Zamisli svijet bez boje
Zamisli ljude nesretne i bijedne
Zamisli kako kupuješ sreću lažima
Dok pred strancima ubijaš sebe.
Ne, nemoj zamišljati!
Voli. I mrzi što voliš.
Hodaj pod nebom
Snivaj pod njime
Smij se nad svime
I shvatit ćeš...
...
„Ne, ne i ne! Ne želim ići niti promatrati ovu gnjusnost koju mi sipaš u oči. Jednostavno ne želim. Dosta mi je tvojih nakićenih riječi kojima opravdavaš svaki svoj postupak. Odlazi.“ Zapalila je cigaretu i okrenula se prema kaminu iz kojeg je pucketala vatra. Zagledala se u plamičke što su plesali oko cjepanica. Iskre su zaplesale na njenom obrazu, blago. Kroz zamagljene prozore se probijala slabašna svjetlost uličnih lampi. Pustila je da joj se upija u tijelo. Pištavi zvuk stao je gotovo nečujno rastakati njenu lažnu smirenost. Pojačavao se i pustio riječi da ih čuje. Nije željela to. Ne sada. Ne u ovom trenutku. Uvukla je što je jače mogla dim u sebe, nadajući se da će nestati. Zavrtjelo joj se. Zvuk je postao jasniji.
„Što misliš koliko tišina može glasno izgovarati ono pred čime se skrivaš? Misliš da možeš samo tako ostaviti iza sebe ono što jesi? Vrijeme će te promijeniti? Zaista vjeruješ u to, da ćeš se promijeniti i zaboraviti? Vidim te kako zadovoljno se hvataš za slamčice svoje utjehe i svoje misli. Pokušaj! Hajde, samo se usudi i stići ću te. Zar doista ne znaš da ja sam ti. Ti si ja. Proganjat ću te dok ne staneš. I kad staneš neću prestati. Niti to mogu. Niti to želim. Niti ti to želiš. Reci mu nešto ili ću ja progovoriti umjesto tebe. Neće ti se svidjeti ono što imam... Oprosti, željela sam reći: Ono što ti imaš u sebi! Ja sam tvoja slabost i snaga. Jesam. Ljubav! Ne možeš gospodariti mnome. Znaš mi i drugo ime. O da. Znaš! Mržnja. Ljubav i mržnja. Izgovori me, prizovi me, udahni me, i bit ćeš moj rob, što i jesi. Uvijek si i bila.“
Napravila je još jedan korak prema kaminu i spustila užareni vrh cigarete na dlan tako da se ne vidi što je napravila. Bol, iskričava bol, snažna. Stisnula je zube ne izustivši vrisak koji se stao probijati poput lavine. Glas je nestao toliko naglo da je zaboravila njegovu maloprijašnju prisutnost.
„Molim te, odlazi. Enry, odlazi. Ne mogu više podnijeti tvoju prisutnost.“. Progovorila je sasvim tiho trudeći se da joj glas ne zadrhti. Nije si željela dati priliku za plač niti je željela čuti istinu u svojim riječima. Ne on. On ih ne smije čuti, ne više. U sebi je osjetila zimu. Proljeće, ljeto i jesen bili su odavno mrtvi. Polako ih je ubijala, mučeći svaki svoj osjećaj do iznemoglosti, dok nije prestala osjećati. Uzela je sve što je mogla. Sve! I pogledom bacila u vatru. Ništa više nije važno.
Muškarac je stajao neko vrijeme ne pomaknuvši se. Ruke, samo ruke su bile važne u ovom trenutku. Stisnuo ih je čvrsto zaustavljajući krvotok, okrenuo glavu prema vratima i napravio korak. „Ariee...“ Dozvao ju je. Nije ništa odgovorila. Krenuo je prema vratima, pružio ruku a zatim zastao. „Znaš. Ariee...“ Zašutio je. Sve je postalo tako nebitno, čak i samopouzdanje koje je imao rasplinulo se.
Žamor glasova se pojačao u njemu. Uhvatio se za glavu. Pokušao je izdvojiti svaki ponaosob. Osluškivao je. Rastrgan u vlastitoj predstavi gdje je bio samo promatrač, iako sva lica bila su njegova. Prepustio se glasovima.
Glas 1. „Ne vidim, ne čujem, ne živim, ne više. Svijet ne postoji iz nekih razloga trenutno u meni. Zaista sam želio samo jednostavnost. Po prvi puta samo to. Zar uvijek tražim previše? Zar je doista tako tanka granica koju treba prijeći? Oh jesam, prešao sam ju mnogo puta. Iako to nisam pozdravio kao nešto što mora biti, što je dio mene. Borio sam se. Pogledajte mi krvave ruke. Pogledajte mi utrobu nagriženu od otrova koje sam ispijao na svakom raskrću, svakoj skretnici. Pogledajte... Ne, nemojte gledati. Odvratan sam. Radije osjetite mučninu. Isipajte sadržinu svojih bljuvotina i zagazit ću u njih. Smijati vam se u lice.“
Čuo je smijeh. Zamračilo se. S njegovih kulisa pao je mračni zastor. Mogao je osjetiti igru na pozornici tako živopisno kao da nije u njemu, već svuda uokolo i sve što je potrebno jest skrenuti pogled i saslušati. To je i napravio, iako i dalje je nepomično stajao okrenut leđima ženi iza sebe.
Glas 2. „Ja te volim Ariee. Zaista te volim. Onako kako muškarac istinski voli ženu. Želim te! Čuješ li me? Želim te. I mrzim te. Da, mrzim te zbog toga. Zbog svih tvojih toplih dodira i utočišta koje si mi pružila. Zbog svake nježne riječi. Zbog svakog stiha i utjehe. Zbog njega i što ga više nema. I onaj dan kad si mi rekla da me voliš. Mrzim te i zbog toga. Kada mi je bilo hladno, pružila si mi tijelo, bila si čaša vina mojem srcu. A ja ga ne volim. Ja ne volim svoje srce. Zaista želim vjerovati u to. Tek puki organ, mišić koji tjera toplu krv u kojeg se besciljno pouzdajemo kao da sadrži tajnu i odgovore na sva pitanja, samu srž i bitak. I baš zbog te topline ga ne volim. Nisam se libio ispijati te, godilo mi je to. Zaista sam sa radošću ishlapljivao svaku kap kao da je zadnja. Lagao bih kad bi rekao da nisam. Uživao sam cijelim svojim bićem. I ubijao te polagano, u istoj mjeri kako si ti mene oživljavala. Da samo znaš koliko mrzim svaki tvoj poljubac, svu slinu koju sam pohlepno gutao i primao u sebe. I koliko ju volim. Volim te Ariee! Volim. I mrzim zbog toga.“
Zasuzilo mu je u očima. Brzim pokretom uhvatio je maramicu i obrisao znakove slabosti. Potom je pustio maramicu prema podu, gledajući kovitlavi pad. Želio je čuti kako se kristalna slanost razbija dolje. Što glasnije, samo da nije mekano, nježno. Večeras mrzi nježnost i ono što ona predstavlja. Vidio je i sebe razasutog, sve svoje snove. Sanjao je, bio je siguran u to. Nekad doista jest. Nema ih više. Ne više. Prišao joj je teškim koracima. Samo još jednom da ju dodirnem. Prsti su se skvrčili. Ruka je pala.
„Čudni su putevi Ariee, koji nam se nametnu i protiv naše volje. Još teže je odbaciti stari put, a time osjetiti da odbacujemo i sebe. Teško je i pojmiti odraz sebe u drugim očima, teško je i vjerovati u izrečeno. Mnogo toga čini se teškim. Kako ići protiv sebe, protiv onoga u što je nekad netko u nama vjerovao? Zažmiriš i lupneš cipelicama, otvoriš oči i vidiš da je sve isto. Isto onako kako je bilo i u trenutku kad si zažmirila. Bajke postanu daleke, dijete u tebi na trenutak nestane, lice se opusti i mišići zaborave onaj osjećaj sreće. Sjećaš li ga se? Tamo negdje zagubljen na nekoj rijeci. Neću je imenovati, njen tok isuviše dobro poznaješ. Makar nećeš to priznati. Ne tražim ga, samo ga se sjetim. Ništa više. A sada, pogledaš put koji ti je dan, i ne sviđa ti se, želiš okrenuti glavu, ali ipak smogneš hrabrosti koraknuti. Ja nemam hrabrosti, ne zato što se bojim, već zato što ne znam što je strah. Zaboravio sam. Znam da ti zvuči smiješno, ali doista je tako. ŽeIiš se pomaknuti? Kreneš, preispituješ, kuneš, uzimaš najgoru misao kao nož i poput nasilnika mučiš svoju dušu, ili ono što bi ona trebala biti. Umor se naseli u tebe. Ali ne posustaješ. Tražiš izgubljeni osmijeh. I znaš, pojavi se nakon nekog vremena, zakovitla. Stari put postane nebitan, izgubi se u uspomenama koje više ne bole. Nemam više čak ni uspomena, samo slike koje ne razumijem. Trudim se sagledati ih, naći neku mudrost u svemu tome, ali ne uspijeva mi. Poznato mi je platno, poznat mi je i okvir, ali linije ne poznajem, ne više. Najčudnije od svega, što sam zahvalan na kraju. Na svemu onome što se dogodilo ili se tek treba dogoditi. Predodređen sam ovime sada, na isti način kako je moje sada bilo jučer, prošli mjesec, godine... U trenutku kad sam se rodio, kada se on rodio. Vrijeme je doista iskrivljeno i nemilosrdno, ne trpi planove. Ne mogu promijeniti ono što nam se dogodilo, niti sve trenutke iza toga. Ne mogu promijeniti bol koju sam osjećao i radi koje sam nestao u alkoholu, absintu i svim drogama koje možeš imenovati ili onima kojima ni ne znaš ime. Niti mogu izbrisati tvoju samoću dok sam lijegao s najjejftinijim kurvama kada sam ti bio najpotrebniji. Bježao sam, ni sam ne shvaćam, ali nisam ti mogao pogledati u oči. Niti sad to ne mogu, koliko god se trudio.“
Šutjela je.
„Ariee...“ Posegnuo je za njom.
Trgnula se i krenula prema prozoru izbjegavajući dodir. Izvukla je drugu cigaretu. Ovoga puta drhtanje nije mogla zaustaviti. Pripalila je.
„Gadiš mi se Enry. Naučila sam lekciju. Katkad jednostavno stari i ofucani papir zaslužuje jedino biti bačen u koš za smeće gdje mu je i mjesto. Ne vidim više fine poteze tinte, niti ih želim vidjeti.“
Pogledala je kroz prozor. Sitne pahulje padale su dok ih je lagani povjetarac ljuljao.
„Vidjela sam danas malo dijete. Dječaka. Pružio mi je ruku i smijao se. Nisam znala što učiniti, samo sam se osmjehnula. Gledao me je svojim krupnim očima sakrivenim ispod kape. Nos mu se blago zarumenio. Zatim me je primio za ruku i stao vući. Pustila sam mu se. U tom trenu bila sam najsretnija žena na svijetu. Nazvala sam ga njegovim imenom. Marc.“
Uvukla je dim, uzdahnula i tiho zajecala.
„Već dugo nisam posjetila njegov grob. Nemam snage. Nemam ni slabosti. Umrla sam tada Enry. Ti to dobro znaš. Umrla... Tko si ti da mi sada spominješ rijeku? Kako se usuđuješ prizvati mi sliku beživotnog tijela. Naš sin Enry. Marc! Ne mogu se sjetiti niti jednog dodira ni osmijeha, ni svih igri, ni neprospavanih noći kad se rodio. Niti kad je dobio prvi bicikl i razbio koljeno. Znam da je, ali ja to više ne vidim. Razumiješ li? Ne vidim više lice. Samo riječi koje tupo odzvanjaju poput mrtvačkih zvona i proganjaju me.“
Okrenula se i stala ga udarati.
„Moj sin. Moj sin. Moj sin! Razumiješ li? Razumiješ li Enry? Gdje si bio?“
Tijelo joj je klonulo. Suze su tekle. Čvrsto ju je uhvatio i zagrlio. I na trenutak mirnoća se prosipala licima.
„O Enry. Volim te. Uvijek sam te voljela. I mrzim te. Čuješ li me? Mrzim te!“
Otrgnula se i gurnula ga.
„Odlazi! Odlazi. Odlazi... Ne želim te ikada više vidjeti.“ Sjela je na stolicu i umorno spustila glavu na stol zureći u vatru.
„I ja tebe volim Ariee.“ Protisnuo je i krenuo prema vratima, a potom tiho za sebe izgovorio. „I mrzim zbog toga.“
|
