Svijest...
Prožeta pitanjima...
Čuješ li zvon?
Svijest, ona ista što oblikuje stvarnost...
Mi kao tvorci svoje stvarnosti kojom živimo...
Mi...
Prošlost, sadašnjost, budućnost!
Recite mi da to nisu iste riječi, istog značenja...
Hajde usudite se...
Prošlost, avatar koji proganja mnoge svojim nepostojećim prstima; avatar kojem često se okrećemo a ne znamo da okrenuti mu leđa treba...
Budućnost, avatar kojeg dozivamo, za čijim dodirom sežemo. Kao da moramo ga uhvatiti iako ne postoji ispred...
Postoji tek danas, a mi putnici kroz vrijeme stvaramo trenutak.
Koračajući vremenom ostavljamo trag u čiji prizvuk slova što prošlost ih nosi tkajemo istovremeno gradeći ono ispred kroz danas, kroz sada...
Čitava budućnost satkana je iz mnogih komadića sada dok svako malo muklim udarcima nogu o pod koračamo obilježavajući svaki korak...
Korak... Prošlost...
Korak... Sada...
Korak prije... Ogledana budućnost...
I naučiti ćeš disati punim plućima kao što i ja učim, kao što svi učimo...
Čuo sam priču koju želim s vama podijeliti. Priču koju ispričala mi krojačica o svojoj mami i svojem tati. Kako je njen tata jednom davno donio šivaću mašinu iz neke strane zemlje mami. I toliko je željela šivati da sjaj joj ugasiti nisu mogli. Bili su tek priprosta obitelj na selu. On je imao 4 razreda osnovne škole a ona škole ni vidjela nije, jedva se potpisati znala. Trudila se radeći i uglavnom vježbajući u noći. Preko dana je u polju trebalo raditi. I tako dok bi ona šivala on bi joj čitao knjige jer čitati nije znala. Uglavnom to bili su westerni, oni ljubavni. I kaže mi da joj je najljepše bilo kad bi se stisnula zimi pored vatre i slušala tatu kako čita romane a mama šiva i smije se. Tako je i ona zaželjela šivati i divila bi se iz prikrajka maminoj snazi. Voljela je govoriti da u te haljine, odijela bile su utkane tatine priče i mamin smijeh. I evo je danas ovdje, nakon rata. Maminim stopama je krenula, osmijeh joj ukrati nisu mogli. Kaže da još ponekad čuje tatu kako čita uz onu vatru a mama se smije...
Dodiri duša... Mogao bih plesati samo na tom dodiru. Kad nešto ispuni nas bar na trenutak, uđe u nas i osjetimo da nešto u nama može kucati, kucati snažno... Udarati na vrata naših misli, osjetiti se živima. Šećem riječima u noći... Šećem... Udahnut mirisom što pruža ga vjetar sakriven iza redova...
Na jednoj livadi pored stare šume živio cvrčak. Cvrčak kojeg svi voljeli su jer imao je veliko srce. Po cijele dane bezbrižno bi poljima lutao i veselo svoju violinu svirao. Gomilom prijatelja uvijek bi okružen bio, ma cijela vojska bi ga pratiti znala u igri. I često bi se kroz cijeli dan čulo pregršt raznih divnih zvukova, toliko skladnih da i vile što slučajno bi se našle u blizini bi im zavidjele na toj igri.
I svaki dan doživio bi novu dogodovštinu, svaki dan bio bi mu ispunjen tolikim zbivanjima koja bi se potom prepričavala na okupljalištima uz veselo zveckanje cvjetnih čaša, punim najfinije jutarnje rose, i prekrasne zvukove violine. Nazdravljali bi kroz smijeh i igru. Čarobno je bilo samo ih i zamišljati tako...
Ali ono što nitko nije znao da cvrčak uistinu sretan nije bio, jednostavno nije bio... Svake noći kad svi bi utonuli u snove iskradao bi se duboko kroz šumu i prilazio jednoj omanjoj kući na rubu; kući pored čijeg prozora bi zastao i zamišljeno gledao u sobu djevojčice što u kolicima je bila...
Djevojčica bi svake noći, baš svake, pored prozora suznog oka promatrala šumu i upućivala šapat njenim krošnjama, bićima što unutar nje žive. Željela je potrčati kroz nju, dohvatiti pjev ptica smijehom i kupati se pjesmom veselo vrteći svoje tijelo pored stabala.
Čula je i mnoge priče o livadama tamo iza nje. O kako je samo željela otići na ta mjesta, onako razigrana brati cvijeće, onako skakati poput druge djece. Toliko je žudjela za time da srce bi joj pucalo od boli. Tako nesretnom je bila.
A cvrčak svaku noć slušao bi njenu tužaljku, njene želje i tako tužan bio. I svake noći pored prozora samo za nju svirao bi, samo za nju gudalom dodirivao violinu. Cijela šuma ispunila bi se tužnim zvukovima tolike ljepote da cijela bi utihnula osluškujući bol prožetu tonovima koji kao da nisu s ovoga svijeta. I svirao bi tako sve dok djevojčica zamišljeno bi gledala i plakala, sve dok na počinak ne bi pošla...
I vraćao bi se tako nakon svega livadi shrvan, spuštene violine, pognute glave, slomljen jer nije znao kako djevojčici pomoći. A tako je želio, tako želio i svakim povratkom obraćao se šumskom duhu. Vjerovao je da još uvijek prisutan je, da nije ostavio ovaj svijet i da još uvijek ako dovoljno želimo saslušati će naše želje, našu jadikovku.
Dok bi se tako obraćao na prvi pogled činilo se da nitko ne sluša, pa ni šuma, tako tiho je bilo. No, prevarili biste se kao i mnogi, jer sve je čuo jedan stari dugovječni gavran koji živio je u šumi toliko dugo da godine izbrojati ne bi znali. I znao je taj gavran da šumski duh još uvijek u blizini živi; znao je gdje i sniva. Već tisuću godina nitko ga iz sna budio nije.
Prošli su mjeseci mnogi i uvijek isto bi se ponavljalo: djevojčica zamišljena na prozoru, cvrčak s violinom, a gavran kako sluša. I svake noći bi gavran prvo odslušao violinu što cvrčak bi svirao pod prozorom a potom odletio mjestu gdje šumski duh uspavan je bio. Tamo provodio bi vrijeme lagano budeći ga iz sna, sasvim polako tihim graktajima dozivao ga.
I jedne noći kad cvrčak se vraćao shrvaniji nego ikad gavran ga je dočekao. O kako se samo prepao cvrčak kad u onoj tmini nešto crnih krila spustilo se. Dugo ga je uvjeravao gavran da samo pomoći želi. I cvrčku zabljesnuše se oči kad ču priču o šumskom duhu što još uvijek pored je snivao i polako počeo otvarati svoja vrata za želju srca, posebno baš ove noći. Bez razmišljanja prihvati gavrana kao vodiča. Poveo ga je na visoko brdo u blizini neobične stijene oko koje su rasla tri neobična visoka stabla. I tu mu naloži da sjedne i razmisli o onome što želi jer zamolba i želja šumskom duhu ne daju se lako. Zamolba i želja žrtvu zahtijevaju. Žrtvu koju gavran je već znao sjedajući onako na stijenu...
Premišljao je cvrčak neko vrijeme i siguran u ono što želi stvarno je bio. Okrenuo se lagano gavranu i kimnuo glavom na što mu ovaj opet naloži da kucne triput gudalom o svako to visoko stablo misleći samo na tu želju i kad sa svakim završi neka zasvira violinu, neka zasvira i dalje misleći na tu želju. I tako se i zbilo... Triput zakuca cvrčak o svako deblo, devet udaraca odzvonilo je neobičnom glazbom, devet udaraca kao da slomilo se o srce, devet za svaku od bolnih noći. Devet puta stijena se slomila, slomila baš pod tijelom starog gavrana oduzimajući mu život i lomeći ga ostavljajući čitavo tek srce. I violina zasvirala jače i tužnije no ikada. Takav zanos je izvirivao iz cvrčkovih pokreta dok zaklapao je oči...
Tri debla kao da počela su se spajati, i nešto je zašumilo u njima. Stotine malih vili izvirilo je u lepetu, stotine se spuštalo prema cvrčku i violini, prema srcu gavrana. Stotine tako naglo sletile pored i podigle cvrčka sa tla prenoseći ga svojim ručicama izmjenjujući se, stotine podigle i ono srce. Nosile su ih onom prozoru pored, a cvrčak je i dalje svirao. I dalje... Jer male vile su tako oprezno prenašale ga da jedva da i osjetio je kako digle su ga od tla. Kad prišle su prozoru stale su komadati istovremeno njegovo tijelo i violinu, i zvuk je umuknuo. Umuknuo... Zauvijek zašutila je violina. Zašutila za sve one dane provedene na livadi, za sve one noći provedene pod prozorom...
Komadiće violine posadile sve su u jednu rupu i prosule prah nekadašnjeg cvrčkovog tijela i stale proizvoditi pjesmu oponašajući one iste zvukove što izvirivali su iz violine. Neobična bila je igra i trajala je tek kratko, tek koju minutu činilo bi se nama smrtnicima, i na mjestu ostataka cvrčkovog tijela i violine stalo je rasti deblo, tako brzo granajući se bivajući sve većim i većim, posebno pružajući jednu granu sobi djevojčice. I kad se grana pružila dovoljno nadvijajući se nad sam krevet deblo je prestalo rasti.
Jedna mala vila odijelila se od drugih noseći maleno srce onog starog gavrana na svom dlanu. Ušla je u sobu do samog vrha grane, nad granom probila srce oštrim štapićem i prosula sadržinu još tople krvi pažljivo pazeći da ne kapne sa strane. I nije prošlo mnogo kad na tom mjestu počeo je rasti cvijet, iz cvijeta prekrasan plod crveno-srebrne boje. A zatim sve je naglo utihnulo, vile su nestale sve osim one iste što probola je srce...
Dolepršala je do djevojčice i štapićem zamahnula joj pred očima. U tom zamahu je nestala ostavljajući djevojčicu sad već budnu na mjesečevoj svjetlosti. Djevojčica je protrljala oči još sneno žmirkajući, a zatim ugledala plod što bio joj je na dohvat ruke tik pored glave. Protrljala je ponovno oči sada primjećujući i granu što dolazila je izvana, a zatim ugledala i ogromno stablo kojeg tu prije nije bilo. Tako omamljena dograbila je plod i bez razmišljanja zagrizla, potom sve pohotnije grizla uživajući u slatkoći i okusu ploda i pojela ga cijelog.
Trnci joj tijelom krenuše. Čudna, peckava bol počela je strujati kroz noge. Sve se tako nevjerojatnim činilo i nikako nije mogla doći sebi kad osjetila je neku snagu. Ustala je u nevjerici tako prirodno i lako kao da čitav život je samo sanjala da ne hoda. I potrčala je ne čekajući objašnjenje. Oči napunile su se suzama i otrčala je do one livade razmišljajući o zvuku violine i graktajima vrane. Otrčala kroz šumu sve do livade o kojoj je toliko maštati znala, otrčala i stala brati cvijeće, pjevajući, vriskajući, plešući. Dugo je trajalo to veselje i kako roditelji šokirani su bili kad vidjeli su kako igra. U nevjerici čudom se čudili. «Ima li veće sreće», upitali bi se često.
I nakon nekog vremena odlučili u veliki grad poći, odlučili su pružiti joj život tamo među drugom djecom. Ostavili sve su iza sebe i prodali komad šume, livadu i kuću, prodali i otišli u nadi da konačno ispuniti će joj snove.
Godine su prolazile i prošle su mnoge. Tolike da djevojčica sad već bila je odrasla žena. I svake godine na isti dan srce bi joj obuhvatila strašna bol i noge bi otkazale poslušnost. A misli bile bi joj prepune graktaja starog gavrana i male violine. I jednog dana kad već staricom je postala odlučila se vratiti jer nešto neobično ju je vuklo svom starom domu, onoj šumi i livadi prepunoj cvijeća. I otišla je pred kraj života, otišla...
Ne mjestu gdje bila je kuća stajala je ogromna pravokutna zgrada što protezala se u visinu i širinu gdjegod bi pogled bacili; na mjestu gdje bila je šuma stajalo je ogromno betonsko dvorište puno vozila; a na mjestu livade cesta...
Jedino što ostalo je bio je tek panj onog istog stabla što pružio je plod, sjećanje na cvrčka i njegovu violinu i tek jedan graktaj starog gavrana...
I beživotno tijelo starice...
***
Živim li u mirisima udisanih obzora
Skriven sjajnim licem nebeskog cvijeća
Prožet tamnim vlaknima života
Baš time življen, živim li?
Tek utopljen obnaženim tijelom
Nakaznom privlačnosti straha razbijen
Dozvan udisajima strasti...
Živim li uz dodire tvoga očaja
Užasnut urlikom odaslanih misli
Oslikan potezima prosutih linija
Baš time življen, živim li?
Tek ukraden uzburkanim osmijehom
Darovan noći kao igračka
Otkinut iz zagrljaja svijesti...
Živim li?
|
