erytheia.theredone

31.08.2010., utorak

Dok ne nestane i posljednji raj na Zemlji




Postoje mjesta koja očaravaju svojom ljepotom. Rt Kamenjak jedno je od takvih posljednjih raja na Zemlji koje svojom ljepotom ogoljenom do jednostavnosti promatraču otkriva složenost jednostavnih prirodnih elemenata koji u svojoj cijelini tvore prizor isklesan do savršenstva.

Rt Kamenjak zaštićeni je park prirode. Nalazi se na poluotoku Kamenjak i predstavlja najjužniji dio istarskog poluotoka.
Poluotok je dug 9,5 km, širina mu iznosi od 400 do 1600 m.
Okružen je sa 30 km dugom i razvedenom obalom koja otkriva mnoge uvale, otočiće, plaže, strmovite stijene i rtove.








Sve plaže parka prirode su slobodne. Ulaz u park naplaćuje se ako u njega ulazimo automobilom ili drugim motornim vozilom. Stanovnici Premanture i okolnih mjestašca redovito iz toga razloga u park ulaze pješice ili biciklom.




Kamenjak je omiljena destinacija ljubiteljima mora, prirode i sporta pa se može naići i na prizore poput ovoga. Mladi nijemac iskušava svoju snagu i snalažljivost na jednoj od stijena.






Arhipelag oko rta obuhvaća 11 nenastanjenih otočića. Svaka je uvala lijepa i blista svojim posebnim sjajem.






Svjetionik Porer sagrađen je 1846. i visok preko 30 m. On je prekrasan primjer kamene građe jadranskih svjetionika još iz razdoblja vladavine Austro-Ugarske.




U blizini Porera nalazi se otočić Fenoliga kojeg nazivaju i Tanjur jer nalikuje prevrnutom tanjuru. Na otoku se može vidjeti i otisak stope dinosaura.
Radi neodlaska na ovaj otočić svoje otiske neobičnih davno izumrlih bića nalazila sam na drugim mjestima.
Znam kako je to tek obično kamenje obličeno utjecajem vremena ali na ovakvim divnim mjestima mašta i razigranost dolaze u savršenom skladu s nevjerovatnošću prirode.








Na području postoji više od 550 različitih vrsta biljaka od kojih se posebno istiću orhideje među kojima je i pet endemskih vrsta.
Što se faune tiće na Kamenjaku je moguće pronaći raznorazne endemske vrste ptica, žaba, gušterica, dok morsko dno Rta Kamenjaka čuva u svojim dubinama veliko bogatstvo sastavljeno od morskih konjica, periska, prstaca, raznoraznih rakova, a nije neuobičajena pojava vidjeti i dupine.












Sa zalaskom sunca nebo gubi svoje predivne nijanse plave boje ali ne gubi i svoju ljepotu.
Pretvara se u platno na kojem ruke nekog neznanog umjetnika svojim umijećem miješaju jedinstvene boje i stvaraju neponovljive prizore.












KOMENTARI (26) - PRINT - #

29.08.2010., nedjelja

Hodati na rukama




Kada sam bila mala mislila sam kako su njegove pjesme za djecu, a sada kada sam malo veća shvaćam da su njegove pjesme za odrasle u kojima još uvijek sanja dijete.
Neke od najranijih uspomena iz djetinjstva su njegovi stihovi i priče koji su svojom ljepotom ostavili negdje u meni neizbrisiv trag koji i danas blista tražeći svoj put do zvijezda.


NOSAČ

I

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.

II

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog.
Mnogima se to dogadja. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan, a ustvari si mnoštvo.
Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tugujes. Zato i ne volim sahrane.

Jedino sam si kad ostariš.

Baš zbog te samoće u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.

Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da podjem sam za sobom. Prohodao sam na rukama.

III

Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

Zar to ne liči na slobodu?

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki.
Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.

Zar to ne liči na slobodu?

IV

Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća.

Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru.

Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknut dodir i čuje doslušan sluh.
I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra prećutati.

Zar to ne liči na slobodu?

Tiho, da ne čuje drveće. Spava krošnja uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da je strašno siromaštvo.

V

Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom.
Eto, to su me učili da mislim i da osećam.

U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar.
U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani.
Svet se, u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja.
Tako su mi govorili i ja sam verovao.

Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje?

VI

Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen.
Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari.

Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima.
Ne znaju da bezazleno viriš bez mržnje i ljubavi iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice početka.

Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što mirno protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer učestvuješ u trajanju.
Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji.

Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao.

VII

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, vraćao sam se kući kroz zamagljeni lazur rane martovske večeri i ugledao na drumu povorku istih dečaka, okrenutih naglavce.

Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neoštro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova.
Najbliži odmaknu zastor koji je delio predeo, polako mi se približi sa blagošću u očima i reče mojim glasom:

'Iz kakvog ste to čudnog, izvrnutog života, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilično neudobno. Ko vas je to začarao?'

Ko bi mene začarao? Istraživači drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan.
Neka poznija učenja svrstavaju me u igru. Ali to je još uvek daleko od svih madjija. To je kao u drveća. Nekakva glad za nebom.

VIII

Da sam se uplašio i pobegao sa raskršća, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svačijem detinjstvu.
Ali ja sam po prirodi bio odveć radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar.

Savladjujući nemir, uzvratio sam sa osmehom: "Ja sam dečak iz stvarnosti."

"Pa svi smo mi dečaci i svi smo mi iz stvarnosti", reče on veoma blago kao da izgovara tajnu. "Svi smo iz iste igre.
Izgleda da vas je neko naopako naučio kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima."

I ovako je rekao: "Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom. Biti podnožje planine, a osećati se vrhom.

Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvenog dodira.
To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati."

IX

Mada sam se usudio da ga pažljivo saslušam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim.
Moje kratkovido doba preteško je za učenje.
Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenadjuju.

Tako sam mu i rekao: "Postoje izvesne stvari za koje nisam uvežban.
Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vašeg govora."

On me pogleda iskosa i potpuno se približi: "Vreme? A šta je to? Još nisam čuo za vreme."

Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukčije uskladjen način hitrine razmišljanja.
On je mislio prebrzo, jer mislio je svetlošću. Ja sam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tudja učenja.

X

Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali dečak je stvarno bio dodiriv i živ tog marta na tom raskršću.
Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraća odjek mog sporog glasa za jednu misao brže nego što je izgovorim.

Ovako mi je rekao: "Pošto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole.
Ko uspe sebe da pronadje, okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladaće neznanje i zaći u nove dimenzije: neće razmišljati pljosnato.

Ovako, kako stojite, treba vam sto života da otvorite prostor i izadjete iz njega.
Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve će ostati isto, i drveće, i trava, i oblaci, i sumrak.
Jedino ćete shvatiti da ne postoji prolaznost i privremenost stvari."

XI

I još ovo je rekao, pre nego što je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost što je u obliku mehura već splasnula nad poljima:

"Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret.
Ali postoje drugi, mnogobrojni dečaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine.

Jedan izgubljen dan uopšte nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nižu do starosti, mogu da budu vaši.
I vi u njima da ličite na večitog dečaka.

Tako se zaceljuje umor u oparanim očima i ostaje nam delić naše skrivene čednosti izgubljene u zbilji.
U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samoćom, savladaćete umeće kojim se prestižu stvari ne samo u pravcu budućnosti, već i u pravcu prošlosti."

XII

I još ovo je rekao: "I najveća je snaga samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost.
Zato vas upozoravam: ako nadjete sebe i odlučite ovako da hodate na rukama, morate biti uporni i biti čudesno odvažni da prihvatite zemlju i držite je na rukama.
Ako je ispustite, polomiće vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom strašnom težinom.

Jer po zemlji se ne gazi.

Treba je pridržavati i treba joj pomoći da bude mlečna i čista u ponorima bezmerja.
Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade.

To vam je najprostiji način da pronadjete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda."

XIII

Možda su mnogi pre mene na tako nekom raskršću isto ovo doživeli i pobegli od straha.
Možda će tek doživeti, jer svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce.

Ja sam te martovske večeri zamolio dečaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrži torbu.
I spustivši se na ruke, odupro se o svemir.

I primio sam u dlanove čitavu zemljinu kuglu.

I odjednom sam shvatio: postoje reči bez usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao kad te začikuju da nešto nećeš uspeti, a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

XIV

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo misao kao čudo svih čudjenja.

Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.

I hodao sam na rukama.

I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
Eto to je moj život i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.


Miroslav Antić

KOMENTARI (9) - PRINT - #

26.08.2010., četvrtak

Obećanja







Obećanje je obveza nekoga da će učiniti ili ne učiniti nešto. U zakonu ugovora razmjena obećanja obično se smatra zakonski provedivom prema latinskom Pacta sunt servanda. U ugovornom pravu obećanje je očitovanje o namjeri da se djeluje ili suzdržava od postupanja na određeni način.
Zakletva, zavjet i izjava također se smatraju obećanjem.

Obećanje je jedno od najstarijih ljudskih ponašanja i osnova je mnogim svakodnevnim socijalnim i ekonomskim situacijama.

Namjera mog osvrta ne polazi od moje savršenosti. Naprotiv, u svojoj nesavršenosti razjašnjavam onaj dio sebe koji još uvijek pokazuje sklonost manjkavim ljudskim osobinama.
Upoznati druge možemo jedino upoznavanjem samog sebe. Daljnjim slijedom kritiku možemo uputiti drugome tek kada ju uputimo sebi.

Nismo skloni održavanju svih obećanja i često su ona zlouporabljena.
Obligacija je postala svakodnevna u uporabi.
Naravno da svako obećanje ne nosi sa sobom jednaku dozu odgovornosti. Druga strana ponekad niti ne shvati danu riječ kao očekivanje i iako tada naše nedjelovanje ne čini štetu time naše riječi ipak ne dobivaju vrijednost i zapravo su u samom startu bile apsolutno nepotrebne.

Političari, odvjetnici, poslovni ljudi ali i pojedinci bez obzira na strukturu iz koje dolaze nisu uvijek skloni poštenom ponašanju.
U predizbornim kampanjama političari obećavaju, samozadovoljno se smješkajući, izlizana obećanja. Svjedoci smo njihova neispunjavanja.
Redovito izostaje kažnjavanje takvih suvišnih i nepotrebnih obećanja za koje njihovi počinioci unaprijed znaju kako su to laži bez namjere za ostvarenjem.

Skloni smo vjerovati riječima. Prate nas iluzije o vječnoj ljubavi i odanosti. Osjećaj povjerenja i partnerstva sa sobom nosi ustaljene rečenice. Izravno i neizravno obećavamo bez potrebe da riječi popratimo djelima.
Voljeti do smrti postao je imperativ.

Teško je prepoznati namjere onih koji daju svoju riječ i predvidjeti hoće li održati obećanje ali svakako bi trebali znati prepoznati nerealna obećanja i ista odbijati davati. Selekcija je nužna jer davanjem neodrživih obećanja ne poštujemo niti sebe niti ljude kojima su ona upućena.
Ukoliko manipuliramo riječima stvarajući zablude ne možemo drugima zamjerati kada čine isto.

Obećanja stvaraju pritisak realizacije istih.
Dio su našeg bivanja i o njima ovisi u kakvom svojstvu ćemo se predstavljati.
Iskrenost je odavno izgubila bitku. Smjerovi su postali jednosmjerni.

Dati obećanje trebala bi biti izuzetna čast koju rijetko imamo priliku iskazati. Nikako bijeg iz vlastite nerealnosti u kojoj riječi postaju sredstvo apsolutne besmislenosti.










KOMENTARI (18) - PRINT - #

21.08.2010., subota

Eksplozija posljednje zvijezde





She takes just like a woman
She makes love just like a woman
And she aches just like a woman
But she breaks just like a little girl.

Bob Dylan



Zlatne medalje odavno su pospremljene u ladice moje posljednje igre. Prepoznajem se u riječima djevojke i licu stranca. Blisko je postalo neprepoznatljivo.
Je li sreća samo tuga s maskom. I najiskreniji osmijeh možda je skrivao tugu.
Kažem možda jer stvarnost i iluzija postali su nerazdvojni.

Koljena mi klecaju. Preplavljena valovima doživljaja očajnički tražim jedro koje bi me pokrenulo.
Kada rizničar pozove da pokažem svoje zlato hoću li znati odvojiti tugu od sreće.

Bezuspješno pokušavam otkriti trenutak u kojem je sve započelo. Povijest time svakako neće biti promijenjena ali sadašnjost koja lebdi u tišini nakon svih oluja otpočeti će svoj konačni let.
Mudrost je poput ratnika prihvatiti strahove i mijenjati percepciju.
Kada bi mogla blagosloviti svaki kraj bez osjećaja krivnje i samooptužujućih sentenca teret bi bio lakši. Njegov nestanak pak nemoguć je.

Sposobnost istraživanja mračnih dijelova srca pretvorila se u zaglušujući nalet bezbojnog kolorizma. Neobjašnjiva potreba upotrebe sivih tonova u mojim djelima postaje do kraja jasna.
Kao najdražu sa sobom nosim plavu boju neba i mora negirajući činjenicu kako u njima boje i nema. Tek odraz paralelnih svijetova i slomljene djevojčice.
Savršeno krojena haljinica puca uvijek na istom šavu. Podcijenili ste uzimajući mjere moju domišljatost i sposobnost maštom raspršiti svijet.

Ne bojim se više ljudi. Ponekad još samo mraka. Zaista onako istinski mrak u meni izaziva zbunjujuće senzacije. Poštovanje i strah pored neizbrisive realnosti bez obrisa.
Siluete koje se natiskuju oko mene tek u prolazu pozdravljam. Vremena za nesigurne korake više nemam. Ili ga imam sve manje.

Želje postaju stepenice bespovratne ambalaže. Njihov smisao izgubljen je u nedorečenostima.
Još poneku čuvam da se otkrije sa eksplozijom posljednje zvijezde.
Plava boja neba i dalje očarava.
Među milijun ljudi možemo se osjećati sami ali među milijun zvijezda nikada.








KOMENTARI (16) - PRINT - #

17.08.2010., utorak

Opsjenar




Boschovo djelo "Opsjenar" iz njegove rane faze danas je izgubljeno, ali poznato po vjernoj reprodukciji sačuvanoj u Saint-Germain-en-Laye.
Šarlatan je postavio svoj stol ispred ruševna kamenog zida. Njegova publika začarano zuri dok on izvlači žabu iz usta jednog starijeg čovjeka u sredini skupine. Čini se da je samo jedan među okupljenima, mladić s rukom na ramenu svoje pratiteljice, primjetio kako mađioničarev pomagač starcu upravo krade novčanik. Kratkovidni pogled lopova i glupava preneraženost žrtve iz čijih usta izlazi žaba izvanredno su izvedeni u odnosu na zabavne reakcije promatrača, dok je opsjenarova pokvarenost dobro prikazana njegovim likom šiljasta nosa.
Bosch rabi ljudsko lice u profilu za izražajne svrhe. Iako slika "Opsjenar" može imati moralizatorsko značenje ona je sigurno nadahnuta izbliza promatranim prizorom iz stvarnog života.

Opsjenarstvo je stvaranje ili korištenje iluzija radi izokretanja stvarnosti. Koriste ga opsjenari u cirkusima i varijeteima.
Klasični cirkusi polako nestaju ali sa njima ne nestaju i šarlatani koji svojim varkama, trikovima i psihološkim sugestijama stvaraju posve novu kategoriju sa jednakim efektom.

Hrvatski opsjenari i patološki lažovi svakodnevno smišljaju opsjene koje ne bi mogli izvesti ni najbolji iluzionisti. Njihovi su postupci naglašeni do grotesknosti.
Manjim lažima skrivaju one velike pazeći da prijelaz iz realnog u irealno nikada nije jasno ocrtan.
Promatrači fascinirani nakanama dijaboličnih likova ostaju zasljepljeni u svojoj naivnosti.

Felipe de Guevara žalio se u najranijem prikazu Boschove umjetnosti, napisanom oko 1560.godine, da većina ljudi smatra Boscha jedino "izumiteljem čudovišta i himera".
Koliko god takvo tadašnje shvačanje ovoga umjetnika bilo pogrešno toliko je istinita suvremena stvarnost koju prepoznajemo u njegovim djelima.
Čudovišna lica i zagonetni oblici koji se redaju u njegovim djelima preslika su vizualnih doživljaja kojima prisustvujemo.

Nasjedajući na razne spletke gubimo realnost i svaku mogučnost definiranja sebe i situacija kojima smo okruženi.

Vjerujemo u predstavu koja se odigrava pred nama prema uputama opsjenara stvarajući golema prostranstva na kojima će razne karikature uvježbavati svoje najnovije trikove.

Ostaje nejasno tko je kriv, opsjenar ili oni koji u njega vjeruju.

ĆIRI BU ĆIRI BA
ABRAKADABRA



KOMENTARI (14) - PRINT - #

13.08.2010., petak

Trenutak nedefiniranoga



Prekinuta šutnja

Iz čista mira, neki me čovjek na ulici
poteže s dva prsta za rukav i reče:
- Vi, gospodine pjesniče, još uvijek pjevate,
a već ste dobrih godina nakupili?

Smušeno se osmjehnuh i htjedoh produžiti
no zajedljiv čovjek u prolazu
(o hvala Bogu što smo svi prolazni)
ne odustade od svoje unaprijed smišljene namjere,
te nastavi:
- Pa danas vam poezija nije ni za mlade ljude,
a kamoli za stare.
Doduše, vi i sijede glave lijepo pjevate,
no nikad vam ovaj svijet, pjesniče moj,
nije živio od poezije. Nikad!
Niti će ikada živjeti.

- Svijet ovaj, nikada nije živio od ljudi,
gospodine, nego je oduvijek živio od poezije.
Isključivo i jedino od poezije.
Samo što je ovo drvo, recimo, toga svjesno,
a mnogi od nas nisu.
- Kako to mislite «veliki pjesniče»?!
- Pa zrak ovaj koji dišete, recimo – poezija je.
Zemlja na kojoj stojite i koja vas hrani poezija je.
Voda koju pijete,
ovaj suton što pada
i što će vam uskoro donijeti san,
sunce, koje će vas sutra probuditi,
ako ga zaslužite,
velika poezija jest.
A ja sam tu tek da vas podsjetim, gospodine,
da je sve ovo oko nas,
sve ovo nad nama i u nama –
čista poezija.
Istina je da se priroda svome Stvoritelju
zavjetovala vječnom šutnjom,
no upravo zbog toga meni i jest dana riječ,
kako bih ponekad
(ali samo kad je to doista nužno)
mogao prekinuti tu dobrostivu šutnju –
točnije rečeno: nastaviti ju.

Enes Kišević


Kada iz realnosti u ovoj surovoj svakodnevnici promatram razvoj situacije zaključujem kako sam tek putnik koji ovim svijetom hoda pokušavajući se prilagoditi jedino svojoj neprilagođenosti.
Sve te krinke lažnoga sjaja koje me okružuju kriju hladnoću, prazninu i uljuđenost prepunu grimasa.
Postalo je legitimno širiti plemenite laži ostvarujući plitke sebične ambicije.
Moralna vertikala postala je poligon za bildanje nedodirljivih ega.
Dvoličnost je postala suština svakog odnosa. Večina pojedinaca gleda samo vlastiti interes.
Protekcionizam u funkciji stjecanja prava stvara tragičnu stvarnost u kojoj živimo.

Što to tjera iz čovjeka toplinu i dostojanstvo koji bi nam mogli pružiti prijeko potrebnu mirnoću. Na koje se sve nebrojene načine spušta naše dostojanstvo i ponos.
Ljudsko licemjerje pod maskama borbe za nepravednost pridružuje se zakonima sile osvajajući za sebe sve veće teritorije.
Sasvim je sigurno kako večina ne shvaća pojam principijelnosti namečući sebi i drugima sentence koje poput starog hrasta prkose vjetru odnoseći sa sobom posljednje doživljaje razuma.

"Svako posjeduje upravo onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma."
Friedrich Nietzsche

Dvosmislenost je postala mogučnost preobrazbe u kojoj skrivamo vlastite nedorečenosti.
Proturječna je težnja u kojoj se spajaju dvije krajnosti mojeg bivanja. Poštovanje i nadahnutost raznim aspiracijama koje me vode prema zvijezdama suprotstavljaju se užasu uzrokovanim gađenjem zbog spoznaje nepostoječih konstanta.
Posljedica je to iskrivljenog sustava vrijednosti čovjeka i svijeta koji postaje lovište bespredmetnih rasprava, praznine i površnosti dok se o najvećim tragedijama čovjeka i dalje šuti.

Moje su misli obavijene tamnim velom nesigurnosti. Koga one predstavljaju odavno je prestalo imati svaki značaj. Sa svakom novom zorom vrijeme će nanovo zatvarati svoj savršeni krug ne mareći kako u pozadini na svoju kratkotrajnu vječnost čeka neodsanjani san.
Osuditi samoga sebe i prije trenutka u kojem smo se spoznali onako istinski bez traženja pogodnih sadržaja koji će nas definirati svojstveno je lakim notama koje me nikada nisu znale očarati. Ipak činim to redovito.

Mračne ulice istrošenih naziva na svojim stepenicama posjedaju neobavezne misli jer onih prljavih je bilo i previše. Možda će me čistači jutrom isprati sa njih brišući zaostale nedokučive ispise čineći pogled bistrim a riječi podnošljive.
Plastičnu stvarnost osobne mistifikacije zamijeniti će čuđenje spram stihova koji bezuvjetno nude zaborav.
Potpuno zaboravljeni postati ćemo otvoreni i do kraja jasni primječujući konačno i čovjeka do sebe.
Grandiozna bi bila odluka i posve besmislena mijenjati svijet. Velike riječi i ideali nepotrebni su u našim nastojanjima da dopremo do onih do kojih je ponekad najteže.. nas samih.








KOMENTARI (20) - PRINT - #

07.08.2010., subota

Dok ne nestane i posljednji raj na Zemlji




Moji putevi često vode prema Istri i ona mi je, osim rodnog kraja, zaista najdraži dio Hrvatske.
Za Istru me oduvijek vežu priče o dobrim ljudima čijom sam srdačnošću uvijek iznova fascinirana. Dirljiva je njihova pripadnost i predanost svom rodnom kraju, gradovima, selima, rijekama, moru i Učki.
Veći istarski gradovi, iako i njih ima divnih, nisu mi toliko zanimljivi kao oni manji ili čak oni najmanji koji broje tek po nekoliko stanovnika. U njima kao da se vrijeme zaustavilo u vječnosti krijući svoj blistav sjaj kako se ne bi otkrilo znatiželjnim i katkad zlonamjernim pogledima.
Prolazeći kroz takva mjesta i upoznavajući ih kroz objektiv fotoaparata osjećam kao da za sebe kradem jedan dijelić njihove ljepote, mirnoće i dostojanstva.

Kako sam se u početku svojih lutanja često znala pogubiti po Istri odlučila sam se voditi onom "bolje pitati nego skitati" pa sada kada odlazim u neko novo selo redovito stanem uz put i za pravac priupitam domaćine koji su uvijek spremni za ćakule.
Svakakvih se tu priča i dogodovština pronađe.
Jučerašnje traženje jednog malenog sela iznjedrilo je prilično duhovit lapsus. Tako sam ja u samom centru Žminja zaustavila svoj automobil i mladog gospodina priupitala kojim bi najkračim putem došla do Žminja iako sam htjela pitati nešto sasvim drugačije. Zbunio me njegov odgovor "tu si! kraći put od ovoga ne postoji".
Priznajem patim ponekad od tih nekih povremenih stanja zbunjenosti i dezorijentiranosti i tada mi je sve ravno, gdje god me postavite meni dobro.
No dobro, nije ovo intimna ispovijest već oda jednoj davno izgubljenoj prošlosti čija očaravajuća ljepota hrabro prkosi svojim največim neprijateljima. Vrijeme zatvarajući svoj prirodni krug sa svakom minutom koja mine stvara mnoge prilike u kojima čovjek propušta zadržati posljednje kutke raja na Zemlji. Rušeći kamen po kamen i uništavajući vrijednosti naših predaka od samih sebe odkidamo rijetke niti koje nas vežu za te posljednje ljepote čovječanstva.

»Barke faren«

Va barke je nonić stari stal,
na Slatine, vanka s Portića,
peršona nevojna i mića,
i furešton na kraje kričal:
Pite šen barke faren.

Pite šen barke faren.
A barka je svoj'ni nav bila,
ponosit je po moreh sveh plaval,
drugačja mu je mladost bila,
i nonić bi najraje plakal.

Pite šen barke faren.
Selo je bilo va stareh dni,
kade su sad veli pa1aci,
ni već sela, ni judi već ni,
na kraje se šeću pajaci.

Bi najraje nonić beštimal,
tel sve z rukun mornarskun zdrobit,
pa bi ga i jad i sran pasal,
ma mora i ki fjorin dobit:
Pite šen barke faren...

Drago Gervais



Mutvoran je maleni gradić smješten istočno od Marčane. Ovo prekrasno mjestašce broji jedva tridesetak stanovnika.
Vjerovatno se na njegovom mjestu nalazio nestali grad Histra Faveria, kojega su kao i Nezakcij(Vizače) i Mutilu(Medulin) pobijedili Rimljani u 2 st.p.n.e.


ulaz u Mutvoranski kaštel

Naselje se razvijalo unutar srednjovjekovnih zidina.
Romanička crkva Svete Marije Magdalene dominira prostorom okruženim zidinama unutar kojih se nalazi desetak kuća.
Na renesansnom pročelju nalazi se prelijepa rozeta.



Crkva posjeduje iznimno vrijedan sakralni inventar. Oltar naopako okrenut rimski nadgrobni spomenik, tabernakul renesansnog okvira iz 1431., renesansni drveni retabl iz 1520., ispovjedaonica u baroknom stilu i ostaci fresaka.






iz sela se pruža prekrasan pogled na cijelu Proštinu






Kućica kao iz neke bajke nalazi se unutar samog kaštela. Uređena je i okružena prelijepim detaljima.

















Pogled na nebo vjerovatno je jednako lijep sa bilo kojega mjesta na kojem se nalazili, ali ono što nalazimo ispod njega najčešće čini razliku.





KOMENTARI (21) - PRINT - #

03.08.2010., utorak

Gdje su nestali junaci?


Ropotarnica mojih sjećanja krije davno izgubljene junake jedne epohe.
Nepodopštine Toma Sawyera i Huckleberry Finna, čarobni svijet Petra Pana, složnost Tri mušketira, pravednost Robin Hooda, snagu Herkula, lukavost Odiseja i neranjivost Ahila.

Čitajući knjige, gledajući filmove i igrajući video igrice naši junaci postaju fiktivni ljudi koji riskirajući sve teže velikim djelima. Junaci koji za svoje ideje i u korist čovječanstva ulažu čitav svoj život.

"Heroj je neko ko čini pravu stvar za svoje pleme, svoje društvo i svoju čast zato što je to ispravno, a ne da bi bio nagrađen u nekom materijalnom smislu, čak ni da bi dobio zasluge bilo koje druge vrste. Moji heroji mogu čak umrijeti osramoćeni i da jedino oni znaju da to nije istina, ali će umrijeti mirno jer znaju da su učinili pravu stvar."
Frank Miller

Sve dok ima dječjih srca biti će priča i junaka. Kako odrastamo kao nadomjestak pojavljuju nam se nametnuti umjetni junaci. Percepcija svijeta se mijenja i shvačamo kako pravi svijet nije video igra.

Težimo junačkom ponašanju replicirajući njihova djela i živote ostajući razočarani kada u svojim nastojanjima podbacimo.
Ne moramo mijenjati sebe kako bi živjeli kao oni i kako bi osjećali da su i naši životi jednako važni. Mi već jesmo junaci i naše su priče jednako vrijedne.
Postojeće fikcije kojima težimo trebale bi nas samo potaknuti na pomicanje granica pasivnog života korak dalje od jednostavnosti.

"Izmišljeni junaci nisu tu da se natječemo, oni su tu da nas inspiriraju da postanemo svoji."

Velika djela ne moraju biti na naslovnicama novina kako bi ostavila utisak na nas. Naša kultura poštuje pogrešne ljude.
Priče običnih ljudi odavno su zamijenile priče zvijezda sa crvenih tepiha obasjane reflektorima i blještavim svjetlom fotoaparata.

Integritet je postao arhaizam. Živjeti i umrijeti časno netipično je za današnje junake. Nametnute vrijednosti postaju stvarnost i opravdanje za iskrivljene obrasce ponašanja.

Jedine junake koje prepoznajem, osim onih dječjih kojih se ne želim odreći, su ljudi s čijim se pričama susrečem i za koje mi ne treba posredovanje medija niti glitter kojim one nužno moraju biti obavijene.
To su ljudi koji svakodnevno ustaju i odlaze na posao pokušavajući u svakome surovom danu pronaći vremena za svoju obitelj, djecu i svoj dom. Ljudi koji svojim bližnjima pokazuju ljubav i daruju osmijeh i kada su suze u očima. Ljudi koji srušeni na tlo ustaju prepoznavajući u sebi sve one divne osjećaje i svoja nesebična djela. Ljudi koji svojim načinom života ostavljaju svijet boljim nego su ga zatekli. Ljudi čije je nasljedstvo sječanje na jedan divan život velikog čovjeka koji je u svom kutku svijeta bio i ostao čovjek.




KOMENTARI (12) - PRINT - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>






ARHIVA



lipanj 2011
svibanj 2011
ožujak 2011
veljača 2011
siječanj 2011
prosinac 2010
studeni 2010
listopad 2010
rujan 2010
kolovoz 2010
srpanj 2010
lipanj 2010
svibanj 2010
travanj 2010
ožujak 2010





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se