civilizacija koje ne bi smjele biti fizički povezane potiču na razmišljanje kako je prije prvih poznatih civilizacija postojala jedna razvijena civilizacija na temelju koje su se razvile sve ostale civilizacije.

Nebitno doživljavamo li Atlantidu kao mit ili realnost jer ona sasvim sigurno nije jedino upozorenje koje smo primili tijekom postojanja naše vrste.
Potresi, erupcije vulkana, poplave, vjetrovi razarajuće snage znakovi su koje nam priroda daje podsjećajući nas da ogromna prostranstva planete Zemlje tvore zatvoren krug koji nema sposobnost vječitog samoobnavljanja i kako će prostor koji nam je darovan da na njemu živimo svoje živote jednom sasvim sigurno nestati.

Koliko god priroda u svojoj blagosti bila okrutna ona još uvijek nije naš najveći neprijatelj. Pred njome ne moramo strepiti.
Dan kojim će ona zaustaviti postojanje Zemlje nećemo dočekati. Zakazat ćemo u obrani od najvećeg neprijatelja.
Čovjek je taj koji će staviti posljednji estamp na postojanje svoje vrste i svojom okrutnošću uništiti samoga sebe.

Imitativno slijedimo negativnosti kojima smo okruženi. Spuštamo poglede, savijamo kralježnice i pužemo pretvarajući se u vrstu sposobnu jedino za pokoravanja čekajući svoje sljedeće posljednje.

Strahovi od kojih su sazdane utvrde naših svijetova postali su oružje kojima se pojedinci služe kako bi održavali svoju vlast nad nama.
Stavljeni u okove zaboravljamo svoju snagu i prisebnost. Zaboravljamo na razum. Zaboravljamo da svojim nedjelovanjem ostavljamo trag nad životima koji se gase.

Ponekad se više nema što reći. Možda danas nije posljednji dan našeg postojanja ali nitko sa sigurnošću ne može reći da već sutra neće biti.

Svaki je dan dar, a nikako zasluženo pravo. Svaki je život vrijednost, a nikako potrošena sreća.






KOMENTARI (18) - PRINT - #

22.09.2010., srijeda

Najdraža Rijeko


Voljeti grad u kojem smo rođeni zaista nije teško. Sljubljena s njime od samoga rođenja postao je poligon prvih nesigurnih koraka kojima sam na riječkom gatu započela svoja istraživanja i svih daljnjih kojima sam osvajala svijet.
Ponekad ipak zaboravljam primjetiti ljepotu koja se natiskuje ne bi li zadržala pogled prolaznika.
Prošlost i sadašnjost Rijeke stapaju se u cjelinu koju uobličuju prekrasne siluete nestvarnosti jednoga grada.

Uživati u svijetu je prekrasno. Upoznavati nove zemlje i popiti kavu na terasi nekog nama novoga grada uvijek je zanimljivo.
Ali niti jedan osjećaj koji u nama pobuđuju neosvojena prostranstva ne može se dovesti u usporedbu sa šetnjom gradom s kojim zajedno dišemo cijeli život. Upravo u njemu kava je najslađa, a pogledi neizbrisivi.

















Pogledi su se ovoga puta zadržali na zgradi osnovne škole Nikola Tesla koja je svojevremeno bila prostor u kojem je Filozofski fakultet održavao dio svojih predavanja s obzirom da je tada bio smješten na dvije lokacije.
Prolazak pokraj ove zgrade u meni budi sjećanja na studentske dane a moram priznati i na kantinu koja je bila uvijek puna studenata spremnih za filozofske rasprave. Naravno.. tko o čemu.. ja o filozofiji..

Carskom poveljom na mjestu današnje škole 1693. izgrađen je jedinstven zavod s kompleksom i centralnim dvorištem.
Početkom 18. st. osnovan je Isusovački kolegij i Seminar čija je zgrada ukomponirana u sadašnju zgradu škole.
Tridesetih god. 20. st. došlo je do sanacije Staroga grada te je izgrađena moderna škola koja je otvorena 1934. kao Scuola elementare. Po završetku 2. svjetskog rata škola djeluje kao Osnovna škola-tečaj za hrvatski jezik, zatim kao Osnovna škola "Grad", VII. i IV. hrvatska osnovna škola.
God. 1953. škola započinje s radom kao VIII. osmogodišnja škola "Brusić", a nedugo zatim kao Eksperimentalna osnovna škola.
Od 1962. škola nosi naziv Osnovna škola "Nikola Tesla".





Ispred škole, na samom krovu podzemne garaže, pogled definitivno zaustavljaju grafiti riječkih writera.
Mnogi još uvijek grafite smatraju djelom vandala koji uništavaju vizualan izgled gradskih zidova.
Međutim ova remek djela ulične umjetnosti dokaz su kako oslikavanje javnih prostora maštovitom rukom kvalitetnog autora može na specifičan način obogatiti karakter ulice.
Ono što me najviše kod ovakve vrste umjetnosti žalosti je njena izloženost vanjskome svijetu koji često ne mareći za ikakve vrijednosti uništavanjem odbacuje ljudskost i ljubav prema svome gradu.



































Ponekad biva dovoljno samo zastati. On će prepoznati i cijeniti jer gradovi nose dušu onih koji u njemu žive.

KOMENTARI (22) - PRINT - #

17.09.2010., petak

Evokacija simbolima



Povijest kazuje kako su simboli mnogo više od samog znaka. Njihovo svojstvo oživljavanja imaginacija, arhetipa, mitova i cjelina daje im sugestivna značenja.
Simbol kao nositelj ideje upućen skupini ljudi, redovito uz snažne emocije, izaziva kolektivnu hipnozu.
Posljedica takvih emocionalnih ataka je gubitak individualnosti koji pojedinca vodi prema djelovanju cjeline.
Simbol kao sredstvo prenošenja inherentnih poruka podsvijesti njegovom korisniku stvara temelj manipulaciji.
Običaji, praznovjerja i naučeni obrasci ponašanja prihvačeni od velikog broja ljudi dobivaju na značenju samom količinom sljedbenika a nikako njihovim osobnim misaonim oblicima.
Robovati simbolima koja predstavljaju običaje, vjerovanja ili uvjerenja isključuje objektivnost i izražavanje slobodne volje.
Simbol poprima vrijednost ukoliko pojedinac pristane na imaginarni prijenos te se iz uloge promatrača postavi u ulogu subjekta stvarajući simbiozu sa samim simbolom kao objektom.
Kod simbolične identifikacije postoji velika opasnost od zlouporabe. Gubitak samostalne osobnosti i infantilnost nastaju trajnom identifikacijom ove vrste.




Statusni simboli su vidljivo istaknute vanjske oznake nečije društvene pozicije i pokazatelj ekonomskog i društvenog statusa. Luksuzne robe smatraju se statusnim simbolima.
Društvena i sociološka simbolična interakcija dno je po kojem razne skupine utječe jedna na drugu gubeći smisao za osnovne vrijednosti.
Statusni simboli su imperativ nametnut od strane medija i marketinga koji su u njima prepoznali značajnu financijsku korist.
Simbol ima svoj oblik i u sebi sadrži poruku. Prepun afektivnosti svojom energijom štetno djeluje na skupinu ljudi koja ga priznaje. Masovnim korištenjem simbola njegova se energija povećava i on sve snažnije prenosi svoje poruke.




Ideološki simboli nikada nisu prenositelji mira i tolerancije.
Ideologija se odnosi na niz ideja koje predstavljaju samo pristrano mišljenje o stvarnosti.
Snažne poruke koje ovakvi simboli prenose mogu doprijeti ravno u podsvijest stvarajući vjerovanja koja pojedinci slijepo slijede.
Karizmatske osobe koje se nametnu kao nositelji određene ideologije ograničavaju ponašanje svojih sljedbenika.
Hitler je uspješno koristio negativnu hipnozu. Upotrebljavanjem simbola svastike upravljao je energijom velikog broja ljudi koji su ovaj simbol prihvatili i koristeći se njime dodavali mu vlastitu snagu.
Pod tim su simbolom i u ime njegove ideologije počinjeni zločini do kojih sasvim sigurno ne bi došlo da njegov nerazumljiv dio nije potvrđen kao prividno razumljiv.




Državni simboli kao što su grb i zastava nose u sebi značenje koje ovisi o tumačenju, a tumačenje direktno ovisi o vrsti sklonosti skupine i njenom odnosu prema tim simbolima.
Vladari su kroz povijest prepoznavali moć simbola i kao takvu koristili ju i iskorištavali u vladanju većinom.
Uništavanje državnih simbola zakonom je nedopušteno dok se u isto vrijeme njihovo prostituiranje na sve moguće načine dozvoljava a u nekim segmentima i potiće.
Zabranjeno je u umjetničkom procesu manipulirati zastavom i podvrgavati je bilo kakvoj kritici dok nam se s druge strane državni simboli nameću s raznih reklama alkoholnih pića, primitivnih derneka za široke mase i raznih kvazi nacionalnih manifestacija.



Visoke pozicije, na kojoj se nalazi i premijerka, u korelaciji su sa statusnim simbolima. Zanesena simboličnim porukama svojih broševa i novim toaletama uspjela je prenijeti poruku upravo suprotnu od skromne, vrijedne, poštene i radišne kakvom se želi prikazati. Njena neefikasnost i mutnost na funkciji koju obavlja posve je jasna onima koji su sposobni za odmak od identifikacije simbolima bilo koje vrste.




Kršćanstvo je rano prepoznalo simbole i počelo ih koristiti.
Križ kao temeljni grafički simbol krščanstva jedan je od najzlouporabljenih simbola uopće.
Crkva svjesno manipulira i pribjegava lažima diktirajući načine življenja i namečući svoj svjetonazor i norme ponašanja.
Licemjerno propovijedaju skromnost okruženi bogatstvom. Pozivaju se na moralnost dok ih potresaju pedofilski skandali.
Hrvatska je sekularna i građanska zemlja samo na papiru dok je u stvarnosti klerikalna. Njihovi stavovi vezani su s politikom i zajedno s HDZ-om godinama pljačkaju vlastiti narod.
Crkva je tijekom vladavine HDZ-a ostvarila društvene i materijalne probitke teško zamislive u jednoj demokratskoj zemlji.
Financiranjem sredstvima državnog proračuna stvorila se međusobna ovisnost Katoličke Crkve i onih koji su im taj probitak omogućili.
Udruženim snagama reagiraju i napadaju sve što bi moglo ugroziti njihove interese i položaje.

Simbolima se prikriva stvarni život. Izbjegava se konfrontacija s egzistencijalnim problemima pojedinca, korupcijom i rasprodajom društvenog bogatstva.
Surovosti, pokvarenosti i nesposobnosti Vlade da svojim građanima osigura normalan život dostojan čovjeka može se kao najveći neprijatelj postaviti tek razum lišen simbolične identifikacije.
Logika simbola nije racionalne naravi. Ona zahtjeva pojedinca nasljeđenih vjerovanja i ideja na koje reagira ponavljajući ih kao automatske radnje.









KOMENTARI (20) - PRINT - #

08.09.2010., srijeda

Pustinja




I

Sve češće mi se događa da oko sebe zapažam obilje nečeg polovičnog čemu se odaje počast.
Obilje nesigurnog, prikrivenog i krnjeg, a tako uvaženog.

Možda prenaglo rastem. A možda prenaglo raste ovaj svet oko mene i gubi osećanje pravednosti i obraza.
Nešto nije u redu.

Recimo: vidim početak. Svi okolo se dive. A meni nešto zasmeta. Osećam, treba drukčije.
Prepoznam starost novog. Jalovitost zahuktalog. Prepoznam gde se mešaju velikodušnosti i pohlepa, i beslovesnost i složenost, i saradnja i izazov, i davanje i krađa.

Izbrišem sve rukavom i sve ponovo započnem.

II

Ili mi kažu: ovako izgleda savršenstvo. A ja vidim: ne izgleda.
I krivo mi što vidim.

Još deda mi je govorio: « Treba pustiti svakoga da radi kako radi. Ako je sobom ushićen, nemoj to da mu kvariš.
Što više njih u zabludi, sve više si u pravu».

A ja tako ne mogu. Prislonim uho na tle i učim sebe slušanju. Mnogima je to vredelo.
Slušam šta govori zemlja. Valja joj verovati.
Zemlja ne govori napamet.

Zasučem onda rukave. Izgubim dane i noći. Niti me neko moli. Niti me neko tera. Niti mi kažu hvala.
Zapnem umesto drugog, raskrvarim svu dušu, ali mirno i strpljivo dovršim dovršeno.

III

Prosto mi neprijatno kad vidim na nekoj slici nešto nedoslikano, a ne smem to da priznam ni drugima ni sebi, da ne ispadnem priglup.
Ili kad čujem u pesmi gutljaj nedopevanog, pa se od toga zagrcnem i gorko mi u grlu, jer moram da progutam.

Za mene nauka nije nešto već naučeno, nego mučenje učenja mimo gotovih znanja.
Kad se nagnem nad cveće, znam da to nije miris, već njegov zadihan pokušaj da razgovara sa mnom.

Kad se nagnem nad potok, znam da to nije pena, već njegov uspaničen pokušaj da me na nešto upozori.

Sve češće imam potrebu da menjam redosled zbivanja. Da desno premeštam levo.
Cedim boje iz belog. Vraćam mora u izvore. Pravim od vetra klikere kao od plastelina.
Uopšte, tako se ponašam kao da sam ja priroda. Ili da sam ja prirodi nekakva njena priroda.

IV

Krišom već usavršavam neka od tih umeća.

Mahnem, na primer, rukom i – preda mnom je more. Vidim da nije dobro. Onda izgužvam more, malo osušim, izmesim i ispečem na suncu.
Uveče dobijem planine. Ni to mi nije dobro. Ujutro oparam planine, pa od njih pletem oblake.

Držim u ruci oblutak kao beonjaču sunca. Držim pšenično zrno: zub-mlečnjak Mlečnog puta.
Menjam se od mene do mene i opet od mene do mene, i u svakoj toj promeni nekakav drugi ja prestaje iz začetka i začinje se iz prestanka, dok korača u gomili sa bezbroj svojih tajnovitih i neslućenih bića.

Onda se dižem u vazduh i lepršam nad prostorom. Presvlačim krljušt vetra.
U kakav kosmos da zurim, kad sam i ja taj kosmos?

V

Mnogo je tokova potrebno da se komadić kamena otkotrlja u more i sa njega se operu sve neravnine vremena, da bi se, zaobljeno, u žilicama vulkana shvatila misao, zgranuta što ni do danas nismo saznali obične stvari iz uspomena pra-munja, pra-okeana, pra-vazduha, i razgovora virusa, reptila ili paprati.

Ko misli glavom, taj ne misli, ako ne ide na rukama. Nije uzalud kazano: misli se uvek odozdo.
Misli se kao grana: od korena ka cvetu. Da su krošnje u zemlji, mislilo bi se krošnjama.
Misli se kao kuća: od temelja ka krovu. Misli se kao zemlja: od grobova ka pticama.

Držim list bele breze kao sluzokožu leta. Držim kap vode na dlanu kao molekul najdubljeg.
U kakav kosmos da zurim kad kosmos u mene zuri iz ispranoga suzama oblutka moje beonječe?
VI

Pre neki dan mi došlo da od najgušće prašume, koju umem da dočaram, napravim sebi pustinju.
Sad lutam po toj pustinji.

Zamisli kristalni prostor, brušen vetrom i providan. Što više iz njega izlaziš, sve dublje u njega uranjaš.
Svako te može prisvojiti, ali ne i razumeti. Svako te može tumačiti, a ti ostaješ opsena.

Ne znam šta će mi pustinja. Zamisli rastopljen pesak. Žitak. Pomičan. Plavkast. I usred peska drvo. Okamenjeno i šuplje. A na drvetu dečak, jedan od onih mojih, okrenutih naglavce.
Jesi li zamislio?

Kad sam već sve to stvorio, red je i da ga obiđem i vidim da li valja.
Ne događa se svaki dan da mi pustinja uspe.

VII

Stignem u podne pod stablo i javim se dečaku. Bio sam žedan i zlovoljan.
On sa kamene grane uzabra sočnu jabuku, malo dunu u nju, protrlja je o rukav i vide da je dobro.

Odjednom sam primetio da me duboko pogađa to što još neko sem mene stvara iz ničega nešto.
Ovaj je zašao dalje od svih mojih umeća.

«Šta vi tražite», rekoh, «u mojoj ličnoj pustinji?»

Gledao me je pitomo: «Ne tražim, nego nalazim. Bavim se odgonetanjem nepostavljenih pitanja».
I ovako je rekao, ravno, bez trunke jetkosti: «Izuzetno ću paziti da svojim nezgrapnim delima ne ozledim svu tananost i blagost vašeg nemira».

VIII

Stajao sam pod drvetom i premotavao pamet. Smežurane daljine tapkale su u mestu, brišući okorele senke sa donje usne neba. Je li taj dečak naivan, duhovit ili bezobrazan?

Ovako mi je rekao:»Poznajem mnoge trave. Nisu išle u školu, a ipak isceljuju bolesti, jer nose u sebi zdravlje. Nose ga kao vrlinu koja se ne stiče vežbanjem.

Poznajem mnoge ptice. Nijedna nije učena, a ipak znaju da lete, jer to je živ produžetak njihovog zagrljaja sa vetrom i visinama.
One u sebi nose vrlinu krilatosti, a to se ne stiče vežbanjem.

Poznajem mnoge zveri. Nijedna nije pismena, a ipak nepogrešivo čitaju zakone prirode, jer nose u sebi um. Nose ga kao vrlinu koja se ne stiče vežbama».

IX

Zatim mi je objasnio:»Ja lečim, shvatam i letim običnom iskrenošću. A to se ne da naučiti.».

«Da sam na vašem mestu», rekao sam kroz zalogaj, «bio bih strašno usamljen. Sve bi mi bilo dosadno».

«Samoćom», reče on, «nasleđuju se prostori. Boraviti u sebi, znači: biti na putu.
Samoća ima svojstvo isceljenja od sebičnosti. Ona nije odvajanje, nego pripajanje stvarima.
Ovde postoji beskraj i postoji blizina. Drugo mi nije potrebno».

«Uzabrali ste jabuku sa grane koja ne rađa. Kako to izvodite? Čime se ovde hranite?»

On reče: dubinom vida. I reče: bistrinom sluha. I reče: gustinom usana. I reče: veštinom dodira. I reče: oštrinom mirisa. I reče: brzinom misli.

X

Ovako mi je objasnio:

«Na ovom drvetu rastu svi plodovi na svetu, samo ih treba videti.
Moje duboko divljenje prema nečem što leti, zabranjuje mi da jedem ptice što ovamo svraćaju.
Iskreno uvažavanje svega što zna da pliva, zabranjuje mi da jedem ribe što ovamo zalaze.
A kako odveć cenim dostojanstvo svih bića koja imaju mozak, ne lovim i ne ubijam, i ne uzimam hranu kroz koju protiče krv.»

Niti je bilo ptica. Niti je bilo riba. Niti je bilo divljači. Red je da neko u pustinji, koja je samo moja, objasni šta mi potkrada kad nisam toga svestan.
Stvarno sam bio uznemiren.
XI

Odeću, koju je nosio, sam sebi je načinio od nekoliko džakova, i po njoj biljnim bojama islikao je znake što podsećaju na zapise ili delove predela zapamćenih u snu.

Obećah da ću proučiti šta znači bistrina sluha i šta je gustina usana. Šta je oštrina mirisa i šta veština dodira.

Obećah da ću razjasniti šta znači munjevita misao. Čime se vidi nevidljivo.

On kao da se osmehnu.

«Pa popnite se», reče i načini mi mesta. «Imate ovde pustinju koja je skoro gotova. Po dobrom običaju, zasucite rukave i dovršite sebi to što je dovršeno.»

XII

Stajao sam na drvetu i gledao u prazno. Bilo me je sramota. Jer odjednom sam shvatio da sam ogromno bogat, a ne znam čime sam bogat.

Šta sam ja? Štićenik mašte koji ne ume da dosanja? Stranac u sopstvenom svetu? Ili tvorac što stvara za sebe tek polustvoreno i ništa svoje ne dorekne, zato što drugom završava već dovršena dela.

Potomak sam mudraca. Sad traže od mene umnost koju nisam nasledio.
Šta sam ja? Napor slučaja, ili upornost upotrebe?

Jedna je veština života proizvesti vrline. Druga je veština života naučiti ih da dišu.

Nečije je da započne. Nečije: da se ne umori. Nečije je da kaže. Nečije: da se osmehne. Nečije je da sagradi. A nečije: da sačuva. Nečije: da se rodi. A nečije: da ne umre.

XIII

Dečak je, zamišljeno, čeprkao po džepu.

Izvadi šaku očiju kakve još nisam video. U svakom se prelamalo bezbroj boja i svetlosti. Govorio je sporo, kao da žvaće reči.

«Kad pogledate u nebo, večnost je nepokretna. Ali ako zavirite dublje u dušu beskraja i izmerite spektar ognjišta zvezdanih svetova, razabraćete, uistinu, kako se sve udaljuje, sve se širi i beži.
Večnost je zadihana. Nikad se neće odmoriti.»

I ovako je rekao: «Ovo je seme vida. Raste visoko u granama. Ono je nastavak razuma».
Izabrao je jedno. Malo dunu u njega, protrlja ga o rukav i usadi mi u čelo.
Zatim se dovoljno odmače, zagleda nekako iskosa i vide da je dobro.
Bio je zadovoljan.

XIV

Izvadi dosta ušiju kakve još nisam video. Oko svakog je lebdelo bezbroj svetlucavih iskrica.
Svaku je svoju reč držao dugo na jeziku kao da je umekšava.

«Možda ja unosim zabunu u stvari koje rastu. Ali se ne izvinjavam. Kad izlazimo iz zglobova i napuštamo detinjstvo, nema bezbolnih misli i bezbolnih saznanja. I nema bezbolnih pitanja.»

I ovako je rekao: «Ovo je seme sluha. Raste dole u korenju. Svako je izvajano od nade ove zemlje».
Izabra jedno uho. Malo dunu u njega, protrlja ga o rukav, osmotri prema suncu i usadi mi u potiljak.
Zatim se dovoljno odmače i vide da je dobro.
Bio je zadovoljan.

XV

U dlanove mi utisnu jedne usne i nozdrve. «Ovo je seme ukusa, a ovo seme mirisa», reče i klimnu glavom. «Izgleda da je dobro».
Bio je zadovoljan.

Čeprkao je, zatim, nešto pod svojom košuljom. Prebirao je po srcima. Imao ih je mnogo.

«Kad gledate odozdo, život je nepokretan. Ali onaj ko nadvisi ogromne raspone godina i srcem izmeri spektar ognjišta ljudskih svetlosti, videće: sve se udaljuje, sve se širi i beži.
Život je strašno zadihan. Nikad se neće odmoriti».

I ovako je rekao: «Ovo je seme ljubavi». Odabrao je jedno, dunuo je u njega, protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i reče tako da upamtim: «Srce se nosi javno».

Dugo me je zagledao. Bio je zadovoljan.
XVI

A ja sam bio poražen.

I pored novih čula, stečenih nenadano, zalud sam pružao ruke da nešto sa drveta uberem. Nisam ubrao ništa.
Bio sam isuviše ovde, da bih razumeo gde sam. A verovao sam, doista, da sam najveći mag koji je ikada rođen.

«Vi berete prazninu, jer ne berete sebi», reče dečak na rastanku.
Rekoh: «Želim plod drveta, da mogu da ga rasadim po čitavome svetu».

On me pogleda oprezno:

«Pa vi još uvek delite čovečanstvo na narode. Zar vas to nije prošlo?»

Nisam delio ja. Čovečanstvo se delilo.

XVII

Od marta hodam naglavce i držim zemlju na rukama. Umoran sam od svega. Da li me ko razume?
Sve moje uspomene neko je već doživeo. Mučim se da se setim kako da ih zaboravim.

Moja je najveća želja da prestanem da želim. Da legnem na rame brega i oslonim se o vetar kao o najduži nastavak moga prekratkog trajanja.

Moj je najveći san da prestanem da sanjam. Da legnem na rame potoka i zagledam se u ušća, kao u najduži nastavak moga prekratkog buđenja.

Moja je najveća misao da prestanem da mislim. Da stresem sa sebe perut obesnažene snage. Da sloboda mog razuma ne bude sloboda u meni, već sloboda od mene.

Da legnem na rame trenutka i oslonim se o ništa kao o najduži nastavak moga prekratkog besmisla.
Zato mi treba to drvo.

XVIII

«Znate šta», reče dečak. «Duhovno dostojanstvo raste, a ne širi se. Duhovno izobilje buja, a ne razmnožava se. Najdalje sebe objavljuje onaj ko sebe ne pominje.

Kako činim sve ovo? Neko to zove: priroda. A ja to zovem: promena. Neko to zove: vera. A ja to zovem: dodavanje. Pojednostavite boga. Pretvorite ga u hemiju».

Neko vreme je ćutao. Onda odlomi grančicu, malo dunu u nju, protrlja je o rukav, osmotri prema suncu i vide da je dobro.
Bio je zadovoljan.

«Zabodite je u zemlju, u pesak ili vodu. Svuda se može primiti. U njoj je klica drveta. Čuli ste valjda za klone?
Čovečanstvu je dovoljno i jedno ovakvo drvo. Narodima je premalo i da im date šume».

XIX

I rekao je na rastanku:

«Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi? Narodi žive i gase se. Ponekad se povampire, ali to nije obnavljanje, jer tako se izopače da više uopšte ne liče na svoje pretke i himne.
Na sreću, čovečanstvo sve to vremenom zaveje, umiri i poravna».

I još ovo je rekao:

«Piše u nekim knjigama, najstarijim na svetu, da sadrže iskustvo mnogo drevnijih knjiga pisanih na iskustvu nečega što je još starije.
A šta je jedan narod? Prošlost od juče i prekjuče. Zar to liči na ozbiljno?

Sve mlado uporno veruje da je starije od svog oca».

XX

I reče, jednom zauvek:

«Zaista je svejedno da li ko pripada narodu neimara i robova, kuvara ili slikara, bogova ili ratnika.
I da li prisvaja povest uzgajivača cveća, dresera pismenosti, izumitelja mirisa, tkanina ili hleba.

I da li nosi plemstvo rezbara u bakru, u drvetu i plemenitim metalima.
I da li ističe grb pirata, pisara zakona ili vezilje osmeha.

Narodnost može biti jedino uspomena na te u kojima ste, tu negde poslednjih stoleća ili desetina stoleća, boravili i sanjali današnjeg sebe».
XXI

U otključalom vazduhu otvarale su se šume. Oplemenjene. Biljke su: odvezan čvor tišine.
Ponavljao sam za njim kao svečanu zakletvu:

«Jer svi ti vidljivi svetovi i nevidljivi svetovi, sa kojima se u svemiru, kao tople meduze, dodirujemo pretakanjem kroz milijarde pitanja,
pa i to mora biti nekakvo pripadanje i nešto kao srodstvo.

Zato je narod privremen i važi u trenutku, a besmislen je u večnosti.

Dosta je jedno drvo da poklonimo ljudima, ako ono u sebi sadrži veliko značenje ljubavi i čistote.
Baš kao što je dovoljan i jedan jedini čovek, ako u njemu postoji značenje čovečanstva».

XXII

Obrisao sam pustinju, dečaka i njegov svet.
Bio sam duboko zamišljen nad svim što sam doživeo.
Naše misli nas koriste: uzmu nas kao blistanje, a vrate kao ugarke.

Opipao sam čelo: ni traga novom oku. Opipao sam teme, tražeći makar ožiljak. Ni traga čudnom uhu. Ni usnama ni dlanu. Ni nozdrvama u dlanu. Ni srcu na reveru.
Sve je uraslo u mene i potpuno se rastvorilo.

A ipak, čini mi se, malo drukčije vidim, jer počeo sam, konačno, da razmišljam i okom, što nisam ranije umeo.
I počeo sam da razmišljam uhom, dlanom i usnama.

Tako obavijam sebe, a sobom mrak i magle nad zamršenim stazama u pređi svega što navire.

XXIII

Obuvam žute barice pune lanjskoga lišća. Dovikujem se kroz kotline sa disanjem života.
Odjeci mi se vraćaju kao zvonjava srca.

To znači da nečim dotičem daleke ivice beskraja. Nekim čudnim sonarom, za koji nisam ni slutio da u meni postoji.

Kad pomilujem vazduh, boje dobijaju mirise. Osećam ukus tišine. Osećam tkivo senki.

A imam u džepu dokaz da nisam sve to sanjao. Imam kamenu grančicu drveta izobilja.
Bio bih stvarno vetrogonja i ne bih sebi oprostio da je olako zasadim na prvom zgodnom mestu.
Gde je središte sveta?

XXIV

Lepo je deda govorio: «Imanje ostavi svakome, poruku samo jednome».

Svi oni koje sam pitao gde živi čovečanstvo, kažu mi: «Tamo negde».
Šta znači: tamo negde? Bar da glume dok misle, nego se sećaju napamet.

I kažu: «A tu, pred vama, između ovih granica, koje su zalivene krvlju i zakletvom predaka, tu živi jedan uspravan i poduzetan narod, graditelj, vojnik i čarobnjak kakvome nema premca, narod ponosit, pravedan, nepotkupljiv i večan.

I neka mu je slava dok je sunca i meseca».

XXV

Razmišljam nešto o suncu, o mesecu, o svemiru. Kad bih odande gledao, da li bih video granice?
I ako se nadvirim, šta bi mi one značile?

Poklonim se i prođem.

Neka je slava svakom ko misli da mu je slava. Postoji toliko stvari koje moram da saznam do kraja ovog leta. Ima li smisla da zastajem i nekoga podučavam šta od ovdašnjeg kosmosa vide ostali kosmosi?
Jedino, malo mi zasmeta kad već zamaknem putem, što mašu za mnom i viču: «A iz kog ste vi naroda? Iz koje ste vi večnosti?»

Stvarno: iz kog sam ja naroda? Iz koje sam ja večnosti?

XXVI

Imam petnaest godina i ovo, što sam dečak, to je sve čemu pripadam. To je sva moja večnost.
Jer dečaštva ne kopne. Neću se ja izmeniti ni kroz hiljadu godina. Onaj ko ne veruje neka slobodno navrati.

Videće da sam ostao, iako mnogi narodi, koji su danas moćni, i mnoge istorije koje su danas najglasnije, iako mnoge časti, koje su danas najzlatnije, neće više postojati.

Ko ne veruje, nek sačeka. Naći će me tu negde, pretvorenog u drvo, jer progutaću grančicu.
U sebe ću je zasaditi. Nemam drugog izbora.

Prepoznaće me po tome što sam se skamenio, trudeći se da ljudima dovršim dovršeno.

Miroslav Antić

KOMENTARI (5) - PRINT - #

05.09.2010., nedjelja

Korupcija savjesti






"Šta mislite šta je umjetnik? Maloumnik koji ima samo oči ako je slikar, uši ako je muzičar, ili liru na svakoj niti srca ako je pjesnik, ili čak, ako je boksač – samo svoje mišiće?
Naprotiv, on je u isto vrijeme političko biće, uvijek svjesno bolnih, žestokih ili sretnih događaja na koje svim srcem odgovara.
Kako bi bilo moguće ne osjećati interes za druge ljude i pomoću vrline hladne ravnodušnosti odvojiti se od života koji vam oni tako obilno pružaju?
Ne, slikarstvo ne postoji zbog dekoriranja stanova.
Ono je ratni instrument za napad i obranu od neprijatelja."

Pablo Picasso


Neprijatelj je, kako je on to nekoliko puta jasno rekao, čovjek koji iskorištava druga ljudska bića pobuđen osobnim interesom i korišću.
Ovakve osobine neprijatelja lako prepoznajemo kod naših političara. Spotićemo se o njih na svakome koraku.

Čovjek se mora boriti protiv svega što prijeti slobodi imaginacije.
Potreban je ogroman napor ka oslobođenju uma od korupcije koja za senzacije ili iskustvo predstavlja lažnog svjedoka, bilo u obliku razmahivanja ili suzbijanja mašte, sentimentalnosti ili dogmatizma.

Umjetnici iako često plahi i destruktivni, osjetljivi i nestrpljivi svjesni su moralnog zahtjeva koji stoji pred cijelom našom civilizacijom i posjeduju stalnu svijest o problemu, jednu stalnu budnost prema lažnim riješenjima.
Dati jasnu i određenu vizualnu predstavu čulnog iskustva oduvijek je bio nepokolebljiv cilj umjetnika.

Prije nego požurimo tu predstavu identificirati moramo na trenutak zastati i razmotriti.
Postoji beskrajna razmjena između realnog i nadrealnog, između predstave i pojma, i beskonačnih skala formi koje se rastvaraju u neformalnom. Ali neformalno se ne smije miješati s bezobličnim.
Bezoblična je samo praznina.
Postoji razlika između oblika koji imaju značenje i onih koji ga nemaju.

Oblici koji nastaju djelovanjem vladajućih i njihovih pobočnika skupljenih u oporbu odavno su izgubili formu i svaki smisao. Postali su upravo praznina u kojoj bezobličnost njihovih previranja zatvara svoj krug.

Stavljeni u poziciju gdje na rubu litice čekaju onaj posljednji šamar koji će ih odgurnuti prema dnu mnogi još slijepo vjeruju u dobronamjernost i poštenje vladajuće stranke odbijajući i samu pomisao kako su tek naivci iskorišteni u privatne svrhe.

Predstava koja se odigrava, spektakl nad spektaklima, trebao bi imati svrhu poučavanja. Poput basna donijeti nam onu nadasve vrijednu i mudru zaključnu poantu.
Nažalost poanta mnogima ostaje nedostižna.
Razum se ne može kupiti, otkupiti ili proizvesti. On se poput najfinijeg pokrivača stvara strpljivim spajanjem dijelova koji će u konačnici tvoriti cjelinu sposobnu i odgovornu prihvatiti činjeničnu stvarnost kao jedinu moguću.

U svom postojanju dužni smo prepoznati nepravdu. Na poniženja i provokacije odgovarati mudro i dostojanstveno ne dopuštajući pokoravanje pred veličinama koje svoj značaj pronalaze tek u vlastitom odrazu na ogledalu.

Nisam impresionirana predstavom. Ona se ne igra na moje traženje. Višegodišnja pretplata mi je darovana, štoviše nametnuta, ali moje je pravo ne sudjelovati u njoj. To si pravo s ponosom uzimam.


"Umjetnik mora proricati, ne u smislu da predskazuje buduće stvari, već da svojoj publici, po cijenu njenog nezadovoljstva, ispriča tajne njenog vlastitog srca. Njegov posao kao umjetnika je da slobodno govori, da iskreno kaže sve. A to što on treba objaviti nisu njegove osobne tajne, kao što bi individualistička teorija umjetnosti htjela da mislimo. Kao onaj koji govori u ime zajednice, tajne koje mora izgovoriti njene su. Zajednici je on potreban jer nijedna zjednica ne poznaje potpuno svoje srce, a bez tog znanja zajednica se obmanjuje u pogledu stvari čije nepoznavanje znači smrt. Jer za zla koja dolaze iz tog neznanja pjesnik kao prorok ne daje lijek, pošto ga je već dao. Lijek je sama pjesma. Zajednici umjetnost predstavlja lijek za najgoru bolest uma, korupciju savjesti."

R. G. Collingwood


KOMENTARI (14) - PRINT - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>






ARHIVA



lipanj 2011
svibanj 2011
ožujak 2011
veljača 2011
siječanj 2011
prosinac 2010
studeni 2010
listopad 2010
rujan 2010
kolovoz 2010
srpanj 2010
lipanj 2010
svibanj 2010
travanj 2010
ožujak 2010





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se