nedjelja, 30.03.2008.

Tužni lutak...

Večeras se upalio fenjer. Nenadano, nepozvano, obasjao je unutrašnjost nasukane lađe. Dodirnut slatkim mirisom rasplinuo je samotni zagrljaj morskih stijena.

„Zaplovi.“

Kao nekad.

Baš kao nekad...


***

„Zašto se dvorac srušio?“, tihim glasom upitala ga je podbočivši koljena pod bradu.

Šutio je. Pogledala ga je svojim krupnim očima trudeći se proniknuti kroz nevidljivi zid što ispriječio se među njima. Zatim je bezizražajno skrenula pogled natrag prema svojim koljenima uvučena u svoju kukuljicu boli. Bol... Posljednje što je njezin um mogao priznati iscrpljenom tijelu. Posljednje što je uopće željela odati vjetru koji je zapuhao kroz odškrinuti prozor igrajući se njenom dugom kosom. Na trenutak se osjetila djetetom. Sjetila se poljana po kojima je toliko voljela trčati i zadirkivati pčele i cvijeće. Sjetila se i kako se posvadila s jednim starim panjem, jer joj je baš na njezin put stao. Ali brzo mu je oprostila jer tako lijepo pristojno u boje se obukao. Možda da je bilo više svjetla, vidio bi se i osmijeh na njenom licu. Možda... A onda se vratila iz dječjeg svijeta. I riječi su u tom trenutku postale samo riječi. A on je bio samo on. Tek sjena čiji oblik prostor je ocrtavao. Otisak stopa što more je davno uzelo u svoj zagrljaj.

I dalje je šutio, a potom ustao i prišao prozoru. Svjetlost se teško vukla iza njega, kao da obukla se u lik starca, onako pognutog i zgrbljenog, ispijenog kroz godine kiša.

„I ja sam puna ruševina. I ja katkad zaspim na prašnjavom kamenu. Zapravo, kad je kiša, onda zaspim.. Valjda me zvuk kiše uspava. Glupavo, da...“ Ponovno je progovorila, a zatim se nasmiješila kao da se prisjeća nečega. Ustala je i prišla mu s leđa. Stavila ruku na rame sasvim polako. Vrijeme otkucavalo je vječnost bez žurbe svakim njenim dodirom. Sekunda, dvije... Sat je stao.

Okrenuo se. Pogledao ju je, a zatim prošao kroz nju. Slika je zatitrala i polako počela blijedjeti dok nije potpuno nestala. Sve se počelo uvlačiti u mrak, tako crn i gust, a zatim praznina. Bez početka i kraja. Zastao je, okrenuo se i bacio pogled na mjesto gdje je do maloprije stajala. Na mjesto što je u jednom trenutku bilo prepuno raznih oblika i boja. A sada, zatvorene unutar njegovog uma žive slike. I slike su postale samo slike. Beživotne, hladne, upijene u niti ludila.

„Lomiš se. Poput stakla razbijenog u tisuće najsitnijih komadića.“ Šapat je počeo rasti i vitlati oko njega, spretno kružeći. Svaka riječ predana svakom budnom osjetilu što nije mu dao mira.

„Plešeš li po njima tada i gledaš ih onako nevino, dječjim pogledom? Nasmiješ li se? Ili samo zatvoriš oči... Zatvoriš, i...“ Zatvorio je oči. Sitni ubodi zagrizli su u meso njegovih misli.

„Znam da možda zvuči glupo. Odrasli smo. Ili nismo? Što to uopće znači biti odrastao, gdje je granica? Ne nalazim odgovore. Možda je stvar samo u odgovornosti, preuzimanju novih strahova. Ili? Ili je odgovor ipak nešto više, nedokučivo, neka raspadnuta nit istegnuta kroz beskraj...“

Zažuborilo je. Glasovi su postali sve jasniji. Potom neka neobična magla koja se probila kroz njegove zatvorene oči. Zatim obrisi tako jasni i živi, i zaslijepljujuća svjetlost Sunca. Pokušao je pomaknuti glavu i zakloniti oči rukama, ali niti jedan dio tijela nije ga slušao. Panika se uvukla silovito. Pokušao je zaurlati vidjevši prvog prolaznika. Rečenica zazvonila je jasno samo unutar uma, iznutra pustošeći svaku nadu u prah. Nitko ga nije čuo niti ga je mogao čuti. Zrake su jednako nemilosrdno pekle. Sati su prošli, vukući se za Suncem. Pokušao se prisjetiti koliko puta je umro tog dana. Kad je pala noć razmišljao je o tome, a potom sve ispočetka drugog dana. I uvijek kao da pratio je svjetlost. I opet smrt. Život... Ili je sve uvijek i bila smrt? Žudio je za smirajem, tom miru koji bi osjetio prilikom zalaska. Uhvatio bi se kako razmišlja o sebi, i kako je razmišljao svaka suvisla misao hrlila je u smrt, nepostojanje. Svjesnost je nestajala. Gubio je bitku prije nego što ju je i započeo...

„U odrazu nas samih... Što vidimo? Nesvjesni vlastitog bivanja, određeni onim što vidimo, bez priznanja o sebi. Hoćemo li pisati o tome ili ćemo staviti drugo lice, glumiti kamen? Ne! Ne voliš druga lica. I kamen neka ostane kamen...“

Djevojka pružila je ruku i podigla ga. Sićušni kamen. Na licu joj je zazorio osmijeh. Baš je takav tražila. Imao je neobičan oblik i sav se nekako čudno sjajio, kao da pulsira vlastitim životom. Prislonila ga je na lice. Toplina joj je zaigrala licem. Sasvim neobična i ugodna. Podigla ga je iznad glave a zatim se zavrtjela i zapjevušila i bacila se u trk prema obližnjem jezeru.

Osjetio je pokret i neobičan smijeh. Smijeh? Napinjao se kroz svoje ostatke što bili su još uvijek živi. Nešto je bilo poznato u svemu ovome.

Ruka je u zamahu pustila kamenčić prema jezeru. Djevojka je čvrsto stisnula oči i stala se vrtjeti na obali dok joj se nije toliko zavrtjelo da pala je na pijesak. Ispružila se na leđa i uživala, zamišljajući pad kamenčića.

„I bio sam tamo gore iznad, ponirao u jezero. Odraz moje kamene duše zaplivao je prema meni. I u jednom trenutku tako visoko na nebo iznad popeo se sa mnom, dodirnuo zvijezde a zatim pružio mi ruke, zagrlio i otpustio krila u plesu života. Padajući. Padajući... Prema dolje.“

Slatka hladnoća prostrujila je dajući nov život. Tonuo je prema dnu, gasio se. Mrak se bližio gutajući ga svojom uspavankom. I sjetio se. Sjetio se onog smijeha što zvučao je tako poznato. Možda se i ja mogu nasmiješiti, pomislio je. I nasmiješio se nekako u kamenom obliku. Nasmiješio i potonuo u smrt. Sva su se svjetla pogasila za njega.

„Umiru li lutke?“ Začuo je pitanje. Osjetio je kako ga nešto drži za rukav i trese grčevitim pokretima.

„No, umiru li lutke?“ Protrljao je svoje oči i ispred sebe vidio dječaka. Pridigao se u polusjedeći položaj pipajući oko sebe. Sve je bilo tako neobično, crven nepregledni pijesak i neobično nebo bez oblaka i zvijezda. A ispred njega taj dječak što ličio je na lutka. Porculanskog kakvog je jednom davno i on kao dječak imao. Pogledao ga je upitno. Lutak je spustio tužno glavu i srušio se na pod. Na licu je imao nacrtanu suzu.

„Ne znam...“ Promucao je zagrizavši usnicu. Prošlo je neko vrijeme u šutnji a zatim je nastavio. „Podsjećaš me na nekoga. Imao sam lutka sličnog tebi.“ Spustio je sada i on glavu, sve je bilo tako nekako poznato.

„Još uvijek mi nisi odgovorio na pitanje.“ Progovorio je lutak gledajući ga plašljivo ispod oka.

Šutio je još neko vrijeme.

„Ne, ne umiru.“ Pomislio je prvo za sebe a zatim i odgovorio lutku. „Ništa ne umire. Nikad nije ni umiralo. Ponekad nestanemo u vrtlogu crnila. Ali samo ponekad...“ U glasu se osjetio tračak utjehe koji je počeo tinjati i između njih pojavila se upaljena svijeća. Plamen je živopisno šarao sjenama po licu lutka dajući onoj iscrtanoj suzi život puštajući je niz bradu. Gledao je u tu neobičnost sve dok se suza nije raznijela o zrnca pijeska. Pokušao je izustiti još nešto, ali zašutio je gledajući u plamen.

Naglo kao da zgrabilo ga je nešto u čvrstom stisku odzvonilo je tri puta.
„Moramo poći.“ Trgnuo se na ove riječi lutka i zbunjeno se zapiljio.

„Hajde, moramo poći, vrijeme je. Neće nas čekati.“ Sad više u kretnjama dječaka lutak ustane i primi ga za ruku.

„O kome pričaš? Kamo idemo?“ Ukopan u mjestu pun divljajućih misli što tražile su odgovor, osvrtao se ne bi li možda našao razlog ovom ponašanju.

Lutak je pustio ruke u smijehu. „Smiješan si.“ Pogledao ga je krupnim očima kroz plamen svijeće koju je netom prije podigao. „Tamo gdje idu sve tužne lutke.“ Progovorio je sasvim siguran u sebe.

„Ali ja nisam tužna lutka.“ Tek izgovarajući ove riječi, lutak se sagnuo i prstom uzeo crvena zrnca pijeska gdje pala je suza, a potom prinio njegovom licu nježno ga dodirujući po obrazu.

Gledao je u tog lutka koji sve više nalikovao je na dječaka i uhvatio se za obraz. Obraz je bio hladan.
Poput pravog dječaka, lutak se nasmiješi. „Sada jesi. Hajde, pođimo, prije nego što odu bez nas i ostave nas na ovom mjestu.“

Pošao je za dječakom kao u transu. „Lutak?“ Kao eho svojeg bunila čuo je u glavi. Pitanje, pa odgovor, i tako unedogled dok su hodali.

Sve se počelo mijenjati. Nebo i pijesak nestali su gubeći uporište u njihovom pogledu, a dječak je svakim korakom nestajao sve dalje i dalje kroz plamen svijeće, dok se na kraju nije čuo samo daleki smijeh. Ostao je samo plamen, tako jasan pod voštanim uplakanim licem.

„Zanimljiv si ti dječak skroz. Znaš... Ponekad je prekrasno hodati ruševinama nečeg što je uzvišeno stajalo. Nađeš neke izgubljene stvari na koje si zaboravio, i onda ih sakupljaš kao dijete. Lijepo će izgledati u nekoj novoj čvršćoj tvrđavi.“ Progovorila je ne čekajući odgovor. I dalje je stajao nepomično pored prozora.

Ona je nastavila:
„Valjda sam se ponovno malo izgubila, uvijek sam se gubila, samo ovaj put je bilo drugačije, ovaj put sam pritom i odrasla. Znaš ono, kad se nađeš između svega, sve juri, život juri, sve odjednom prolazi, shvatiš kako je sve lomljivo, da čak i te neke tvrđave za koje cijeli život smatraš da su od najfinijeg materijala. Pa shvatiš da ponekad najfiniji materijal i nije najčvršći materijal... Ne znam, valjda sam ponekad preopsjednuta činjenicom da pijesak prolazi kroz sat. Uplašim se. Glupavo da...“

Okrenuo se prema njoj. „Dječak? Da, još uvijek sam dječak...“

Ustala je, prišla mu i zagrlila ga. „Štogod bilo bilo je vrijedno svakog trenutka, svake neprospavane noći, svega. Baš svake sekunde, svakog razgovora. I više od toga. Puno, puno više. “ Pustila ga je. Okrenula se prema vratima i otišla.

„Šutio sam tada. Nisam želio puno toga reći. Pustio sam tišini da govori. Baš kao tužna lutka."

"Umiru li tužne lutke?“

***

Kročim dolinama,
Gdje pijesak, crven i topao, ne žeđa,
Škripi pod čeznutljivim prstima
U snu od blijedih kišnih zastora.

I dok kao svaki tužni lutak nestajem,
U prašini od soli
Prekriven teškim kapcima,
Od porculanskog srca gradim svoje kule.

Kročim dolinama
Gdje zaboravljen ne udišem imena,
Prosut podijem od inja
Gorak u slatkoći tuđeg postojanja.

I dok pustinju izobličenog lica
Dodirujem ovlaženim usnama,
Rasplinut u teške kapi olujnih oblaka
Predajem se vrtovima kristalnih kugli prošlosti.

| 20:53 | Komentari (68) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se