četvrtak, 31.05.2007.

I oči voljene zaspu, zar ne...

Dopustite nam biti drugačiji,
Rađanje u novim uzdignutim idejama,
Dopustite različitost van širokih zidova
Što guše nas u vlastitoj pomrčini umova.
Dopustite da gradimo na bezgraničnim životnim ravnicama,
Jer kao i vaš, i naš osmijeh jednako raste,
I jednako vene pred okrutnom čizmom neshvaćenosti...
Dijelit ću bez samoopravdanosti
Bez tvrdoglavosti ostavštine,
Jer samo želimo kao i vi,
Kao i svi
Živjeti...


...

Tek na pragu vlastite ženstvenosti, dvije djevojčice, istog tijela i istih crta lica, zrcalna slika jedna druge. Toliko sličnosti. I različitosti. Neizbježno, bile su gutane sličnim željama, osjećajima. Poput zatvorene knjige čiji sadržaj su obje poznavale, često bi kroz dodire jagodica na prstima dotakle svoju nutrinu i ispreplele se u punoću jednog bića. I samo najfinija nijansa boje života bila je dovoljna da ih podijeli kroz vrtove vremena. Nepotpune u razdvojenosti, kao da jedna nadopunjuje onu drugu svojom polovicom, u Anne se očitavala mirnoća i plahost, sklonost maštarenju, dok je Sara pokazivala odlučniju narav, tvrdoglavost i neobičnu dozu zrelosti za svoju dob. Uloge mlađe i starije sestre obilježile su ih već od samog rođenja i ispisale sva poglavlja njihovih sudbina, iako su istog dana, iste godine rođene, jednojajčane blizanke. Uvijek zajedno, nerazdvojne, dva tijela i jedna duša prepolovljena i povezana u pupkovini obližnjeg mora, u sljepilu iste neraspadnute čežnje.

Viknula je s velikog lučnog prozora što je tiše mogla: „Seko, pogledaj ispod kamena. Brzo, dok se Agnes nije vratila.“
Zbunjeno se okretala oko sebe na ulaznim vratima, dok nije ugledala plosnati kamen baš kako joj je sestra opisala u sobi.
Sagnula se i okrenula ga pažljivo. Šareni broš obasjao je svojom blagom svjetlosti njenu nježnu ruku kako su se zrake uvlačile pod zadignuti kamen. Dotakla ga je i primila na dlan. Bio je tako prekrasan. Izgubila se među šarenim linijama koje tako lijepo ocrtavale su sitne, urezane likove. I u trenu bila je uvučena u neki drugi dan, miris toplih peciva sa stola ušao joj je u nosnice. Žmirila je i tako jasno je vidjela svoju majku kako se smiješi i broš. Taj predivni broš koji mirisao je na smijeh i igre, puna usta raznoraznih slatkiša i priče pred spavanje. Zavrtjela se, zaboravivši na sve. I glas je stao stizati do nje.
„Što radiš Sara? Sara?“
Prenula se i okrenula prema sestri i samo protisnula kroz zube sramežljivo: „Oprosti. Nisam htjela.“ Mala suza krenula joj je niz obraz gotovo nevidljivo. Obrisala ju je rukavom košulje brzim pokretom, kao da tek odmahuje rukom, a potom nastavila ukipljeno stajati.
„Hajde sada, požuri i dođi gore. Ne stoj tako ovdje.“

Dvorac u kojem su živjele bio je ogroman, poput nepreglednog labirinta u kojem bi se svaki malo nepažljiviji putnik zasigurno izgubio. Samotan i izgrađen na samoj ivici stjenovitog brda, čije je podnožje gotovo sa svih strana zadiralo u more, okruženo do tek uskog dijela koji tvorio je široki kameni put što se uspinjao s kopna.
Dolje bi valovi udarali svom silinom ispreplitući se o stijene, nevidljive smrtonosne zamke za brodice, jurišajući prema prvoj glatkoj ivici dvorca koji bio je tako visoko a opet tako blizu, nadohvat njima. I čuo bi se onaj huktaj mora, koji urlikom naglašava svoj dolazak u ohrabrenju valovima. Dohvatit će jednom podnožje i dvorac, pomislili bi samo da su mogli ili da more tako je htjelo, i okruniti ga svojim prosutim tijelima vode i soli. A potom bi huk nestao, uronjen i stvoren nanovo, i tako iznova kao da i oni tek igraju se, i u igri umiru samo kako bi na trenutak zaživjeli na obližnjim stijenama, proklinjući Sunce i njegove pretople zrake koje ostavljale bi od svega samo slana zrnca. Potom, u vlastitoj žudnji ugrađenoj u njihovu bit, vratili bi se majci i ocu Moru i nanovo krenuli kao igralištu bezbrižna djeca.
Nemilosrdne struje sudarale su se u svojoj gladi, svaka vukući na svoju stranu i hvatajući ono malo raslinja i poneku plutajuću naplavinu što bi se slučajno našla i dijelom uronila od silnih naletaja morskog daha.

Baš takav je bio i dvorac, zagonetan, pun hodnika i prostranih dvorana, spavaćih i primaćih soba, te prostorija čija namjena je bila zaboravljena, sa prašnjavim i škripavim vratnicama. I djevojčicama, koliko god bi se trudile pamtiti i obilježavati kredom zidove hodnika u igri, još uvijek bi bilo mračnih kuteva gdje nisu mogle kročiti niti proviriti u znatiželji dječjeg svijeta, zaigranih pipkavih misli. U poneki prolaz nisu se ni usudile pogledati. Kao da zrak nestajao je tamo, bivao uvučen u nepoznata grotla oku nevidljive zvijeri što budno vreba nepažljivi plijen. A zvijer je tamo spavala i one su to znale. Osjetile toliko puta. Jer drukčiji bi sada bio njihov život da je bilo kojim slučajem drugačije. Tama bi bila pregusta i za svjetlost svijeća, ili ponekad i za petrolejke koje bi ukrale majci. Gustina se taložila kotrljajući oko plamena i gaseći život svjetlu kako bi se ponekad odvažile približiti. Treperavo nestajanje topline i smijeha utišalo bi se u sjenama na obližnjim hladnim zidovima. I stale bi ukočeno. Zamrznuti korak među starim kamenim pločama. I još jedan. A sjene bi i dalje igrale ljuljajući se uz podrhtavanje plamena. I tama ulila bi se u dvije sitne prilike uzimajući pod svoje okrilje divljački strah od tjeskobe.

Gotovo da se ušuljala na prstima u sobu, sjela je pored sestre i nasmiješila se. Odahnule su i čvrsto se zagrlile.
„Sara što misliš, kakav je svijet tamo iza mora?“ Broš se već nalazio u rukama njene sestre koja ga je pažljivo laštila, pušući topli zrak, a potom krpicom trljajući što je nježnije mogla.
„Ne znam, zašto me to pitaš?“ Rekla je gotovo bezobrazno a zatim se nasmijala. „Hajde, nisam to mislila tako. Samo znaš... Ponekad me ovo sve ubija. I samoća...“
Tu se zaustavila i zagrizla usnu a zatim nastavila:
„Oh Anne, stvarno nisam tako mislila. Imamo jedna drugu i...“ Naglo se zaustavila progutavši riječ teta.
„Oprosti. Ponekad se osjećam tako glupo. Najradije bih pobjegla od svega sestrice.“ Zaplakala je.
„Misliš da će primijetiti da iz dvornice nedostaje broš? Oh, ne mogu više.“
Anne je možda po prvi puta vidjela svoju sestru kako plače. Bilo je vjerojatno prilika i prije kad su bile manje, ali obično je ona bila ta kojoj su se suze slijevale niz lice, a ne Sari. Sara je bila snažna, uvijek bi tješila i bila oslonac kad god bi trebalo, a sada nije znala što napraviti.
„Dođi.“ Anne je raširila ruke onako nevino i s puno topline zagrlila sestru i stala pjevušiti pjesmicu koju izvukla je iz sjećanja:

„Kada noć padne i nestane sve
I zvijezde na nebu trepnu, zar ne,
Ja doći ću tebi sa morskoga vala
I Mjeseca, putnika, srebrnog žala,
Otjerat ću tugu i suzice sjajne
Ukrasti bajke uz snove i tajne
Poljubiti usne za lake ti sne
I oči voljene zaspu, zar ne...“

Zaplakala je i ona dok je pjevala, i pri kraju približila usne sestri i poljubila ju. Slanost se prolila uz usne, bilo je tako lijepo i nježno. Usne su se stopile još jednom. Slatkoća požude koju su osjećale nezaustavljivo se vukla uz trnce razasute po tijelima. I nisu mogle prestati, sada već i dodirujući se rukama od blagosti, na samom rubu ugodnog škakljanja. Suze su jednako tekle.

„Anne, bojim se.“ Drhtila je. I drugo tijelo je uzvratilo istim.

Vrijeme je prolazilo, ležale su jedna pored druge, uvijene, isprepletene. Sara je prolazila rukom kroz kosu svoje sestre.
„Tako si lijepa.“ Nasmijala se. „Skorom pa kao da sebi govorim. Ali ne... Doista si prekrasna.“ Gledala ju je ravno u oči, te velike, prekrasne oči koje imale su u sebi nešto drugačije, nevinije, tako slatko i nježno, nešto neuhvatljivo i više nego što je sama za sebe smatrala da ima.
„Ponekad se tako ružnom osjećam.“ Zašutila je i skrenula pogled prema jastuku. Anne ju je i dalje nastavila gledati upitno.
„Ali sekice iste smo. I ti si meni prekrasna. Sekice? Volim te.“
„Ne.“ Prekinula ju je... „Nismo. I ti osjećaš. I znaš... I... I, ja i tebe volim. Jako, jako. Više od svega.“
Sve je bilo tako shvatljivo, prirodno, jasno i kao u padu kapljice rose mir se uvuče na njih i zagrljene zaspu.

Prvo se čulo njištanje konja i muški glas, glasan, pun smijeha. Bio bi to još jedan od za njih rijetkih prolaznika koji su došli ovdje u zabiti potražiti odmor i koji će jednog jutra, možda već sutra, netragom nestati. I prolazilo je vrijeme, a odmor postao nešto više. Već mjesec dana, svake noći muškarac bi se vraćao na crnom konju. I svaki puta pratila bi ga pjesma koju je pjevao stavljajući daleke slike u misli onih koji bi ga čuli, duboki glas što budio je čežnju. Uspavanu, nedodirljivu.

„Protegnuti duh i tijelo u noći,
Preko kamenih staza kasom ću poći
Uz plažu i pijesak i vjetrove lake
Do luka što blijede i spuštaju kapke.

Usnut ću sve do jutarnjeg pjeva
A potom kao iz neba kad sijeva
Travama mekim prosut ću rosu
U galopu vranca i rasutu kosu.„

Probudile su se osluškujući očarane njegovim glasom. I sjetile bi se u tim trenucima kako je bio drugačiji, kao da postoje dva muškarca a ne jedan. Onaj unutar dvorca, gost pun tihe zlobe, pijanac, i onaj vani, čeznutljivi putnik iz dalekih krajeva. Valjda se uvijek tako čini, kad nešto nam nije blisko, kao da daljina izvlači čežnju i želju za onim što nemamo. Vani je pala noć. Šutjele su. Dugo nakon što je pjesma zamrla i kas se zaustavio pretopljen u tihi šapat, a zatim u škripu vratiju, samo kako bi potom teška treska proparala zrak.
Ni pomaknule se nisu, sada pažljivo obraćajući pažnju na jedva zamjetne zvukove negdje dolje na samom ulazu u dvorac.
Vani se čulo lupkanje kako je vjetar zapuhao. Prolazni, tihi. Naglo bi se digao, zavitlao, napravio krug oko dvorca i potom nestao, kao da skočio je s litice prema morskim stijenama. I kao odgovor, ispred vratiju čuli su se koraci kako se približavaju hodnikom. Naćulile su uši, i čim su se koraci zaustavili ispred vratiju, protrnule su.
„Sara, Anne.“ Hladno i ukočeno, izgovorio je njihova imena ženski duboki glas.
„Brunhilda je otišla. Više se neće vraćati. Večeras ne želim da me ometate.“
Prošlo je par sekundi u tišini koja se činila kao da prošli su sati. Vratima se prolomilo snažno kucanje.
„Jeste li me čule?“
Strah im nije dao progovoriti, ali nešto u njima je izbacilo već odavno naučene riječi. I gotovo u isti čas progovorile su bezizražajno, u transu koji ih je vodio kao spas.
„Da, gospođice Agnes. Kako vaša milostivost nalaže.“
I bile su sretne kad su koraci nestali s granica njihove čulnosti. Večeras neće morati trpjeti tetu, koja je samo nosila taj naziv i ništa više. Nikad se nije niti trudila biti im bliska i pokazati im osjećaje ili brigu. Smatrala ih je ostacima nepoželjne trudnoće njezine umrle sestre, i tako se prema njima i ponašala. Neljudskost izvirivala je iz cijele priče. I neljudskost se događala.
Rijetka služinčad, kad bi im dojadilo, odlazila bi i nije marila za brutalno ponašanje prema djevojčicama. A kad bi djevojčice samo izbrojati mogle koliko su puta pokušale potražiti spas, ili barem razumijevanje. Ponekad bi se pokoja sluškinja i pridružila u obavljanju neugodnih poslova i kažnjavanja u strahu za radno mjesto, i nitko ih ništa ne bi pitao niti bi one govorile, svi jednako slijepi i gluhi na ono što bi slijedilo isto kao što su i tek malobrojni okolni seljani gledali svoja posla. Brunhilda je bila jedina sluškinja koja je imala samilosti i s kojom je bilo tako lijepo ponekad popričati. A sad više ni nje nije bilo.
Da su barem imale nekoga kome bi otišle. Ali kome, kad davno je zemlja uzela prašinu voljenih, a najbliža sjećanja bila su na majku i broš.
„Još malo sestrice, još samo malo i sve će proći. Vidjet ćeš.“
Sad je Sara ponovno preuzela ulogu jače sestre.
„Spavajmo sada. Volim te.“
„I ja tebe volim Sara.“

I tek što je Anne zaspala, Sara se išuljala. U hodniku je zgrabila malu svijeću koja je napola već dogorjela i krenula je na vršcima prstiju, ne pokazujući ni trenutak dvojbe kamo ide. Naglo bi skretala otvarajući vrata tek toliko da se može provući a zatim bi ih čim je mogla tiše i zatvarala.
Škripa je bila jedva zamjetna i utopila se u ostale zvukove koji su misteriozno dolazili iz svih smjerova. I najzad, negdje duboko u dvorcu zaustavila se pred jednim vratima i duboko uzdahnula. Vrata su bila blago odškrinuta, iza njih je dopirala svjetlost, topla i omamljujuća, pozivajući unutra. I ušla je ugasivši svijeću. Visok muškarac stajao je naslonjen jednom rukom na rub prozora. Miris alkohola ušao joj je u nosnice. Namrgodila se od zgađenosti.
„Naš dogovor vrijedi.“ Protisnula je prestrašeno približivši se sredini malene gostinjske sobice.
Okrenuo se pomno ju promatrajući. Bio je blago pripit, pun još uvučenog smrada znoja od jahanja. Brojio je negdje 50-tak godina ili se tako samo činilo. Tijelo mu je bilo snažno i puno ožiljaka. Ozbiljnost na licu povremeno bi zamijenio osmijehom, lukavim i zlobnim. Prišao joj je, odigao ruku i pogladio po licu.
„Lijepa si, znaš li to?“
Okružio ju je s leđa i obuhvatio.
„Ne, gospodine, molim vas.“ Očajnički se stala otimati.
Njegova ruka krenula je prema dolje, dodirnuo ju je. „Sviđa ti se?“
Stala je plakati opuštajući tijelo.
Pustio ju je. Pala je rukama na hladni kameni pod zgrčena, iščekujući njegovu reakciju. Na svu sreću prošao je pored nje više ne obraćajući pažnju a zatim progovorio okrenuvši joj leđa.
„Znači želiš i dalje da vam pomognem?“
Prišuljala mu se izvlačeći broš iz haljine.
„Evo gospodine, ima toga još, pokazat ću Vam gdje se nalazi. Toliko dragulja i raznog nakita da ćete si moći priuštiti štogod poželite. Samo... Držite se našeg dogovora...“
Zasmijuljio se u okretu, pogleda uprtog u broš i priliku na podu koja ga je mamila svojom nevinošću procvjetalog ženskog tijela.
„A što me prijeći da sam ne nađem i uzmem sav nakit, a zatim jednostavno odem? Uokolo jedva da ima žive duše. Nitko se vjerojatno ne bi ni obazirao.“
Koraknuo je prema stoliću koji se nalazio uz prozor.
„Ne, ne zanima me toliko bogatstvo.“
Protegnuo se hvatajući bocu. Prinio ju je ustima i zabacivši glavu otpio dug gutljaj. Obrisao je usta drugom rukom.
„Barem ne trenutno. Znaš i sama što želim. Noći provedene na otvorenom znaju biti hladne i samotne.“ Cerio se.
Drhtila je na podu. Broš joj je ispao iz ruke. Zažmirila je, savivši ruke pod sebe.
Osjetila je kako ju dira. Zagrizla je usne do krvi, skupljajući hrabrost, a zatim što je naglije mogla ustala i krenula prema vratima. Uhvatio ju je grubo za vrat prije nego što je stigla uopće napraviti par koraka.
„Kud si krenula? Hajde viči ako možeš.“ Unio joj se u facu. Teški smrad alkohola tjerao ju je na povraćanje.
Okrenuo ju je prema sebi i rastrgao prednji dio haljine. I na trenutak je stao kao da želi osmotriti svoj plijen. To joj je bilo dovoljno da bez razmišljanja što jače pusti svoju nogu prema njegovom međunožju. Udarac je bio nevjerojatno snažan. Strah je učinio svoje. Muškarac se u jauku strovalio na pod i Sara je hvatajući priliku pobjegla kroz vrata. Provlačila se kroz labirint hodnika i vratiju, bez svjetlosti svijeće kojom je došla, ne zastajkujući niti se okrećući sve dok nije stigla pred svoju sobu. Ušla je i zatvorila vrata, a zatim se leđima naslonila na njih. Rukama je pokrila oči i zajecala. Klizeći tijelom niz vrata, cijela scena se ponovno odigravala u njenom umu.
„Sara. Sara!“ Sanjivo je trljala oči Anne gledajući prema vratima.
„Sekice što je bilo?“ Ustajući s kreveta prišla je sestri još uvijek omamljena od naglog buđenja.
„Dirao me. On me dirao.“ Uz jecaje prelazila je grčevito rukama trgajući komade svoje haljine.
„Smiri se, smiri se. Hajde.“ Tješila je sestru dok je zabrinutost rasla.
„Zašto si se iskrala bez mene? Dođi.“
Čvrsto ju je zagrlila i podigla na noge prinoseći je krevetu.
„Legni se. Bit će sve u redu.“ Nagnula se i poljubila je, a zatim se legla do nje i privila se prelazeći joj rukom kroz kosu i preko lica. Povremeno bi joj uputila nježni poljubac. Sara se smirila. U šutnji je vrijeme prolazilo i s lica nestao je strah.
„Dirao me ovdje Anne.“
Uzela joj je ruku i stavila među svoje noge.
„Anne volim te.“
Poljubci drhtali su na usnama i ostaci haljine spali su lako bez dodira ruke koja bi ih maknula. Nago žensko tijelo otkrilo se u strasti koja ju je izjedala. Sjele su zajedno jedna prema drugoj, i Anne je pustila Sari da joj skine spavaćicu. Bilo je tako uzbudljivo gledajući se u oči i smiješeći se, i osjetiti silnu navalu ugode među nogama. Prepustile su se istražujući tijela, i tijela su reagirala žestinom osjećaja koji su ih obuzimali. I u vrhuncu igre umorne utonu u jastuke i mirne snove.

Jutro je došlo brzo. Tek što su sklopile oči, otvorile su ih. Anne je prva ustala i maknula zastore otvarajući prozor.
„Pogledaj kako predivan dan. Ustani, nema izležavanja.“ Nasmijala se, zadirkujući. I cijela prijašnja noć kao da je bila isprana. Sara se smijala sa Anne. Nastavljajući svoj razgovor nisu se ni trudile prekriti naga tijela odjećom.
I tek što su sanjarski stale jedna pored druge gledajući van u predivan dan u sobu je ušla Agnes, njihova teta. Nisu je ni primijetile onako uljuljkane u razmišljanja jutarnjeg buđenja.
Prišla je stoliću i na njega treskom stavila broš.
„Mislile ste da neću primijetiti. Na sreću i ljubaznost gosta koji se ispričao u vaše ime.“
Sledile su se.
Sjela je na stolicu pored i preklopila ruke. Na broš više nije obraćala pažnju. Ledeno, blijedo lice odavalo je prekrasne crte lice na ženi u poodmakloj dobi. Crna kosa prekrivena sjedinama padala joj je niz ramena. Strogost i mirnoća u njenom držanju odavale su zapovjednu, hladnu britkost koja ispunjavala je sobu. Djevojčice su i dalje šutjele. Ludilo sjalo je iz očiju njihove tete, toliko puta pušteno u divljini dvorca kroz njihovo odrastanje.
Sara je stala ubrzano disati i govoriti, gutati riječi, i vući se prema krevetu, povremeno zastajkujući.
„Oprosti, oprosti, ja sam kriva, ja sam sve kriva. Anne nema veze s tim. Ja sam kriva. Nisam htjela. Samo sam...“
„Ne, ne Sara. Zašto to radiš? Sara!“ Urliknula je Anne i bacila se na pod u plaču.
Agnes je podigla ruku i zašutjele su obje. Zatim je spusti i dalje s ledenom mirnoćom u držanju progovori.
„O ovome ćemo još razgovarati, kad za to dođe vrijeme.“
Nacerila se zadovoljno pogledavši samo Saru. „Večeras.“
Sara se skupila dok je Agnes izlazila i počela se njihati obuhvaćajući koljena rukama. Šok oduzeo je očima sjaj.
Prekoračujući prag bez ikakve žurbe pogledala je još jednom Saru.
„Ne smiješiš se više? Zanimljivo.“ Broš je i dalje stajao na istom mjestu gdje ga je ostavila.
U sobi se ovoga puta nije osjetilo olakšanje njenim odlaskom. Okretanje ključa u bravi probijalo je muklu tišinu.

Dan je prolazio sporo. Iako ništa nisu jele, glad im je bila zadnja pomisao. Strah se vratio i Sara je ispričala sve događaje od sinoć. Zidovi dvorca stali su ih pritiskati. Ugušene u vlastitoj nemoći presušile su i suze sve do bližeće noći.
„Neću joj dozvoliti da ti išta napravi. Ne ovoga puta. Samo neka ti učini nešto nažao. Ja ću...“
Prislonila joj je prst na usta.
„Smiri se Anne. Bit će sve u redu. Znaš da hoće.“
Znale su da ništa neće biti u redu, niti je ikad išta bilo onako kako bi trebalo biti. Znale su i riječi bile bi suvišne.
I krenula je priča koju bi Sara uvijek pričala u ovakvim trenucima, o duhu muškarca koji živio je u dvorcu i čuvao njegovu tajnu. Tajnu prekrasne ruže sakrivene u samim dubinama dvorca kroz tajne prolaze. Ružu posađenu u tijelo žene koja je umrla prije nego što je ijedan kamen bio ugrađen. Živjela je u obližnjem malenom selu, koji sad krojio je ruševne ostatke. Njen dragi bio je pomorac, i često bi se otputio otvorenom moru, a ona bi ga čekala na ovom brdu. I tražila pogledom čeznutljivo linije jarbola do njegovog povratka. I jedne zime njen dragi se nije vratio, a ona je i dalje svake noći čekala. Ni oluje ni hladne noći nise ju mogle spriječiti, sve dok najstrašnije noći olujni vjetar nije srušio njeno iscrpljeno tijelo obamrlo od išibanosti. Klonula je i zauvijek zaspala. A njen dragi se vratio s proljećem i na mjestu gdje je umrla pokopao u jadu i boli njeno tijelo i posadio ružu. Zarekao se da čekat će je ovdje na ovome mjestu kao što je ona njega čekala, njezinu dušu što more je uzelo u olujnom vjetru. I stao je graditi dvorac i plesti labirint oko ruže sve do svoje smrti. Pričalo se da njegovom smrću, duše se nisu sjedinile, već da on kao duh nemirno luta dvorcem i čuva ružu kako bi, kad se ona vrati, ruža ponovno procvala i otputila ih na dugo željeni počinak.

Vrijeme je sporo teklo, i mrak se stao vući zalaskom Sunca. Ubrzo nakon toga koraci su odjeknuli i čulo se otključavanje vratiju. Muškarac je izjahao još usred podneva i ako imaju sreće više nikada neće promoliti svoj korak ovim hodnicima.
Agnes je ušla u sobu sa svijećom. „Sara, krenimo.“
Anne ju je držala za ruku i ostavši gotovo skroz bez glasa protiskivala.
„Nemoj ići. Ne dam te.“
Agnes nije trpila neposlušnost. Prišla je i zgrabila Saru za ruku. Odvukla ju s kreveta silovito, udarajući Anne posred lica. Djevojčica se stropoštala od udarca s kreveta. I sve što je čula bilo je zapomaganje sestre i zaključavanje vratiju. Kao jeka pojačavalo se sve u njezinoj glavi i u vrisku potrčala je prema vratima, te stala udarati šakama dok nije od umora pala sva u krvi, kako su se željezni rubovi vratnica urezivali pri svakom zamahu.

Ulazile su u same dubine dvorca, i jeza je prolazila Sari niz leđa. Baš na ona mjesta kamo se ona i sestra nikad nisu usudile ući. Ljepljivo se na nju hvatao strah.
„Ne, ne tamo. Samo ne tamo.“ Stala se opirati vukući na drugu stranu.
Agnes je stala, odložila svijećnjak, te uzela prvo što joj je palo pod ruke. Na sreću, ili nesreću Sare, bio je to tek stari štap i kako ju je stala divljački udarati, štap se slomio. Ljutito je odbacila preostali komad i jednakom snagom udarala u tijelo djevojčice rukama. Krici lomili su se o zidove.
Nastavile su se kretati, sad sporije jer je Sara posrtala od ujedajuće boli. Podrumska vrata široko su se prostrla ispred njih. Drvena, stara i prašnjava kao da nikad prije nisu otvarana. Otvorila ih je. Kroz blagu svjetlost svijećnjaka probili su se obrisi starog stepeništa koje je vodilo u stare ćelije i samice. Sa strane se otvaralo grotlo kome se u ovome mraku nije vidjelo dna. Gutalo ih je. Nije mogla ni naslutiti koliko dugo su se kretale. Strme stepenice kao da su uzvraćale udarce pri svakom posrtaju. I gotovo kao olakšanje činilo se Sari kad su sišle u ravni hodnik koji se prostirao ispred. Krenule su niz njega i zašle u kružnu prostoriju punu vratnica, malih i velikih. Stale su tek pred omanjim vratnicama koja su bilo otvorena.
„Ulazi unutra.“ Agnes ju je stala gurati nasilnički.
„Ovo će ti biti kazna.“
Ponovno ju je udarala gdje god je stigla, sad koristeći i noge, dok je Sara plakala. Ušla je u mračnu samicu bježeći od zaslijepljujućih udaraca. Pokušala je ustati i tek što se zamalo uspravila udarac stropa vratio ju je na pod. Vratnice su se zatvorile. Ledeni trnci oduzeli su joj svaku utjehu i spoznaja okolnosti u kojima se našla iščupala je razorno svaku nadu. Navalila je na vratnice urličući. Koraci su se udaljavali. Mrak je stao pritiskati i gušiti. Pokušala je doći do zraka. Neopisiv užas obuzeo je sve što svjesnim se zvalo. Onesvijestila se.

„Sara. Sara...“
Probudila se. Čula je jasno glas u svojoj glavi. Kao da ju zove njena sestra. Užas se vratio. Nije sanjala. Bila je zatvorena u samici. Pokušala se smiriti i stala dodirivati sve oko sebe. Na podu nije našla ništa. Prešla je rukama rubove vratnica. Bila su već istrošena i prastara, a šarke iskrivljene. Opipala je bolno tijelo i osjetila pod prstima sasušenu krv. Ponovno je čula u glavi glas. Morala je čim prije izaći odavde. Naslonila se leđima na zid i uprla nogama u vratnice. Uz svu tjeskobu, bila je zahvalna na skučenosti samice. Stala je udarati nogama tako podbočena. Samo malo i popustit će, govorila si je. I nije prošlo mnogo, i vratnice su popustile. Jeza i strah vukli su se kroz otvor.
„Ne misli na to. Nema nikoga u mraku. To je samo mrak. Ništa više.“ Skupljala je hrabrosti.
„Misli na Anne. Na svoju sestricu, treba joj pomoć.“
Provukla se i krenula istim putem tapkajući po zidu rukama. Brzo se dovukla do stepeništa, a zatim se uz njega stala četveronoške uspinjati. Uspon se činio puno dužim u mrklom mraku. Napredovala je polako. Misli je ispunjavala samo sestrinim likom i već je bilo lakše. Nakon nekog vremena provedenog u agoniji sljepila, našla se u poznatom dijelu dvorca i osjetila je kako jeza silazi s nje i zamjenjuje ju sad drugi strah. Nešto se događalo. Potrčala je čim je zagušena svjetlost počela dopirati u njene oči. I tek što je prošla pored dvornica, u pogled joj se ulila preturena prostorija. Ušla je unutra. Sve je bilo razbacano, a pored sada prazne škrinje, nekada pune dragulja i nakita, ležalo je tijelo Agnes. Približila se oprezno i pogledala u njezin neobično izokrenuti vrat. Bio je slomljen naglo i velikom snagom.
Iako joj je na trenutak čak i bilo i drago zbog onoga što je vidjela, obuzeo ju je strašan nemir i gotovo je vrisnula: „Anne!“.
Okrenula se traživši prvo što bi joj bilo nadohvat ruke. I ugledala je veliki kuhinjski nož za meso. Zgrabila ga je i potrčala prema njihovoj zajedničkoj sobi.
Samo da dođe na vrijeme, ništa drugo nije bilo bitno.

Muškarac je ležao na djevojčici držeći ju čvrsto. „Hehe, mislila si da mi možeš pobjeći. Vratit ću ti za udarac.“
Stao je plaziti jezikom po njoj.
„Nemojte, nisam ja. Nisam... Molim vas... Pustite me. Ne...“
Začepio joj je usta jednom rukom, a drugom strgao gaćice. Ušao je nju. Grubo. Zagrizla je u njegovu ruku dok su joj suze u užasu tekle. Vrisnula je kako je oslobodio ruku. Čim je došao sebi od ugriza udario ju je šakom, ošamutivši je.
„Kujo mala, želiš još grublje. Dobro, igrajmo se onda grublje.“ Nastavio je ritmično prodirati u nju. Bolni krici ispunili su cijeli dvorac.

Stala je iza njega i zarila nož što je jače mogla. Nije ju ni primijetio kad je utrčala. Anne je bila izvan sebe od šoka, izgubljena u vriskajima i nerazaznatljivim riječima.
Izvadila je nož i ponovno ga zarila.
Digao se teturavo pokušavajući uhvatiti nož u leđima.
„Ti?! Blizanke...“ Bijes ga je obuzeo. Zateturao je i dalje pokušavajući izvaditi nož. Kad je uspio bacio ga je pred sebe. Krv je tekla u slapu niz rane. Pao je na koljena. Sara se stisnula uz prozor. Pogledao ju je i ustao. Bacio se posljednjim snagama na nju hvatajući je i dižući u zrak prema prozorskom oknu. Svom silinom gurnuo je tijelo djevojčice kroz prozor. Srušio se slušajući kako se krikovi tope pri padu. Potom osjeti još jedan udarac noža u leđa. I padne licem na pod. Anne je stajala iznad njega.

Otrčala je dolje van dvorca u dvorište ispod prozora. Sarino slomljeno tijelo ležalo je nepomično. Na licu joj je bio razvučen osmijeh a oči uperene prema gore, u zvijezde.
„Oh Sara.“ Jedino što je uspjela progovoriti. Stisnula je šake i pala pored sestre. Čula je more i valove kako se lome o stijene u podnožju i huk kao najtužniju melodiju.
Digla se. I u transu ostala tako stajati prema moru. „Idemo Sara. Hajde. Tamo iza mora.“ Prodrmala je sestru saginjući se.
„Hajde Sara. Plesat ćemo i smijati se. I mama je sigurno negdje tamo.“ Primila je sestru za ruku i stala je vući niz stazu prema morskim stijenama s kojih se moglo ući u more.
„Znaš onu priču Sara koju si mi uvijek pričala? Jednom sam vidjela tu ružu. Zaista jesam. I procvjetala je.“ Stijene su bile sve bliže i bliže.
„Ne vjeruješ mi? Pokazat ću ti.“ Zastala je.
„Sara zašto šutiš?“
Nastavila se spuštati prema podnožju, a onda pri samom kraju stala se penjati na blago uzdignute stijene, samo da bi sišla preko njih u more s tijelom Sare. Valovi su je zapljuskivali tik do pasa.
„Otpjevat ću ti pjesmicu. Može? Lakše će biti ako usnemo u plovidbi. Odvest ću te daleko, daleko i nitko te više neće dirati. Obećajem ti to.“
Nastavila je ulaziti u more sada držeći tijelo u svom zagrljaju i ljubeći joj usne. Tiha i nježna uspavanka se izlila pučinom.

„Kada noć padne i nestane sve
I zvijezde na nebu trepnu, zar ne,
Ja doći ću tebi sa morskoga vala
I Mjeseca, putnika, srebrnog žala,
Otjerat ću tugu i suzice sjajne
Ukrasti bajke uz snove i tajne
Poljubiti usne za lake ti sne
I oči voljene zaspu, zar ne...“

| 00:10 | Komentari (49) | Isprintaj | #

utorak, 15.05.2007.

Blizanci ljudskih duša...

Neprestani tijek bez početka i kraja,
Hitac apsurda u praznini.
Prostranstva ne odaju tajne
Za sve što oduvijek je ovdje.
Ne nestaju na zapovijedi
Samo zato što ti tako želiš.
Ne razumiješ?
Jednom kao i sada stajat ćeš na ovome mjestu
I osjećati.
A sada zaspi...


...

„I na trenutak čitav svijet bi stao. I nestao smiren uspavankom noćnog šapata, isprepleten svilenkastim nitima sudbine.
Sjećam se. Šuma, obližnja rijeka, poljana cvijeća, i jezero kovano srebrnim sjajem...
Nikada neću zaboraviti nepostojanje toga sata, niti izgubljenost svih noći tek jednog života. Kao kist ispran hladnim brzacima obližnjih planinskih lanaca, presušilo je i moje vrelo na paleti toplih boja. Crnim linijama postao sam sluga. Upijen u njihovu zmijsku izvijenost, gorko iskapljen onim što odavno je predodređeno.“

„Upućen u razliku između Života i Smrti, i njihovu otrovnu sličnost, nisam bio oslobođen gorućeg križa osjećaja. Blizanci rođeni još na početku vremena, Život i Smrt, u jednom tijelu, a potom ubijeni u poimanju svog postojanja. Vječno osuđeni na traganje kroz ljudske duše, hraneći se, hvatajući zrcalnu sliku svojih zajedničkih sjećanja, van poimanja onoga što čovjek bi mogao razumjeti. Kao okrutna šala predana svakom smrtniku njegovim rođenjem, i njegovom smrću.“

„Tako sam i ja mrzio sebe. Dugo nisam niti bio svjestan da uvijek jedino i možemo mrziti sebe. Svaki bijes razara iznutra, prenoseći na okolinu tek posljedice trulih lešina izjedajuće bitke.
Pustoš...
Sve je u očima i načinu promatranja, onoj sićušnoj točci koja kao da treperi na samoj granici nutarnjeg i vanjskog svijeta. No, ipak, prepustio sam se načinu na koji vidimo to što vidimo, osjećamo to sto osjećamo. Razumijevanje kroz moja iskustva zanijemilo je bijes prikriven kroz stoljeća, tisućljeća, koji razarao je moje ionako trulo srce.
Rodit ću se ponovno u tebi...“

Prestao je tipkati. Zabacio je glavu stavljajući na nju ruke i stao provlačiti nervozno prste kroz kosu. Osjetio je žeđ. Koliko dugo je već tipkao, i prepustio se pisanju kako misli su mu navirale? Koliko puta je već zaboravio na pobunu svoga tijela koje kao da se prisjećalo prijašnjih navika? Nedokučivih, dalekih navika koje bile su tek blijeda, nerazaznatljiva slika. Da je poželio samo, sve bi postalo jasno, ali kako poželjeti nešto, kad ne znaš što željeti treba? Slova ispred njega bila su tako čudna, disala su stranim životom, odvojenim od njega, a opet sve u njima je bilo tako prokleto poznato. Okrenuo se na stolici, po ko zna koji put otkad je ovdje. Koliko dugo je uopće ovdje? Što je to uopće ovdje? Izgovorio je nekoliko puta, da se uvjeri u neprobavljivost same riječi koja je na čudan način definirala sve što on jest, sve što ovo jest: „Ovdje, ovdje, ovdje!“. Ludilo te riječi uvuklo se svuda ne puštajući mu nikakvo zadovoljsto u drugoj definiciji osobne raspoznatljivosti i beznadnog okruženja.

Još uvijek je bio i zaokupljen svojim nagim tijelom. Sada tek toliko da zadovolji glad, znatiželju. Kao dijete kada prvi puta postane svjesno, tako je i on bio privučen blagim linijama mekane kože. Ispitivački je klizio prstom niz nogu, skupljajući koljena pod prsa. Tako glatko, neobično. Savršeno...

Ponovno se našao kako razmišlja o svemu. Već i zatvorenih očiju mogao je vidjeti bijelu okruglu prostoriju, do najsitnijih detalja beskrajne monotonije, bez početka i kraja, gušeći ga u svojoj pravilnosti bez otvora koji bi pokazivali ulaz ili izlaz iz nje. I sredinu prostora, ako je sredinom moglo biti, u kojoj su se nalazili stol i stolica, i mala pisaća mašina s tek jednim papirom uvučenim u sebe. Krenuo je niz okrugli zid i nastavio hodati dok se nije našao iznad stola. Sve je prkosilo zakonima što ih je još uvijek mogao osjetiti, iako nedokučivi, daleki za njega, negdje na samoj ivici onoga što je nekad bio.

Zavrtjelo mu se u glavi, mučnina je ponovno dobivala bitku. Sjećanje na prvi dan uvuklo se snažno, ne mareći za slabost kojom je bio okrunjen, nabijen na trnje ogromnog stabla nemoći. Obrisao je suze što su krenule nezaustavljivo u krvavoj bujici užasnutih misli. Srušio se na bok pored stola, grčevito se sklupčajući u položaj nerođenog djeteta. Primirio se. I kao da je na trenutak osjetio kišu. Sasvim dovoljno za bijeg. Taj slatki bijeg, oslobođenje izvan krutih granica realnosti.

Kapi padale su po njemu. U letu ka gore ili dolje, nije važno gdje, široko raširenih ruku, otvorio je oči i usnama halapljivo lovio svaku blagost što se raspršivala po njemu. Mogao je osjetiti miris i slatkoću, kao da tu je sve, samo za njega. Boje zaigrale su u vrtlogu noseći ga daleko van svakog poraza što ga je do maloprije obuzimalo porinuće u škripcu njegovog uma. Odjeknuo je prodoran smijeh. Stao je osluškivati, a onda je još prodornije sve stalo odjekivati. I kao sam Stvaraoc podredio je sebi svaki uhvaćeni zvuk. Ugoda. Proširila se. Cvjetanje zažarilo se u obliku najljepših latica cvijeća, stvorenih u razbuktaloj vatri njegove očajničke želje za životom. I osjetio se živim. Pustio je vrisak.

Na potiljku osjetio je udarac. Bljesak bolnih ugriza, što ne osjeća grižnju savjesti za zaustavljeno maštanje, slio se bez milosti. Staklo sna se slomilo, i okvir slike je ostao zjapiti prazan. Stavio je ruke pred sebe dok su se komadići stali zarivati pod kožu. Crvena toplina klizila je niz njega. Boje su se gubile jednako brzo kako su se i pojavile. Cvijeće je nestalo progutano plamenom, proždrijeto grotlom okolne praznine. Osjetio je još jedan tupi udarac o leđa, a zatim mrak, gust poput finog mirisnog ulja, ulio se u svaki otvor koji naivno predavao je kiši. Sve je nestalo. Zadnja misao mu je bila okrenuta divljem smijehu što ga je čuo u pozadini. I u nestanku, smijeh je bivao sve jačim i jačim. A on se gubio, tonuo u beskraj užasavajućeg. Zaboravljen. Kao kad zastor spušta se sakrivajući svjetlom uokvireni lik na daskama pozornice, nestao je u sebi. I osjetio da jednom je živio.

Glavobolja prostrujila je udarajući po svakom djeliću njegove iznenadne budnosti. Opipao je rukom bolno mjesto na potiljku. Iznenadio se kada nije naišao na ništa što bi ukazivalo na ikakvu ozljedu. Čak niti oteklina nije bila prisutna, dok je bol jednako tekla van tog mjesta u svim smjerovima. Postavio se četveronoške, mučnina koju je osjetio već pri prvom otvaranju očiju bila je prejaka i nije pitala za dobrodošlicu niti mu ostavila radost što vraćen je u postojanje iz ništavila. Snažni grčevi promolili su iz želuca tjerajući svu silu progutane sline. Kisela sadržina slila se niz rubove usni. Kao da i imao je išta drugo izbaciti. Jesti, piti? Čuo je te riječi odjednom tako jasno da i sama pomisao na njihovo značenje tjerala je novi val grčeva. Prostorija cerila se svojom jednostavnošću, goneći očaj prema njemu gdje god bi stigla, kako bi skrenuo pogled.

Teško i kratko disanje prateći nezaustavljivu igru zamijenilo je slinu. Pramen kose zaronio je u smrdljivu tekućinu ispod njega. Nije ni primijetio novi san koji ga je obuzimao. Napuštao je prostoriju iako sama ljuštura, formirana u taktu njegovih izdisaja, bila je još uvijek Ovdje. Pogledao je ruku okrečući je dlanom prema sebi, stežući je kao dijete ritmično oblikujući ovlaženu, zamišljenu glinu, iscijeđenu iz najdubljeg ponora kojeg mogao je naći na ovome mjestu. Dao si je tijelo na dlanu, sićušno i nevidljivo za svakog tko bi sebično zagrabio. Pomislio je tako, kako mnogi pohlepno se guše nerazumijevanjem, uništavajući ono što im nikada ni nije bilo dano jer ne shvaćaju ljepotu jednostavnosti i svoju nevažnu ulogu u stvaranju. Pomislio i ruka kliznula je prema naprijed i dala lice odvratnoj kiseloj sadržini. Blijed i izokrenutih očiju osjetio je izdignutost nad svime i strujanje zraka, svježeg, a zatim pokret i meki dodir baršunaste nježnosti pod njim. I usnio je, kao da ništa se dogodilo nije.

San I:

Nasilno bačen na sam početak, uvučen u sliku stvorenu u trzaju. Zamrznuto šivajući koncem nemira iluziju na koju nije imao utjecaja. Poput filma što čekao je da se škripavi kolotur pokrene i obasipa se na naslikano platno, gospodareći neispričanim pričama, koje odigravale su u svojoj volji. Sve pred njim se pokrenulo, škripa je najavila prvi kadar. Uloge su zamijenile mjesta. Prestao je biti promatračem.

Noć je već osipala svoj sanjivi veo svuda uokolo, ulazeći u svaku poru znojnog, nemirnog tijela. Zrikavci plaho su zamirali na svojim notama ostavljajući gluhoću tame samu, slažući crtovlje glazbe na mračne nevidljive police. Prepuštajući se još nedodirnutoj prilici noćne harmonije, slučajni prolaznik uronio je ugasnut u ništavilo okrunjen zaboravom obližnje staze, poput senilnog starca prekrivenog bezbrojnim ožiljcima uspomena. Oblaci zatirali su pogled na do maloprije zvijezdama pokriven nebeski svod. Šuma, zašutjela je prepuštajući se u potiho tapkanje, upijeno na rubu čujnosti mekim koracima. Krošnje poput nadvijenih sablasti, mračne, visoko gore raskriljujući granje, pozdravljale su vjetar, što bi povremeno navratio pletući šum lišća svojim nevidljivim, dugačkim prstima. Svjetlost, blaga, raširila se, kao da oduvijek i bila je prisutna u svom zagasitom sjaju baš tu, na ovome mjestu, upetljana u svaki djelić starih stabala. Obavijena u obličje šumskog duha što ulazio bi u oči ispirući tugu prolaznosti.

„Pomakni se. Hajde. Nemoj stati.“, očajno je progovorio zureći u slabašno svjetlo koje se već stalo prolijevati daleko na samom rubu šume. I kao da ga je čulo stalo se primicati, razlijevajući se ostatkom šume, a zatim preko livade, kao da pokušava uhvatiti riječi što već su se prostrle i izgubile u daljini. Odigrana u njemu nebrojeno mnogo puta stala ga je obuzimati malaksalost pretopljena u nemoć. Uhvatio se rukama za glavu dok je bol jačala šireći se prebrzo svim njegovim osjetilima, bujica najužasnijh misli strujila je obavijajući okolni prostor. Zrak je neobično zatitrao nasilno uzimajući svako njegovo nadimanje grudi. Komešanje iznutra obuzelo ga je poput divlje rijeke što nosi sićušni list nezaustavljivo prema svojim slapovima. Raspadao se zamišljajući milijune malenih raspršenih kapljica kako ga lome. Pao je na koljena. Kap kiše razlila se njegovim usnama. Potom još jedna. Nježni pljusak milovao je iscrpljenu ljudsku dušu, pročišćenje pred nadolazeću oluju. Protrnuo je od vlažnog dodira trave, tek namočene njegovim pratiocem, kako volio ju je zvati, tu neobičnu kišu, što ga je držala budnim i svjesnim onoga što bi osjećao. U očajničkom vrisku je zabacio glavu, a potom spustio ruke nakrečući glavu sasvim polako prema siluetama što izvirivale su u izmaglici slabašnog svjetla. Od siline koja ga ja obuzimala na trenutke je poželio rukama iskinuti svoju nutrinu i predati kao žrtvu pred sebe. Uz rubove očiju, klizile su suze, nezamjetne na kiši. Tamne, krvave. I kao da su isparavale na svom putu prema dolje. Siluete su i dalje bile zakrivene, nerazaznatljive. Utopljene u samu svjetlost igrale su na kiši glatkim i brzim pokretima otkrivajući tek nejasne dijelove oblina ženskih tijela. Do njegovih ušiju počela je dopirati glazba. Tekla je okružujući ga u svojoj neobičnoj ljepoti. Nježna, a opet tako snažna, uvlačila mu se u svaku misao, kao da upija se u sam krvotok preuzimajući njegov oblik.
Pao je licem prema dolje, grčevito hvatajući rukom grumen zemlje prinoseći ga pred sebe. Udahnuo ju je, razmazajući preko lica. Zrakom se prolomio jecaj.

„Odlazite... Molim vas. Odlazite! Ne sad.“, skvrčio se na podu. Sad već vidljivija, ženska naga tijela, tamna, igrala su oko njega, neprirodno, nadvijajući se sablasno. Stisnuo se još jače i zažmirio. Na tijelu je osjetio prvo lagani ubod, a zatim nježni ugriz. Znao je da više nema povratka, ali i da ne smije otvoriti oči. Ugrizi su se množili, osjetio je kidanje svoga mesa. Ovoga puta je šutio jer shvatio je odavno što je zapisano u svemu. Bilo je čak i ugodno na samom kraju. Utonuo je u zemlju. I oči su mu se prosule svuda, vidio je sa svih strana. Miris zemlje ušao mu je u nosnice, snažno, a potom i u same arterije, i uzeo ga sebi. Sva sjećanja zemlje ušla su u njega. Najtužniji koraci dugačke priče odjeknuli su na njemu, u skladbi odavno započetoj, neprekinutoj, na samim rukavcima odjekujućih davnih uspomena.

Pogledao je dolje na mjesto gdje se trebalo nalaziti njegovo tijelo i siluete sitnih vila. I vidio ga je, kao da više ne pripada njemu, a opet pripada svemu. Dio njega dolje što dio je svega, kao i on sada što je sve. I ništa.

Probudio se...

***

Rastavljen,
U zemljanom svijetu zamirem.
Ništavilo ljudskosti bit će tinta mojih slova,
Riječi, mojih snova,
Monoton u blijedom sjaju.

Prolaznost izgubila je bitku u oku promatrača.
Ponovno...
Ne pitaj se zašto nestajem na rubu šume,
Zašto ne kišim po obližnjoj trešnji,
Tvojih voćnjaka.

Ponor života uzeo je smrt,
Izlio na korijen buđenja
I darivao me.

| 22:06 | Komentari (51) | Isprintaj | #

utorak, 08.05.2007.

Faunova frula...

I što preostaje kad i svako sjećanje na rajske vrtove nestane?
Što preostane kad ugase se i svjetla
Kad i mjesec zaboravi na Zemlju
A Sunce umre na Božjim rukama?
Što preostane od svih onih patnji,
Od ljudskih težnji
Ljudske sreće?
Što preostane kada i voda,
Oceani, mora, rijeke, jezera
Ispare u vrelini bijesa svemira;
Što preostane?
I ne mogu, a da se ne pitam:
Da li smo ikada živjeli,
Ili je sve oduvijek živjelo nas?


***

Odlaziš?
Smirajem mirisa tek ocvalih trešanja
U lugu trnjem oplakanih kupina.

Odlaziš...

Kroz puste stepe životnih skretnica
Kroz osuhla sjećanja uzburkane sjete.

Ti odlaziš...

Zarobljena u spokoju drevnih ruševina
Uz slatkoću grijeha
Tugu dogorjelih vatri
Zimom raspadnutog srca...

Odlaziš...

Tonovima Faunove frule
Svilenkastim nitima paukove mreže
Smijehom iscrtanog dječjeg Sunca
Kipom sleđene ljudske patnje.

Ti odlaziš!

Ne ostaješ...

Na tronu od kredom iscrtanih vratnica
Zaboravljena prašinom riječi
Prašnjavih stranica
Izgubljenih bajki.

Ostaješ...

Crvenom serenadom
Crvenih cvjetova
Zarobljena...

| 22:47 | Komentari (32) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se