utorak, 15.05.2007.

Blizanci ljudskih duša...

Neprestani tijek bez početka i kraja,
Hitac apsurda u praznini.
Prostranstva ne odaju tajne
Za sve što oduvijek je ovdje.
Ne nestaju na zapovijedi
Samo zato što ti tako želiš.
Ne razumiješ?
Jednom kao i sada stajat ćeš na ovome mjestu
I osjećati.
A sada zaspi...


...

„I na trenutak čitav svijet bi stao. I nestao smiren uspavankom noćnog šapata, isprepleten svilenkastim nitima sudbine.
Sjećam se. Šuma, obližnja rijeka, poljana cvijeća, i jezero kovano srebrnim sjajem...
Nikada neću zaboraviti nepostojanje toga sata, niti izgubljenost svih noći tek jednog života. Kao kist ispran hladnim brzacima obližnjih planinskih lanaca, presušilo je i moje vrelo na paleti toplih boja. Crnim linijama postao sam sluga. Upijen u njihovu zmijsku izvijenost, gorko iskapljen onim što odavno je predodređeno.“

„Upućen u razliku između Života i Smrti, i njihovu otrovnu sličnost, nisam bio oslobođen gorućeg križa osjećaja. Blizanci rođeni još na početku vremena, Život i Smrt, u jednom tijelu, a potom ubijeni u poimanju svog postojanja. Vječno osuđeni na traganje kroz ljudske duše, hraneći se, hvatajući zrcalnu sliku svojih zajedničkih sjećanja, van poimanja onoga što čovjek bi mogao razumjeti. Kao okrutna šala predana svakom smrtniku njegovim rođenjem, i njegovom smrću.“

„Tako sam i ja mrzio sebe. Dugo nisam niti bio svjestan da uvijek jedino i možemo mrziti sebe. Svaki bijes razara iznutra, prenoseći na okolinu tek posljedice trulih lešina izjedajuće bitke.
Pustoš...
Sve je u očima i načinu promatranja, onoj sićušnoj točci koja kao da treperi na samoj granici nutarnjeg i vanjskog svijeta. No, ipak, prepustio sam se načinu na koji vidimo to što vidimo, osjećamo to sto osjećamo. Razumijevanje kroz moja iskustva zanijemilo je bijes prikriven kroz stoljeća, tisućljeća, koji razarao je moje ionako trulo srce.
Rodit ću se ponovno u tebi...“

Prestao je tipkati. Zabacio je glavu stavljajući na nju ruke i stao provlačiti nervozno prste kroz kosu. Osjetio je žeđ. Koliko dugo je već tipkao, i prepustio se pisanju kako misli su mu navirale? Koliko puta je već zaboravio na pobunu svoga tijela koje kao da se prisjećalo prijašnjih navika? Nedokučivih, dalekih navika koje bile su tek blijeda, nerazaznatljiva slika. Da je poželio samo, sve bi postalo jasno, ali kako poželjeti nešto, kad ne znaš što željeti treba? Slova ispred njega bila su tako čudna, disala su stranim životom, odvojenim od njega, a opet sve u njima je bilo tako prokleto poznato. Okrenuo se na stolici, po ko zna koji put otkad je ovdje. Koliko dugo je uopće ovdje? Što je to uopće ovdje? Izgovorio je nekoliko puta, da se uvjeri u neprobavljivost same riječi koja je na čudan način definirala sve što on jest, sve što ovo jest: „Ovdje, ovdje, ovdje!“. Ludilo te riječi uvuklo se svuda ne puštajući mu nikakvo zadovoljsto u drugoj definiciji osobne raspoznatljivosti i beznadnog okruženja.

Još uvijek je bio i zaokupljen svojim nagim tijelom. Sada tek toliko da zadovolji glad, znatiželju. Kao dijete kada prvi puta postane svjesno, tako je i on bio privučen blagim linijama mekane kože. Ispitivački je klizio prstom niz nogu, skupljajući koljena pod prsa. Tako glatko, neobično. Savršeno...

Ponovno se našao kako razmišlja o svemu. Već i zatvorenih očiju mogao je vidjeti bijelu okruglu prostoriju, do najsitnijih detalja beskrajne monotonije, bez početka i kraja, gušeći ga u svojoj pravilnosti bez otvora koji bi pokazivali ulaz ili izlaz iz nje. I sredinu prostora, ako je sredinom moglo biti, u kojoj su se nalazili stol i stolica, i mala pisaća mašina s tek jednim papirom uvučenim u sebe. Krenuo je niz okrugli zid i nastavio hodati dok se nije našao iznad stola. Sve je prkosilo zakonima što ih je još uvijek mogao osjetiti, iako nedokučivi, daleki za njega, negdje na samoj ivici onoga što je nekad bio.

Zavrtjelo mu se u glavi, mučnina je ponovno dobivala bitku. Sjećanje na prvi dan uvuklo se snažno, ne mareći za slabost kojom je bio okrunjen, nabijen na trnje ogromnog stabla nemoći. Obrisao je suze što su krenule nezaustavljivo u krvavoj bujici užasnutih misli. Srušio se na bok pored stola, grčevito se sklupčajući u položaj nerođenog djeteta. Primirio se. I kao da je na trenutak osjetio kišu. Sasvim dovoljno za bijeg. Taj slatki bijeg, oslobođenje izvan krutih granica realnosti.

Kapi padale su po njemu. U letu ka gore ili dolje, nije važno gdje, široko raširenih ruku, otvorio je oči i usnama halapljivo lovio svaku blagost što se raspršivala po njemu. Mogao je osjetiti miris i slatkoću, kao da tu je sve, samo za njega. Boje zaigrale su u vrtlogu noseći ga daleko van svakog poraza što ga je do maloprije obuzimalo porinuće u škripcu njegovog uma. Odjeknuo je prodoran smijeh. Stao je osluškivati, a onda je još prodornije sve stalo odjekivati. I kao sam Stvaraoc podredio je sebi svaki uhvaćeni zvuk. Ugoda. Proširila se. Cvjetanje zažarilo se u obliku najljepših latica cvijeća, stvorenih u razbuktaloj vatri njegove očajničke želje za životom. I osjetio se živim. Pustio je vrisak.

Na potiljku osjetio je udarac. Bljesak bolnih ugriza, što ne osjeća grižnju savjesti za zaustavljeno maštanje, slio se bez milosti. Staklo sna se slomilo, i okvir slike je ostao zjapiti prazan. Stavio je ruke pred sebe dok su se komadići stali zarivati pod kožu. Crvena toplina klizila je niz njega. Boje su se gubile jednako brzo kako su se i pojavile. Cvijeće je nestalo progutano plamenom, proždrijeto grotlom okolne praznine. Osjetio je još jedan tupi udarac o leđa, a zatim mrak, gust poput finog mirisnog ulja, ulio se u svaki otvor koji naivno predavao je kiši. Sve je nestalo. Zadnja misao mu je bila okrenuta divljem smijehu što ga je čuo u pozadini. I u nestanku, smijeh je bivao sve jačim i jačim. A on se gubio, tonuo u beskraj užasavajućeg. Zaboravljen. Kao kad zastor spušta se sakrivajući svjetlom uokvireni lik na daskama pozornice, nestao je u sebi. I osjetio da jednom je živio.

Glavobolja prostrujila je udarajući po svakom djeliću njegove iznenadne budnosti. Opipao je rukom bolno mjesto na potiljku. Iznenadio se kada nije naišao na ništa što bi ukazivalo na ikakvu ozljedu. Čak niti oteklina nije bila prisutna, dok je bol jednako tekla van tog mjesta u svim smjerovima. Postavio se četveronoške, mučnina koju je osjetio već pri prvom otvaranju očiju bila je prejaka i nije pitala za dobrodošlicu niti mu ostavila radost što vraćen je u postojanje iz ništavila. Snažni grčevi promolili su iz želuca tjerajući svu silu progutane sline. Kisela sadržina slila se niz rubove usni. Kao da i imao je išta drugo izbaciti. Jesti, piti? Čuo je te riječi odjednom tako jasno da i sama pomisao na njihovo značenje tjerala je novi val grčeva. Prostorija cerila se svojom jednostavnošću, goneći očaj prema njemu gdje god bi stigla, kako bi skrenuo pogled.

Teško i kratko disanje prateći nezaustavljivu igru zamijenilo je slinu. Pramen kose zaronio je u smrdljivu tekućinu ispod njega. Nije ni primijetio novi san koji ga je obuzimao. Napuštao je prostoriju iako sama ljuštura, formirana u taktu njegovih izdisaja, bila je još uvijek Ovdje. Pogledao je ruku okrečući je dlanom prema sebi, stežući je kao dijete ritmično oblikujući ovlaženu, zamišljenu glinu, iscijeđenu iz najdubljeg ponora kojeg mogao je naći na ovome mjestu. Dao si je tijelo na dlanu, sićušno i nevidljivo za svakog tko bi sebično zagrabio. Pomislio je tako, kako mnogi pohlepno se guše nerazumijevanjem, uništavajući ono što im nikada ni nije bilo dano jer ne shvaćaju ljepotu jednostavnosti i svoju nevažnu ulogu u stvaranju. Pomislio i ruka kliznula je prema naprijed i dala lice odvratnoj kiseloj sadržini. Blijed i izokrenutih očiju osjetio je izdignutost nad svime i strujanje zraka, svježeg, a zatim pokret i meki dodir baršunaste nježnosti pod njim. I usnio je, kao da ništa se dogodilo nije.

San I:

Nasilno bačen na sam početak, uvučen u sliku stvorenu u trzaju. Zamrznuto šivajući koncem nemira iluziju na koju nije imao utjecaja. Poput filma što čekao je da se škripavi kolotur pokrene i obasipa se na naslikano platno, gospodareći neispričanim pričama, koje odigravale su u svojoj volji. Sve pred njim se pokrenulo, škripa je najavila prvi kadar. Uloge su zamijenile mjesta. Prestao je biti promatračem.

Noć je već osipala svoj sanjivi veo svuda uokolo, ulazeći u svaku poru znojnog, nemirnog tijela. Zrikavci plaho su zamirali na svojim notama ostavljajući gluhoću tame samu, slažući crtovlje glazbe na mračne nevidljive police. Prepuštajući se još nedodirnutoj prilici noćne harmonije, slučajni prolaznik uronio je ugasnut u ništavilo okrunjen zaboravom obližnje staze, poput senilnog starca prekrivenog bezbrojnim ožiljcima uspomena. Oblaci zatirali su pogled na do maloprije zvijezdama pokriven nebeski svod. Šuma, zašutjela je prepuštajući se u potiho tapkanje, upijeno na rubu čujnosti mekim koracima. Krošnje poput nadvijenih sablasti, mračne, visoko gore raskriljujući granje, pozdravljale su vjetar, što bi povremeno navratio pletući šum lišća svojim nevidljivim, dugačkim prstima. Svjetlost, blaga, raširila se, kao da oduvijek i bila je prisutna u svom zagasitom sjaju baš tu, na ovome mjestu, upetljana u svaki djelić starih stabala. Obavijena u obličje šumskog duha što ulazio bi u oči ispirući tugu prolaznosti.

„Pomakni se. Hajde. Nemoj stati.“, očajno je progovorio zureći u slabašno svjetlo koje se već stalo prolijevati daleko na samom rubu šume. I kao da ga je čulo stalo se primicati, razlijevajući se ostatkom šume, a zatim preko livade, kao da pokušava uhvatiti riječi što već su se prostrle i izgubile u daljini. Odigrana u njemu nebrojeno mnogo puta stala ga je obuzimati malaksalost pretopljena u nemoć. Uhvatio se rukama za glavu dok je bol jačala šireći se prebrzo svim njegovim osjetilima, bujica najužasnijh misli strujila je obavijajući okolni prostor. Zrak je neobično zatitrao nasilno uzimajući svako njegovo nadimanje grudi. Komešanje iznutra obuzelo ga je poput divlje rijeke što nosi sićušni list nezaustavljivo prema svojim slapovima. Raspadao se zamišljajući milijune malenih raspršenih kapljica kako ga lome. Pao je na koljena. Kap kiše razlila se njegovim usnama. Potom još jedna. Nježni pljusak milovao je iscrpljenu ljudsku dušu, pročišćenje pred nadolazeću oluju. Protrnuo je od vlažnog dodira trave, tek namočene njegovim pratiocem, kako volio ju je zvati, tu neobičnu kišu, što ga je držala budnim i svjesnim onoga što bi osjećao. U očajničkom vrisku je zabacio glavu, a potom spustio ruke nakrečući glavu sasvim polako prema siluetama što izvirivale su u izmaglici slabašnog svjetla. Od siline koja ga ja obuzimala na trenutke je poželio rukama iskinuti svoju nutrinu i predati kao žrtvu pred sebe. Uz rubove očiju, klizile su suze, nezamjetne na kiši. Tamne, krvave. I kao da su isparavale na svom putu prema dolje. Siluete su i dalje bile zakrivene, nerazaznatljive. Utopljene u samu svjetlost igrale su na kiši glatkim i brzim pokretima otkrivajući tek nejasne dijelove oblina ženskih tijela. Do njegovih ušiju počela je dopirati glazba. Tekla je okružujući ga u svojoj neobičnoj ljepoti. Nježna, a opet tako snažna, uvlačila mu se u svaku misao, kao da upija se u sam krvotok preuzimajući njegov oblik.
Pao je licem prema dolje, grčevito hvatajući rukom grumen zemlje prinoseći ga pred sebe. Udahnuo ju je, razmazajući preko lica. Zrakom se prolomio jecaj.

„Odlazite... Molim vas. Odlazite! Ne sad.“, skvrčio se na podu. Sad već vidljivija, ženska naga tijela, tamna, igrala su oko njega, neprirodno, nadvijajući se sablasno. Stisnuo se još jače i zažmirio. Na tijelu je osjetio prvo lagani ubod, a zatim nježni ugriz. Znao je da više nema povratka, ali i da ne smije otvoriti oči. Ugrizi su se množili, osjetio je kidanje svoga mesa. Ovoga puta je šutio jer shvatio je odavno što je zapisano u svemu. Bilo je čak i ugodno na samom kraju. Utonuo je u zemlju. I oči su mu se prosule svuda, vidio je sa svih strana. Miris zemlje ušao mu je u nosnice, snažno, a potom i u same arterije, i uzeo ga sebi. Sva sjećanja zemlje ušla su u njega. Najtužniji koraci dugačke priče odjeknuli su na njemu, u skladbi odavno započetoj, neprekinutoj, na samim rukavcima odjekujućih davnih uspomena.

Pogledao je dolje na mjesto gdje se trebalo nalaziti njegovo tijelo i siluete sitnih vila. I vidio ga je, kao da više ne pripada njemu, a opet pripada svemu. Dio njega dolje što dio je svega, kao i on sada što je sve. I ništa.

Probudio se...

***

Rastavljen,
U zemljanom svijetu zamirem.
Ništavilo ljudskosti bit će tinta mojih slova,
Riječi, mojih snova,
Monoton u blijedom sjaju.

Prolaznost izgubila je bitku u oku promatrača.
Ponovno...
Ne pitaj se zašto nestajem na rubu šume,
Zašto ne kišim po obližnjoj trešnji,
Tvojih voćnjaka.

Ponor života uzeo je smrt,
Izlio na korijen buđenja
I darivao me.

| 22:06 | Komentari (51) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>