Koliko poznajemo osobu? Onu istu s kojom dijelili smo, dijelimo postelju duše, kojoj predali smo u potpunosti unutrašnji svijet nad žrtvenim oltarom naivnosti plešući rubom provalije... Da li sami smo izgradili ju u sebi dajući joj obilježja kako želimo vidjeti, kako želimo čuti? I onda kad nas nešto prene pitamo se...
Pitamo zureći u nekad poznato lice koje se ne podudara s onim iznutra što smo "željeli" i u toj želji učinili stvarnim.
Pitamo se hvatajući grčevito prah srušenih kula.
U nemoći gubimo razum ne dobivajući milost razrješenja.
Milost što drugima je samo privremeno dana...
Unutarnji svjetovi vode nas, kroz njih važemo, mjerimo ono što vidimo, čujemo, ono što osjetimo. Otkucaji srca, krv koja kola tjerana zamašnjakom onoga što zovemo život samo da bi udisali svijet oko sebe. Da nema tog unutarnjeg da li bi imao smisla izvanjski svijet, svijet što na trenutak čini se kao da nam ne pripada? Kao da smo nemilosrdno gurnuti u njegove gladne ralje, ižvakani njegovim zubima, pečateći pogodbu s vremenom prislonjeni uz lice smrti.
Da nema te svijesti, te duše, tog srca da li bi nas išta vodilo? Kamen bi ostao samo kamen, a bez svijesti, poimanja kojim odijeljujemo bit on je ništa, on ne postoji. Tražimo istinski dom ispunjavajući nadanjima svaku našu poru kojom bivamo u ovom tjelesnom obliku. Dom smo pronašli, samo ga ne prihvaćamo. Smiješni smo mi, mi što uzimamo si pravo iluzijom opravdanja. Smiješni jer dom je u nama, ali svejedno se uporno trudimo naći ga izvana. I nikad nećemo naučiti...
Moja duša nikada sita
Moje ime je bol
Moj dodir hladan
Suze prijateljstvo daju...
Moj nemir
Moja strast
Moja čežnja
Moja sjeta
Rastrgan urlikom snova...
Umrljani prašinom smrtnih nadanja
Nestajemo zagrljajem site tišine...
Ubistvo onoga na što ne možemo utjecati, ubistvo njihovih krutih pravila, samo da bi se rodili i istinski zaživjeli, našli svoj mir. Zar stvarno jesu toliko iste riječi u svima? Vidio sam, previše sam otvorio oči i shvatio usamljenost, otuđenost, iskinut, otrgan svojom prazninom, svojom neispunjenošću, svojim gubitkom na prijelomu linija životnog puta. Traganje?! Traganje... Tijelo opušteno, klonulo. Koliko procesa u sebi pokrećem uvijek iznova, propitujem, pružam dodir svojim mislima, hvatam mrežom za leptire razigrani lahor ljetnih uspomena.
Hoću li ikada istinski zaživjeti, osjetiti punoću u svojim čašama koje tako pomno slažem? Hoću li prosuti tekućinu punu čudnih boja i mirisa? Gdje je moja boja, moja ovlaženost usni zadovoljstvom otpijenog?
...
Šutnja se opet ovila oko njih. Dok je gospodin X razrogačenih očiju promatrao, gospodin Kob je samo nastavio pućkati kolutove dima. Povremeno bi svrnuo upitan pogled na gospodina X-a, ali pridavajući cijeloj nastaloj situaciji dozu nezainteresiranosti. Zrak između njih nabio se neobičnom nalektriziranom napetošću koja se mogla rezati nožem što je vrijeme više odmicalo. Kao da samo vrijeme preuzima ulogu ljepljive, guste mase istiskujući svaki pokušaj komunikacije.
Gospodin Kob je nakon nekoliko ponovljenih istih pogleda posegao u džep i izvadio komadić papira koji je nalikovao posjetnici. Potpuno smireno bacio bi pogled čas na gospodina X-a čas na komadić papira. Stao ga je prevrtati među prstima po prvi puta odavajući izrazom lica dvoumljenje kao da nije siguran u ono što će tek slijediti. A zatim je izvadio nekakav aparat i bacio ga pred noge gospodinu X-u.
"Hm... Znate, razmišljam cijelo vrijeme da li da vam dam odmah da nazovete jedan broj ili ne. Razmišljam i razmišljam. Što vi mislite gospodine X?" gospodin X ga je pogledao u čudu i nevjerici pobliže gledajući aparat koji mu je gospodin Kob dobacio.
Nalikovao je mobilnom telefonu s nekakvim čudnim tipkama koje imale su nacrtane simbole umjesto brojeva nalikujući izvijenim linijama starim runama što vidio je jednom prilikom u jednoj knjizi. Napinjao se pokušavajući se sjetiti ikakvog značenja. Što se više trudio u umu su mu se stale pojavljivati svakakve odvratne slike da bi potom udarile svom silinom prikazujući zmije. Tisuće zmija u svim mogućim oblicima. Što je više razmišljao više je bio uvlačen u samu sliku. Počeo je osjećati palucanje račvastih jezika po tijelu, puzanje i hladan dodir na svojoj koži. Znoj se počeo probijati, panika je rasla nezaustavljivo povečavajući strah stvarajući osjećaj klaustrofobije.
"No, što čekate? Uzmite ga." zazvonilo je u magli kroz glavu gospodina X-a, daleko i nedohvatljivo što je više utapao svoju želju uplašen adrenalinom koji je kolao njegovim žilama, a zatim vrisnuo:
"Maknite ih od mene, maknite ih od mene!!!" rukama je mahnito lupao po tijelu puštajući iz grla sve neugodnije zvukove.
Gospodin Kob je zatvorio oči kimajući glavom u negodovanju mrmljajući više za sebe: "Vi nikako da naučite... Nikako..."
Ponovno je ustao, protegao se, približio se gospodinu X a zatim ga zgrabio za vrat gaseći mu cigaretu na vratnoj žili. Čulo se samo krkljanje jer od siline zahvata gospodin X je ostao bez zraka gušeći se. Kako se bol širila mišići su se počeli grčiti trzajući tijelo koje kao da njemu više nije pripadalo. A zatim se strovalio na pijesak kako ga je gospodin Kob pustio i konačno urliknuo osjećajući na trenutak olakšanje. Zmije su nestale.
Zatvarajući oči pridigao se opipavajući mjesto na vratu koje je pulsiralo. Opečen. Zajaukao je, a zatim naglo utihnuo kako je ponovno postajao svjestan situacije. Skrivečki zagledao se u noge pored njega. Rukama se postavio u polusjedeći položaj splašeno očekujući novi udarac ili nešto slično. Ali ništa se nije dogodilo. Usudio se podignuti pogled i susreo se sa sada opet bezizražajnim očima gospodina Kobi koji je stajao smireno nadvijen nad njim.
"Što ću ja s vama dragi moj gospodine?!" lažna zabrinutost čula se u glasu. "Oh... Kako sam mogao samo zaboraviti na vašu očiglednu nevjericu i zbunjenost onim što je meni očito i normalno. Možda sam i trebao odgovoriti i pojasniti vam gospodine X malo više ovu situaciju u kojoj smo se našli. Znate i sam si često postavljam pitanje: Zašto sam ovdje, zašto ste ovdje, zašto smo ovdje." lamatao je rukama naglašavajući važnost pitanja u posprdnom tonu.
"No, odavno odustah od razmišljanja o odgovorima jer ima ih toliko a gotovo svi ti odgovori su pitanja. Razumijete, zar ne?! Izgleda da na kraju vi i ja nismo toliko različiti." Izgovarajući zadnju rečenicu nasmijao se tako glasno razmišljajući o tome kako bi bilo zabavno imati ogledalo. Čim je to i pomislio, u rukama mu se stvorilo maleno okruglo ogledalo sa crnom drškom. Ogledao se u njemu zabavljen onim što je vidio.
"Vi i ja gospodine X, vi i ja, ili bi možda bolje bilo rečeno mi?!"
Naglo se sagnuo pridižući aparat i spremajući ga u džep. "Ipak ćemo malo pričekati s pozivom. Vrijeme je da nešto učinim za vas. Upoznat ću vas s nekim a zatim vas ostaviti same."
Vratio se nazad stolici, sjeo u nju, namjestio se a zatim pucnuo prstima. Pored njega se pojavio ogromni oblak dima odavajući pogledu gospodina X obrise ženskog tijela. Sa sve većom zainteresiranošću gledao je ne bi li vidio nešto više i kao da mu je netko pročitao misli, zapuhao je vjetar otklanjajući prisustvo dima. Pijesak se zakovitlao ispred njega i u početku je mogao samo čuti glas kako se vjetar stišavao.
«Draga moja uvijek dolaziš u efektu. Pitam se kako ti ne dosade sve te gluposti?! Osim toga, već sam se pripremio i na glupavu eksploziju kojoj mi još dan danas nije jasna namjera. No, da ne duljimo, želim te upoznati s nekim.»
Čim se vjetar stišao i pijesak se umirio gospodin X imao je što i vidjeti. Žena, nevjerojatno lijepa. Nikad u životu tako nešto nije mogao ni zamisliti. Ni u najluđim snovima nije bio ni približno opisu takve bolne slatkoće koju počeo je osjećati. U preponama je osjetio vibriranje od siline žudnje koja je mahnito divljala cijelim njegovim krvotokom.
"Oho-ho, pa naš gospodin X već pokazuje zainteresiranost." reče on gledajući mu u prepone.
"Dakle, draga moja upoznaj gospodina X. Gospodine X, dozvolite mi, bit će mi čast da vas upoznam s gospođicom Požudom.»
Gospodin Kob je zurio tako oduševljenim izrazom lica zbog novonastale situacije da se činilo na trenutak kako je sam Anđeo sišao s neba.
...
Svi prolaze pored pognutih glava
Tek bijednim grčem loše glume
Ismijani ironijom svojih pokreta...
Mare li za iluziju uvježbanog cinizma
Dok prkosno guše se praznim riječima
Naučenom gluposti daju smisao križu života...
Zašto ne mogu biti dio tih maglenih pokreta?!
Utopljen nad znojnom igrom njihovih tijela...
Dalek sam noćas baš kao i svih ovih noći.
Umirem njihovim pogledima lažne zabave
Umirem svojim svjetovima samoće...
Laži osmijeha prostirem pred sebe
Uzimam tvoj san...
***
Oslikavaš zanosom isušenih suza
Ljepljivom čežnjom slanih usana
Ustajalom vlagom njegovih riječi.
Šarenim bojama topiš poraze
Prozivaš prokletnicu svojih ogledala
Trgaš krila stremećih pogleda.
Da li si ikada željela hodati uznemirenim jezerom
Prelaziti prstima površinom neispisanih maštanja?!
Da li si ikada željela snivati s dva mjeseca
Ušuljana odbljescima riječnih vilenih virova?!
Da li si ikada nemoćno spustila glavu, ruke
Krvarila neizdrživom bukom slomljenog stakla?!
Da li si ikada nerazumijevanje ispratila smrću
Uzela lijes najfinijeg prkosa, i nestala...
Nestala sutonom ugašenih težnji...
Ipak si ovdje - u inat svijetu...
...
(zadnji stih: U inat svijetu, preuzet s bloga Izgubljene)
|
