Što želiš?
Ne znam.
Zar nije ironično ne znati, a ipak željeti i nadati se nečemu?
Kakav okus ostavlja u tebi traganje? Ili to nazivaš čekanjem?
Lažeš.
Zavaravaš se.
Gušiš se zamišljenog pogleda.
Lomiš se u odrazu čaše, kroz dim cigareta.
Dakle, što želiš? Ne okreći glavu, ne možeš pobjeći od sebe. Svi koji pokušaju nestanu. Tako sam i ja nestao... I nije bilo bitno. Nikad nije bitno.
...
„Riječi ne doživljavam konačnima, kao nešto što ima svoju smrt u izrečenome, ali razumijem zašto si ih prigrlila i pokušala pobjeći. Kao da si pomaknuta, istovremeno boraviš u dvije dimenzije a nijednoj ne pripadaš. Glupo zvuči? Znam. Niti sam ne vidim smislenost zašto sve mora biti naplaćeno. Jedino što mi pada na pamet su mudrolije kojima me svako malo hrane i protiv moje volje. Iako im se češće smijem u zadnje vrijeme. Smijeh liječi, doista je tako. Oslobađa. Raspršuje strahove i sumnje, otirući ih sa umornih tijela u nepostojanje. Nepostojanje? Mogao bih se opet nasmijati, a zašto i ne, kad već idući trenutak bit ću oblijepljen tim istim strahovima. Kažu da svatko dobije ono što zaslužuje i da sve ima svoju cijenu. Koja je to onda cijena koju moram platiti, ili sam ju već platio? Ipak držim da nisam. Niti ne mogu podmiriti svoj dug, kao što ni drugi ne mogu podmiriti dug prema meni. Ni ne tražim ih to. Ali ne volim očekivanja, koja ne mogu ispuniti. Zar nije dovoljno pregaziti se jednom, dvaput? Hajde nasmiješi se sa mnom. Ne isplati se razbijati glavu onime što ti nije dano i što si ostavila iza sebe. Svakim korakom moraš nešto ostaviti. Proživi onu sitnu granicu između dva koraka najbolje što možeš, jer te očekuje nešto novo, što ni naslutiti ne možeš koliko god brižno planirala. Bolje ili loše, sama prosudi. Prebrzo koračaš. Nestanu svi oni svjetovi između. Trčanjem se ne može živjeti život, prije ili kasnije posrneš.“
„Umoran sam. To nije ona paklena bol koja ne pušta. Moram ti reći da ne krvarim, iako se čini da sam cijeli jedna velika otvorena rana. Da, umoran sam. Sjednem na klupu ispod stabala u punom cvatu i slušam šum obližnje rijeke. Ako se malo bolje potrudim odmah ispred vidjet ću drveni most. Sad već u ruševnom stanju. Ali još uvijek odolijeva i prenosi umorni zvuk koraka što povremeno zalutaju. I ako dovoljno dugo čekam, spustit će se noć. Vedra i blaga. U svom sjaju dajući aureolu onome što vidim.
I dignut ću se sa klupe zanemarujući slučajne prolaznike i krenuti ka mostu. Zastat ću tik ispred njega na betonu i zagledati se u prvu dasku. A zatim zakoračiti. S lijeva je kuća, sad zagašenih svjetala, s desna mogu vidjeti slap i male lampe nad hotelom. A ako pomaknem samo malo glavu, vidjet ću i drvorede jablanova. I poželjet ću sjesti u tom trenutku. I sjest ću, spustiti glavu umorno, pogledati još jednom daske, a zatim zaputiti se pogledom prema površini rijeke. U tom dovoljno kratkom trenutku, osjetit ću kako umor nestaje, i kako lice mi se razvuklo u osmijeh. Sitni mišići na licu će par sekundi biti zategnuti. A onda, bez upozorenja, umor će se vratiti. Aureola će nestati. A most će i dalje ostati gdje je bio. Pa i ona klupa, i jablanovi i slap. I onaj neobičan zvuk milijuna sitnih kapljica kako se raspršuju. I vjetar u krošnjama, blag.“
„Kao Harlekin plešem svojim mislima. Dodirujem se na tim ravnicama. I bojim se.
Znam da je normalno osjećati strah, biti prožet njime. Svi ti sitni strahovi koji nas tjeraju naprijed. Svi se bojimo, pogotovo usamljenosti. Ljudska potreba da izbjegnu samoći. Možda sam najusamljeniji bio u gomili, utopljen u tuđim željama, htijenjima koja nisu dio mene. Samoća ne dolazi nužno iz toga da li smo sami ili s nekim. Samoća dolazi iz naših unutarnjih mjerila, iz naših vaganja, iz onoga što je u nama, što nas ispunjuje. Dijeliti s nekim sve svoje svjetove i naići na razumijevanje čini se kao utopija. Lijepo je praviti se da nekog znamo u potpunosti i da razumijemo sve njegove želje, postupke. Lijepo je i pokušati u potpunosti biti dio toga, planirati. Ali zar ne gazimo onda po sebi, po onome što volimo? Prinašamo žrtvu, koja će se možda pokazati uzaludnom? Kao da oživljavamo stare Bogove. Hoće li ti biti bolje?“
„I nije stvar Sunca, niti kiše, niti oluja, niti snijegova na planinskim lancima. Uvijek se radilo o nama. Možda baš netko sretniji je ako pronađe kišu. Pitam se tko će u idućoj kišovitoj noći skupljati kapi poput malog razigranog djeteta...“
***
Ako pitaju da li umor ovjenčan je na tvome licu
Laži!
Osmjehni se...
Ako pitaju šte te muči prijatelju u ovaj kasni sat
Okreni se!
Nazdravi...
Ako pitaju zašto kišu na licu kao maskaru nosiš
Uzdahni!
Zapleši...
Ne boj se prijatelju, to samo život kuca na vrata.
Otvori ih!
I zakorači.
|
