erytheia.theredone
05.09.2010., nedjelja
Korupcija savjesti "Šta mislite šta je umjetnik? Maloumnik koji ima samo oči ako je slikar, uši ako je muzičar, ili liru na svakoj niti srca ako je pjesnik, ili čak, ako je boksač – samo svoje mišiće? Naprotiv, on je u isto vrijeme političko biće, uvijek svjesno bolnih, žestokih ili sretnih događaja na koje svim srcem odgovara. Kako bi bilo moguće ne osjećati interes za druge ljude i pomoću vrline hladne ravnodušnosti odvojiti se od života koji vam oni tako obilno pružaju? Ne, slikarstvo ne postoji zbog dekoriranja stanova. Ono je ratni instrument za napad i obranu od neprijatelja." Pablo Picasso Neprijatelj je, kako je on to nekoliko puta jasno rekao, čovjek koji iskorištava druga ljudska bića pobuđen osobnim interesom i korišću. Ovakve osobine neprijatelja lako prepoznajemo kod naših političara. Spotićemo se o njih na svakome koraku. Čovjek se mora boriti protiv svega što prijeti slobodi imaginacije. Potreban je ogroman napor ka oslobođenju uma od korupcije koja za senzacije ili iskustvo predstavlja lažnog svjedoka, bilo u obliku razmahivanja ili suzbijanja mašte, sentimentalnosti ili dogmatizma. Umjetnici iako često plahi i destruktivni, osjetljivi i nestrpljivi svjesni su moralnog zahtjeva koji stoji pred cijelom našom civilizacijom i posjeduju stalnu svijest o problemu, jednu stalnu budnost prema lažnim riješenjima. Dati jasnu i određenu vizualnu predstavu čulnog iskustva oduvijek je bio nepokolebljiv cilj umjetnika. Prije nego požurimo tu predstavu identificirati moramo na trenutak zastati i razmotriti. Postoji beskrajna razmjena između realnog i nadrealnog, između predstave i pojma, i beskonačnih skala formi koje se rastvaraju u neformalnom. Ali neformalno se ne smije miješati s bezobličnim. Bezoblična je samo praznina. Postoji razlika između oblika koji imaju značenje i onih koji ga nemaju. Oblici koji nastaju djelovanjem vladajućih i njihovih pobočnika skupljenih u oporbu odavno su izgubili formu i svaki smisao. Postali su upravo praznina u kojoj bezobličnost njihovih previranja zatvara svoj krug. Stavljeni u poziciju gdje na rubu litice čekaju onaj posljednji šamar koji će ih odgurnuti prema dnu mnogi još slijepo vjeruju u dobronamjernost i poštenje vladajuće stranke odbijajući i samu pomisao kako su tek naivci iskorišteni u privatne svrhe. Predstava koja se odigrava, spektakl nad spektaklima, trebao bi imati svrhu poučavanja. Poput basna donijeti nam onu nadasve vrijednu i mudru zaključnu poantu. Nažalost poanta mnogima ostaje nedostižna. Razum se ne može kupiti, otkupiti ili proizvesti. On se poput najfinijeg pokrivača stvara strpljivim spajanjem dijelova koji će u konačnici tvoriti cjelinu sposobnu i odgovornu prihvatiti činjeničnu stvarnost kao jedinu moguću. U svom postojanju dužni smo prepoznati nepravdu. Na poniženja i provokacije odgovarati mudro i dostojanstveno ne dopuštajući pokoravanje pred veličinama koje svoj značaj pronalaze tek u vlastitom odrazu na ogledalu. Nisam impresionirana predstavom. Ona se ne igra na moje traženje. Višegodišnja pretplata mi je darovana, štoviše nametnuta, ali moje je pravo ne sudjelovati u njoj. To si pravo s ponosom uzimam. "Umjetnik mora proricati, ne u smislu da predskazuje buduće stvari, već da svojoj publici, po cijenu njenog nezadovoljstva, ispriča tajne njenog vlastitog srca. Njegov posao kao umjetnika je da slobodno govori, da iskreno kaže sve. A to što on treba objaviti nisu njegove osobne tajne, kao što bi individualistička teorija umjetnosti htjela da mislimo. Kao onaj koji govori u ime zajednice, tajne koje mora izgovoriti njene su. Zajednici je on potreban jer nijedna zjednica ne poznaje potpuno svoje srce, a bez tog znanja zajednica se obmanjuje u pogledu stvari čije nepoznavanje znači smrt. Jer za zla koja dolaze iz tog neznanja pjesnik kao prorok ne daje lijek, pošto ga je već dao. Lijek je sama pjesma. Zajednici umjetnost predstavlja lijek za najgoru bolest uma, korupciju savjesti." R. G. Collingwood |