EKSPRESIJA IMPRESIJENEVEROVATNA MORSKA PESMA Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih talasa skrivao, taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo. I može od te polovine komotno još malo da se skine. Ti misliš: more je samo voda. More je ogromna muška sloboda. Mornari znaju: more se plavi samo u sećanju, samo u glavi, samo na slici - na razglednici. Ti misliš: more su samo lađe i samo daleka putovanja. More je kad čovek u sebi nađe mudrost kako se budan sanja i kad su dani slani i sivi. Mudrost kako se sasvim živi. PLAVI ČUPERAK Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamisli gdje? -u mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lijepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi, već jedne Sanje iz šestog "a". Pa šta? Vidjećeš šta-kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš, udrveniš, pa malo-malo pa ...pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš-a sve koješta učiš. Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš note i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke. Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka-pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka. SAMOĆA Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da izdržiš samoću. Džinovske zvezde samuju Na ivicama svemira. Sitne i zbunjene Sabijaju se u galaksije. Seme sekvoje bira čistine Sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlači se u prašume. Orao nikad nije imao potrebu Da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode. Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak, Jer trenutak je teži I strašniji i duži Od vremena i večnosti. SNOVI Velike ruke imaju usce koje ih pretvara u okean Veliki vetar ima prozracne puteve ka ravnici Ja imam samo san, obican malecki san u kome sam za pedalj blize ponekoj zvezdi i ptici U zoru od svega toga citavo nebo izraste na mojim rukama toplim i obrazima snenim i dan je nalik na neke zenice graoraste oivicene zelenim. I uopste, zvedo i ptico, uopste - celi svete, divno je kad se u nama cekanje javi, pa se od toga na usni nesto rumeno isplete i nesto graorasto i zeleno u glavi. SAN Kleknimo uz obalu neba. Umij dlanove, tabane, celo i oci u svetlosti. Pomolimo se tisini koja nam prosiva srca, nanizana na trajanje kao beskrajni djerdan. Sta je umedce vidjenja?Ziveti u svom oku. Sta je umece shvatanja? Ziveti u svom snu. To mi je sasvim dovoljno. Ako je moj nacin neznosti davno pre mene otkriven, to je jos jedan od dokaza da sam nekad u ljudima vec postojao i voleo. PJESMA ZA NAS DVOJE Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu. Kuda cu? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad? Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci-prosla. Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli. Da,mora da je tako I TI SE TAKO ZOVES, SAMO SE JOS NISI SETIO..... Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime, već kao svetlosni znak? Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo, ne nečeg što je sada, ne nečeg što se priprema. Odjek sam svega zajedno. I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio. Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati. Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje mirnoćom svoga unutra. I mirnoćnom svoga spolja. Šta je, uopšte, ime? Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja veštinom poverenja i majstorijom nade. Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime, već kao boja života? Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja plamtim. I čuvam u tom požaru način paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u dubini mog oka. Znaš kako se ja zovem? Zovem se: čekanje tebe. KROJ Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe skidati. Na meni ćeš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati. Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom. Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće. Miroslav Antić |