petak, 18.08.2006.

I padat će anđeli krvavih krila...

Želiš li biti strancem?!
Bezličnim, nepoznatim, dalekim...
Želiš li spoznaju da zadovoljiš svoju taštost?!
Tek karikatura izblijedjele slike
Vezana okovima lažne sreće...
Ledi nam krv neznanče
Uništi svaki dodir svjetova
Živi u olujnom nebu tuđeg uma
Sutonom bezbojnih pokrova.


...

Vjetar je zapuhao snažno kroz krošnje lomeći granje. Tamni oblaci zakrili su zvijezde razapinjući mrežu sjena šumom. U daljini čulo se režanje i pokoji zloslutni huk. Mirisalo je na oluju, i sasvim neobično, neprirodno, magla se počela širiti iz obližnjeg jezera. Gusta i ljepljiva, hvatala je svojim prstima centimar po centimetar okolni prostor. I ono malo kretnji što se odvijalo među drvećem zamrlo je u magli tek povremeno pružajući jezive pucketave zvukove.

Ponovno se probudio na istom mjestu. Snažna glavobolja je bilo sve što mu je prodiralo u svijest dok se trudio otvoriti oči. Sve ga je boljelo. Jedva je podigao glavu tresući i okrećući je čas na jednu čas na drugu stranu, škiljeći poluotvorenim očima. Kao da mu je to moglo i pomoći?! Nasmijao se sam sebi proklinjući gusti veo magle koji se ovio oko njega kao da želi istisnuti ovo malo razuma što mu je ostalo. Već mu je bilo i besmisleno razmišljati o tome gdje se nalazi. Toliko puta se već probudio na najbizarnijim mjestima da je počeo i zaboravljati tko je.

„Tko sam?!“ izletilo mu je u histeričnom smijehu pridižući se.

Ustao je oprezno, opipavajući oko sebe. Još uvijek se bolno sjećao litice od prošlog buđenja kad je neoprezno zakoračio i izudarao se. A onda...

„Ah, kvragu i ta prokleta glavobolja i sjećanja. Zašto se uvijek sjećam samo buđenja.“ ljutito se uhvatio za glavu dok mu je tijelom prostrujio neugodan osjećaj od kojeg je zadrhtio. Oblio ga je hladan znoj, primirio se, napeto osluškujući, a zatim je osjećaj nelagode prošao. No, ipak je ostavio trag nemira, poput slutnje nečeg nadolazećeg.

Odlučio je istražiti okolni teren. Spustio se na sve četiri pipajući ispred sebe i krečući se napetog tijela pokušavajući razaznati vidom koliko je mogao. Magla je bila toliko gusta da je poželio imati oštricu kako bi mogao usjecati prolaz kojim bi se kretao.

Tlo je postalo sve mekanije i vlažnije, da bi u jednom trenutku ruke mu propale u vodu. Brzo se bacio na leđa prisječajući se događaja kad se probudio u blatnoj kaljuži punoj zmija. Srce mu je stalo lupati sve jače. Trebalo mu je neko vrijeme kako bi sredio misli i istjerao užas još jednog od prošlih buđenja. Pokušao se sjetiti što se dogodilo i tada, ali bez uspjeha. Kao da netko izbrisao mu je sva sjećanja i ostavio samo užase buđenja. Čak se nije ni mogao sjetiti ničega prije njih, niti ičega drugog osim otvaranja očiju na raznim mjestima. Opipao je ruku punu ožiljaka na kojoj je pokušao urezivati i razne znakove koji bi mu pomogli u rješavanju zagonetke, ali sve što je dobio bile su sad već gnojne, smrdljive rane.

Ostavio je misli za kasnije, nagon je u njemu progovorio tjerajući ga da nastavi s istraživanjem kroz maglu. Tako pribran, dovukao se oprezno ponovno do vode ispirući rane i vlažeći usta. Voda je bila tako čista i mirna. To mora biti neko jezero, razmišljao je okrepljujući se. A sada na koju stranu da krene. Uz obalu jezera svakako, ali kuda i zašto?

Taman kad je odlučio ispred njega kroz maglu se probilo blijedo svjetlo koje se približavalo. Jedva se i vidjelo, ali bilo je tako očito u ovoj ukletoj jednoličnosti. Sad se čuo i blagi zvuk niz jezero. Da, nije više sumnjao, to nešto dolazi preko jezera u njegovom smjeru, u nekakvom plovilu. Ali zašto u njegovom smjeru?

„Budalo.“ sam je na sebe zarežao. Bio je bijesan. Trebao je puno opreznije i tiše boraviti na ovome mjestu.

Krenuo je unatrag tek toliko dok leđima nije udario u neku prepreku. Opipao je i pod rukama osjetio koru stabla. Odlučio je ostati i vidjeti što će se dogoditi. Što se svjetlo više bližilo čulo se sve jače hučanje vjetra koji je stao rastjerivati maglu na mjestu gdje se on sam maloprije nalazio. Bilo je nečeg neprirodnog u tom vjetru. Svjetlo je sad već bilo nadomak obale. I čim su se pramenovi magle razišli, u vidno polje upala mu je petrolejka ovješena o pramac malog drvenog čamca. A u čamcu se vidjela neka zakukuljena blijeda spodoba.

Čim je čamac pristao zakoračila je van i krenula potpuno mirno prema njemu. Čudno, ali nije se bojao. Bilo je nečeg poznatog u svemu ovome. Kad je stala pred njega pokušao je vidjeti lice ali sve što mu je pružalo odraz bila je praznina. Činilo se da šutnja dugo traje, svaka sekunda bila je dugačka kao sat. Spodoba je samo i dalje nepomično stajala. Pružio je ruku prema njoj a onda povukao. Zašto ne drhtim? Upitao se. Spustio je pogled prema ruci gledajući dezorijentirano. Sve ovo mi je tako prokleto poznato, ponovio je još jednom u sebi. Zadigao je glavu ocjenjivački promatrajući a potom progovorio.

„No, što želite?“ u svom glasu je osjetio drskost koja ga je nemalo iznenadila. Ma što se događa, zvonilo mu je u umu.

Spodoba se stala naginjati a potom se zaustavila u naklonu proizvodeći piskutav, jedva razaznatljiv glas.

„Dugo smo Vas tražili gospodaru.“

Teško se pomirio s onim što je čuo. Pokušao je progovoriti ali ostao je razjapljenih ustiju. Nervozno se okrenuo i progovorio hladno, bezlično, gotovo zapovjedno.

„Koji vi? I kakav prokleti gospodar?“

Prije nego što je spodoba uopće dobila priliku progovoriti iz čamca se čuo snažan muški glas.

„Ah, gospodine Smrt, nepovjerljivi kao i uvijek. Znate, morate naučiti imati više povjerenja makar se to protivi samoj vašoj prirodi.“

Iz čamca je izašao niski, debeli muškarac izraženih podočnjaka sa cilindrom i štapom za hodanje u ruci.

...

Naslonjeni kao pajaci u lomljevini priča
Stenjemo u riječima izmišljenih likova
Zapisani fragmentima vlastite nepromišljenosti.

Razbijenih udova na hladnom betonu
Dodirujemo crno sunce granitnih hodnika
Zarobljeni otkucajem starog, razbijenog sata.

U sivilu užurbanog velegrada
Tamom prekrivamo ulične maske
Izbrisani pepelom ispisanih poglavlja.

Zarezani riječima puštamo krv gluhom porotniku
I tonemo kroz ništavnost nasukanih tijela
Ovješeni o niti groteksnog kolotura ljudske pravde.


***

Svakim trenutkom dišeš tuđa imena
Izmorena okusom drhtavih usana.
Uvlačiš buru u rasprsnuti skelet strasti
Iznova i iznova dok snena promatraš.

Promatraš i priželjkuješ;
Očekuješ lomaču svojih ogledala
Spaljena svjetlošću zagorenih svijeća.

Ugaslim mislima, kako prolaziš, ne odgovaraš;
Blijede li sastanci
Blijede li rastanci?!

Bojiš sivilom zidove sjećanja
I dok sve plače pod prašnjavim prstima
U sljepilu pokreta nevine djevojčice
Gasiš se rasuta poljima makova.

| 00:11 | Komentari (103) | Isprintaj | #

srijeda, 02.08.2006.

Slomljeno stablo, list i osmijeh...

Sjećanja godišnjih doba
Nestaju proljetnim kapima
Jesenjim lišćem prošlosti.
Nošena kao list mojih otkucaja
Kao ljetni uzdah predvečerja
Ploviš riječnim strujama
Usnulim dverima osmijeha
Dlanom topljenih pahulja
Na slapovima mojeg srca...


Uz obalu rijeke jednom davno mali dječak posadio je stablo. Još i danas sjećam se njegovog osmijeha u odrazu s ljeskajima Mjeseca na rijeci i kako je sretan bio zamišljajući stablo kako će rasti, narasti visoko i pružiti mu hlad, biti prijateljem kad to nitko nije želio biti. Želio je vezati svoju dušu jer dječak je bio drugačiji od ostalih. Uvijek je postavljao pitanja na koja mu nisu znali odgovoriti, a onda bi sam davao odgovore koji ostavljali su sve oko njega širom razjapljenih ustiju. Mislili su da nešto nije u redu sa njim i često je bio predmetom izrugivanja druge djece. Želio je utjehu, želio je sve one igre koje igrala su druga djeca ali mogao je samo promatrati sakriven iz udaljenog kutka.

I prolazili su dani. Dječak bi dolazio svako malo trudeći se da nitko ne sazna njegovu tajnu. Za početak napravio je malu ogradicu jer stablo je bilo tek nisko, zeleno i krhko. Brižljivo je naslonio i letvicu povezujući ga komadićem špage što ju je otkinuo iz starih tenisica. Obitelj nije previše marila za njega, odrastao je u siromašnoj sredini punoj boli i patnje, ali trudio se koliko je mogao pridobiti onaj mali djelić pažnje što bi preostao od krvavih svađa. Bit će bolje, znao je govoriti, kad god bi se išuljao suznih očiju pored svoga stabla.

"Znaš, danas sam upoznao jednu djevojčicu koja nije pobjegla od mene.", rekao je svome stablu jedne noći dok je brisao suze.
"Bila je prekrasna, čak se i nasmiješila. Ali... Ali pobjegao sam plačući kad mi se približila. Nisam želio da me vide s njom i počnu joj se izrugivati kao meni; ili još gore, da im se ona pridruži u izrugivanju.", zastao je kao da se nadao toplim riječima utjehe koje nisu stizale.
"Zašto su tako okrutni, zašto ne mogu biti poput njih, voljen..."
Stablo je i dalje samo šutjelo onako maleno, a dječaku se činilo na trenutak kao da ga pažljivo sluša i jedino ono razumije. Potom se stisnuo pored njega i pažljivo prošao vrhovima prstiju kroz malo lišće a zatim krenuo kući. Vraćajući se, već je znao što ga čeka ali više nije mario za mlaćenja. Odavno je naučio potiskivati bol.

Došao je i drugi dan. Iskrao se kasno popodne unatoč zabrani izlazaka. Izgubio se šetajući u mislima, zamišljajući osmijeh od jučer. Ma samo da ga još jednom vidi, ništa drugo nije želio. Samo još jedan osmijeh upućen njemu koji tako lijepo crtao je u njegovom malom osamljenom tijelu. Gotovo je i zapjevušio uronjen svojom maštom u jedne oči, koje samo njega gledale su makar i nakratko, kad sasvim slučajno naleti na istu djevojčicu. Nije ga primijetila, stoga se sakrio iza obližnjeg grma i promatrao je. Stajala je sa strane gledajući drugu djecu tužno. Neke djevojčice su joj prišle i stale skakutati oko nje pozivajući je na igru. Djevojčica je prihvatila i sad već okupana njihovim smijehom otišla prema travnjaku gdje bili su i dječaci. Dječak je sve to gledao i suze su ponovno krenule. Zar zaista tako puno traži, po čemu je toliki drugačiji od ostale djece?! Njegov maleni um bio je preplavljen tisućama pitanja bez odgovora. Ustao je i potrčao što je dalje mogao od tog prizora. Ali ono što dječak nije vidio jest to da ga je ispratio jedan par oka. Njegov trk zamijetila je djevojčica dok je okretala sramežljivo glavu zbog pitanja kojima su je zasula druga djeca. Gledajući za njim okrenula se ostalima, slegnula ramenima i znatiželjno potrčala. Ubrzo ga je sustigla ali držala je rastojanje kako ju ne bi primijetio. Na trenutak joj se izgubio iz vida u nekakvom žbunju. Usporila je i oprezno se prišuljala vireći kroz grmlje. Nakon par brzih pogleda ugledala ga je uz rijeku pored malog stabla. Brzo se premjestila prislanjajući se uz obližnje deblo pazeći da ju dječak ne vidi. Čula je jecaje a potom se napela kako bi što bolje razabrala riječi.
"Znao sam, znao sam. Svi su isti...", dopiralo je iz uplakanog dječaka.

Vidjevši ga tako slomljenog željela mu je prići i izvirila je cijelim tijelom iza stabla. U tom trenutku dječak ju je ugledao brišući suze. Nasmiješila se, a on je samo spustio glavu crvenjeći se. I taman kad se odlučila napraviti korak došla su druga djeca. Sledila se u mjestu kako su je okruživali. Prišli su joj i vidjevši kako promatra dječaka jedan stariji dječak joj dovikne.
"To je gubavac, vidiš da je sav čudan. Nećeš valjda da te vide s njim. Pa vidiš da priča sa stablom."
Na to su se svi počeli smijati i izrugivati pokazujući u smjeru dječaka. Djevojčica je bila izgubljena dok su ostali jedan po jedan prišli dječaku i stali ga gnjaviti, navlačeći ga i udarajući uz zadirkivanje a potom se okomili na stablo o kojem se tako brižljivo starao. Srušili su ga i stali gaziti.
"Priča sa stablom. Evo ti pa sad pričaj s njim.", povikao je ponovno stariji dječak.
"Čudak, čudak, čudak...", nastavili su ostali sve jače se izrugujući.
Dječak je u jecajima pokušao obraniti svoje malo stablo zaklanjajući ga tijelom. Primio je snažne udarce ali nije posustao sve do kraja njihove okrutne igre. Neki su i pljunuli na njega pri odlasku nastavljajući se smijati.
Djevojčica je samo stajala tužno spuštene glave dok su djeca prolazila pokraj nje. Krivila je sebe, jer da ga nije pratila do ovoga ne bi došlo. Digla je pogled i sve se činilo usporenim, iskrivljeno dok je gledala kako ju dječak promatra krvav i raščupan. Kao da ju je pitao "Zašto si to napravila? Kako si mogla?"
Osjećao se prevarenim.
Željela mu je reći da nije ona, da oni sami su došli, da nije znala. Ali kako to izgovoriti, kako mu reći, objasniti da željela je samo vidjeti što radi, igrati se s njim?
Bolno je okrenula glavu buljeći u jednu djevojčicu koja ju je stala navlačiti za rukav govoreći:
"Hajde, idemo. Pusti ga."

I otišla je s njima, barem je on to tako vidio. Gledao ju je osjećajući iznutra neobičnu prazninu. Suze su se stale sušiti na licu. Ruke je samo pustio da padnu ostajući u sjedećem položaju na hladnoj zemlji. Dugo je zurio tupo u daljinu ne pomičući se. Spustio se mrak a on je i dalje sjedio gledajući. A zatim je skrenuo pogled na stablo puštajući ponovno suze. Bilo je skroz izgaženo i slomljeno, svi listovi su bili pokidani. Okrenuo se i lice zaronio prema mokroj travi hvatajući grčevito ostatke lišća. Kad se smirio primijetio je da je na stablu ostao čitav jedan list . Uzeo ga je što je nježnije mogao i ponio ga sa sobom kući. Stavio ga je u malu kutiju a potom ju sakrio na posebno mjesto u jednu pukotinu na zgradi gdje je sakrivao sve svoje dragocjenosti. Više nije izlazio toliko često van i kad god bi se zaželio svog stabla i utjehe otišao bi po kutijicu i otvarao ju dodirujući list, a potom bi razgovarao s njim. Prolazile su godine i dječak je odrastao. Odselio se završavajući školu. Našao je prijatelje u knjigama.

Stasao je i kako je vrijeme odmicalo upoznao je mnogo dragih ljudi te stekao i razna prijateljstva. Zaljubljivao se, odljubljivao. Nešto je bilo nesretnih ljubavi, nešto sretnih. Istraživao je i zavolio toliko toga, neke stvari više neke manje. Mnogo puta bio je i povrjeđivan te je naučio oslanjati se isključivo na samoga sebe iako ga vlastita naivnost nije puštala nakon svega što je prošao. I u trenu je postao odrastao zaboravivši na osmijeh i list i svu onu patnju i okrutnost što doživio je kao dijete. Jednostavno je zaboravio gubeći se na granici mašte i stvarnosti koju je stvorio.
Ali nešto mu nije dalo mira, kao da je dio njega nedostajao, kao da taj dio leži izgubljen zatrt u sjećanju. Ni u jednoj vezi nije bio zadovoljan, sumnje su ga mučile. Maštao je o polovici svoje duše koja ga tamo negdje čeka. Samo gdje?! Nemir je postajao sve jači. Tolike je noći proveo vrteći se. I u trenutku kad mu je bilo najgore sjetio se lista što ga je ostavio sakrivenog u kutiji. Odlučio se vratiti, proći starim utisnućima svoje prošlosti. Nadao se da odgovor leži tamo negdje u onom danu kad izgubio je dio sebe, kad oteli su mu na silu jedan osmijeh. Počeo je planirati svoj odlazak.

I ubrzo je došao dan kad se našao izgubljen na kolodvoru s ruksakom na leđima u starim izlizanim trapericama. Na istom kolodvoru s kojeg je nekad davno otišao. Krenuo je gradom osjećajući sve jaču bol u prsima kako se prisjećao svega. Približavao se mjestu gdje sakrio je kutiju. Nadao se da još je tamo i da list je unutra čitav. Stao je pred zgradu u kojoj je živio te otišao na stražnji ulaz tragajući za skrivenom pukotinom. Izvadio je jednu ciglu i pružio ruku. Osjetio je olakšanje opipavajući predmet četvrtastog oblika. Bila je to njegova kutija. Pažljivo ju je izvadio. Ali nije ju htio odmah otvoriti. Stavivši ju u ruksak krenuo je na svoje nekadašnje mjesto uz rijeku. Ono isto gdje nekad davno bilo je posađeno njegovo malo stablo.

Došavši sjeo je tik pored dok su mu sva sjećanja slila se odjednom. Stavio je kutiju ispred sebe gledajući u rijeku. Odlučio je pričekati noć dok je tonuo u svoje misli. Osjećao se čudno kad je shvatio da sve misli vodile su ga osmijehu jedne djevojčice. Nije mario toliko ni za svo ono izrugivanje, niti odbačenost, samo osmijeh je bio tako živ u njemu. Noć se spustila, blaga svjtlost uličnih svjetiljki pružila se gubeći bitku sa ljepotom Mjeseca koji se presijavao iznad rijeke. Ponovno se osjećao kao dječak. Nasmijao se dok su mu tekle suze. Otvorio je kutiju i vidio da list je još čitav iako suh i već požutio od nemilosrdnosti vremena. Bojao ga se uhvatiti nespretno da se ne pretvori u prah. Približavao je ruku tako polako i brižljivo ju stavljajući da nije ni zamijetio kako mu je netko prišao.
"Oprosti ako smetam. Slobodno sjednem?"
Prenuo se od glasa. Okrenuvši se ugledao je kako pored njega stoji prekrasna djevojka.
"Naravno. Samo sam želio nešto napraviti." Nasmiješio se, osjećao se malo nelagodno i luckasto s listom ispred sebe.

Nakon duge šutnje djevojka je progovorila privlačeći koljena rukama pod glavu:
"Inače ne prilazim ovako ljudima. Ali ovo mjesto mi je posebno. Nekad davno sam dolazila ovdje gotovo svakodnevno u noći nakon jednog događaja. I nisam bila godinama jer sam se odselila. Doputovala sam samo kako bih večeras ovdje sjedila. Oh, oprosti ako te gnjavim svojom pričom."
"Ne, ne... Ne gnjaviš me. Molim te nastavi.", srce mu je zalupalo jače. Promatrao ju je kako mu priča priču o dječaku kojeg su maltretirali i kako je dječak pomislio da je ona kriva kad izgazili su mu njegovo stablo. Pričala mu je kako je htjela objasniti tom dječaku da nije ona kriva. Ali nikad nije imala priliku jer dječak se zatvorio u sebe, a kasnije i odselio. Pričala mu je i kako je svake noći dolazila na ovo mjesto u nadi da će pronaći neobičnog dječaka i njegovo stablo. Djevojka je počela plakati i nastavila pričati o svemu što je prošla, o svim svojim traganjima. I kako je na trenutak zaboravila ovo mjesto.
Suze su i njemu krenule. Gledao je u svoj list i dok je ona pričala uzeo ga je lagano na dlan.
Zastala je otirući rukavom mokro lice gledajući znatiželjno list u njegovoj ruci. Nastavila je pričati ne skidajući pogled s lista. "I eto me ovdje, ni sama nisam sigurno zašto. Došla sam valjda po izgubljeni dio sebe, tražiti odgovore. Znaš, često sam se gubila i osjećala se nepotpunom."
Dok je ona izgovarala posljednje riječi on se nagnuo stavljajući list u rijeku. Zašutili su oboje kad je maknuo ruku i kad je list zaplovio. Zaplovio nošen lahorom riječnih suza daleko od njihovog pogleda. Slap. U daljini. Slap.

Djevojka se okrenula prema njemu i nasmiješila.

Osmijeh...

***

Vjetar odnosi prašinu s usana
I poje pjesme da slete na prozor.

Oh, hoćeš li ih odnijeti s mojim tijelom
I baciti s visina u zagrljaj voljene...


Korištena slika djelo autorice Maje Homen

| 00:02 | Komentari (79) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se