erytheia.theredone

"Naš integritet prodaje se za tako malo, ali je u stvari sve što zaista imamo. To je posljednji inč nas, ali u tom inču mi smo slobodni... Ja ću ovdje umrijeti. Svaki inč mene će nestati. Osim jednog. Samo jednog inča. Taj inč je mali i nježan i jedina je stvar na svijetu koju je vrijedno posjedovati. Nikad ga ne smijemo izgubiti, prodati ili dati. Nikada im ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. "

citat iz filma V kao Vendeta koji je snimljen prema istoimenom kultnom stripu

Integritet (lat. integritas) je stanje u kojem nam ništa nije oduzeto, materijalna cjelovitost, kompletnost.
Osoba koja ima integritet je osoba kod koje je svaka misao i akcija zasnovana na čvrstom temelju, na nečemu nepokolebljivom i neuništivom što se drži na okupu.
Integritet uključuje i poštenje, stvarnost, obazrivost i ostale moralne vrijednosti osobe. Integritet se odnosi na potpunost osobe, prihvaćanje svih prisutnih i poznatih raznolikosti. Uz moralne vrijednosti integritet podrazumijeva i osobnu komponentu. Integritet je i rad na osobnom planu, rad na razvijanju osobe u potpunosti. Mogućnost samokontrole vlastitih osjećaja i impulsa u toj mjeri da ne prevladaju nad razumom. Jedna od definicija je i da je integritet sposobnost održavanja dostojanstva, kako osobnog tako i dostojanstva drugih ljudi.


G.I.Gurdjijeff je smatrao kako je velika pogreška misliti kako je čovjek uvijek jedan i isti.
Čovjek nikad ne ostaje isti za dugo. On se konstantno mijenja. Tijekom cijelog života. Ljudi nemaju integritet niti solidne temelje na kojima bi njihov život čvrsto stajao.
On tvrdi da se naš život može usporediti s državom u stalnom stanju kaosa i anarhije.


A.R.Orange napisao je 1925. esej u kojem govori kako naše budno stanje u stvari uopće nije budno stanje. Naravno sasvim sigurno nije ni noćni san, niti je u pitanju vrsta mjesečarenja. Prema ovoj doktrini, radi se o specijalnoj vrsti sna koja se može usporediti sa hipnotičkim transom.
Glavna karakteristika noćnog sna je ta da se jednostavno događa, niti ga mi iniciramo niti smo u stanju kreirati njegove događaje i protagoniste. Isto je i sa našim budnim životom. Ne možemo predeterminirati iskustva niti kreirati protagoniste i događaje sa kojima se susrećemo u našem svakodnevnom životu.
Slijedeća sličnost između sna i budnog stanja je promjenjivost našeg ponašanja. Nekad smo prestravljeni, nekad presretni kada se prisjećamo kako smo se ponašali tijekom sna. Uistinu, kako god da smo se ponašali , ponižavajuće ili laskajuće za naš ponos, drukčije nismo mogli. Naše nezadovoljstvo ili zadovoljstvo bazirano isključivo na nesvjesnim djelovima naše ličnosti. I ovo se uopće ne razlikuje od našeg sna na javi. U snu na javi također postajemo jadna ili sretna osoba, ne po unaprijed određenom dizajnu nego i zato jer se to jednostavno događa. Naš jad ili naše zadovoljstvo jednako su zasnovani na utjecaju određene epizode na naš ponos. Ali da li možemo reći unaprijed da, što god da se desi – ponašat ćemo se tako i tako i nikako drukčije? Zar nismo uvjek u stanju odstupiti od ovakvih odluka ponešeni ljutnjom, pohlepom, entuzijazmom? Jednako kao i u snu tjekom spavanja tako se i naš budni život ponaša nepredvidljivo i iznenađuje nas, a mi se stalno ponašamo onako kako nikada nismo ni zamislili da ćemo se ponašati.

Istina je da imamo manje više dobro sjećanje na naš budni život dok je naš život u snovima samo serija isprekidanih sjećanja. To je i jedina razlika između ova dva stanja, osim te razlike naša sposobnost za pamćenje funkcionira isto u oba stanja. Svi znamo kako se je teško momentalno sjetiti sna koji smo sanjali prethodne noći; san je bio jako realističan i svi njegovi detalji bili su nam kristalno jasni kad smo se probudili međutim u djeliću sekunde cijeli san je nestao ne ostavljajući iza sebe ni najmanji fragment. Međutim što je sa živopisnim detaljima od jučer? Sasvim sigurno vidjeli smo tisuću i jedan objekt, nekima smo se i bavili na bilo koji način. Slušali smo različite konverzacije, govorili smo, promatrali ljude i stvari na ulicama, čitali knjige ili novine, jeli i pili dakle sudjelovali u ili bili svjesni bezbroj događaja odnosno objekata. I to je bilo tek jučer, životni san na javi, međutim koliko je sitnih detalja stvarno u vašoj memoriji danas. Koliko od njih se možemo prisjetiti bez pola muke? Isto kao i naši snovi u toku noći, tako i snovi našeg dnevnog života nepovratno izblijede i nestanu u našoj podsvijsti.

Ukratko, Orage tvrdi da smo mi u stvari u stanju sna na javi, ako ne cijeli naš život onda njegov najveći dio. Nismo ništa više u stanju kontrolirati naš budni život nego što smo to u stanju kada je život u snovima u pitanju. Stvari nam se jednostavno "događaju" i mi samo reagiramo - "ovisno o onom što nam takav momenat sugerira sasvim lako bivamo ponešeni ljutnjom, pohlepom ili entuzijazmom. " I onda kada gledamo unatrag često smo iznenađeni svojom reakcijom ili nam je neugodno i posramljeni smo, a nekad smo opet ponosni na naše misli i djela. To je kao da neki posebni dijelovi naše ličnosti "preuzmu kontrolu", ovisno o spletu okolnosti i situacija na koje nailazimo u životu. Štovise, izgleda kao da nismo "svoji" uopće, i da je jedina stvar slična integritetu koju posjedujemo duboko usađena iluzija o kontinuitetu naših života.


Martha Stout u knjizi Pod maskom razuma objavljenoj 2002. iznosi svoja razmišljanja i govori da ono što smatramo za neprekinutu nit svijesti je u stvari vrlo često niz nepovezanih fragmenata. Naša svjesnost je podjeljena, i mnogo češće nego što smo to u stanju priznati, naše ličnosti su fragmentirane u slabo uigrani tim koji se nastoji izboriti sa prošlosti što je daleko od jedinstvene razumne cijeline koju podrazumjevamo u sebi i drugim ljudima.

Disocijacija, što je univerzalna ljudska reakcija na ekstremni bol ili strah i koja nam omogućuje da se odvojimo od emotivnih sadržaja – da odvojimo onaj dio "sebe" koji osijeća od svjesnog dijela "sebe", se čini glavnim uzročnikom sna na javi u našim životima. To je u stvari mehanizam za preživljavanje koji stavlja naša tijela pod kontrolu autopilota i odlučuje da li da se suočimo sa prijetećim situacijama ili od njih pobjegnemo, na primitivan način tj. bez ijedne svjesne misli koja bi nas navodno dovela u još veću opasnost. Sve bi to bilo lijepo, piše dr. Stout, međutim:
Sposobnost za disocijaciju isto je što i neograničen pristup narkoticima. Kada dostignemo odraslu dob, tako smo laki na okidaču sa ovom mentalnom analgezijom da nam više nije potrebna trauma, nevjerovatan strah ili bol; okolnosti koje provociranju manje anksioznosti, okolnosti koje su komplicirane, konfuzne, ili jednostavno nesigurne dovoljne su nam da se otisnemo u ovaj potentni eskapizam iz našeg sadašnjeg momenta. Čak i oni najtrezveniji među nama su dugoročni ovisnici, naša svjesnost se pali i gasi kao na prekidaču. Čas smo u njoj čas nismo a da to i ne primjećujemo, dok se ovo naše ponašanje nepotrebnog otpupljivanja nastavlja. Mi ovako funkcioniramo tako dugo da u normalnim okolnostima ne preispitujemo ovaj proces više nego sto preispitujemo svoje disanje.

Stoutova tvrdi da su moderni ljudi, kao vrsta toliko naučeni na zloupotrebu mehanizma disocijacije da ovaj mehanizam koriste za situacije koje su daleko od životno opasnih. Prosječan građanin u nekoj "razvijenoj naciji" uronjen u etos rada da bi preživio, rijetko će se naći u situacijama opasnim po život; medjutim ovaj moderni način života je puno nezgodniji utoliko što je u stanju bombardirati ljude sa nevjerovatnom količinom stresa, a taj isti stres zatim inicira epizode disocijacije.

Izgleda da smo mi u stvari integritet uglavnom izgubili u našem trenutnom materijalističkom društvu. Društvo u kojem živimo crpi iz nas sve od tog inča što može iscrpsti, putem stresa različite vrste . Bilo da se radi o stresu do ugodimo nekim dubioznim i umjetnim standardima ili čak stresu da financijski preživimo u dehumaniziranoj radnoj okolini. Ovaj stres vodi ka disocijaciji te disintegraciji naše svjesnosti, našeg JA. Naš integritet je sve što zaista posjedujemo i nikad ga ne smijemo " izgubiti, prodati ili dati...nikada ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. "
I zaista, integritet je ono što nas čini ljudima, a upravo je ljudsko ono što polako nestaje iz naših života.

Dopuštamo da nas svakodnevno gaze i zatiru u nama osjećaje i ljudskost, privikavaju nas na laži, manipuliraju s nama u svim mogućim scenarijima, a mi im to već otupljeni dopuštamo.
Jedan život nam je dan kao prilika da budemo čovjek, jedan život u kojem najgore što možemo učiniti jest da izgubimo sebe.
Izgubivši sebe izgubili smo i cijeli svijet, a u scenariju našeg života reprize nema.