erytheia.theredone

"Želim biti istovremeno jasan i dvosmislen tako da svatko može stvoriti sebi originalnu misao na osnovi mojih uputa, misao koja nije obavezno bila u mojoj glavi."

John Cage



Kada sam prvi put mješala boju inkarnata činilo mi se to, onako naivno i laički, kao sasvim jednostavan proces. Pukneš malo smeđe, malo bijele i to bi bilo to otprilike.
Međutim boja koja se koristi za prikaz ljudskog tijela može se opisati kao mnogost, nikako nije jednostavna i u njoj zajedno igraju mnoge složenosti.
Koriste se tonovi crvene i bijele, oker, Sienna i druge nijanse smeđe, plave ili zelene.
Ljudska koža nije iste boje na svim djelovima tijela pa se ne može koristiti jedna boja za sva područja kože.

Čini mi se kako sam tada po prvi put u potpunosti spoznala pojam površnosti. Često samo zagrebemo po površini, ne tražeći dublji smisao, ne prihvačajući vlastito neznanje, uzimamo što nam treba i nastavljamo.

Biti jednostavan u umjetnosti je nešto najsloženije, a čini mi se da je tako i u svim segmentima naših života.



Mondrian naizgled jednostavan slikar, otkriva se kao jedan od najsloženijih.
Da bi došao do prve apstraktne slike, prošao je gotovo sva dotadašnja iskustva europskog slikarstva. Tražio je, 25 godina, jedinstvo i podudarnost mikrokozmosa i makrokozmosa. Želio je u slici stvoriti ravnotežu suprotnih snaga, bio je uvjeren da se u vizualnoj umjetnosti može postići spoznaja na višem stupnju, odnosno nova duhovna stvarnost.

Površnost je ono čega se istinski grozim, iako sam i sama ponekad uhvaćena u njenu mrežu. Biti površan u nečemu, ne posvetiti se istom u potpunosti najčešće je posljedica našeg neznanja, straha od tog istog neznanja ili jednostavno manjak osjećaja da se nečemu predamo.
Upravo tu površnost u pogledu želim zauvijek izbjeći.

"Onaj koji se ne uzdiže do ideje cjeline potpuno je nesposoban da prosuđuje djelo."

Schelling

Cjeloća je nedjeljiva povezanost svih dijelova na svim razinama i u svakom smislu.
Obično zbog nečeg glavnog u sredini slike zanemarujemo njena rubna područja. Međutim oni tvore uzajamnost koja je za umjetničku cjelinu jednako važna.



Primjer je Leonardova Mona Lisa. Pejzaž u pozadini podređen je portretu firetinske patricijke, te zbog podređena položaja često izmiče našoj pažnji.
Međutim za shvaćanje likovnog djela potrebnije nam je uočavanje uzajamnosti portreta i pejzaža nego prepoznavanje Mona Lise.
Njen zagonetni osmijeh biti će prvo što će nam privući pogled, što je i razumljivo, ali problem nastaje u trenutku kada se pogled na njemu zadrži i ostane.

Najviše od svega ipak bojim se površnosti u ljudskim odnosima, kao da nam ovo vrijeme nameće da stvari nužno fragmentiramo. Sebično djelimo našu pažnju, a i tada strahujemo kako ćemo valjda izgubiti dio sebe, svoga vremena.
Vrijeme nam postaje upravljač našeg života, sve moramo činiti brzo, bez mnogo zamaranja i bez da jednostavno ponekad i zastanemo.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić


Ne želim u životu ne primjetiti oblak dok mi on svom svojom ljepotom govori koliko ga trebam. Da, ja trebam njega, taj oblak ne treba mene, ali će mi svejedno nesebično pokazati dubinu koja se krije ispod ustaljene površine, otvoriti mi oči, jedino što ja trebam je to mu dopustiti.


Možda sam o temi površnosti i previdjela neke stvari, mnogo bi se toga o njoj dalo ispričati.
Ostaje nam da prolazeći kroz život odbacimo kazinsko blještavilo i šljokice i osjetimo svaku notu života kao jedinstvo spojeno u složnost koja očarava i nadahnjuje.