erytheia.theredone

29.04.2010., četvrtak

Volim pjesme i ona Šimićeva konstatacija kako su pjesnici čuđenje u svijetu čini mi se tako istinitom. Stihove doživljavam kao najvrednije zlatne niti od kojih je satkan moj najintimniji svijet.
Volim i glazbu i u njoj tražim spoj stvaralačkog i izvedbenog talenta. Umjetnička cjelovitost mi je bitna.
Danas se pod pojmom glazba prodaje sve i bolje prolaze javni redikuli, kreteni i klauni od onih koji imaju svojim tekstovima što za reći i onih koji svojim talentom imaju što za pokazati. Pojavljivanje u Red carpetu postalo je nažalost mjerilo eksponiranosti i sredstvo kojim se vrši teror nad onima koji još uvijek cijene kvalitetnu glazbu.

Tika taka oko pola tri
Štipnut ćeš me da se ne vidi
Znam ja dobro takve kao ti
Đavoli su tvoji kumovi

Zvrc, zvrc, tražit ćeš moj broj
Kuc, kuc, kucaj nekoj drugoj

Sojčice, divojčice, daj obuci čarapice
Jer još trava nije nikla
Tamo gdje je stala moja štikla
Oj da da oj da da oj da da
Oj da da oj da da
Moja štikla
(govor; šije šete, šije oto, šije nove, šije moja i opet mala,
s s s sex, Op, op, zvrc, zvrc.)

Severina, Moja štikla



Trebam te ja
Nije način da
Okrečes mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov a ja hibiskus

Magazin, Minus i plus



malo bara puno krokodila
a ja neću živjeti bez stila
hoću gucci pradu i versace ne da nekom noću perem gače
lova mmm lova
idu dani a ja u banani pokloni se ne kupuju samu
hoću ljubav brilju i ferari i da pjevam Baraku Obami
lova tebi treba lova svima teba lova do krova lova tebi treba lovaaaa
ante pare daj ante ante ante pare daj
pričaju mi da je svjetska kriza a ja hoću šoping do Pariza
svaka šuša šeta u dioru a ja od toga imam noćnu moru lovaaaaaaaaa
i lova idu dani a ja u banani pokloni se ne kupuju sami hoću ljubav briju i ferari i da pjevam Baraku Obami
lova tebi treba lova svima teba lova do krova
lova tebi trebalovaaaaaaaaaaa
ante pare daj ante ante ante pare daj

Simona Gotovac, Lova


You tube je mjesto na kojem često eksperimentiram i na kojem sam otkrila mnoge glazbenike vrijedne svake pažnje.
Iako nisam zaluđeni obožavatelj hip hopa, niti isključivo samo jednog glazbenog pravca, u nekim njihovim pjesmama skrivaju se tekstovi koji zarobljuju i očaravaju svojom surovom stvarnošću i iskrenošću.
U toj navali hiperprodukcije šunda naići na dobre tekstove jednako je dobitku na lotu ili barem približno jednako.
Kao i u ostalim segmentima mladi, pametni i obrazovani ljudi malo se cijene a ponekad se ne cijene uopće.


Njen duh je slobodan.
Sa drugom decom, rucicama od blata,
zeli da dohvati Sunce, i zagrli, k`o brata.
Ono joj sapuce tajne o zemlji iza ogledala...
Ako u bajku verujes, nije se uzalud ispredela!
Duga je tvoja pruga! S druge strane ceka vise od cupa!
Tvoje oci su krila. Vode te svuda!
Dodirni dlanom grudi. Nije to srce sto kuca, ne ne...
To snovi stidljivo kuckaju spolja, da ih pustis unutra!
Tvoji prsti su kistovi! Oboji ljude sto se boje
da kroz temperament od crne tempere udahnu polen i ponovo
se rode
-tad ce imati pogled voden...oprosti im. Nacrtat ces sebi osmeh
opet.
Hiljade svitaca u ovoj veceri su tvoji fenjeri!
Tako je lako leteti kad dete si! Nek lebde sni,
preko zaspalih ulica! Kisna muzika nocas bira da budes ta
sa notama rosnim u kosi...navuci kostim od tila,
Sledeceg sekunda, tvoj Meda ti kaze "Cekao sam te!
vodim te gde ne znaju jecaje!"
Skok visoko iznad krova - eto vas na repu zvezde,
on sapicom cepa nebo...Kuda me vodis, Medo?
ne vidim te, ludice...oblaka pune trepavice...
Stani! Vidim zeravice...il` to ljudima svetli lice?
Stotine, stotine ljudi... lete ka nama...
na celu povorke - ono su tata i mama!"
...poput vetra laka, koktel smeha i placa,
koraca ka njima, blistava kakva nikad nije bila,
i sad im oprasta sto su otisli... ovde je toliko lepse!
Sve je od srca i pesme! Al` odjednom, sve se trese...!
Iza planina, pomalja se ruzna glava Dzina...
Svi ljudi oko nje postaju ljudi od dima i nestaju!
Ostaje sama ...i tad u ulicu zlog Dzina
prepoznaju lice svog strica... i na komade puca slika...!

Staklici razbijene maste zarivaju joj se u oci,
peku je, i najzad vidi isto sto i svake noci:
ogromno telo nad njom, dahtanje s mirisom rakije,
hrapavi jezik od kojeg se jezi i svuda je!
Lepljivi znoj... i bol... i ta stvar!
Mac sto sjece sve cedno u njoj!
... prljavi prsti u njenim ustima...
...drhtaj u butinama...
Ona vristi u sebi, rucicu pruza ka Medi, al` hoce li je cuti sada?
Od suza ga ne vidi jasno, a tako strasno boli je!
"Uzmi me, Medo, Medice moj, vodi me, molim te...!"
Al` nemi lutak ravnodusno gleda staklenim ocima...
Srce se izgubilo ispod plisa, utonulo u nista!
O zidovi dobuju samo stricevi uzdasi i kisa...
I noc je gluva... i sve od spolja guta tisina...

Sveti bes. Moje sve. Moja bol. Moj celi svet.
Sveti bes... i sta je greh? Posle il` pre,
po svoje vraca se.

Pedeset mu je godina. Dok napolju oluja besni, sedi u fotelji,
lista knjigu, sad je na pesmi - "Gavran".
u pesmi pominje se samac, zamah krila i noc.
Zloslutna ptica sto je samcu jedini gost.
Noc kao ova. Samac kao on.
Ali, gavran...gavran samo je u pesmi toj,
samo ludost, to stvarno ne moze biti... ma, ne...
Prijatno pucketa kamin, on nastavlja vino piti.
U taj cas, zakuca neko. Covek se strese.
Magla mu je nekog dovela, k`o gavrana iz pesme.
Premda za drustvom ne cezne, ipak otvara vrata
i pred njima ugleda mladica satkanog od mraka,
Crni mantil, duga kosa, tamne oci i bes,
te oci koje mu se zabadaju ravno u svest...
On htede nesto da kaze, al` mu zafalise reci tad.
...sevnu munja, kad i mladiceva pesnica.
Jos jedna. Pa jos jedna. Covek se nadje na podu.
Dok skupa sa mladicem jeza i tama usetase u sobu.
Covek na sebi oseti nogu i pogled s visine,
i tada bespomocno kriknu... Ti, prokleti kurvin sine...!"
I to bese varnica, strela u mladicevo srce
Ko zna zasto, on vrisnu i navali coveka da tuce
krvnicki, demonski, bez milosti, cime i gde stigne!
...covek pljuje krv, urlici se gube ispod cizme...
Onog trena kada mu nasloni pistolj na slepocnicu,
covek shvati da mladic nema kocnicu... i da je kraj...
Dok kaslje sopstvene zube, pokusava da pita "zasto?"...
...al` mladic sam progovori, i bese jasno...
Kako ti se svidja da budes s ove strane straha?
Tebi, koji si sejao strag? Kako ti je sada?
Da li ti se vrti film? Sve sekvence kad je mucis,
i kadar kad ti je dosadila pa je vise ne zelis u kuci?
Slika nje same na ulici, dok je slomljeno nebo lilo?
Ti... ti, bednice... ne znas sta je posle bilo!
Nisam ja kurvin sin! Ja sam sin stotine bednika,
takvih poput tebe, sto su joj bili nada jedina
da nekako izdrzava sebe, a potom i sina...
Za sitan novac - zenska toplina uz casu jeftinog vina...
Na kraju je dokusurila sida. Al` ima i veci bol:
da se rodis sa sidom! Ajde zamisli to!
Rodio sam se sa hiv-om, al` cu umreti s osmehom.
Ovo je tvoj kraj. Ti zavrsavas mojom osvetom.

Tupo "klik", tajac, pa jedan urlik u prazno
. kao sto je i pistolj bio prazan, smesi se mladic u tamnom.
"Sad si samo senka, jadnice. Nisavan pred strahom.
Dzelat tebi necu biti ja - vec zivot. Zvaces ga kaznom."
... i tad na svetlu blesnu igla sa sprica,
sto ga lagano izvuce iz dzepa mladic mracnog lica,
zari ga sebi u venu i bez zurbe istoci sok mrznje,
kapi svetog besa sto njime oduvek struje,
sablasno se osmehnu, napolju sevnu, on mu zabi spric u vrat,
ubrizga svoju krv. I to bese sah-mat.
Mladic otseta u mrak i ostase samo uzdasi strica.

...al` noc je gluva. I sve od spolja guta tisina.

Marchelo, Sveti bes




I nocas gledam u zvezde. Pitam se, sta je sudbina?
Drhtaj u grudima. Zemlja vecito zedna za suzama
i bol sto obuzima. I nocas cekamo Godoa na stepenistu metroa
-sanjam sivo. A sanjao bih zivot...
O Boze, cije to grehove skupo placamo?
Cije dugove vracamo?
Svi uzaludni ratovi... kisni dani bez duge...
mladi zivoti na koje su cekale neke nove pruge...
Vise ne gledaj svoj dom andjele! Umreces od tuge!
Zbog laznog rodoljublja, vrsnjaci su ginuli
a nisu ni krivi...
O Boze, ja priznajem, ja sam picka - ja volim da zivim!!!
...a slike masu sa zidova, iako kazu da vreme leti...
Molim se suncu da nas se ponovo seti.
I kunem se Bogom, vala, nema tog ideala vrednog mog jedinog zivota!
Svi veliki filozofi-utopisti - hvala,
al' mene ne tesi ta spika o patriotizmu, dogme i lazne nauke.
Ja znam da mrtvi placu, jer srcem cujem jauke!
Jecaju i kunu... pitaju "Zasto?"... "Jel bilo vredno?"
Jel bilo vredno? Reci to majci sto je izgubila jedino cedo!
...a mi i dalje zivimo bedno i u ocaju...
Suze za raju u starom kraju. Celom svetu! Nek znaju!
Nek znaju da se ovde pucalo i plakalo iz istog ocaja!
Nek znaju da ni dan danas ne znamo ni razloga ni znacaja!
Rokao sam mikrofon u Tuzli, primili su me kao brata...
Pa svima je dosta rata! Mrznja nije nasa, vec nam je data!
O tata, reci zar danas treba da mrzim Hrvata ili Muslimana?
Pa sve nas muci ista rana iz starih dana!
Ljudi su ljudi, bez obzira sa ovog ili onog meridijana.
Iste nas stvari plase...
Oprosti nam grehove nase.

Oce nas!
Ja nisam taj sto zna, al' nadam se da bar ti znas
otkud toliki bol, suze i strah?
Pepeo pepelu i prah opet postace prah,
al' niko nece znati sto je na brata pucao brat...
Oce nas!
Ja nisam taj sto zna, al' nadam se da bar ti znas
otkud toliki bol, suze i strah?
Pepeo pepelu i prah opet postace prah,
al' niko nece znati sto je na brata pucao brat...

E, Marcelo...
Jadno je nase i povodljivo stanovnistvo.
Covek kad nista nema, najlakse mu prodat zajednistvo.
Opet je uplakan cijeli Balkan...
Imamo velke nacije sa malo mozga.
Tvrde oceve i vodje - oni su nam k'o droga:
cijelo vreme biramo lose sisteme...
Dragi moji ljudi, pa vrijeme je da se krene!
Necu vise metke da ispucavam za sumnjive pretke!
Necu cijeli zivot da zivim pocetke!
Mamu vam jebem: dje god da krenem - u Evropu,
ljevo, desno, napred, iza - treba mi viza!
...i nasa je glupost strah i neodlucnost.
Vecinska zelja da smo u mentalitetu sela.
Taman dobro krenemo - pa u mrznju skrenemo,
nemamo strpljenja za nove, pa onda venemo....
Zaboravili smo kako se smijat. Ti misici na licu
nam se jednostavno ne micu...
Hej, evo ga! Kad estradu vidim,
i opet nestane... kad se sjetim dje zivim.

Edo Maajka feat. Marchelo, Suze




Zašto te imam kad ne daješ mi ništa
Zašto te imam kada ne čuješ moj glas
Da li padnem koji put ja na pamet
Dal' ikad staneš malo pomisliš na nas

stavljali su plakate sa nekom pametnom frazom, tvoje
lice sa kravatom i nekim polu-tupim izrazom
američkim smješkom, onako ni vrit ni mimo, nakon
dva'est dana nacrtane brkove ti bi imo
al' prošlo je - i mi smo popušili spiku, dali ti
taj prokleti glas na lijepe oči, valjda na sliku smo
pali - ti si se dočepo fotelje, ušo u
sabor, šutio, pustio da neko drugi melje
ušo bi u dvoranu kad rekli bi „dižu se ruke“ preko
veze u neki upravni odbor upao bez muke
plaća je rasla, u saboru nisi reko ništa
radije cijeli dan u kantini uz dva gemišta
riješio si za stranca neke građevinske dozvole, od
grada da dobije zemlju da šoping centar otvore
uzeo si proviziju, kupio stan u gradu, imao
jako skup auto za ić na sjednicu u vladu
kolotečina te uzela, fino si se uljuljao, u samo
nekoliko godina daleko si dogurao od
običnog činovnika, kroz rat u mjesnoj zajednici,
u civilnoj zaštiti do stranke pa u središnjici, pa
eto ti izbori – sugrađani vole te, sad
tu si di jesi, ma dobro je, ma boli te
tu si di jesi, ma dobro je, ma boli te
tu si di jesi, ma jebo narod, boli te

Tko bi reko, kako je vrijeme proteklo dok si uživao
Evo opet izbora, opet si se kandidirao.
I kupio medije, izlijeto iz pašteta
Nastupao pod sloganom "Izbacimo što narodu smeta"
A zapravo, nisi znao što se zbivalo,
Zaglibio si preduboko da bi razlučivao.
Al' još jedna pobjeda i zastupnički honorar,
Iz oporbe i stranke svi su skandirali "ti si car"
Bio si u odborima, rezo vrpce crvene
Radio ispod radara uz mito i koverte.
Milijuni kuna na računu se talože,
Svi te mole za pomoć, uz tvoj potpis sve se može
Ulizivo se tajkunima, ljubio si satove,
Prodao si dignitet za drago kamenje
Zavarao si narod, pokazao im srednjak
A oni su mislili da si poštenjak

On je prekrasan čovjek i radišan idealist
je, prije par godina najžešći komunist
On se bori za narod i kaže da je humanist
je, na naš trošak je hedonist.

al je stislo, ti mediji, teško ih kontrolirat
počeli čačkat i kopat tamo di se ne smije dirat
nekom obrve se digle, Uskok upetljao prste
ali ne mogu ništa, nemaju dokaze čvrste

Izgubio si razum, gramzivo grabio za sebe
Ne daj Bože da masa digne glas protiv tebe
Otpuhivao si cigaru s prozora urbane vile bez papira
Nedodirljiv gad bez duševnog mira.
Stolac ti se zatreso zbog istražnog zahtjeva
I afere izgrađenog shopping centra bez dozvola
Uz povlačenje veza, zataškalo se sve,
Vrijeme liječi rane, ljudi brzo zaborave.

Elemental, Zašto te imam




Kol'ko nisko idemo, moze li uopce nize
mozda nam se dig'o zanos, al' standard nam se ne dize
dani ponosa i slave i minusa na tekucem
mi ne zivimo, mi prezivljavamo
sta ostavljamo nasem buducem narastaju
dugove, racune, rate kredita nas guse
a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit' placanje, bar za desetak dana
jebo zivot kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad, stara stednja se otopila
osla na ono bitno, pojela se i popila
bez svega smo ostali, prenaglo nas je pogodilo
ko uopce zna sto se to prek' noci dogodilo

Sve te tisuce, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljali davno na stranu, za neki san da se ostvari
nestali u brojkama, brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo prezivljavali, zivotne stvari poskupile
i di smo sad
napokon mirni, napokon slobodni, napokon u svojoj drzavi
al' sad smo siromasni
dali smo svoje snove za ovu zemlju i nije nam zao
al' usput se nasao domoljub veci od nas
pa pokrao sav visak
radili, al' nisu nas cijenili
mjesecima cekali da plate trud sto smo ulozili
di smo sad, opet sve ispocetka
za kol'ko nisko idemo, od ponedeljka do petka
kol'ko danas vrijedi nas rad
imali smo, sad nemamo, di smo sad?

jos cekamo bolje sutra
mozda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas stiti
nema postene vlasti, sve sami konvertiti
obecanja su jeftina a zivot je tako skup
pa su uzor kriminalci, sta ces, nije narod glup
hoce standard, hoce lovu, hoce zivit', hoce sve
a to cekaju i cekaju, i cekaju i popizde
jer nema smisla, rezije su visoke
minus je preduboko
sve to traje predugo, narod puk'o
jedni kukaju sto jucer bilo bolje neg' danas
drugi divljaju, galame dok ih puca nacionalni zanos
i pitam te, pitam te di smo sad
dalje radimo na crno ispod cijene, al' do kad
ko ce vratit' dostojanstvo, ko ce platit' punu cijenu
dat' nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu
vise gubimo strpljenje, samo brojimo probleme
sve sto imali smo nemamo, i tesko nam je breme
pa na kraju svatko zapita se
kolko nisko spao sam
pa kako onda ostat' ponosan

Samo zivimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan
koga da pitam, brate
ko ce mi dat' odgovore
reci bilo sta osim da je moglo biti gore

I reci mi da smo mogli promijeniti svijet
(reci mi, molim te)
i da ce djeca sto dolaze imat' nasljedje za ponijet'
i reci mi da nismo sve dobro unistili
i da cu moci
mirno spavati.. od savjesti

Reci mi da mozemo izgraditi, da nije prekasno
i ako zakazem daj mi snage, stvorit' nesto prekrasno
i vec sutra volio bih otvorit' oci, pa da budem zahvalan
al' ne mogu pa stisnem zube, i hodam iz dana u dan

Elemental, Iz dana u dan




Zivim u senci senke, tvoje senke
i znam da znas
jos uvek sminkam stvarnost tvojom bojom
jer drukcije ne umem, ne razumem

Ne zelim pred laznim svetom celim
da se lazno veselim
to nije osmeh, to je grc
ljudi su slepi

Lepi dani, nasmejani
za tebe, za mene skice
druge duge ulice, srce skitnice
zgazeno nehotice znam da znas

Jer u svim snovima ti vrtim
sve te prazne reci praznim danima
nestajes i prica odavno nije fer
lepotica i zver, suvise razno sve je prazno

Prazno je zarazno, neprolazno
vracam se njima, zar mislis
da se stvarno ponosim time
u mojoj glavi posle svega

Sve one nemaju cak ni ime
samo te oci posecene vetrom
koje sjaje bas kao i moje
znam da znas

Plasim se da priznam
da postojis, rane gnoje
i da mi falis
fale mi dodiri, fale mi reci

Fali mi osmeh, fali mi lice
fale mi lazi, fale sitnice, dosta krivice
ptice selice nestaju ja ostajem
i svi ti pogledi me plase

Prokleti srecni zagrljeni ljudi
sve te uloge su bile nase
samo moje i tvoje a gde smo sad
gledaj u mene, nema mene

Samo sene uspomene, samo tragovi
koliko dobijes, toliko das, ti nisi smela
znam da znas, znam da znas, znam da znas

Jedan zivot, gde prestajem ja
gde pocinjes ti
jedna ljubav, gde stali smo mi
gde sad su drugi

I reci sta je to ponos, sta je to sram
ne zelim da znam
i kad se svet srusi
na starom mestu bicu sam

Sve suze sveta sprala je kisa
na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao
niti da si dno dotakao

A nagao kakav jesam
slagao sam sebe da si laz
i vratio se svojim starim stazama
ali ni svi peroni sveta

Nimalo me nisu promenili
i dalje isti blejer iz bloka
uvek mastarskog oka
nikad izvan svog toka

Mikrofon i dalje rokam
na putu do doka luke srece
i dan je taj sto me vara
plavetnilo neba misli skrece

A onda padne noc, prokleto dugi sati
sakatim srcem shvatim
sitnice, ponos, inati nece mi dati
da pratim trag, a znam

Sve je nista, slomicu kazaljke
vreme ce stati, kosmos ce cekati
da samo umem da te vratim
trazim te, sanjam te pijanim ocima

U nocima, u tudjim licima
u stanovnicima nekih drugih svetova
gde je nas
micem usnama bez glasa

Dok pada zaborava plast
cutim jer znam da znas
uvek si znala i uvek znas
ti, jedina moja koja odavno nisi jedina

Svaka sekunda kao godina
al' barem znam na cemu sam
i barem znam da nema nas
i spreman sam da budem nasmejan

Pred svima iako te kad sam solo
i dalje oblikujem od oblaka dima
i kroz paucinu vracam dane
kad smo ti i ja jos bili tim

Oprosti sto nemam snage da te slazem
da ti zelim srecu sa njim
a i sta ce ti to od mene
sve uspomene sa kaputa stresi

Samo budi to sto jesi, tu gde si
sta god da se desi ti budi ok
i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis, a mrzis

Kad mrzis, a volis i lomis se da izdrzis
ostaje nada da ce nekad negde neko
hteti da shvati mene
moja lutanja, mastanja i sanjanja

I znati da ih prati i ko zna
mozda jednom nadjes me
tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi

Gde sada su drugi
ali sresces samo stranca
slucajnog prolaznika i pogled leden
iako te je taj neznanac
nekada voleo vise od sebe

Marchelo, Jedan


KOMENTARI (14) - PRINT - #

24.04.2010., subota

Integritet

"Naš integritet prodaje se za tako malo, ali je u stvari sve što zaista imamo. To je posljednji inč nas, ali u tom inču mi smo slobodni... Ja ću ovdje umrijeti. Svaki inč mene će nestati. Osim jednog. Samo jednog inča. Taj inč je mali i nježan i jedina je stvar na svijetu koju je vrijedno posjedovati. Nikad ga ne smijemo izgubiti, prodati ili dati. Nikada im ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. "

citat iz filma V kao Vendeta koji je snimljen prema istoimenom kultnom stripu

Integritet (lat. integritas) je stanje u kojem nam ništa nije oduzeto, materijalna cjelovitost, kompletnost.
Osoba koja ima integritet je osoba kod koje je svaka misao i akcija zasnovana na čvrstom temelju, na nečemu nepokolebljivom i neuništivom što se drži na okupu.
Integritet uključuje i poštenje, stvarnost, obazrivost i ostale moralne vrijednosti osobe. Integritet se odnosi na potpunost osobe, prihvaćanje svih prisutnih i poznatih raznolikosti. Uz moralne vrijednosti integritet podrazumijeva i osobnu komponentu. Integritet je i rad na osobnom planu, rad na razvijanju osobe u potpunosti. Mogućnost samokontrole vlastitih osjećaja i impulsa u toj mjeri da ne prevladaju nad razumom. Jedna od definicija je i da je integritet sposobnost održavanja dostojanstva, kako osobnog tako i dostojanstva drugih ljudi.


G.I.Gurdjijeff je smatrao kako je velika pogreška misliti kako je čovjek uvijek jedan i isti.
Čovjek nikad ne ostaje isti za dugo. On se konstantno mijenja. Tijekom cijelog života. Ljudi nemaju integritet niti solidne temelje na kojima bi njihov život čvrsto stajao.
On tvrdi da se naš život može usporediti s državom u stalnom stanju kaosa i anarhije.


A.R.Orange napisao je 1925. esej u kojem govori kako naše budno stanje u stvari uopće nije budno stanje. Naravno sasvim sigurno nije ni noćni san, niti je u pitanju vrsta mjesečarenja. Prema ovoj doktrini, radi se o specijalnoj vrsti sna koja se može usporediti sa hipnotičkim transom.
Glavna karakteristika noćnog sna je ta da se jednostavno događa, niti ga mi iniciramo niti smo u stanju kreirati njegove događaje i protagoniste. Isto je i sa našim budnim životom. Ne možemo predeterminirati iskustva niti kreirati protagoniste i događaje sa kojima se susrećemo u našem svakodnevnom životu.
Slijedeća sličnost između sna i budnog stanja je promjenjivost našeg ponašanja. Nekad smo prestravljeni, nekad presretni kada se prisjećamo kako smo se ponašali tijekom sna. Uistinu, kako god da smo se ponašali , ponižavajuće ili laskajuće za naš ponos, drukčije nismo mogli. Naše nezadovoljstvo ili zadovoljstvo bazirano isključivo na nesvjesnim djelovima naše ličnosti. I ovo se uopće ne razlikuje od našeg sna na javi. U snu na javi također postajemo jadna ili sretna osoba, ne po unaprijed određenom dizajnu nego i zato jer se to jednostavno događa. Naš jad ili naše zadovoljstvo jednako su zasnovani na utjecaju određene epizode na naš ponos. Ali da li možemo reći unaprijed da, što god da se desi – ponašat ćemo se tako i tako i nikako drukčije? Zar nismo uvjek u stanju odstupiti od ovakvih odluka ponešeni ljutnjom, pohlepom, entuzijazmom? Jednako kao i u snu tjekom spavanja tako se i naš budni život ponaša nepredvidljivo i iznenađuje nas, a mi se stalno ponašamo onako kako nikada nismo ni zamislili da ćemo se ponašati.

Istina je da imamo manje više dobro sjećanje na naš budni život dok je naš život u snovima samo serija isprekidanih sjećanja. To je i jedina razlika između ova dva stanja, osim te razlike naša sposobnost za pamćenje funkcionira isto u oba stanja. Svi znamo kako se je teško momentalno sjetiti sna koji smo sanjali prethodne noći; san je bio jako realističan i svi njegovi detalji bili su nam kristalno jasni kad smo se probudili međutim u djeliću sekunde cijeli san je nestao ne ostavljajući iza sebe ni najmanji fragment. Međutim što je sa živopisnim detaljima od jučer? Sasvim sigurno vidjeli smo tisuću i jedan objekt, nekima smo se i bavili na bilo koji način. Slušali smo različite konverzacije, govorili smo, promatrali ljude i stvari na ulicama, čitali knjige ili novine, jeli i pili dakle sudjelovali u ili bili svjesni bezbroj događaja odnosno objekata. I to je bilo tek jučer, životni san na javi, međutim koliko je sitnih detalja stvarno u vašoj memoriji danas. Koliko od njih se možemo prisjetiti bez pola muke? Isto kao i naši snovi u toku noći, tako i snovi našeg dnevnog života nepovratno izblijede i nestanu u našoj podsvijsti.

Ukratko, Orage tvrdi da smo mi u stvari u stanju sna na javi, ako ne cijeli naš život onda njegov najveći dio. Nismo ništa više u stanju kontrolirati naš budni život nego što smo to u stanju kada je život u snovima u pitanju. Stvari nam se jednostavno "događaju" i mi samo reagiramo - "ovisno o onom što nam takav momenat sugerira sasvim lako bivamo ponešeni ljutnjom, pohlepom ili entuzijazmom. " I onda kada gledamo unatrag često smo iznenađeni svojom reakcijom ili nam je neugodno i posramljeni smo, a nekad smo opet ponosni na naše misli i djela. To je kao da neki posebni dijelovi naše ličnosti "preuzmu kontrolu", ovisno o spletu okolnosti i situacija na koje nailazimo u životu. Štovise, izgleda kao da nismo "svoji" uopće, i da je jedina stvar slična integritetu koju posjedujemo duboko usađena iluzija o kontinuitetu naših života.


Martha Stout u knjizi Pod maskom razuma objavljenoj 2002. iznosi svoja razmišljanja i govori da ono što smatramo za neprekinutu nit svijesti je u stvari vrlo često niz nepovezanih fragmenata. Naša svjesnost je podjeljena, i mnogo češće nego što smo to u stanju priznati, naše ličnosti su fragmentirane u slabo uigrani tim koji se nastoji izboriti sa prošlosti što je daleko od jedinstvene razumne cijeline koju podrazumjevamo u sebi i drugim ljudima.

Disocijacija, što je univerzalna ljudska reakcija na ekstremni bol ili strah i koja nam omogućuje da se odvojimo od emotivnih sadržaja – da odvojimo onaj dio "sebe" koji osijeća od svjesnog dijela "sebe", se čini glavnim uzročnikom sna na javi u našim životima. To je u stvari mehanizam za preživljavanje koji stavlja naša tijela pod kontrolu autopilota i odlučuje da li da se suočimo sa prijetećim situacijama ili od njih pobjegnemo, na primitivan način tj. bez ijedne svjesne misli koja bi nas navodno dovela u još veću opasnost. Sve bi to bilo lijepo, piše dr. Stout, međutim:
Sposobnost za disocijaciju isto je što i neograničen pristup narkoticima. Kada dostignemo odraslu dob, tako smo laki na okidaču sa ovom mentalnom analgezijom da nam više nije potrebna trauma, nevjerovatan strah ili bol; okolnosti koje provociranju manje anksioznosti, okolnosti koje su komplicirane, konfuzne, ili jednostavno nesigurne dovoljne su nam da se otisnemo u ovaj potentni eskapizam iz našeg sadašnjeg momenta. Čak i oni najtrezveniji među nama su dugoročni ovisnici, naša svjesnost se pali i gasi kao na prekidaču. Čas smo u njoj čas nismo a da to i ne primjećujemo, dok se ovo naše ponašanje nepotrebnog otpupljivanja nastavlja. Mi ovako funkcioniramo tako dugo da u normalnim okolnostima ne preispitujemo ovaj proces više nego sto preispitujemo svoje disanje.

Stoutova tvrdi da su moderni ljudi, kao vrsta toliko naučeni na zloupotrebu mehanizma disocijacije da ovaj mehanizam koriste za situacije koje su daleko od životno opasnih. Prosječan građanin u nekoj "razvijenoj naciji" uronjen u etos rada da bi preživio, rijetko će se naći u situacijama opasnim po život; medjutim ovaj moderni način života je puno nezgodniji utoliko što je u stanju bombardirati ljude sa nevjerovatnom količinom stresa, a taj isti stres zatim inicira epizode disocijacije.

Izgleda da smo mi u stvari integritet uglavnom izgubili u našem trenutnom materijalističkom društvu. Društvo u kojem živimo crpi iz nas sve od tog inča što može iscrpsti, putem stresa različite vrste . Bilo da se radi o stresu do ugodimo nekim dubioznim i umjetnim standardima ili čak stresu da financijski preživimo u dehumaniziranoj radnoj okolini. Ovaj stres vodi ka disocijaciji te disintegraciji naše svjesnosti, našeg JA. Naš integritet je sve što zaista posjedujemo i nikad ga ne smijemo " izgubiti, prodati ili dati...nikada ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. "
I zaista, integritet je ono što nas čini ljudima, a upravo je ljudsko ono što polako nestaje iz naših života.

Dopuštamo da nas svakodnevno gaze i zatiru u nama osjećaje i ljudskost, privikavaju nas na laži, manipuliraju s nama u svim mogućim scenarijima, a mi im to već otupljeni dopuštamo.
Jedan život nam je dan kao prilika da budemo čovjek, jedan život u kojem najgore što možemo učiniti jest da izgubimo sebe.
Izgubivši sebe izgubili smo i cijeli svijet, a u scenariju našeg života reprize nema.


KOMENTARI (9) - PRINT - #

18.04.2010., nedjelja

The only Effective Solution

Nekolicina znanstvenika vjeruje da je u našem sunčevom sustavu prije mnogo godina postojao deseti planet zvan Faeton.
Uporište za svoju pretpostavku nalaze i u jednoj staroj grčkoj legendi.
Podrijetlo legende o Faetonu i njegovoj smrtonosnoj vožnji potječe iz mitoloških vremena: već od svoje rane mladosti Faeton je vrijedno vježbao upravljanje sunčevim kolima kako bi u toj vještini dostigao svog božanskog oca Heliosa, koji je od početka do kraja dana preko obzora vukao sunčeva kola i time se brinuo za ujednačen protok vremena na Zemlji.
Međutim, Jupiterov sin Epaf često je zadirkivao mladića i sumnjao u njegovo božansko porijeklo. Kako bi se dokazao i pobio sve sumnje, Faeton je zamolio oca da mu odobri da samo jedan dan upravlja sunčevim kolima. I dogodilo se ono neizbježno: čim su konji primijetili da kolima ne upravlja pravi gospodar, skrenuli su sa ustaljenih nebeskih puteva vremena i prostora. Sunčeva kola previše su se, između ostalih, približila sazviježđima Lava, Raka, Volara i Škorpiona pa su se tako jako zagrijala da su skrenula sa svoje nebeske staze.
Faeton je spas potražio u blizini Zemlje pa je na našem planetu došlo do naglog zatopljenja. Biljke, životinje, cijela flora i fauna je izgorjela i Zemlja je nestala u plamenu. Tada su nebeski bogovi u pomoć pozvali Jupitera koji je prema sunčevim kolima uputio svoju munju. Faeton je izgubio ravnotežu, pao je, te je tako okončao svoj život. Zemlja se jako sporo oporavljala. Jupiter je ponovo uredio Zemlju i nebo, a ražalošćeni Helios vrati se svom svakodnevnom poslu upravljanja sunčevim kolima.

Ne znamo mnogo o svemiru, saznanja su nam ograničena, možemo samo pretpostaviti da je Faeton nekada doista i postojao, kao što danas postoji Zemlja.
Jedno je sigurno, i Zemlja će jednom nestati. Sasvim je sigurno da će kraj svijeta nastupiti kada Sunce potroši svoju energiju.
To je budućnost koja je neizbježna i koje se ne treba bojati, jer ju čovjek nikako neće doživjeti.
Putevi kojima se kao civilizacija krećemo dobili su putokaze na kojima velikim slovima piše KRAJ.
Iako čitamo što na njima piše, vidimo kamo idemo i znamo što nas čeka, mi i dalje koračamo poput budala, još i brojeći korake do potpunog uništenja, kada će čovjek preuzevši vodstvo, jednim potezom izbrisati trag svoga postojanja zauvijek.

Konstantno nas pokušavaju pokoriti neobrazovani i sirovi konkvistadori.
Svijet se brzo kreće prema globalnome centraliziranom fašizmu.
Kolektivni ljudski um oštetiti će se tolikim strahom, stravom i nesigurnošću.
Čovječanstvo se nalazi u duboko traumatiziranom stanju. Izloženo je kolektivnoj, na traumi zasnovanoj kontroli uma, a traumatiziran um je podložan sugestiji.
Zato, nakon traume, dolazi programiranje da bi se stanovništvo izmanipuliralo da događaje sagleda u željenom smjeru.
Ljudska glupost čini se nema granica i dovela je do mentalnog, emocionalnog, duhovnog i fizičkog utamničenja čovječanstva.


čudnovato je zbilja da čovjek koji je slučajem začet i kojemu je svaki dah novo bacanje kocke koja je već unaprijed protiv njega bačena nema volje da se suoči s onim konačnim bacanjem za koje unaprijed zna da će se morati s njim suočiti, a da prije ne okuša razne majstorije koje se protežu sve od nasilja pa do sitnih sofisterija koje ne mogu zavarati ni glupavo dijete dok jednoga dana u krajnjem gađenju naslijepo ne stavi sve na jednu kartu i nijedan čovjek ne čini to u prvom bijesnom naletu očaja grižnje savjesti ili tuge zbog gubitka. On to čini tek onda kad je uvidio da ni očaj, ni ta grižnja, ni ta tuga nisu naročito važni mračnom kockaru

William Faulkner



Previše je činjenica u kojima se očituje ljudska glupost. Nabrojati njih sve apsolutno je nemoguće u jednom postu, zapravo je nemoguće učiniti to i da blog vodimo svaki dan, cjeloga života.
Primjeri koje ću navesti nisu odabrani prema važnosti učinjene nepravde, prema kronološkom slijedu ili bilo kojem drugom parametru.
Odabrani su isključivo zato jer su dio nepravde.


1945. američka vojska je bacila atomsku bombu na Hirošimu od čijeg je udara i posljedica radijacije stradalo 140.000 ljudi.
Nakon tri dana američka vojska izvršava drugi napad i baca atomsku bombu na japanski grad Nagasaki u kojem je poginulo 39.000 ljudi, a od posljedica radijacije umrlo ih je 75.000.



Od 1945. do 2010. malo se toga promijenilo. Amerika i dalje nalazi opravdanja za sve svoje ratove, razlozi uvijek isti, obrana velike nacije, samo se izmjenjuju lica žrtava.

The war in Iraq is God's will and the US is Simply carrying out God's plan.
Sarah Palin

When I take action, I'm not going to fire a $2 million missile at $10 empty tent and hit a camel in the butt. It's going to be decisive.
George Bush

I Hitler je bio izvrstan govornik, to mu se ne može osporiti kao niti njegovim današnjim nasljednicima.



Na sljedećim slikama uočite razliku i Molim vas barem razmislite o njoj.


strvinar čeka da dijete umre od gladi kako bi ga mogao pojesti



United Nations World Magazine procjenio je Vatikansko blago na više milijardi dolara, od čega je veliki dio pohranjen u zlatu u Federal Reserve Bank u Americi, dok je ostatak u bankama u Engleskoj i Švicarskoj. Ali ovo je samo mali dio Vatikanskog bogatstva, koje je u Sjedinjenim Državama veće od pet najvećih korporacija u zemlji. Kada se tome dodaju nekretnine, posjedi, dionice i vrijednosni papiri u svijetu tada cijelo bogatstvo katoličke crkve prkosi svakoj racionalnoj procjeni.
Katolička crkva je najveća financijska sila, skupljač blaga i vlasnik nekretnina. Ona je najveći vlasnik materijalnog bogatstva od svake institucije, korporacije, banke, gigantskih trustova, vlade ili države na svijetu. Papa, kao vidljivi posjednik neizmjere količine blaga, jeste najvjerovatnije najbogatiji pojedinac dvadesetog stoljeća. Nitko ne može zasigurno procijeniti koja je vrijednost u milijardama dolara.

Glad za bogatstvom ogledala se u podizanju luksuznih katedrala i veličanstvenošću liturgija. Usporedno s tim rastao je i svjetski ponos koji je bio sve gladniji za zemaljskim bogatstvima. Ovo je uzrok nedostatku milosrđa koje se okrenulo na očitu netoleranciju.

S druge strane, u Aziji, Africi i zemljama Latinske Amerike preko 500 milijuna ljudi živi u uvjetima koje Svjetska Banka naziva “apsolutno siromaštvo”. Svake godine 15 milijuna djece umre od gladi, a za cijenu jedne rakete cijela škola gladne djece imala bi obezbjeđen ručak 5 godina. Devedesetih godina umrlo je, prema procjeni, preko 100 milijuna djece. To se moglo spriječiti da nisu kupljena 10 stealth bombardera, ili ako bi se svijet odrekao financirati svoje vojske dva dana.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je trećina svijeta uhranjena, trećina je pothranjena a trećina gladuje. Zamislite samo koliko je ljudi umrlo od gladi od kada ste počeli čitati ovaj post.



120.000 afričke djece je naoružano i učestvuje u sukobima. Neki su mlađi od 7 godina. Također djeca čine polovicu žrtava u afričkim ratovima.
Od boginja svake minute umre jedno dijete, dok cjepivo protiv boginja košta 1 dolar po djetetu.
Između 12 i 14 milijuna afričke djece postala su siročad zbog AIDS-a, dok Vatikan i dalje govori kako upotreba kondoma ne spriječava AIDS. Uz to oko 2 milijuna djece ispod 14 godina je HIV pozitivno.

Čini se kako Vatikan ima opravdan razlog što ne može trošiti novac za gladne u Africi. Financije im trebaju kako bi platili odštete za seksualna zlostavljanja. Sveukupno je Vatikan platio preko milijardu dolara za odštete. No, to je već druga priča...


Zbog ljudske gluposti uništeno je i izgubljeno mnogo života.
Honour killing je ubojstvo člana obitelji ili klana od jednog člana ili više članova iste obitelji, kada ubojice vjeruju da je žrtva ukaljala čast obitelji, klana ili zajednice.
Događa se ukoliko se neprimjerno oblači, izbjegava prisilni, unaprijed dogovoreni brak, kada se udaje po vlastitom izboru, ukoliko se upusti u seksualne odnose prije braka ili ako je osoba žrtva seksualnog nasilja, te ako traži razvod iako ju muž zlostavlja i siluje.
Procjenjuje se da godišnji broj žrtava ovog okrutnog običaja premašuje 5000.




Na mnogo nepravda, koliko god mi to iskreno htjeli, jednostavno ne možemo utjecati. Naš glas u toj silnoj buci ostaje neprepoznatljiv.
Međutim nikako ne bi trebali onda kada imamo mogućnost biti čovjek, tu priliku propustiti ili je jednostavno odbaciti.

Federico Campanini, vođa talijanske grupe planinara ostavio je svoj mladi život blizu vrha Aconcaqua na 6500 m, jer je nekolicina spasitelja zanemarila svaku ljudskost u sebi, umjesto da kao pojedinci zgrabe priliku u kojoj će nečiji život biti spašen.
Spasitelji su očito otišli tražiti leševe, a našli preživjelog.
Zavezali su uže oko njegovog tijela da bi ga vukli, bez kisika za njega, bez termalne vreće da se zagrije, bez nosila da ga transportiraju.

"Ne miče se. Tražim odobrenje od suca da ga ostavimo ovdje."-spasitelj
"Gotovo je."-kamerman
"Ustani idiote. Hajde govno."-spasitelj
"Reagiraj idiote. Nek te bog prosvijetli i da ti snage."-kamerman
"Hajde, Federico, idiote."-spasitelj



Kolektivno smo već odavno zakazali, ostaje nam da se kao pojedinci borimo za ostatke ljudskosti u nama. Nemojmo zatvarati oči i srca pred svim nepravdama, učinimo barem malo dobra u onim segmentima na koje imamo utjecaja.
Osjećam neizmjernu tugu suočena s činjenicom kako je ovo lijepo mjesto na koje smo stavljeni, pretvoreno u zvjerinjak u kojem milosti nema ni za one nevine i najslabije.

Čovjek, najinteligentnije biće na Zemlji, najviše zaostaje, ubija, uništava, mrzi.

Ako izgubimo našu prošlost i mi smo izgubljeni.
Ako ju nađemo, preživjet ćemo surovu stvarnost ovoga svijeta.




KOMENTARI (16) - PRINT - #

10.04.2010., subota

Patos


Niobida na umoru

Niobida je najstariji ženski akt u grčkoj umjetnosti. Djelo je to Fidija, jednog od najznačajnijih kipara stare grčke. Po prvi put se pojavljuje patos (grč. patnja).

Prizor je to Niobide (kćeri kraljice Niobe) koja pogođena s leđa, u trku, slomljena pada na tlo pokušavajući izvući smrtonosnu strijelu. Zbog snažnog pokreta njenih ruku, odjeća je skliznula s nje.
Isklesana je oko 440 g. pr.n.e. za grčki hram, a kasnije je prešla u vlasništvo Julija Cezara, danas se nalazi u Rimu.
Patnja koja se očituje na njenom licu je neizreciva, suočeni s njom ostajemo zarobljeni.
Patos prikazan u umjetnosti najčešće u nama stvara duboke osjećaje i ne može se ostati ravnodušan nad istim.

Ipak, što je sve to naspram ove okrutne stvarnosti kojom smo okruženi.
Jesu li i ljudi postali samo kipovi čija patnja isklesana na njihovim licima više nikoga ne dira.
Čovjeka se lomi kao grančicu.
Ne lomi ga vjetar, kao što je prirodno, lome ga ljudi koji su pogrešno shvatili da su gospodari svega.
Uzeli su si ulogu koja i nije trebala biti napisana, a ova predstava u kojoj za njih igramo, nikada nije ni trebala biti odigrana.

Ženo s dva lica, prestani lagati ili i ti o ničemu ništa ne znaš, a ako ne znaš što radiš tu, zapravo možda i ti odeš bez objašnjenja.
Ma i ne trebaš nam ništa objasniti samo otiđi i ne zaboravi sa sobom povesti sve svoje beskorisne pijune.
Nama je dosta igre.
Okrutna kraljice, kada nam i zadaš šah mat, meni će biti sasvim svejedno, ako je to cijena koju moram platiti da vas više ne gledam, eto onda plaćam.

Dok ste vi kraljice zaokupljeni skupljanjem brošića koji će pasati uz vaše najnovije kostimiće u kojima ćete smišljati poteze po ovoj našoj šahovskoj ploči, mi se raspadamo kao što se raspala svaka vaša tvorevina.

Nemam više iluzija, već duže vrijeme lucidno sanjam, jer snovi čovjeka koji razumije patos jedino i mogu biti lucidni.





KOMENTARI (23) - PRINT - #

06.04.2010., utorak

Vjera

Postoje dva svoda ispod kojih za života želim stajati. Prvi je svod Pantheona, koji je remek djelo arhitekture, a drugi je svod Sikstinske kapele na kojem je Michelangelovo remek djelo slikarstva.
To su neki prizori koje si želim pružiti i bez kojih ne želim proći kroz ovaj svijet.
Svi imamo neke doživljaje kojima težimo krenuti, međutim, postoji jedan svod koji je daleko ljepši od svih, a ispod njega stojimo stalno.
Nebeski svod skriva u sebi najveće tajne i neponovljivo je remek djelo koje nas okružuje.

To beskonačno prostranstvo koje nas okružuje, Svemir, ustvari je prostor u kome plovi mnoštvo nebeskih tijela i koji postoji neovisno od ljudskog znanja.



Zvijezde su najrasprostranjenija nebeska tijela u Svemiru, skupljene u sazviježđa. Astronomi misle da ima najmanje 70 sekstiliona zvijezda u poznatom dijelu našeg Svemira (70 000 000 000 000 000 000 000 ).
Zvijezde nisu jednoliko raspršene u Svemiru već se grupiraju u još veće skupove poznate kao galaktike, a galaktike dalje tvore metagalaktiku unutar prostora.

Svemir nije statičan, sve se u njemu mijenja i sve se kreće i za sve vrijede poznati prirodni zakoni.
Svemir je u suštini taman prostor kome se ne nazire ni početak ni kraj, to je svod koji ima dubinu. On nije ni prazan prostor jer je uvijek ispunjen energijom.

Teško je ljudskom umu pojmiti te veličine, koliko smo zapravo mali i koliko nam mnogo nedostaje da spoznamo, a još smo nespremniji na saznanje da nikada i nećemo spoznati, da ćemo vječno ostati beznačajni dio u vječnosti koja za nas ne postoji.

SVEMIR

Za krasnih ljetnih večeri znao sam se izvesti na pučinu morsku. Povalio bih se u čamac, pustiv valu da me po volji ljulja.
Nada mnom milijuni zvjezdica, a oko mene otajstveno more.
Gledam i slušam.
Gledajuć nebo i trepet zvjezdica, ćutim kako narav diše.
Slušajuć šum mora, čujem kako narav govori. Svaka riječ mi se odziva u duši:
"Čovječe, čovječe! Oholi preuzetni crve! Jedan jedini dah vjetra, jedan jedini val - i nad tobom se je zaklopio ponor smrti - - - a da niti jedna zvijezda s toga ne zatrepti!"

Sa strahopočitanjem virim u nebeske visine, pitajuć se: Šta sam ja?
Što je čovjek samo prema ovomu svijetu? - A što je naša Zemlja prema svemiru?! - - - - -
Mjesec se vrti oko Zemlje, a Zemlja s Mjesecom oko Sunca. Sunce pako - kažu neki zvjezdoznanci - kreće se, sa cijelim svojim sistemom, oko još većega Sunca. A okolo čega se kreće ono drugo Sunce s milijunima svojih planeta? - - Tu prestaje zvjezdoznanstvo, tu počinje vjera.
U to neizmjernosti čovjek iščezava.
Što smo mi? Što je ovaj svijet?! - -

Fran Mažuranić


Sve teorije o postanku Svemira slažu se s tim da on ima svoj početak. Znanost smatra da je Svemir nastao prije 15-20 milijardi godina.
Postoje dvije mogućnosti kako je Svemir nastao: Ili je nastao sam od sebe, ili ga je netko stvorio. Upravo se tu u razmišljanju o njegovom postanku došlo do stvoritelja Svemira, odnosno Boga.

Izvan nama poznatog i nepoznatog, ali još uvijek našeg dijela Svemira nalazi se nešto čija je beskonačnost neupitna, koja je ljudskom umu neshvatljiva i koju nažalost nikada nećemo moći upoznati.

Tu gdje počinje vjera otvaraju se mogućnosti mnogih manipulacija i stvaranje religija koje najčešće za svrhu imaju obmaniti ljude svojim izmišljenim spoznajama.

Religija se temelji na vjeri bez dokaza, međutim tu treba biti oprezan i ne prihvaćati slijepo, doslovno, svaku prezentaciju.
Znanost nam može pomoći samo do nekih granica, jer se i ona temelji na mašti proizašloj iz nečijeg uma da bi tek potom bila dokazana.

Nemoguće je u potpunosti razumijeti Svemir bez da uključimo nadnaravno, ali ako istovremeno ne potražimo razloge za duhovnu istinu, možemo vjerovati u svašta uključujući i laž.

U svojim razmišljanjima o Svemiru i vjeri ne krećem se prema panteizmu jer osobno ne vjerujem niti u jednu od ponuđenih religija.
Religija je, iako možda prvotno nije zamišljena tako, postala sustavno izrabljivanje vjere.

"Mi upravo imamo dovoljno religija da bismo se mrzili, ali ne dovoljno da bismo voljeli jedan drugoga."

Jonathan Swift


Čini mi se potpuno praznim pojam vjere u Boga i religije, ako je Bog samo stvorio Svijet i otišao, napustio ga.

U jednom od Glasa Koncila iznijeta je sljedeća konstatacija: "Krščanska vjera je vjera Objave, vjera Svetog pisma, pa je to izvor svakoga krščanina, a ne nikakvi kvazifilozofski sustavi ili ekstremna učenja koja su neprihvatljiva već golom zdravom razumu."
Time traže da ne vjerujemo drugima već isključivo njima i to samo na osnovu te iste vjere.
Kontradikcija, isključivost ili manipulacija crkve, sasvim je svejedno.
Sigurno je da je politika na velika vrata ušla u Crkvu Kristovu. Zemaljsko je istisnulo nebesko.
I bez njihove želje za daljnjom raspravom na ovu temu najlakše je citirati Kuran, Bibliju ili neku drugu Svetu knjigu, ali je njihova važnost relevantna koliko je i relevantan njihov podatak koji govori o starosti Zemlje, dakle sa znanstvenog stajališta mjerodavnost im je jednaka nuli.

Katolički Bog je biće kojem se pripisuje svemoćnost.
Argumenti koje je crkva dala tijekom 2000 godina za postojanje istog na razini su 10-godišnjaka.
Ljudski je nalaziti objašnjenje za ono što ne razumijemo u Bogu, ali ne treba to činiti bezrezervno.
Ljudska plemena nekada su su klanjala i molila za kišu jer nisu razumijela pozadinu istoga.

Vjera se ćuti onako kako ju osobno doživljavamo. Za nju nam ne treba posrednik.

Ne nailazim niti na jedan razlog zašto ta vjera treba biti stavljena ispod krova s križem ili bilo kojeg krova, zašto se za nju trebaju odvajati novci poreznih obveznika, zašto se u školama uči o njoj, zašto nam trebaju sve te krive smjernice, zašto je crkva tako često putevima vjere kročila krvavih ruku i zašto je Isus rekao: "Svakome tko ima dat će se; a tko nema, njemu će se oduzeti i ono što ima. A ONE MOJE NEPRIJATELJE KOJI NE HTJEDOŠE, DA JA KRALJUJEM NAD NJIMA, DOVEDITE OVAMO I POGUBITE PRED OČIMA MOJIM!" (Isus Krist, Evanđelje po Luki 19,27)

I neka mi nitko tu ne govori o parabolama jer ovakve riječi ne mogu izaći niti iz usta običnog smrtnika, a kako mogu onda izaći iz božjeg čovjeka.

Riječi su samo ljudske konstrukcije, ali s njima treba oprezno i odgovorno jer će uvijek biti onih koji će ih shvatiti doslovno.


"Nikada nisam živio bez vjere i ne bih niti dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve."

Hermann Hesse











KOMENTARI (11) - PRINT - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>






ARHIVA



lipanj 2011
svibanj 2011
ožujak 2011
veljača 2011
siječanj 2011
prosinac 2010
studeni 2010
listopad 2010
rujan 2010
kolovoz 2010
srpanj 2010
lipanj 2010
svibanj 2010
travanj 2010
ožujak 2010





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se