erytheia.theredone

Trenutak nedefiniranoga



Prekinuta šutnja

Iz čista mira, neki me čovjek na ulici
poteže s dva prsta za rukav i reče:
- Vi, gospodine pjesniče, još uvijek pjevate,
a već ste dobrih godina nakupili?

Smušeno se osmjehnuh i htjedoh produžiti
no zajedljiv čovjek u prolazu
(o hvala Bogu što smo svi prolazni)
ne odustade od svoje unaprijed smišljene namjere,
te nastavi:
- Pa danas vam poezija nije ni za mlade ljude,
a kamoli za stare.
Doduše, vi i sijede glave lijepo pjevate,
no nikad vam ovaj svijet, pjesniče moj,
nije živio od poezije. Nikad!
Niti će ikada živjeti.

- Svijet ovaj, nikada nije živio od ljudi,
gospodine, nego je oduvijek živio od poezije.
Isključivo i jedino od poezije.
Samo što je ovo drvo, recimo, toga svjesno,
a mnogi od nas nisu.
- Kako to mislite «veliki pjesniče»?!
- Pa zrak ovaj koji dišete, recimo – poezija je.
Zemlja na kojoj stojite i koja vas hrani poezija je.
Voda koju pijete,
ovaj suton što pada
i što će vam uskoro donijeti san,
sunce, koje će vas sutra probuditi,
ako ga zaslužite,
velika poezija jest.
A ja sam tu tek da vas podsjetim, gospodine,
da je sve ovo oko nas,
sve ovo nad nama i u nama –
čista poezija.
Istina je da se priroda svome Stvoritelju
zavjetovala vječnom šutnjom,
no upravo zbog toga meni i jest dana riječ,
kako bih ponekad
(ali samo kad je to doista nužno)
mogao prekinuti tu dobrostivu šutnju –
točnije rečeno: nastaviti ju.

Enes Kišević


Kada iz realnosti u ovoj surovoj svakodnevnici promatram razvoj situacije zaključujem kako sam tek putnik koji ovim svijetom hoda pokušavajući se prilagoditi jedino svojoj neprilagođenosti.
Sve te krinke lažnoga sjaja koje me okružuju kriju hladnoću, prazninu i uljuđenost prepunu grimasa.
Postalo je legitimno širiti plemenite laži ostvarujući plitke sebične ambicije.
Moralna vertikala postala je poligon za bildanje nedodirljivih ega.
Dvoličnost je postala suština svakog odnosa. Večina pojedinaca gleda samo vlastiti interes.
Protekcionizam u funkciji stjecanja prava stvara tragičnu stvarnost u kojoj živimo.

Što to tjera iz čovjeka toplinu i dostojanstvo koji bi nam mogli pružiti prijeko potrebnu mirnoću. Na koje se sve nebrojene načine spušta naše dostojanstvo i ponos.
Ljudsko licemjerje pod maskama borbe za nepravednost pridružuje se zakonima sile osvajajući za sebe sve veće teritorije.
Sasvim je sigurno kako večina ne shvaća pojam principijelnosti namečući sebi i drugima sentence koje poput starog hrasta prkose vjetru odnoseći sa sobom posljednje doživljaje razuma.

"Svako posjeduje upravo onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma."
Friedrich Nietzsche

Dvosmislenost je postala mogučnost preobrazbe u kojoj skrivamo vlastite nedorečenosti.
Proturječna je težnja u kojoj se spajaju dvije krajnosti mojeg bivanja. Poštovanje i nadahnutost raznim aspiracijama koje me vode prema zvijezdama suprotstavljaju se užasu uzrokovanim gađenjem zbog spoznaje nepostoječih konstanta.
Posljedica je to iskrivljenog sustava vrijednosti čovjeka i svijeta koji postaje lovište bespredmetnih rasprava, praznine i površnosti dok se o najvećim tragedijama čovjeka i dalje šuti.

Moje su misli obavijene tamnim velom nesigurnosti. Koga one predstavljaju odavno je prestalo imati svaki značaj. Sa svakom novom zorom vrijeme će nanovo zatvarati svoj savršeni krug ne mareći kako u pozadini na svoju kratkotrajnu vječnost čeka neodsanjani san.
Osuditi samoga sebe i prije trenutka u kojem smo se spoznali onako istinski bez traženja pogodnih sadržaja koji će nas definirati svojstveno je lakim notama koje me nikada nisu znale očarati. Ipak činim to redovito.

Mračne ulice istrošenih naziva na svojim stepenicama posjedaju neobavezne misli jer onih prljavih je bilo i previše. Možda će me čistači jutrom isprati sa njih brišući zaostale nedokučive ispise čineći pogled bistrim a riječi podnošljive.
Plastičnu stvarnost osobne mistifikacije zamijeniti će čuđenje spram stihova koji bezuvjetno nude zaborav.
Potpuno zaboravljeni postati ćemo otvoreni i do kraja jasni primječujući konačno i čovjeka do sebe.
Grandiozna bi bila odluka i posve besmislena mijenjati svijet. Velike riječi i ideali nepotrebni su u našim nastojanjima da dopremo do onih do kojih je ponekad najteže.. nas samih.