četvrtak, 27.07.2006.

Riječni san vilinskog leta...

Uvijek sam želio biti netko drugi. Cijeli život sam sanjao tuđe snove, tuđa lica. Onako usamljen među gomilom lopoča prolijevao sam vodene kapi zamišljajući njene riječne oči, kako u njima živi sjaj koji toliko žarko želio sam dohvatiti usnama.
Sjećam se...
Imao sam krila tada. Oh, kako sam volio letjeti i zamišljati dolje kako cvjetam. Ponirao bih u smrtnoj igri hvatajući posljednje odbljeske Sunca na riječnim grudima, utapajući svoje tijelo prvim odbljescima Mjesečevih niti. I znao sam da jedne noći zaplesati ću posljednji put među onim lopočima što bili su dom moje unaprijed odigrane farse. Znao sam da predati ću svoje krhko tijelo virovima njenih nježnih pora. Razlomljen svakim dodirom strujanja, osluškujući vrelinu noti svojih davno slomljenih krila.
Morao sam napustiti te u ovome svijetu, isto kao što i ti si nekad davno izblijedila u mojim mislima. Kad hrabro si zakoračila i nestala u kiši. Olujno nebo ispratilo te svojim crnim slutnjama, dodirima sjena. Sjećaš li se te noći? Te noći kada sam i ja prestao živjeti. Ironično zar ne, ali i dalje sam udisao jednakim nadimanjem grudi. Jednakim, a opet drugačijim.
Da, morao sam...
Procvjetati u smrti svoga tijela razbijen hridima riječnih sprudova.
Možda me jednog dana pronađeš u cvijetu lopoča onako kako sam ja tebe pronalazio ispijenim riječima ljubavi.
I povremeno rijeka će me vratiti nježnim rukama, pogledu tišine koje razumije. Paru oka što posljedni put ukrasti će jecaje utkane svileno bijelim laticama moje duše.
Zastani i oslušni moju priču o izgubljenom letu. Priču o krilima vilin cvijeta što su iznad svega samo, željela letjeti.
Smrt u snovima vilinskog leta...

***

Sama...
Učahurena nagriženim koprenama noći
Ne bježiš od okrutnih pogleda,
Lažnih nemilosrdnih dodira sjena...

Ostaješ...
Zarinutog žalca njihovih sisaljki
Kap po kap, topljena isparinama,
Suzna princeza besciljnih lutanja...

Dolaziš...
Kovitlaš pustinjama tuđe vječnosti
Oteta snježnim grudima majčinih šapata,
Porculanska lutka ukradene prošlosti...

Ogoljena...
Dok teku razbijene o stijene tvoje nemoći
Otpijaš laž divljih, hladnih usana
Zvukom slomljenih, kristalnih čaša...

U jecaju izgubljenih želja...
Sama ostaješ...
Dolaziš...
Ogoljena...
Ti...


Korištena slika djelo autorice Maje Homen

| 20:17 | Komentari (40) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 17.07.2006.

Srce slijepog dječaka...

Lutamo posvuda usamljeni u noći
Zarobljeni u svojim tijelima...
Hoćeš li i ove noći platiti svoj ceh?
Hoćeš li i ove noći tragati izgubljeno i ne naći?
Hoćeš li dozivati davno zaboravljeni odraz
Davno zamišljene ljubavi?
Tijela su tek ljuske što kopne
Ne poznaju mirise naših želja
Ne poznaju obrise klizućih suza
Žigove na našim srcima.
Zalutali u gluhoći tame
Zalutali...


Nema ništa ljepše od noći i gubljenja u njoj. U nekom starom gradu starim kamenitim ulicama, uz rijeku drvoredima jablana, na moru okupan mirisom borovih iglica i šumom valova, velikim gradskim ulicama obasjan blagom svjetlosti uličnih lampi. Noć je prekrasna, uvijek je u meni budila ono na što tako često zaboravim. Svi moji snovi, želje, sva moja pitanja bez odgovora. Čuješ me tamo negdje kao što i ja zamišljam da sve od tebe dolazi ili se volim uplitati o mrežu varki kako bih lakše podnio tupilo ispraznih ljuštura kojima sam okružen. Pitam se kakve boje su ti oči, kosa, često pitam i o mirisu tvoje kože, nježnosti tvojih dodira. A možda na kraju to i nije bitno. Samo želim prepoznati tvoj glas, lice, hod, miris u prolazu, zagledati se u tebe i šutjeti. Šutjeti... Nasmijati se baš onako kako si uvijek zamišljala. Jer sve tvoje riječi odavno su mi poznate, sva tvoja traganja prošao sam, moje stope jednako duboko su pružila utisnuća, lice je istom suhoćom slanih ispranih suza izgriženo. Sve moje odavno tvoje je a ne znaš gdje sam kao što ja ni tvoje korake ne prepoznajem.

Znaš, još uvijek me trgaju sjene iznutra, grizu a ja se grčevito branim svakog dana. Svaku noć pred spavanje nemir me uzima k sebi u zagrljaj. Svaku noć pokušavam nasuti u prazninu sadržinu slatkih nektara. Ali, još uvijek ne uspijevam ispuniti nemilosrdnog pratioca. Na trenutke silovito osjećaji izađu iz mene i nađem se suznih očiju, sjećanja zakovitlaju i ne daju mi mira. Sjećanja koja još uvijek nisu moja, koja proizlaze tek iz onoga što osjećao sam u varkama tuđih, lažnih očiju. Da, znam kako je osjećati te makar te nikada dodirnuo nisam. Sklupčan u svojoj kukuljici boli dok tako ležim i čekam da prođe, satima buljeći u prazno, bezizražajno dok krvarim. Skalpel koji nametnut mi je samim rođenjem nemilosrdan je dok reže udove mojih htijenja. Neću te lagati, bojim se uhvatiti mu dršku, a osjećam da je to ono što napraviti moram, da zato je ovdje. Na papiru možda tek istinski zaživjeti može, na papiru gdje rezat će grkljan zabludjelim mislima. Možda su baš riječi hvatač te drške, možda tek počinjem shvaćati? Odgovor će doći, kao i tebi. Možda još ne živiš i rodit ćeš se tek mojom smrću. I možda jednog dana moje riječi dopru do tebe. Pa i kad nestanem iskidan ovim vremenom zaživjet ću ponovno u jednom pogledu nepoznatog oka što razumjet će kao što i ja razumijem sada. Ne zaboravi me tamo negdje, ponesi riječi jer one su sve što imam istinski, što sam ikada imao i barem na trenutak spusti svoju ruku na moju dok hvatam svoje kroz život skupljene žilete sakriven među koricama stare, prašnjave knjige čudnim, iskrivljenim znakovima.

Drhtim još uvijek i tako često se nađem izgubljen u tišini.

Kako ću te zagrliti, izgubiti se u tvojim očima. Kako ću te držati za ruku i smijati se dok lagano budemo prolazili nekim kamenim ulicama. Ali onim starim iz kojih izvire neka čudna pradavna trava svih oblika. Iskrivljena kroz tolike godine što živjela je unutar kamena. Da, unutar kamena. Zar nije lijepo razmišljati o duši kamena? Pa zar ju nema?! Znam da razumiješ, nekako sam to oduvijek znao. Ponekad mi je tako suhoparno gledati u sve one definicije iz knjiga. Tako prazninom odišu, onom ljudskom da sve u okvire staviti se mora. Mora?! I ne mogu da rukom ne odmahnem i ponovno pogledam onu travu. Što li je sve samo vidjela, kakvih sve stopala oblika? Oblika tako čudnih sada. Da li unutar nje sakriveni žive? I ako se sagnem hoće li mi ispričati kako je jednom davno neka djevojčica tuda poskakivala prolazeći pored onog dječaka? I kako je samo znala da on ju očarano gleda. A ona se onako pravila važna kao da ne primjećuje a i njoj srce je igralo, samo priznati nije mogla. Hoće li mi ispričati kako je dječak farbao ograde samo da bi kupio joj ono srce? I kako ih je sudbina razdvojila, kako su joj roditelji otišli u grad, i kako se još danas sjeti tog dječaka i povremeno se iskrade s onim srcem van. Zamišljajući da je pod onom trešnjom, istom gdje prvi poljubac je dala. Zamišlja li ikada kako će jednog dana on nju pronaći ili drugi život sada ima?! Život koji izgubljena živjeti mora.

Koliko razdvojenih duša ima? Plače li naša a da mi to i ne osjetimo? Kao da zaboravili smo da tu je, i onda nesretni hodimo pustim ulicama utopljeni u gomili... Kao da sami smo... Sami... Zadah tuge...

...

U jednoj maloj uvali živio je mali dječak sa svojom bakom. Živjeli su u neuglednoj, skučenoj drvenoj kolibi. Koliba se nalazila daleko van naselja, na osamljenom brežuljku tako da najbliži susjed bilo im je tek pokoje raslinje i blizina mora. Ipak, bili su sretni i dani su im prolazili ispunjeno i u smijehu. Ništa im nije nedostajalo. Jednom tjedno dolazio bi čovjek iz susjednog naselja noseći im namirnice i zadržavao bi se tek dovoljno dugo da im pomogne u sitnim poslovima koje nisu mogli sami obaviti, istovremeno im prenoseći i novosti iz svijeta. A onda bi otišao ostavljajući ih onako zagrljene na trijemu.

Dječak je silno volio svoju baku i svaki put bi se tako nježno stisnuo uz njenu haljinu osjećajući sigurnost i mir jer baka je bila sve što je imao. Majka mu je umrla pri porođaju a oca nikada nije imao priliku ni upoznati. Pričalo se da more ga je uzelo u oluji dok plovio je u drugu zemlju tražeći posao. A baka je bila sama i uzela ga sebi jer vremena su bila čudna, siromaštvo je vladalo ljudskim domovima. Možda bi ga netko i uzeo u svoju obitelj od mlađih ljudi, jer par novih ruku dobro bi došli u godinama koje slijede, da dječak nije bio slijep. A ljudi u takvom siromaštvu nisu željeli preuzeti odgovornost na sebe i dodatna usta za hranjenje. Vjerovali su da bi im bio samo teret kroz život.

I tako cijeli svijet što ga je poznavao bio je svijet bakinih priča. Svaku noć prije spavanja ispričala bi mi priču o mnogim divnim stvarima, opisivala bi druge zemlje, njihove običaje, čitala mu je i iz raznih knjiga koje je skupila. Pričala mu je i one priče o zmajevima i vilama jer njih je iznad svega volio. I znalo bi ga se čuti u gluho doba noći kad se već činilo da je zaspao.
«Bako, pričaj mi ponovno onu priču o onoj vili. Znaš koju bako?! Onu koju toliko volim. Ona što živi zarobljena u kamenčićima. Hoćeš li mi ispričati ponovno bako?»

Baka bi se samo nasmiješila i sjela o rub kreveta pored njega gladeći ga rukom kroz kosu.
«Hoću sinek, pa kako ti ne bih ispričala. Samo se ti meni opusti. Sad će baka milo moje.»
I dalje bi ga nastavila gladiti pričajući. Uvijek ju je pričala do kraja iako bi dječak odavno zaspao. Završila bi ju u tihim šaputajima, a zatim bi se nježno digla s kreveta i nagnula dajući mu poljubac što je nježnije mogla. Nariktala bi deku i išuljala se iz sobe gaseći blagu svjetlost uljne lampe.

Ujutro kad bi se probudio, uvijek je bilo s osmijehom na licu. Prvo bi zadigao jastuk opipavajući kamenčiće koje stavljao je pod njega svake noći. Svakog bi posebno primio na dlan veseleći se različitim oblicima što ih je osjećao pod vrhovima prstiju. A zatim ih brižljivo premjestio u ladičar do njegovog kreveta. Brojao bi korake kako ga je baka naučila i tako lako je bilo kretati se prostorom i osjećati sve oko sebe. Uvijek bi ga dočekala baka s toplim doručkom i zagrljajem.

Poslije ručka volio se iskradati već dobro poznatom stazicom koja vodila je ravno prema moru do jedne stijene gdje je mogao slušati šum valova kako udaraju obalom. Usput bi pažljivo sa strane grabio nove kamenčiće i tek kad bi osjetio u srcu da našao je pravi stavio bi ga u džep. Svaki kamenčić morao je biti drugačiji, drugačijeg oblika i to baš onakav kakvog bi ga u tom trenutku zamišljao. Svakom je volio dati i ime i zamišljao bi da to duh zarobljene morske vile u njima živi. Kao da slaže njeno tijelo u nadi da kad skupi sve, ona će biti slobodna a on progledati i vidjeti sve ono što je volio, iznad svega naborano lice svoje bake. Ma samo na trenutak da vidi sve ono što zavolio je. I ovo Sunce što tako divno grlilo ga je svojim zrakama.

A zatim bi se, kad bi našao baš one kamenčiće što ih je tražio, digao, napravio tek nekoliko koraka i našao na svom omiljenom mjestu, malom kamenom platou tik pored mora. Puštajući svježinu slanog morskog zraka u sebe uzimao bi polako kamenčiće jedan po jedan iz džepova, stavljao ih u ruku i čvrsto stiskao. Dugo bi ga tako držao svakog posebno dok bi u sebi izgovarao molitvu za vilu zarobljenu u njima. A zatim bi uvijek jednog posebno izdvojio za kojeg osjetio bi da je to komadić srca vile u njemu. U sebi bi izgovorio želju a onda ga bacio prema moru ispred njega u nadi da će se komadić srca u letu osloboditi. Tako je čuo u bakinoj priči da kad svi komadići srca vrate se moru tijelo vile će se osloboditi a more pružiti joj natrag cijelo srce. I postati će ponovno jedno ispunjavajući i želju onoga tko ju je oslobodio.

Dječak nije ni znao ali baka bi se svaki put iskradala za njim gledajući ga što radi. I jedino u tim trenucima bi plakala, toliko silno ga je voljela i željela mu je ponuditi više od priča, više od ove siromašne kolibe. Željela je da ima više snage i da je mlađa kako bi se mogla otisnuti u svijet s njim i pružiti mu bolji život. No, nije mu mogla ponuditi više i kako ju je starost sve više uzimala u svoje ralje to se više brinula što će biti s dječakom. Pisala je pisma drugim ljudima pouzdavajući se u njihovu dobrotu ali svi bi joj zatvarali vrata. Kao da nitko nije želio vidjeti, samo bi odmahivali glavama kao da ne postoji. Ali ona nije odustajala, i dalje je strpljivo pokušavala nadajući se da naći će dobrih ljudi koji će razumjeti.

Nakon što bi prošlo dosta sati dječak bi skupio kamenčiće nazad u džepove i vratio se polagano stazicom. Baka bi ga uvijek čekala na istom trijemu i nakon što bi mu dala jesti sjedili bi na stolici ljuljajući se i pričajući.
«Bako, znaš, danas sam našao još jedan komadić srca one vile zarobljen u kamenu. I bacio ga moru baš onako kako si mi pričala.»
Zatim je pognuo glavu i s tugom u glasu rekao.
«Jel da da ta vila postoji? Reci mi da postoji. Mora postojati bako. Volio bih joj čuti ime.»
Potom se stisnuo uz baku jecajući.
«Naravno da postoji sinek. Pronaći ćeš ju, samo strpljiv treba biti. Pa kakva bi to čarobna vila kad bi se svima pokazala odmah. Zato i je razdijeljena da bi ju pronašao samo hrabri mali ratnik velikog srca koji razumije. Treba samo biti uporan.»
Tako snažno ga je zagrlila tada da dječaku se razvukao osmijeh na licu. A baka iznutra je plakala, trudila se ne pokazati jer nije mogla dopustiti da ukrade mu nadu. Samu sebe je tješila u zagrljaju.

I tako prolaziše dani mnogi i pretvoriše se u mjesece, a dječak je sve jednako marljivo skupljao kamenčiće, približavala se i zima, hladniji vjetroviti dani. Često je dječak sad već morao ostajati u svojoj sobi jer svako malo oluja bi bjesnila i divljala dižući valove i udarajući snažno o kolibu tresući ju svom svojom žestinom. Sklupčan bi ležao na krevetu grčevito brojeći kamenčiće koje je poslagao oko sebe. I često bi se baka šuljala tim noćima tješeći ga. Mnoge noći zajedno bi zaspali u zagrljaju.

I zima je zakucala na vrata. Pružila je najnemilosrdnije vjetrove i baka se razbolila. Previše zima uvuklo joj se u kosti. I ležala bi kašljući u krevetu dok je bolest jačala. Znala je da ovu zimu neće preživjeti, duboko u sebi je znala. I sve se nadala da će čovjek s namirnicama stići prije nego što napusti ovo tijelo. Dječak bio joj je jedina briga. Uplakan svake noći sjedio bi pokraj bake gnjureći lice pod njene ruke.
«Sve će biti u redu. Tu je baka.»
Tješila bi ga.
«Malo sam se samo prehladila. Hajde nemoj plakati. Baka će ti ispričati priču baš onu koju voliš. Dođi, zavuci se pored mene.»

Dječak se zavukao brišući suze. Zagrlio je baku dok je vani bjesnila oluja. A baka je skupila snage i počela ga dragati baš kao i svih onih noći i počela priču koju već ispričala je toliko puta. No, dječak ovoga puta nije zaspao, slušao je baku i osjećao takvu bol. I kad je baka došla do dijela sa srcem, pogledala je dječaka, nasmiješila se suznog oka i umirila se. Više se njen glas nije čuo, niti su njezinim plućima prolazili udisaji.

«Bako? Bako? Pričaj mi priču, zašto ne pričaš priču? Bako»
Grčevito se uhvatio za njene ruke dječak i stao ju tresti. Bol proširila se tijelom. Vriskovi su izlazili iz njega nečujno zgrčeni njegovim bolnim licem. Otrčao je u sobu, rastresući svo kamenje i spotičući se. Samo da nađe posljednje komade srca vile. Zgrabio je par komadića u očaju i istrčao van dok je vani još uvijek bjesnila oluja. Olujni vjetar bacao ga je na sve strane, tako da je promašio stazicu koju poznavao je toliko dobro i prošao pored svog kamenog platoa. Zašao je u more ne osjećajući više ništa. Bacio je što je dalje mogao kamenčiće moru u nadi. Bacio ih dok ga je more uzimalo sebi.

Par dana kasnije došao je čovjek s namirnicama. Zabrinuto je pogledao u kolibu ne čuvši ništa, ušao je unutra i našao beživotno tijelo bake s osmijehom na licu. Brzo otrčavši u sobu dječaka, našao ju je praznu s čudno posloženim kamenčićima na sredini sobe koji kao da tvorili su tijelo ženskog oblika. Istrčao je van prema moru, tražeći dječaka, i u bunilu nakon nekoliko sati traganja u očaju sjeo na kameni plato lupajući se i bjesneći na samog sebe i cijelo naselje. Dok u jednom trenuktu nije čuo dječji smijeh koji dolazio je s mora. Podigao je glavu i pogledao prema valovima ali nije vidio ništa. A glas kao da dolazio je iz samog mora.
«Bako, pričaj mi ponovno onu priču o onoj vili. Znaš koju bako?! Onu koju toliko volim. Ona što živi zarobljena u kamenčićima. Hoćeš li mi ispričati ponovno bako?»

| 00:07 | Komentari (86) | Isprintaj | #

nedjelja, 09.07.2006.

Želje od papira...

...

| 21:11 | Komentari (80) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 03.07.2006.

Skitnice životnog žala...

Što sve ne podnesemo,
Čemu sve ne oprostimo,
Koliko udaraca, padova primimo,
Koliko uspona ne primjetimo?!
Hoćemo li saditi u pustoši nakon oluje?
Hoćemo li ispuniti novim oblicima naše puteljke, obojati putokaze, oživiti bajke?
Ili se predajemo, povlačimo sa očiju ovoga svijeta?!
Svoja tijela dajemo na dar divljem moru dok vrtimo se zatvorenih očiju liticama uspomena.
Predajemo se usnama gladnim nježnosti i možda...
Možda sve je ipak tu, nadohvat ruke?
Možda i previše je toga...
Toliko mogućnosti a ipak na kraju svega ostane samo možda...


Život cigle čudnog oblika stavlja pod naše noge, zbunjuje nas nepreglednim raskršćima pritom prizivajući kletvu kojom nas zaustavlja i tjera kako bi izabrali između toliko mnogo puteva. A sat u nama otkucava, i mi stojimo, i mi razmišljamo, i mi nemoćni ne izabiremo. Okrećemo se, pružamo svoj pogled svuda uokolo važući svoje mogućnosti i ono što uistinu želimo. Ali još uvijek stojimo, a sat i dalje otkucava neminovno pretvarajući sekunde u sate, sate u dane, dane u mjesece, mjesece u godine. Koji put izabrati, koji je pravi, s kojim ću biti sretan, s kojim ćeš biti sretna? Stojiš još uvijek? Ne znaš kuda krenuti? Ipak izabireš jedan od puteva, zakoračiš, kreneš hrabro i počneš se pitati: Što ako...? Počneš se gristi, usporavati, spustiš glavu prema nogama, okrećeš se. Polagano kročiš, povremeno napraviš korak unazad. Staneš. Dva naprijed jedan nazad, tri naprijed dva nazad. Ali ne vraćaš se raskršću, samo se i dalje pitaš i odmičeš. I dok se pitaš sat i dalje otkucava, a put koji ti je pod nogama ni ne primjećuješ. Ne primjećuješ ni ono što imaš. Godina za godinom. Prolazi vrijeme.
Prolazi i ne pita kako ste koračali, ne pita što ste vidjeli, jednostavno ne pita jer ono samo ide i ne zanimaju ga pitanja, i vi se nađete na novom raskršću, pogledate u svoje naborane, stare ruke i pokušavate se sjetiti puta kojim ste kročili. Pokušavate se sjetiti i svega što ste doživjeli, i svojih želja. Pokušavate se sjetiti i svih svojih snova, onih koje ste ispunili i onih koje niste. I ne sjećate se. Ne sjećate se ničega. Niti se sjećate kakvih boja je sve bilo, kakvih sve oblika, kakvih sve uspona i padova. Sjećate se samo raskršća, strahova i pitanja dok ste hodali. Hodali da bi došli do drugog, trećeg, četvrtog raskršća. I tako unedogled. A život se smije jer raskršća nikad ni nisu bila bitna, niti je bilo toliko puteva. Tako olako smo izgubili ono što cijelo vrijeme nam je dano, ono što stvarno smo i imali, ono što živjeli smo a nismo udostojili pogleda niti se pokušali osvrnuti sa zadovoljstvom što smo tu gdje jesmo. Postoji samo jedan put, onaj koji vam je već pod nogama. Na nama je da kročimo njime najbolje što možemo. Na nama je da pokažemo, prije svega sebi, kako učinit ćemo sve što smo sposobni s onim što nam je dano.
Dozivat ću ironiju i cinizam, pokazati prkos, izvući snagu iz sebe i udariti njome život svom silinom. Ovdje smo, sutra više nismo. Sada je bitno!

I ja znam da sve to nas vodi ovome gdje jesmo, da nisu sve suze za zlo, niti svi osmijesi za dobro. Kroči!

...

Vidio sam dugu kako nad slap se nadvija
Kako obrazom izgubljenog lica korača
Vidio kako uzima mi boje
Vidio i osmijeh s njenih visina
Za nijeme kipove crvene zemlje.

Vidio sam i tebe kako letiš pored
Vidio i tuđi dlan na koji sada slijećeš
Vidio kroz slanost, nemoć teškog oka
Vidio i nestao zaboravljen u padu.

Nekad davno vidio sam, jesam
I sada dok koračam poželim te u letu
Da još jednom vidim, gledam
Otvorenog dlana na peronu čekam...


***

Skitnice smo na životnom žalu
I kisnemo u olovnim šumama,
Tonemo lišćem budućih jeseni
Otrunuli u hladnoj crnoj zemlji.

Umornih tijela snivamo u kavezima,
Šipkama boli svijeni dnom kao zmije
Krvarimo milovani crnim granitom
Izdahom ne tražimo oprost bijega.

Ljepljivo, gusto, oporo,
Klizimo ukočenih udova
Kiselinom tišine griženi
Udavljeni vlastitom sjenom.

Tako umorni
Tako usamljeni
I tako teško
I tako lako je.

I tako nevažno...

| 21:43 | Komentari (62) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se