srijeda, 21.06.2006.

Kronike Kosca IV...

Čuješ zov što vuče tijelo naprijed
Putokaz ispunjenja tvoga bića...
Čuješ kako koraci stvaraju temelje unaprijed odigrane sudbine
Prije praznine...
I sada dok gasiš čežnju
Svaku ljudsku emociju
Postaješ prazna lutka bezizražajnog pogleda;
Uništavaš ljudski dah...


Da li možemo uvijek opravdanjima dati za pravo vlast nad onim što vlasti ne može imati? Da li možemo preuzeti ulogu tvorca kad uzet će nas zvjezdana prašina u svoj zagrljaj?! U biti, što su to opravdanja? Ljudski svijet, promjene... Krute granice koje otupljuju, dozivaju bol iz nemoći naših prsiju. Gutani pogledom svojih odraza ismijani smo vlastitom glupošću.

Stvaramo naizgled nemilosrdan svijet. Kao da prijetnja mu predstoji, grčevito stišćemo svoje ruke i gušimo svaki pokušaj, režemo poveznice, odbacujemo. Ponekad se pitam gdje je sve skrenulo?! Stvaran osjećaj nazadnog društva jer palimo lomačama opravdanja, uništavamo sve što odstupa, što je imalo drugačije od ukalupljenih pravila. Bez milosti. Silom pravde ljudskog društva pokušavamo ugurati svakog pojedinca u izmišljene besmislene granice poimanja.

Ogorčen i poletan... Lom dvaju osjećaja nad ovim svijetom...

Put... Kročimo njime, samo previše gledamo u noge kako se kreću... Digni glavu!

Paleta duše, puna boja, još nedodirnutih. Zašto tugujemo za istrošenim bojama kad toliko toga još dotaknuli nismo, kad umočiti kist u beskonačan niz najnježnijih nijansi samo jednim odmahom treba? Da, kreni dijete, kreni u nama, zaživi široko otvorenog oka, zaživi u svim bojama potezima svoje duše...

I ustat ćeš na ovome svijetu
Zaploviti lađom pustinjske luke
Kao nekad ptica u letu
Sipati pijesak žudnjom iz ruke.

I gradit ćeš kule već sutra iznova
Ukradena strašću dodirom vile
Kao sirena uplakanih snova
Osipana mrežom nježnosti svile.

I živjet ćeš sneno okupana smijehom
Posrnulim letom
Propuštenim pijeskom
Prikovanog oka
Uplakanih snova...


...

«Uvijek isti, dosadni smisao za humor. Prekinuo si me usred zabavljanja jednog prekrasnog mladog gospodina. Dugo nisam imala tako zabavan plijen. Taman mi je počeo jesti iz ruke i obećavao razne svjetlucave gluposti poput dijamanata.»
Rekla je dajući svom tonu prizvuk odglumljene razočaranosti.
«Trebao si mu vidjeti izraz lica dok je klečao preda mnom. Nevjerojatno koliko ljudska glupost može biti velika.» bacila je pogled na gospodina X-a.
«Oh, što se može?! Te sitnice će ipak pričekati. Ipak moram priznati da ne volim toliko dijamante koliko neke druge, zanimljivije stvari. Mnogo, mnogo zanimljivije...»
Odmahnula je glavom nekoliko puta okrećući se i pogledom fiksirajući gospodina Kob stavljajući zainteresiran i zadovoljan izraz lica onime što vidi. Uspaljenost se vidjela u svakom, ma i najmanjem trzaju bokova. Polako, mačjim pokretima bez žurbe približila mu se, prošla svojim licem tik pored njegovog zatvarajući oči, a zatim što je laganije i nježnije mogla jezikom mu prešla preko lica hvatajući ga pritom za prepone.
«Mmmm... Prekrasan si mi danas, zbilja si se potrudio i krasan primjerak si izabrao za svoje lice. Nekako gubim volju da trošim svoje vrijeme na ovog bijednika iza. Dugo nismo zaigrali svoje igre.»
Nastavila je jednako sladostrasnim pokretima trljajući se o njega.
«Već mi nedostaje zabavljanje s tobom. O kako je bilo nevjerojatno iskustvo istraživati granice tvog strpljenja u početku. Smislit ću nešto novo samo za tebe. Obećajem.»
A zatim ga, nastavljajući se vrpoljiti tijelom, poljubi što je žešće mogla obuhvaćajući poput zmije svojim vitkim nogama.

Gospodinu X-u pucalo je tijelo od samog pogleda na mačje pokrete gospođice Požude. Nikako nije mogao kontrolirati vibracije svojim tijelom koje sve žešće su mu zaigrale u preponama šireći se cijelom površinom njegovog bivstvovanja ovim mjestom. Izgaranje je bilo na vrhuncu, pogled zakovan svakim pomakom oblina gospođice Požude. Zrak se usijao od energije koja je izbijala iz nje razlijevajući se cijelim tim pješčanim prostorom, plešući oko tijela gospodina X-a. Kao da je dok se uvijala oko gospodina Kobi njeno prisustvo cijelo vrijeme bilo usredotočeno ustvari samo na njega. Cijeli tok nerealnih zaključaka strujio je samo dodavajući nastalom trenutku još veću težinu.

Poželio je na trenutak skočiti na nju i grubo strgati svaki komad odjeće s nje. Nestpljivost je sve više i više rasla dozivajući vrhunac eksplozije buktinje koja gorila je u njemu. Glavom su mu se rojile svakojake misli zabavljajući njegovu maštu onime za što je pretpostavljao da će se dogoditi. Tiho je počeo stenjati razmišljajući o riječima gospodina Kobi da će ih ostaviti same. Osjetio je svaki pokret na sebi što ga je zamišljao, svaki njen dodir što prizivao ga je sad već prizvukom očajnika. Bio je lišen razuma, irealnosti prostora u kojem se nalazio, sva pitanja bila su istisnuta kao da nije imao više potrebu saznanja. Sve je postalo nebitno osim nje, njenog zavodljivog tijela. Potreba za kisikom jačala je njegovim plućima. Tijelo mu je postala elektrana kojom sagorijevaju emocije.

A gospodin Kob je potpuno hladno, još uvijek naizgled zadovoljan svime, zgrabio za vrat gospođicu Požudu što je jače mogao ne skidajući osmijeh s lica; kako bi ju potom svom silinom okrenuo i prisilio da gleda u gospodina X-a.

«Draga moja, danas nisam raspoložen za tvoje igre. Pozvao sam te sa svrhom u koju upravo gledaš.»
Mirno je popustio stisak uvlačeći zrak samo da bi ga onako toplog polagano prosuo po njenom vratu, a potom ju stao ljubiti preuzimajući njenu ulogu.
«Ukoliko dobro obaviš svoj posao možda te i nagradim. Ovoga puta obećajem da će tako i biti. I nemoj me, molim te, pokušati prevariti, nisam raspoložen za tvoje trikove danas.»
Izrekavši zadnje riječi prijeđe joj rukama preko međunožja pritiščući i trljajući. Poljupci po vratu bili su sve grublji kako se ona uvijala i dahtala. Pokušala se okrenuti prema njemu ali stisak se naglo opet pojačao. U tom tenutku, vrhuncem svoje igre ugrize ju za vrat puštajući krv gurajući je od sebe prema gospodinu X-u.

«A sada draga moja upoznajte se ili ću opet ja morati to preuzeti na sebe, a ne bih volio da opet pišeš žalbe na moju bezgraničnu strpljivost i bon-ton koji i jest mojih ruku djelo.»
Vratio je natrag svoj prijašnji izraz iznimne zabavljenosti na lice. Gospođica Požuda se samo nakrenula na bok stavljajući ruku pod glavu pogleda uprtog u njega ne mareći za gospodina X-a i ugriz na vratu iz kojeg curila je krv. Što polaganijim pokretima trudila se dodirivati jezikom svoje usnice vlažeći ih, pritom trljajući jednu nogu o drugu.

Iza nje su se čuli samo dahtaji kao da suhoća zavladala je nad ljušturom tjelesnog kalupa tražeći dodir blažene mokrine. Nosnice su udisale mirise mješavine znojnih isparina i krvi pojačavajući želju seksualnih fantazija u gospodinu X-u.

«Oh draga moja, danas si zbilja nestašna. Uporno se trudiš izbaciti me iz takta. Mislio sam da smo te sitnice odavno riješili. Ili ustvari pokušavaš ostaviti dobar dojam na mog gosta?!»
Pogledom ju je prostrijelio kao da te riječi su bile samo kamuflaža za bitku što odvijala se unutar njih.
«Šteta što nisam zainteresiran danas za tebe. Nije da se nisam potrudio prihvatiti tvoje čari, ali... Znaš i sama koliko me uspavljuju u zadnje vrijeme tvoji jeftini trikovi. O kad bi bar na trenutak pokušala bez svih tih naučenih djetinjarija, kao nekad davno. Sjećaš se?»
Cer mu se razvukao licem pokazujući blještavo bijele zube.
«Prije nego odem dozvoli mi još jednom upoznati te.»
Približio se udarajući je nogom pritom je okrenuvši u smjeru gospodina X koji je vidjevši u svojoj buktinji emocija ponašanje Kobi podivljao, pretvarajući svu dotada seksualno nabijenu energiju u bijes.

«I ne moraš mi zahvaljivati na pristojnosti i učtivosti koja pokazuje svu moju velikodušnost.» približivši se gospodinu X-u još uvijek gledajući u gospođicu Požudu s leđa osjeti udarac. Reagirao je toliko strelovito da je svojim okretom odbacio gospodina X-a prema stolu gdje je ostao nepomično ležati.

Gospodin Kob, opet vraćajući mirnoću, krene prema njemu. Pažljivo promotrivši i uvidjevši da nema nikakvih ozljeda osim eventualne preneražnosti i prestrašenosti nadvije se nad njegovo lice te potpuno staloženo bez trunka uzrujanosti progovori.
«Gospodine X, izgleda da je moj propust što vas nisam upozorio odmah na početku da ne mogu osjetiti bol niti me ikako možete povrijediti. Ali nema veze, za sve postoji prvi put. Imate srca, vidim. To mi se neizmjerno sviđa, na trenutak sam se uplašio da ću morati izvlačiti iz vas svaku kretnju i poraditi na vašoj otvorenosti.»

...

I kao da je sam u smrtnom plesu,
I kao da nije...
I kao da nikad usamljen nije bio
I kao da je...
I kao da razum ne postoji
I kao da živi
I kao da umire
I kao da leti
I kao da ponire...
I kao da posljednji puta voli
Plače
Samuje
Tvojim usnama biva...
I kao da korača
Odjekuje tvojim suzama...
I kao da...
Kao...
Kao smijeh licem usnule vile
I kao da tebe prolijeva...

I kao da je sam u smrtnom plesu,
I kao da nikad usamljen nije bio
I kao da razum ne postoji
I kao da posljednji puta voli...


***

Poželio sam ponijeti sa sobom sve što stane u njene vagone
Poželio i svojim srcem ponio
Divljom rijekom gonio
Nijemom smrti ronio...

Poželio sam njenim okom vidjeti ledene šiljke kako me progone
Poželio i svojom šutnjom govorio
Uzdignutom planinom robio
Slijepom strasti gorio...

Poželio sam ležaj u školjci uz note morskih valova da odzvone
Poželio i svojom dušom golio
Šumskim vjetrom volio
Nježnom riječi lomio...

Poželio sam i ovo što jesam, dok jesam
Uz nijemu smrt dok ronim
Slijepom strasti gorim
Nježnom riječi lomim...

| 20:39 | Komentari (94) | Isprintaj | #

četvrtak, 15.06.2006.

Kronike Kosca III...

Koliko poznajemo osobu? Onu istu s kojom dijelili smo, dijelimo postelju duše, kojoj predali smo u potpunosti unutrašnji svijet nad žrtvenim oltarom naivnosti plešući rubom provalije... Da li sami smo izgradili ju u sebi dajući joj obilježja kako želimo vidjeti, kako želimo čuti? I onda kad nas nešto prene pitamo se...
Pitamo zureći u nekad poznato lice koje se ne podudara s onim iznutra što smo "željeli" i u toj želji učinili stvarnim.
Pitamo se hvatajući grčevito prah srušenih kula.
U nemoći gubimo razum ne dobivajući milost razrješenja.
Milost što drugima je samo privremeno dana...


Unutarnji svjetovi vode nas, kroz njih važemo, mjerimo ono što vidimo, čujemo, ono što osjetimo. Otkucaji srca, krv koja kola tjerana zamašnjakom onoga što zovemo život samo da bi udisali svijet oko sebe. Da nema tog unutarnjeg da li bi imao smisla izvanjski svijet, svijet što na trenutak čini se kao da nam ne pripada? Kao da smo nemilosrdno gurnuti u njegove gladne ralje, ižvakani njegovim zubima, pečateći pogodbu s vremenom prislonjeni uz lice smrti.

Da nema te svijesti, te duše, tog srca da li bi nas išta vodilo? Kamen bi ostao samo kamen, a bez svijesti, poimanja kojim odijeljujemo bit on je ništa, on ne postoji. Tražimo istinski dom ispunjavajući nadanjima svaku našu poru kojom bivamo u ovom tjelesnom obliku. Dom smo pronašli, samo ga ne prihvaćamo. Smiješni smo mi, mi što uzimamo si pravo iluzijom opravdanja. Smiješni jer dom je u nama, ali svejedno se uporno trudimo naći ga izvana. I nikad nećemo naučiti...

Moja duša nikada sita
Moje ime je bol
Moj dodir hladan
Suze prijateljstvo daju...

Moj nemir
Moja strast
Moja čežnja
Moja sjeta
Rastrgan urlikom snova...

Umrljani prašinom smrtnih nadanja
Nestajemo zagrljajem site tišine...


Ubistvo onoga na što ne možemo utjecati, ubistvo njihovih krutih pravila, samo da bi se rodili i istinski zaživjeli, našli svoj mir. Zar stvarno jesu toliko iste riječi u svima? Vidio sam, previše sam otvorio oči i shvatio usamljenost, otuđenost, iskinut, otrgan svojom prazninom, svojom neispunjenošću, svojim gubitkom na prijelomu linija životnog puta. Traganje?! Traganje... Tijelo opušteno, klonulo. Koliko procesa u sebi pokrećem uvijek iznova, propitujem, pružam dodir svojim mislima, hvatam mrežom za leptire razigrani lahor ljetnih uspomena.

Hoću li ikada istinski zaživjeti, osjetiti punoću u svojim čašama koje tako pomno slažem? Hoću li prosuti tekućinu punu čudnih boja i mirisa? Gdje je moja boja, moja ovlaženost usni zadovoljstvom otpijenog?

...

Šutnja se opet ovila oko njih. Dok je gospodin X razrogačenih očiju promatrao, gospodin Kob je samo nastavio pućkati kolutove dima. Povremeno bi svrnuo upitan pogled na gospodina X-a, ali pridavajući cijeloj nastaloj situaciji dozu nezainteresiranosti. Zrak između njih nabio se neobičnom nalektriziranom napetošću koja se mogla rezati nožem što je vrijeme više odmicalo. Kao da samo vrijeme preuzima ulogu ljepljive, guste mase istiskujući svaki pokušaj komunikacije.

Gospodin Kob je nakon nekoliko ponovljenih istih pogleda posegao u džep i izvadio komadić papira koji je nalikovao posjetnici. Potpuno smireno bacio bi pogled čas na gospodina X-a čas na komadić papira. Stao ga je prevrtati među prstima po prvi puta odavajući izrazom lica dvoumljenje kao da nije siguran u ono što će tek slijediti. A zatim je izvadio nekakav aparat i bacio ga pred noge gospodinu X-u.

"Hm... Znate, razmišljam cijelo vrijeme da li da vam dam odmah da nazovete jedan broj ili ne. Razmišljam i razmišljam. Što vi mislite gospodine X?" gospodin X ga je pogledao u čudu i nevjerici pobliže gledajući aparat koji mu je gospodin Kob dobacio.

Nalikovao je mobilnom telefonu s nekakvim čudnim tipkama koje imale su nacrtane simbole umjesto brojeva nalikujući izvijenim linijama starim runama što vidio je jednom prilikom u jednoj knjizi. Napinjao se pokušavajući se sjetiti ikakvog značenja. Što se više trudio u umu su mu se stale pojavljivati svakakve odvratne slike da bi potom udarile svom silinom prikazujući zmije. Tisuće zmija u svim mogućim oblicima. Što je više razmišljao više je bio uvlačen u samu sliku. Počeo je osjećati palucanje račvastih jezika po tijelu, puzanje i hladan dodir na svojoj koži. Znoj se počeo probijati, panika je rasla nezaustavljivo povečavajući strah stvarajući osjećaj klaustrofobije.

"No, što čekate? Uzmite ga." zazvonilo je u magli kroz glavu gospodina X-a, daleko i nedohvatljivo što je više utapao svoju želju uplašen adrenalinom koji je kolao njegovim žilama, a zatim vrisnuo:

"Maknite ih od mene, maknite ih od mene!!!" rukama je mahnito lupao po tijelu puštajući iz grla sve neugodnije zvukove.

Gospodin Kob je zatvorio oči kimajući glavom u negodovanju mrmljajući više za sebe: "Vi nikako da naučite... Nikako..."

Ponovno je ustao, protegao se, približio se gospodinu X a zatim ga zgrabio za vrat gaseći mu cigaretu na vratnoj žili. Čulo se samo krkljanje jer od siline zahvata gospodin X je ostao bez zraka gušeći se. Kako se bol širila mišići su se počeli grčiti trzajući tijelo koje kao da njemu više nije pripadalo. A zatim se strovalio na pijesak kako ga je gospodin Kob pustio i konačno urliknuo osjećajući na trenutak olakšanje. Zmije su nestale.

Zatvarajući oči pridigao se opipavajući mjesto na vratu koje je pulsiralo. Opečen. Zajaukao je, a zatim naglo utihnuo kako je ponovno postajao svjestan situacije. Skrivečki zagledao se u noge pored njega. Rukama se postavio u polusjedeći položaj splašeno očekujući novi udarac ili nešto slično. Ali ništa se nije dogodilo. Usudio se podignuti pogled i susreo se sa sada opet bezizražajnim očima gospodina Kobi koji je stajao smireno nadvijen nad njim.

"Što ću ja s vama dragi moj gospodine?!" lažna zabrinutost čula se u glasu. "Oh... Kako sam mogao samo zaboraviti na vašu očiglednu nevjericu i zbunjenost onim što je meni očito i normalno. Možda sam i trebao odgovoriti i pojasniti vam gospodine X malo više ovu situaciju u kojoj smo se našli. Znate i sam si često postavljam pitanje: Zašto sam ovdje, zašto ste ovdje, zašto smo ovdje." lamatao je rukama naglašavajući važnost pitanja u posprdnom tonu.
"No, odavno odustah od razmišljanja o odgovorima jer ima ih toliko a gotovo svi ti odgovori su pitanja. Razumijete, zar ne?! Izgleda da na kraju vi i ja nismo toliko različiti." Izgovarajući zadnju rečenicu nasmijao se tako glasno razmišljajući o tome kako bi bilo zabavno imati ogledalo. Čim je to i pomislio, u rukama mu se stvorilo maleno okruglo ogledalo sa crnom drškom. Ogledao se u njemu zabavljen onim što je vidio.
"Vi i ja gospodine X, vi i ja, ili bi možda bolje bilo rečeno mi?!"

Naglo se sagnuo pridižući aparat i spremajući ga u džep. "Ipak ćemo malo pričekati s pozivom. Vrijeme je da nešto učinim za vas. Upoznat ću vas s nekim a zatim vas ostaviti same."
Vratio se nazad stolici, sjeo u nju, namjestio se a zatim pucnuo prstima. Pored njega se pojavio ogromni oblak dima odavajući pogledu gospodina X obrise ženskog tijela. Sa sve većom zainteresiranošću gledao je ne bi li vidio nešto više i kao da mu je netko pročitao misli, zapuhao je vjetar otklanjajući prisustvo dima. Pijesak se zakovitlao ispred njega i u početku je mogao samo čuti glas kako se vjetar stišavao.
«Draga moja uvijek dolaziš u efektu. Pitam se kako ti ne dosade sve te gluposti?! Osim toga, već sam se pripremio i na glupavu eksploziju kojoj mi još dan danas nije jasna namjera. No, da ne duljimo, želim te upoznati s nekim.»

Čim se vjetar stišao i pijesak se umirio gospodin X imao je što i vidjeti. Žena, nevjerojatno lijepa. Nikad u životu tako nešto nije mogao ni zamisliti. Ni u najluđim snovima nije bio ni približno opisu takve bolne slatkoće koju počeo je osjećati. U preponama je osjetio vibriranje od siline žudnje koja je mahnito divljala cijelim njegovim krvotokom.

"Oho-ho, pa naš gospodin X već pokazuje zainteresiranost." reče on gledajući mu u prepone.
"Dakle, draga moja upoznaj gospodina X. Gospodine X, dozvolite mi, bit će mi čast da vas upoznam s gospođicom Požudom.»
Gospodin Kob je zurio tako oduševljenim izrazom lica zbog novonastale situacije da se činilo na trenutak kako je sam Anđeo sišao s neba.

...

Svi prolaze pored pognutih glava
Tek bijednim grčem loše glume
Ismijani ironijom svojih pokreta...

Mare li za iluziju uvježbanog cinizma
Dok prkosno guše se praznim riječima
Naučenom gluposti daju smisao križu života...

Zašto ne mogu biti dio tih maglenih pokreta?!
Utopljen nad znojnom igrom njihovih tijela...

Dalek sam noćas baš kao i svih ovih noći.
Umirem njihovim pogledima lažne zabave
Umirem svojim svjetovima samoće...

Laži osmijeha prostirem pred sebe
Uzimam tvoj san...


***

Oslikavaš zanosom isušenih suza
Ljepljivom čežnjom slanih usana
Ustajalom vlagom njegovih riječi.

Šarenim bojama topiš poraze
Prozivaš prokletnicu svojih ogledala
Trgaš krila stremećih pogleda.

Da li si ikada željela hodati uznemirenim jezerom
Prelaziti prstima površinom neispisanih maštanja?!
Da li si ikada željela snivati s dva mjeseca
Ušuljana odbljescima riječnih vilenih virova?!

Da li si ikada nemoćno spustila glavu, ruke
Krvarila neizdrživom bukom slomljenog stakla?!
Da li si ikada nerazumijevanje ispratila smrću
Uzela lijes najfinijeg prkosa, i nestala...
Nestala sutonom ugašenih težnji...

Ipak si ovdje - u inat svijetu...


...
(zadnji stih: U inat svijetu, preuzet s bloga Izgubljene)

| 14:44 | Komentari (87) | Isprintaj | #

četvrtak, 08.06.2006.

Kronike Kosca II...

Zasjalo je Sunce,
Zasjalo i pružilo zrake mojem licu;
Otopilo led naizgled odavajući suzne oči,
Proigralo sukobljavajući ljudska poimanja u nutrini
Isisavajući skupljene životne sokove;
Prozivajući kroz godine uništene snove.
Bolno i bezbolno, glatko i hrapavo, sretno i nesretno;
Osjećam na sebi kao glatkoću hladnog mramora dok privijam svoje tijelo opušteno nakon silovitog grča gubave duše...


...

Dugo je razmišljao gospodin X onako skvrčen ako se to razmišljanjem i moglo zvati. Činilo mu se kao da je prošla cijela vječnost kako je čuo duboki glas. Glavom su mu strujala pitanja o ovom mjestu, o stvarnosti. Svako malo bi ga prožela jeza osjećajući prisutnost iza sebe, prisutnost koja nije skidala oči s njega. Bio je svjestan da će morati otvoriti oči i suočiti se s onim što sjedi iza njega. Da, bio je sasvim siguran da to nešto sjedi iza njega. Nije dvojio ni trenutka niti mu je to bol u boku dozvoljavala. Udarac je još uvijek nemilosrdno pružao svoje bolne prste njegovim tijelom.

Usudio se napokon otvoriti oči da bi potom gledao u sav taj pijesak ispred što se pružao, u sva ta beživotna zrnca. I na trenutak mu se učini da ovo mjesto je živo, osjetio je kako se uvija oko njega poput zmije gušeći ga i nemilosrdno zatvarajući svaki prostor slobodnom disanju. Počeo je gubiti dah. Pokušao je kroz usta protisnuti psovku ali sve što je izašlo bio je piskutav glas a potom kašalj. Zrak još uvijek nije dolazio njegovim plućima koja su počela gorjeti. Pokušao se odignuti rukom se upirući o pijesak dok je drugu ovio oko komada stolne grede. Prikupio je ono malo snage što mu je ostalo i svom snagom ustao još uvijek leđiju okrenutih onome iza, onome kome se bojao pogledati u oči, ako je to nešto i imalo oči. Ponovno je zažmirio sad već osjećajući kako mu se prsa nadimlju, zrak je napokon našao svoj put.

"Oh gospodine X vi me iznenađujete svakim novim pokušajem. Sigurno se pitate kako izgledam i postavljate si hrpu besmislenih pitanja na koja nemate odgovora. No, opet da li ikada odgovora ste i imali. Pitanja, pitanja, pitanja..."
Zlurado se čuo smijeh koji je odavao očitu zabavljenost samom situacijom.
Gospodin X je na ovo samo zatvorio oči i u sebi osjetio bijes kako ključa. Da je samo mogao prikupiti više hrabrosti zadnjim snagama svoga tijela obrušio bi se stavljajaći na kocku i vlastiti život. «Vlastiti život», promrljao je za sebe i počeo se smijati sjetivši se žileta, krvi, loma ogledala. Otkud mu samo snage za ovakvu ironiju pomislio je dok je nemir u njemu rastao i ujedao.

"Znači ipak ste naučili smijati se i biti ironični nad samim sobom. Vaša glupost je van granica poimanja možda čak i mene samog. Uistinu sam presretan zbog našeg skorašnjeg druženja. Vi i ja... Vi i ja gospodine X sasvim lijepo ćemo se provesti. U svakom slučaju ja ću se provesti lijepo."
Glas je tu zastao kao da promišlja o nečemu a zatim kao da govori za sebe dodavajući naslađujući ton.
"Ne pamtim kad sam zadnji put ovako bio zabavljen već na samom početku."

Neko vrijeme zavladala je šutnja stvarajući sve jaču i sve neizdržljiviju buku u mislima gospodina X. Sve dok napokon nije skupio dovoljno hrabrosti okrenuvši se u jednom nespretnom pokretu. Ništa ga nije moglo pripremiti na ono što je vidio ispred sebe. Slika i prilika njega. Kao da gleda sebe. Isto ono lice što vidio je u ogledalu toliko puta, isto ono lice što ispunjavalo ga je gađenjem pred sam kraj. No, za razliku od njega lik je bio fino uređen, u crnom odijelu sasvim mirnog držanja sjedeći na stolici. Bezizražajno je piljio u njega dok su se gospodinu X-u sve više u čudu širile oči. Zateturao je par koraka unazad hvatajući se za srce koje lupalo je sve snažnije. Suze su mu navrle na oči, pao je na koljena jecajući sve više tonući u očaj. "Tko si ti?" zaurlao je. "Tko si ti, tko si ti, tko si ti", nastavljao je ponavljati sve rastrganije kidajući noktima kožu dozivajući sve jaču bol koja nije dolazila. Lik je i dalje potpuno mirno, staloženo, ne odajući ni najmanji dio emocije buljio u njega.

"No, no, gospodine X, pa reklo bi se iz vašeg ponašanja da ste razočarani onime što vidite. Šteta, a baš sam dugo promišljao i radio posebno na svakoj crti lica a da ne pričam kakvih sam sve muka imao da bih došao do ovog odijela, posebno krojenog baš za ovu priliku. Stvarno sam se potrudio čim sam dobio obavijest o Vašem dolasku." ironično je zazujao glas u ušima klonulog gospodina X-a.
"Postaje mi dosadno a to nije dobro gospodine X, nikako nije. Nekako me počelo živcirati to vaše cviljenje. Do sada sam već očekivao da ćemo voditi razgovor i da ćete me obasipati smislenijim pitanjima. A od vas čujem pitanje koje svaki put iznova samo me iznervira. Tko sam ja?!"
Ustao je i polako prišao naginjući svoje lice pred gospodina X-a mijenjajući ton u izrugivanje iskrivljujući ga poput iznerviranog djeteta u kreveljenje:
"Tko sam ja, tko sam ja, tko sam ja",
Zatim udari što je jače mogao gospodina X-a nogom u glavu lomeći mu nos i puštajući krv po pijesku. Bilo je zanimljivo vidjeti crvenu boju kako se puši dok je nestajala upijena bezbojnim zrncima. Sasvim polako se okrenuo gledajući i dalje zadovoljno u gospodina X-a. Potom bezbrižnim hodom se vrati nazad udobno se smještajući u svoju stolicu.
"Zašto postavljate to pitanje kad odgovor već naslućujete? Recimo samo gospodine X da ja jesam. To neka vam bude dovoljno za početak." Čuo se zvuk paljenja cigarete.
"Vjerojatno vas čudi što na ovakvom mjestu palim cigaretu. Ah... Odnosno što ju ja palim. Hm... Moram priznati, loša navika od prošle zabave", značajno je pogledao u nikotinski štapić.
"Kažu da ovi štapići ubili su mnoge", nastavio je promatrati zamišljeno a zatim se počeo smijati. "Ubili...", smijeh se i dalje nastavio. A zatim naglo kako je započeo tako je i nestao. Čulo se uvlačenje dima i goruće pucketanje uživanja.
"Još uvijek mi je zabavna ideja uvlačenja dima; poprilično je neobično, ima nekakvih čari. No, vratimo se vama gospodine X, jer ovdje nisam bitan ja koliko ste vi bitni. Valjda ste do sada to shvatili?! Znam da jeste. No? Što ćemo? Možda želite sada razgovarati? I konačno postaviti pitanja kako bi trebalo..."

Brišući suze rukama, dok se pijesak lijepio na svako ovlaženo mjesto uvlačeći svrab kroz kožu, gospodin X ustane i zagleda se pred sebe. Ne, to nije bio on, ne smije tako razmišljati. Zagledao se u tu prikazu, u to gnjusno nešto. Osjetio je kako mu još uvijek niz lice curi topla krv, ali bol prestala je biti bitna. Nekako mu je postalo svejedno kao da prihvatio je konačno sav ovaj apsurd kojim je bio okružen. A zatim slomljeno, bezbojnim glasem očaja uzvratio.

"Zašto sam ovdje?", zazvučalo je tako čvrsto u svoj nemoći koja ga je okruživala te ponovi još jednom, još glasnije.
"Zašto sam ovdje?"

Polagano je podigao obrvu vidno zainteresiran ovom iznenadnom promjenom a potom kimnuo zadovoljno glavom te progovorio bez ikakve žurbe odavajući potpunu opuštenost:
"Za početak gospodine X morat ćete se naučiti obraćati meni. Moje ime koje ćete svako malo izgovarati bit će gospodin Kob. Zar ne mislite da bi bilo poželjno nadjenuti mi neko ime? Naravno da mislite, samo nekako nemate srca priznati svoju znatiželju. Dakle, gospodin Kob za Vas dragi gospodine X." S podsmijehom izgovori vraćajući onaj zabavljeni osmijeh na lice.

...

Promatrač sivih nijansi tuđih života. Šutiš, želiš samoću ponekad, a ponekad najradije istrgnula bi ju iz sebe. Ljudi, buka; dok smiješiš se pogled ti luta, odgovaraš na nečije neslane šale, smiješ se. Lutaš pogledom ogrljena samoćom, usamljenost osjećaš u gomili... "Tko sam?", pitanje koje odjekuje u glavi. "Tko su oni?", odgovor pitanjem na pitanje. Želiš pobjeći u jednom trenutku, zašutiš, povučeš se u kut sobe, promatraš, razmišljaš, slušaš. Buka...

***

Možda mi nevina smrt srebrnog sjaja nije dana
U noći dok budim usnule ptice umrle vjere
Dok bezizražajno hladnim licem tonem
Odbačen tugom njenog ugaslog pjeva.

Možda ću ugledati iznad duge kamen tvoga lica
Proklinjati Sunce trnjem slomljenog srca
Dopuzati pod noge ukletim poljupcem očaja
Zazvoniti maskom umornog ljubavnika tišine.

Spustit će se s neba nježna milost sramežljivog djeteta
Prosipati neokaljani prah prašine zaboravljenih želja
I možda...
Možda...
Ponovno ću živjeti...
Živim...

| 17:40 | Komentari (0) | Isprintaj | #

nedjelja, 04.06.2006.

Kronike Kosca...

Svi mi smo krhki,
Lomimo se,
Savijamo nad vjetrovima tuđih pogleda.
Savijamo i Život neobičnim cestama,
Mnogobrojnim skretanjima dozivamo zakritost u okrilju samoće.
Dajemo punoću lažnih maski,
Dajemo ostavljenost slomljenih igračaka...
Dušama što umiru za kutkom zatrijete ljubavi
Ne priznajemo viđenje slatkog nadanja.


...

Sasvim nevino gospodin X stao je pred ogledalo kao i svakog jutra. Znoj rosio mu se licem odavajući vidnu uznemirenost naglog buđenja. Još jedna noć neriješenih pitanja, još jedna zora gubljenja odraza. Svoje krvave oči uperio je u sebe ne videći ništa drugo doli prikazu koja trebala je biti on. On! Zar to može biti on? Gadio se samom sebi, gadio se svog ljudskog oblika.

Povraćao je. Ispljunuo je sadržinu svoje nutrine. Olakšanje nije došlo. Pramenovi kose upali su u gustu tekućinu teškog smrada. Odigavši pogled prošao je rukom preko neobrijanog lica gledajući prazno, upalih očiju s podočnjacima. Spustio je ruku nad ostavljeni hrđom prekriti žilet. Prsti počeli su se grčiti ritmično s njegovim izrazima lica. Nemir iznutra rastao je. Žilet je polako tim istim ritmom pomicanja prstiju rezao mekano meso puštajući krv. Pokreti su bili sve bjesomučniji.

Drugom rukom je zgrabio čašu punu starih žileta koje je već duže vrijeme stavljao iz sebi nepoznatog razloga. Sad ga je našao ali nije previše razmišljao o tome. Istresao je sadržinu čaše u lavabo već napunjen krvlju i uronio s obje ruke ne skidajući pogled s ogledala, piljeći sve bezizražajnije u svoje oči. Pokreti su bili sve polaganiji u svojoj igri, smirivali su se, nježno dodirujući kao da sam baršun izvirivao je iz razrezanih ruku, kao da su žileti jastuci ispunjeni perjem.

Razvukao je osmijeh preko lica i spustio glavu što je snažnije mogao u ogledalo. Lom nije ni čuo niti krhotine kako padaju oko njega dozivajući krvavo mu lice. Crnilo proigralo mu umom. Uvučen ogledalom.
Pustinja...

U pustinji našao se pored jednog ogromnog starog stabla punog voća. Možda bi se slika stabla u pustinji i činila realnom da to stablo nije davalo voće raznih čudnih svakojakih oblika i boja, bez ijednog lista na sebi. Pored stabla nalazio se ogroman drveni dugački stol na kojem je voće bilo poslagano ali za razliku od onog na stablu, voće na stolu nije bilo u bojama. Svo se okitilo nekim sivim tonovima, crno-bijelim slikama.

Dugo je zbunjeno gledao uranjajući ruke u vreli pijesak. Kadgod bi dignuo pogled na nebo zbunjivalo ga je što Sunca nigdje nije bilo, samo kristalo čisto prazno nebo. Sjetio se svojih ruku i bacio brzi pogled ali na njima nije bilo nikakvih ožiljaka. Pridigao se okrećući se u svim smjerovima ne vjerujući da sve okolo njega bila je tek ravnomjerna ista slika pijeska. Dugo je proučavao trljajući povremeno oči.

Um su mu počele obuzimati lude misli i sve veći strah obuzimao ga je cijelog. Prišao je drvetu dodirujući ga, naslanjajući usne na njegovu crnu koru. Potom je isplazio jezik vrhom dodirujući najnižu granu i suznih očiju zagrebao noktima. U prsima osjetio je bol paranja. Svinut pružio se pijesku, vatra boli iz prsiju stala je rasti grčeći mu tijelo. Ostao je bez svijesti.

Kad se probudio sve je bilo potpuno isto, ni dan ni noć. Isti pijesak, isto stablo, isti stol. Želudac je počeo proizvoditi zvukove gladi. Digao se, okrenuo i pogledao ono voće na stablu. Oprezno je pružio ruku najbližem plodu i taman kad je htio ubrati ga kao ošinut strovalio se. Pred očima mu se sve zaiskrilo, zamaglilo i iskrivilo.

Čim mu se razbistrilo glad je bila još jača, toliko jaka da nije mogao vjerovati, ponovno se odigao sad već teturajući ali ovoga puta gledajući stol pun onog bezbojnog voća. Dugo je gledao povremeno pružajući ruku stolu kako bi ju potom kao ošinut privinuo nazad sebi. Zatvorio je oči skupljajući snagu, okrenuo se na peti osjećajući škripanje pijeska pod nogama. Naglo je otvorio oči mahnito tražeći prvi plod na stablu a zatim silovito skočio prema njemu. No, prije nego što uspio ga je dohvatiti tijelo mu je udarilo u nevidljivu prepreku uz zvuk loma odbacujući ga daleko kraju stola.
Ni ovoga puta nije mogao procijeniti koliko je bio bez svijesti na ovom prokletom mjestu. Sve ga je boljelo. Još ležeći onako opipao se po tijelu kako bi vidio da li je što slomljeno. Na svu sreću ili nesreću sve je bilo u redu. Kako je ta misao čudno zazvučala na ovome mjestu. Probao je ustati ali bio je toliko slab. I glad ga ovaj put udari tolikom snagom da zabolilo ga je. Više nije želio pokušavati prići stablu. Na jedvite jade dovukao se rubu stola, uhvatio se rukama te pridigao. Um mu ošine misao da bi mu se još gore moglo dogoditi s ovim bezbojnim voćem. S tom misli strovalio se nazad na pijesak i u očaju urlajući počeo grabiti pijesak trpajući ga u usta i halapljivo gutati. Krenule su mu suze i klonuo je stiskajući šake pune pijeska u kašlju.

Mučnina je bila nemilosrdna i povratio je sav pijesak sada namočen i kiselinom želučanih sokova. Suhoća zaigrala je bez imalo milosti na njegovim usnama. A nebo, to prokleto nebo jedna te istog bezizražajnog tona. Kristalno čisto kako bi prikazalo bezbojnu prazninu. Počeo se povlačiti natrag na stol kunući sve koliko mu je prilika uopće dopuštala jer počeo se gubiti.

Sve se činilo tako usporenim, srce mu je lupalo sve jače i jače, pružalo tupe zvukove unutar tijela, hladan znoj se iskradao ulazeći mu u oči. Prsti, rub stola... Voće... Dohvatio je plod nemoćan da razvuče i osmijeh. Plod je dobio crvenu boju. Zagrizao je prepuštajući se osvježavajućem ugrizu zadovoljstva. Tijelom mu je prostrujila nova snaga. Polako mu se bistrilo. Kad je završio osjetio je takvo nevjerojatno zadovoljstvo da se strovalio na leđa šireći ruke i zatvarajući oči.

Počeo se smijati, isprva tiho potom sve glasnije i žešće. I glasnije, još glasnije... Dok u bok tijela nije osjetio snažan udarac od kojeg se preokrenuo a nakon toga i duboki glas koji odzvanjao je cijelim prostorom.

«Napokon u svojoj početnoj gluposti ipak ste na kraju uzeli plod. Već sam se počeo brinuti da ćete biti toliko glupi i zanemariti voće na stolu. Sigurno ne znate ali ne biste dobili olakšanje smrću. Tijelo bi vam sve više slabilo i obuzimale bi Vas gospodine X sve veće i veće patnje. Bile bi tolike da više ni prst pomaknuti ne bi mogli, izjedala bi vas vlastita kiselina pretvarajući vaše tijelo u čudovišni kostur. Vječite muke koje postajale bi sve gore. No, ipak ste bili pametniji barem pri kraju dok još imali ste snage. Moram vam priznati da mislio sam da nećete uspjeti a ja bih se ponovno dosađivao.»

Gospodinu X-u se sledila krv u žilama dok je nakrenut upijao svaku riječ ovog bezbojnog glasa. Cijelim tijelom prolazili su mu ledeni trnci ne ostavljajući priliku ni za strah.

...

Kao smetlište prikrivene u nama stanuju aveti
Oslobođenjem svog cera daruju se našem umu,
Povlače nas svojim gadljivim prstima...
Povlače dozivajući mečavu uz naklon već prisutnog loma.
Slome li nas?


***

Privid dozivaš na usne što nekad toplinom odisale su
Umirale u žaru tjelesne vreline rasplamsalih drhtaja,
Umirale nad bezbojnim nebom silovite strasti.

Mučninom svojih bolno uzdignutih prsa
Kristalno bijelih obnaženih grudi
Sišeš mrtvilo milovana grčevitim pokretom žeđi...

Krvavim rukama ulične rasvjete postaješ Nitko
Podočnjacima duševnog ludila postaješ Sve
Postaješ smijeh baršunastog dodira noćnih krošnji
Stabala crne kore crnog voća.

Neka naraste tišina do granice bolne čujnosti srca
Dohvati prazninu prije oluje, prije žetalca gorke sudbine...
Dohvati i prepusti se,
Prepusti mirisu tek isklijalog horizonta.

| 17:39 | Komentari (0) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se