Hear you howl through dreams...

Nekako mi kroz glavu kao jeka odzvanjaju slike iz bliske mi prošlosti. Svi moji strahovi, nadanja... I nekako počinjem igrati ulogu zlogukog proroka što upire prstom, ne toliko hladnog koliko pasivnog. Sjetio sam se Camus-ovog Stranca i pokušao proniknuti kroz veo koji sam si davno postavio čitajući... A sada stojim ledenog pogleda pred davno naslikanom misli i bacam boje dosadašnjih iskustava. Polako poprima nove dimenzije, novi oblik, formu. Pitam se koliko dugo ću "slikati"?! Makar odgovor mi je odavna poznat... Znam da će ostati nedovršena i ostavljena nekom drugom... Ili će ostati zagubljena na tavanu beskonačne monotonije života. Uvijek iznova proživljavajući iste snove, žudeći za vihorom prašine iz tuđeg pogleda, pogleda slučajnog prolaznika što na trenutak je zavirio samo, nasmiješio se ili ravnodušno otpuhnuo kroz udisaj zlobe. I zatim krenuo dalje polako blijedeći na horizontu ostavljajući iza sebe tek mali trag stopala. Trag čiji broj drugi će prekriti i tako iznova, stvarajući nepregledni otpad ljudskog ega, sebičnosti. Toliko svjetova koji se urušavaju samo da bi drugi niknuli. I evo stiglo je proljeće, metaforički početak, buđenje... Buđenje novoga? Ne... Buđenje staroga u novom obliku, gdje život se manifestira kroz plodno tlo našeg stvaralaštva a ne u samom produktu što polako izvire iz nas kroz rađanje djeteta što želi kriknuti i obznaniti svoj dolazak. Čuješ li krik čitaoče? Odzvanja li ti sobom? I zapitaš li se uopće o rečenome? A meni dotle uz toplinu jedne zrake Sunca odzvanja neuobičajena misao i čeka novi dodir, novi nanos boja... Pitam se koju boju ću danas staviti, pitam se i vježbam mašući kistom... Koliko stranica sebe možeš ispisati i stanu li sve u jednu sliku?! Proljeće je stiglo...

Tu sam...
Ljubavlju okovan,
Magičnog svijeta tat,
Gdje kovitlac loma zatire stvarnost
I posljednji hropac
U posljednji sat...

Blijed u tišini.

Ulice grada...
Da li ih čujes?!
Dok vape za rukom
Stranaca snova
Umivenih žudnjom
Divlje u krik...

Sjena u kutu.

Urlici gasnu...
Pogledaj im lice,
Spaljena prošlost,
Smijeh gorčine...
Udišem zvijezde
Pogled pun čežnje.

Mračno, mračno je ovdje.

O, spali mi oči,
Pogled nek čuje,
U daljini kroz svemir
Pruži mi prste
Vihorom mašte.
I vodi me!

Blijed u tišini.
Sjena u kutu.
Mračno, mračno je ovdje.
Vodi me!

Za početak ću početi sa starim stvaralaštvom jer i ono je dio mene i onoga što danas jesam. Dijelim s vama emociju očaranosti... Jedan dio mene koji je narastao i obgrlio se novim snovima... Maštati... Zar ne volimo svi biti izgubljeni u trenutku, zarobljeni vječno u dionici koja nam oduzima dah. Voljeti i biti voljen, ili ponekad samo gledati očarano i zamišljati jedan život koji nam je stran. I proživjeti ga u mislima a onda u treptaju kao uronjeni u jezero dodirnuti novu dimenziju...

Vapaj "tišine"

Gledao sam tiho, omrznutom slikom,
Zamagljenim vrelom omamljujuć lik,
Sanjajuć budno pokret u kosi
Prikovan uz lice i tjelesni hir.

Plesala si tada, smijala se glasno
I sjenom u svijetu, krala im dah,
Gdje okr'jepu suza, dodirom žudeć
Zaokupljen mi pjevom usana žar.

Promatrao sam sneno sve tonući dublje,
I vrtlogom žudnje nestaše svi
Iz tisuću boja plamtećeg oka
U zastrti veo, potamnjeli zid.

Muzika klekne odbačena tamom
Ili sam barem volio, mislio tako
I zvuk poput roba slikajuć tvojim tijelom
Rasprši se u um.

Podij je tada zagušeno zasjo
Razjapljujuć čeljust mučno uz glad,
Zaludno vriskom mrtvačkog bljeska
Želeć tvoj dodir izvijenog plesa.

I vrijeme je stalo, produžilo sjene,
Kandžama smrtnih upotpunilo mir,
Otpuhujuć pogled nezamijećenog stranca
Okovanog divlje krikom tišine.

Sve se tvojim imenom zvalo,
Cijelim bićem udisalo bit,
Postajuć jedno u kaosu misli,
Uzavrele krvi srčana nit.

Bila si moja a nisi ni znala
Ali nisam glumio gospodara, ne,
Zarobljena mišlju jednog ludaka
Opijenog strašću cjelujuć stih.

Dugo sam tada sjedio tako,
Sjećam se žara i žudnje u biću,
Sjećam se plesa i krune ljepote,
Blistavog smiješka slikajuć sjaj.

I sada te gledam, pružajuć ruku,
Sjediš u kutu uz društvo i dim,
Okapljena tugom, krikom gorčine,
Lažući bijegom iz boli u smijeh.

Ne plešeš!

Jednom si plesala, zar ne?!
I pokret je jednom iskreno sjao,
Kradući uzdah posljednjeg daha.

I bila si moja a nisi ni znala,
Čarobnim velom za mene ludaka
Što bio sam tamo vapeć tišini.

Da bila si moja a nisi ni znala...

Oprosti što ispisujem ove retke i šaljem ih ovim putem, virtualno... Pitam se koliko puta si doživjela da je netko ušao tiho, pokucao na vrata preko žice, glumio zaljubljenost i očaranost. Nadao se da došlo je vaše vrijeme ili si se ti možda nadala a opet djelovalo je hladno, tek jedan ekran ispisan pravilno raspoređenim slovima u rečenice, sve jedna do druge iste... Bitovi podataka koji bi trebali naznačiti nešto... Nešto neodređeno, daleko, strano, na trenutke toplo ali ipak hladno.

Pališ monitor u nadi da ćeš vidjeti retke ali tek toliko da znaš da postoje, da su ovdje, makar možda i ne vjeruješ u njih. Ne vjeruješ da su stvarni. To tek još jedan paragraf ispisan je u hladnoj noći nezanimljivog sjaja. Poput krijesnica možda lutamo oko svjetla u sobi i prelazimo rukama pokušavajući kriknuti da ovdje smo, živi, da nismo tek jedni od mnogih koji u kutiji čipova žive. Ili smo poput komaraca, sišemo krv jedni drugima, cijedimo i posljednje kapi da bi zadovoljili svoju taštinu. Kako bi osjetili i našli one koji nam odgovaraju u samoći ovog svijeta.

Da li se pitaš da ipak postoji nešto više od tih bitova? Znam da jednom sam vidio samo glupa slova i riječi kao vjerojatno što i ti vidiš. Nekako me plaši maska koju mnogi stavljaju na lice i ponekad se pitam da nisam samo jedan od mnogih unutar jedne kutije, tek još jedna rečenica u nizu, još jedno slovo obgrljeno u tvome oku dok tupo vapiš i gledaš i tražiš. Ili se i ti to pitaš i isto kao i svi niječeš. Pitam se zašto pišeš onda isto kao što i sebe često pitam? Nađeš li odgovor na svoje pitanje, zagledaš li se u sebe? Volio bih znati što vidiš tamo dolje... Da li ipak postoji nešto tamo što te vuče i pruža prste oko tvojih uvjerenja.

Svi mi sanjamo i maštamo, svi mi želimo voljeti i biti voljeni, koračati novim hodnicima kako bi poput malih istraživača spoznali razna nova čuda, nove mudrosti, iskustvo... Dijelimo male dijelove sebe, prikazujemo se u najboljem svjetlu. Želimo čvrsto da nas prihvate, obgrle svojim rukama kako bi lakše podnijeli poraze u bitkama. Da li stvarno upoznati znači i vidjeti i koračati pored ili upoznati znači iskreno dijeliti a tek onda vidjeti? Da li se i ti ponekad pitaš što ja mislim i želiš mi reči da to su tek riječi sakrivene iza maske... Mane, nedostaci...

Možda previše tragamo za onim što je loše, kroz život smo tako naučili, jer ne želimo biti ranjivi niti znamo drugačije. Zatvaramo vrata nekih dijelova jer ogoljeni nemamo hrabrosti kročiti pred tuđim pogledom. Poput stranaca što samo se smiješe i ne priznaju da urlaju, plaču...

Ponekad smo sebični i hranimo svoj ego, utapamo se u vlastitom viru. Sami budimo oluje ne priznajući kapi kiše i oblake što zatiru sunce. Pitam se što misliš o tek još jednom strancu u tvojoj kutiji, sakrivenom iza nizova riječi obojanog, pravilnog sjaja. Čuješ li te riječi u glavi ili ih samo pogledom ispratiš, u smrt bitova izgubljenih u oceanu tek još jednog nadanja.

Pitam se isto kao što se i ti možda pitaš...