četvrtak, 21.09.2006.

Samoubojstvo iz drugog lica...

Bježati! Valjda od svega. Od sebe... Bježati i ne okretati se. Ne okretati nikad više. Posvuda sipati ostatke svojih misli. Vlažiti usne žednim sjenama nekadašnjih strahova. Zar ne pokušamo svi glumiti, zaigrati ulogu koja nam je predodređena? Zasjati na pozornici života uz neonska svjetla. Kao da cijeli svijet postaje kazalište naših nadanja, kročimo zagasiti pod maskom šminke sretnih lica iscrtani nepravilnim potezima linije suza. Poput svih onih prošlih životnih iskri i sjaja krijesnica što ih se sjetimo ponekad. Poput filma u koji smo uvučeni a ishod je poznat. Igramo ulogu iznova na strunama naših osjećaja, na trenutak osjetivši komadiće inja što nakupilo se na njima. Polako prislanjamo lice, što nježnije zatvorenih očiju, kako bi igličava bol zagrebala po koži ledenim dahom. Kao kristalići razlomljeni u tisuće najsitnijih djelića udarit će o dno naših samotnih bezdana i raspršiti zarobljenu prašinu ravnicama svih prošlih životnih raskršća.

Živi
Živi onako kako znaš
Živi kako osjećaš.

I dogodit će se nešto predivno...


Zatvorili smo neke dijelove sebe. Ili nismo. Ili uistinu jesmo takvi, zatvoreni, daleki, izgubljeni u plavim oceanima otočnih svjetova. Kao da u kornjačinom oklopu spavamo otvorenog oka, zaštićeni od oluja što bjesne našim obalama. Uvjereni u igru riječi, stilske bravure. Baratamo mislima precizno odstranjujući, kao inkvizitori, svoja unutarnja smetlišta sjećanja. Žongliramo lopticama sreće i nesreće kao da su stanja koja nam se tek dogode. Na nama je uglavnom hoćemo li biti sretni ili nesretni. Ponekad mi se čine kao umjetno stvoreni osjećaji iz potrebe obrane ne bi li tako zadovoljili naša krhka tijela. Obrambeni sustav. Od koga? Nas? Pomisliš li samo kako si sretan već idući trenutak sve se ruši, a ti toneš i toneš. I gdje si sada?

„Nesretan sam, usamljen.“

Kažeš. A potom pogledaš u sebe, otpuhneš tek toliko da čuješ kako zvučiš bez maske. Stavljaš uvježbanu grimasu na lice. Kao da želiš samome sebi reći:

„I nije to ništa strašno, jednostavno je ljudski. Život jest sastavljen od niza uspona i padova.“

Da li sam ikada pričao s tobom? Jesam li te ikada priupitao kako si? Kako se osjećaš? Jesam li te ikada pitao što želiš, kada si se zadnji put iskreno nasmijao? Da li znam uopće što voliš? Dijelimo isto tijelo, a toliko malo znamo jedno o drugome. Više ne znam ni kad sam počeo postojati. Ili sam uvijek bio ja, a onda si se pojavio ti. Ili smo oduvijek ovdje i bili mi, svaki na svojoj strani, pripremani na trenutak susreta. I eto susreli smo se jednog dana. Sjećaš li se? Bilo je smiješno izbjegavati se i praviti da ne postojimo. Ti psihički zlostavljan i mučen, a ja?! Ja sam preuzeo ulogu kulera, to je navodno sada u društvu popularno. Lažno se smijati, slušati žuti tisak koji kao izmet razlijeva se niz tuđa usta. A opet tako gorko i ljigavo lijepi se na nas dok se cerimo onome što ni ne znamo, što nismo ni potrudili se upoznati, doživjeti. I vidiš, nismo nikad pričali o tome, niti se trudili jedan drugome ostaviti kakvu poruku ili nešto slično tome. I evo sad se ja tebi obraćam, pišem ti pismo koje ćeš nadam se pročitati i razumjeti ono što će te zateči. Želim ti toliko toga reči, sve te silne godine koje nisu vodile nikamo. Što smo ustvari radili? Trudili se živjeti do određene dobi a onda... Onda se prepustiti bujicama i jakim strujama koje nemaju milosti za nas. Nisu nikad ni imale.

Govorio si sam sebi:

„Znaš, našao sam se u mnogim stihovima, proživio ih tisuće puta ili su oni proživjeli mene.“

Potom bi se nasmijao a onda nastavio kao da ništa nije ni važno više:

„Nalazimo se u mnogim stihovima.“

I toga si bio svjestan. Ne znam ni sam kako se toga sjećam, u kojem trenutku sam bio udaren tvojim postojanjem toliko da sve se bilježilo i u meni. Možda i ti mene na taj način poznaješ? Možda čak i bolje.

Znas ima jedna neobičnost kod mene. Baš kao i ti čitao sam stihove. I to tvoje stihove, zanimalo me na neki čudan, neobjašnjiv način. Ali opet, i sad se pitam da li sam znao da su tvoji. Ili jednostavno moralo je tako biti da slučajno naletim na njih. Tko zna, možda si mi tako pomogao skrpati se kad mi je bilo najteže... Skrpati se? Ti vjerojatno ne bi ni upotrijebio tu riječ. Čudna, slengirana. Evo još jedne koja bi ti odzvanjala u glavi. No, vratimo se onoj neobičnosti o kojoj ti želim pričati jer previše skrećem u mislima dok ti pišem. Koje li ironije, u neku ruku pišem sebi, zar ne?! I znaš što mi je smiješno? Zamislio sam te kako sada negdje duboko u mraku čučiš i ceriš se budali što istovremeno drži s tobom ovu olovku. I kako mi povremeno uletiš s nekom riječi. Napišeš ju, a onda čekaš da vidiš da li sam primijetio i iznenadiš se kako ih ostavljam jer me vode dalje kroz nove rečenice.

Opet sam skrenuo s teme. Vjerojatno navika koju je teško izgubiti. Toliko bježanja. A i teško je odabrati suvisli tijek radnje. Kao da tisuće drama pokušavam spojiti u jednu smislenu cjelinu koja će zaigrati pred tobom dok budeš čitao. Dakle, neobičnost:

Jedno vrijeme sam odbijao čitati tuđe stihove jer sam mislio da ću tako stvoriti samo svoje, neokaljane, originalne. Kao da sam sam Bog poezije i pisane riječi. „Izmislit ću nešto novo“, govorio bih si. A opet si ti bio taj koji je pisao. Opet si ti bio taj koji se nije gubio po mračnim kafićima uz loše vino i loše cigarete. Opet i oduvijek. Kao da oduvijek si i bio ustvari samo ti. Da, uvijek si i bio samo ti, ja sam samo maska stvorena u tvom umu, rukotvorina tvojih misli, tek još jedan izmišljeni lik u nizu raznih priča koje dopiru do tvojih čitalaca. Nalaze puteve do njihovih misli, srca. Volio bih jednom biti na njihovoj strani da osjetim ono što želiš reči. Volio bih razumjeti. Možda zato ovo i pišem?! Ne, ne pišem zbog toga... Volim se ovako zavaravati od trenutka kada sam ti se prvi puta želio obratiti. Ovo je kao neki vid oproštajnog pisma. Odlazim. Želio sam samo da i ti razumiješ mene onako kako sam ja tebe željeo razumjeti.

Znaš, primijetio sam i jednu neobičnost kod tebe, ti kao da se nisi trudio prikriti misli, pustio si ih da idu istim tokovima pisane riječi kao i u drugih. Vidio sam te nekoliko puta kako se zadovoljno osmjehnuješ spoznaji da došao si do istih spoznaja kao i mnogi prije tebe, kao da dodirujete istu dimenziju. Pa kako i ne bi, kada isti svijet ljudskosti ste dijelili, odnosno dijeliš kao i oni što su nekad davno. Postoji li onda samo još jedna dimenzija osim naše, ili beskonačno mnogo ali nam te druge nisu dane? Samo prva koja je uz našu. Ali ujedno kao da i posljednja je, krajnja. Zatvoreni krug, kretanje u istom smjeru. Uvijek u istom smjeru. I da, uvijek je tako, taj zatvoreni krug.

Nisam više siguran ni u što. Valjda tako mora biti. Što se to događa sa svima nama? Odgovor znam. Život nam se događa. Znaš imam potrebu i njoj se obratiti sada ovim putem. Nadam se da ćeš joj prenijeti, onako kako samo ti znaš. Prenesi joj ove riječi jer ona jednim dijelom u meni postoji snažno i poput vihora što zarobio je list u padu, ne pušta. Kovitlala me bezbrojne noći i još uvijek ne posustaje. Jednakom silinom kuca unutra, makar je otišla. Ostavila je požutjelo lišće i sada trune kao davno zaboravljeni kip. U tebi je ona odavno mrtva. Još jednom te molim, prenesi joj ove riječi:

„Život nam se događa, malena moja. Život koji je splet svih naših izmišljenih apstraktnih pojmova kojima se udaljujemo sami od sebe. Toliko smo ih stvorili da smo zaboravili pogledati unutar sebe, zaboravili smo odraze svojih očiju. Na trenutak ih se sjetimo kad mislimo da smo sretni, ali ih opet guramo u dvodimenzionalni svijet pojmova, apstrakcije. Kao da smo i sami tek apstraktne nakaze apstraktnog svemira, tek dvodimenzionalne sjene koje vrište. Koliko vremena će proći do idućeg pada? Ili da li ću biti sretniji ako ću brojati vrijeme do idućeg uspona? Da li ćemo biti sretniji? Odgovor znaš. Nije nikada ni postojao.“

Kaži joj to baš onako kako znaš, kako gotovo nitko nije ni vidio. Onako kako te nitko ne poznaje, jer nisam dozvolio da te vide. Mučio sam se da ostaneš zakopan duboko. A sada? Ne znam. Ne znam zašto sam te zatirao, zašto sam svaki tvoj pokušaj izlaska nagrađivao pljuskom lažnog smijeha, glupog cinizma. Ne znam. I ovim putem te molim za oprost makar znam da već odavno si mi oprostio. Ali ne osjećam se ništa bolje od toga.

Pokušao sam se i srediti, ali nikad nisam ni znao kako sređenost izgleda, tako da postoji mogućnost u mom malom svemiru da je već i sređen. Morat ću pogledati u njega i pobrojati zvijezde i planete kako bih vidio da li su na mjestu i da li ih onaj tamni prostor između njih drži još uvijek dobro slijepljenim za izdanke mojih otkucaja. Tko zna, možda se iznenadim?! Što ti misliš?

Sigurno si pomislio da sam opet pričao gluposti zarobljen negdje u nekom izmišljenom svom svijetu. Znaš prijateljstva dođu i prođu, ljubavi isto tako. Naučio sam to prvog dana onog ljeta. Sigurno se i toga sjećaš? I tko ga je bolje izdržao: ti ili ja? Ali nije tako tužno na kraju kako se činilo. Ima nešto u tome što nas jača. Koje li ironije?! Jača nas! Dođe mi da pljunem na tu rečenicu makar je istina. A znaš li zašto? Taman kad ojačamo, shvatimo da je naša jakost u našoj slabosti, a tijelo kopni, godine prolaze. I što je zaključak na kraju.

Živi Život.
Jer on nam se događa!
I dok se događa neka ga!
Prihvatiti i dostojanstveno ga ispratiti kao suđenog nam suputnika, kao dijela nas samih.

„Život nam se dogodio od prvog udaha pa i prije. Isto kao i tebi, isto kao i svima. Na prvi pogled različit a opet tako sličan.“

A sada odlazim. Opisivati ti način na koji ću to učiniti ne mogu niti želim. Ni meni nije u potpunosti razumljivo.

Vrijeme je.

Zbogom...

„Zaboravio sam mnogo toga. Zaboravio sam cijelo svoje odrastanje vezano uz mnoštvo raznih doživljaja što dobrih, što loših. Možda i nije toliko loše bilo odrastati uz toliko komešanja i toliko boja?! Ma što je loše? Više ne razlučujem taj pojam. Loše je onoliko koliko dozvolimo.“

Smijeh je ispunio prostoriju a potom zamro. Silueta pružila se preko stola nepomično. Trajao je jedan dugi trenutak potpune smrti svega u prostoriji. Kao da je sve odlučilo prestati postojati. A potom su se prve zrake Sunce počele probijati kroz prozor sve više i više unosivši život i boje prvo na stol, a onda i na okolni prostor otkrivajući tek malu skučenu sobicu. Muškarac za stolom se odigao i protrljao dlanom očni prostor. Pogledao je pred sebe i zbunjeno pružio ruku prema kuverti naslovljenoj na njega. Nije se mogao sjetiti kad je dobio poštu niti što uopće radi za stolom. Dugo je promatrao u čudu a zatim polako otvorio i stao čitati.

***

Velike neonske reklame blješte nam pred očima kao karikature vrijednosti čiji dio želimo biti. Zar nije karikatura upravo ponekad i potrebna? Naš putokaz koji nas usmjerava? Kao staza koja se sama po sebi nameće ali nemamo hrabrosti ponekad ju pratiti ili jednostavno od silne vrtnje u krug više ju ne vidimo. Kao magarci na konopu smo, tjerani besciljno oko kolotura naše pravde i ljudske savjesnosti. Vrtimo se uvijek iznova, ne mijenjajući smjer. Kraj i početak su istovremeno svaki korak koji napravimo.

Vidio sam dno,
Vidio sam mnogo toga.
Osjetio sam mnogo toga.
Toliko je toga,
A samo jedan ovaj dah.
Samo jedan.
I tako kratak za sve naše snove i želje.

| 23:08 | Komentari (103) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se