erytheia.theredone

Dok ne nestane i posljednji raj na Zemlji




Moji putevi često vode prema Istri i ona mi je, osim rodnog kraja, zaista najdraži dio Hrvatske.
Za Istru me oduvijek vežu priče o dobrim ljudima čijom sam srdačnošću uvijek iznova fascinirana. Dirljiva je njihova pripadnost i predanost svom rodnom kraju, gradovima, selima, rijekama, moru i Učki.
Veći istarski gradovi, iako i njih ima divnih, nisu mi toliko zanimljivi kao oni manji ili čak oni najmanji koji broje tek po nekoliko stanovnika. U njima kao da se vrijeme zaustavilo u vječnosti krijući svoj blistav sjaj kako se ne bi otkrilo znatiželjnim i katkad zlonamjernim pogledima.
Prolazeći kroz takva mjesta i upoznavajući ih kroz objektiv fotoaparata osjećam kao da za sebe kradem jedan dijelić njihove ljepote, mirnoće i dostojanstva.

Kako sam se u početku svojih lutanja često znala pogubiti po Istri odlučila sam se voditi onom "bolje pitati nego skitati" pa sada kada odlazim u neko novo selo redovito stanem uz put i za pravac priupitam domaćine koji su uvijek spremni za ćakule.
Svakakvih se tu priča i dogodovština pronađe.
Jučerašnje traženje jednog malenog sela iznjedrilo je prilično duhovit lapsus. Tako sam ja u samom centru Žminja zaustavila svoj automobil i mladog gospodina priupitala kojim bi najkračim putem došla do Žminja iako sam htjela pitati nešto sasvim drugačije. Zbunio me njegov odgovor "tu si! kraći put od ovoga ne postoji".
Priznajem patim ponekad od tih nekih povremenih stanja zbunjenosti i dezorijentiranosti i tada mi je sve ravno, gdje god me postavite meni dobro.
No dobro, nije ovo intimna ispovijest već oda jednoj davno izgubljenoj prošlosti čija očaravajuća ljepota hrabro prkosi svojim največim neprijateljima. Vrijeme zatvarajući svoj prirodni krug sa svakom minutom koja mine stvara mnoge prilike u kojima čovjek propušta zadržati posljednje kutke raja na Zemlji. Rušeći kamen po kamen i uništavajući vrijednosti naših predaka od samih sebe odkidamo rijetke niti koje nas vežu za te posljednje ljepote čovječanstva.

»Barke faren«

Va barke je nonić stari stal,
na Slatine, vanka s Portića,
peršona nevojna i mića,
i furešton na kraje kričal:
Pite šen barke faren.

Pite šen barke faren.
A barka je svoj'ni nav bila,
ponosit je po moreh sveh plaval,
drugačja mu je mladost bila,
i nonić bi najraje plakal.

Pite šen barke faren.
Selo je bilo va stareh dni,
kade su sad veli pa1aci,
ni već sela, ni judi već ni,
na kraje se šeću pajaci.

Bi najraje nonić beštimal,
tel sve z rukun mornarskun zdrobit,
pa bi ga i jad i sran pasal,
ma mora i ki fjorin dobit:
Pite šen barke faren...

Drago Gervais



Mutvoran je maleni gradić smješten istočno od Marčane. Ovo prekrasno mjestašce broji jedva tridesetak stanovnika.
Vjerovatno se na njegovom mjestu nalazio nestali grad Histra Faveria, kojega su kao i Nezakcij(Vizače) i Mutilu(Medulin) pobijedili Rimljani u 2 st.p.n.e.


ulaz u Mutvoranski kaštel

Naselje se razvijalo unutar srednjovjekovnih zidina.
Romanička crkva Svete Marije Magdalene dominira prostorom okruženim zidinama unutar kojih se nalazi desetak kuća.
Na renesansnom pročelju nalazi se prelijepa rozeta.



Crkva posjeduje iznimno vrijedan sakralni inventar. Oltar naopako okrenut rimski nadgrobni spomenik, tabernakul renesansnog okvira iz 1431., renesansni drveni retabl iz 1520., ispovjedaonica u baroknom stilu i ostaci fresaka.






iz sela se pruža prekrasan pogled na cijelu Proštinu






Kućica kao iz neke bajke nalazi se unutar samog kaštela. Uređena je i okružena prelijepim detaljima.

















Pogled na nebo vjerovatno je jednako lijep sa bilo kojega mjesta na kojem se nalazili, ali ono što nalazimo ispod njega najčešće čini razliku.