petak, 06.02.2009.

Kutija prošlosti

Ponekad se zamislim nad svojim snovima. Ne govore li nam oni nešto? možda nam ukazujući na djelice ukazuju na cjelokupnu sliku...
Sanjala sam da smo bili puno mlađi, on i ja, prva moja ljubav. I voljeli smo se, zaista, kao nekad, ali dolazili smo do glupih raspravi i razmirica koje tada nismo mogli rijesiti. I tako smo se rastali, voleći jedno drugoga, a zbog čega? probudila sam se s istim onim osjećajem kao u snu, zarumenjena, a potpuno hladna, znajući da je ovo kraj...

I to me nagnalo na razmišljanje...Možda bi još i danas bili s našom prvom ljubavi da smo imali iskustvo kako riješiti neke nesuglasice, možda bi ta ljubav bila čista i neumrljana od pokvarenog svijeta, možda bi bili sretniji i ponosniji na dugovječnost u ovo kratkom životu...

Htjela bih ga potražiti danas, ali ljudi jako brzo grade svoje nove živote. Ja, ono što sam nekad bilajedini element, sada to više ni u kojem slučaju nisam. Lica se zaboravljaju, tijela također...ali ovog osjećaja ja se ne mogu riješitit...proganja me...i ja moram otvoriti tu kutiju prošlosti...

I kako da pričama sama sa sobom? Ovako, u sretnoj vezi, licemjerno se osjećam... Voljeti nekoga,a razmišljati o prvoj ljubavi zvuči tako lažno...Prošlo je već godina i godina...

Al Eru što bi ti on uopće mogao reći na to nego...Idi dalje...

A ja danas, više no ikad, želim mu svu sreću svijeta i da bude sretniji nego ikad...
/13:38/ nevermind or? /3 lost souls)/

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.