|
Najnoviji post -
"Sunce je izašlo u našem malom mjestašcu na križanju dvije prašne ceste. Izašlo je i diglo se već prilično visoko kada je Ferdinand otvorio oči. Prošlo je par trenutaka dok se nije potpuno osvjestio i sjetio zanimljivih događaja koji su se odvili prethodne noći..."
-----------------------------------------------------
Poglavlje drugo - Polazak u avanturu
-----------------------------------------------------
Sunce je izašlo u našem malom mjestašcu na križanju dvije prašne ceste. Izašlo je i diglo se već prilično visoko kada je Ferdinand otvorio oči. Prošlo je par trenutaka dok se nije potpuno osvjestio i sjetio zanimljivih događaja koji su se odvili prethodne noći.
"Aauugggghhhhhhhh...", zjevnuo je.
Pogledao je sobu u kojoj se nalazio. Na svom krevetu je spavao Valijant (bio je sklupčan u fetalnom položaju i cuclao palac). Ferdinand nije mogao, a da ne primjeti kako ima simpatičan izraz lica dok spava... Malo dalje na podu, sa licem u lokvi pive, naizgled klinički mrtav, ležao je Trenk. Jedini znak života patuljka su bili nekakvi jako neugodni i čudni zvukovi što su periodički dopirali od njega, a koje si je Ferdinand protumačio kao hrkanje. Začudo, Pornov je krevet bio prazan... Ferdinand je krenuo stubama da pronađe mjesto gdje bi se mogao osvježiti.
"Osjećam se izvrsno, prvi zadatak je izvršen!", naglas je razmišljao Ferdinand.
U naslonjaču pred kaminom je još spavao Hentai, a šankerica je pospremala nered od sinoć. Dok je Ferdinand tumarao tako po praznoj krčmi, najednom osjeti oštru bol u listu. Pogleda prema dolje da bi vidio Porna kako ga grize!
"Brže, brže!!!", vikao je Porno, "Dao sam vam dosta vremena za spavanje, ljenčine! Sada moramo krenuti!"
Ferdinand se pobojao da će mu hobit oštetiti tkaninu nogavice te ga hitro odbaci od sebe.
"Pa što ti je mali?!?", iznenađeno ga upita, "Čemu žurba? Ne će nam nigdje pobjeći artefakt."
Pornu je mrak pao na oči, taj idiot nije imao pojma koliko će njihov zadatak biti bitniji od nekog blesavog 'artefakta'... Ti će mu tikvani pomoći pronaći jednu i jedinu - LUBANJU KRIŽANCA CELDUINSKOG VEPRA I HARLUNDSKOG GALEBA!!! O da, lubanju križanca Celduinskog vepra i Harlundskog galeba! Tada će moći doći do svih tajni crne magije!!! A tada... Tada mu ne će biti kraja... He he he he he!!!
"Porno? Jesi li dobro?", upitao je zabrinuto Ferdinand dok je hobit gledao u prazno i smijao se mahnito.
"A? Molim?... Ah, da... Pa samo mislim da bismo trebali iskoristiti sunce što bolje, opasne su ove ceste po mraku. Ako pak ne obavimo naš zadatak do zime, još bi nas mogli uloviti hladni snježni dani koji su ovdje vrlo oštri...", rekao je Porno, sam se diveći svojoj snalažljivosti.
"A, tako. Da, da, imaš pravo. Probudi ostale i krećemo.", odgovorio je Ferdinand, sjetivši se što bi mraz mogao učiniti njegovu tenu...
Nije stigao ni dovršiti rečenicu, a mali je hobit već nespretno trčao! Došao je do naslonjača gdje je stao vući sirotog Hentaija za rukav i derati se na njega da je vrijeme da se ustane. Hentai je iz nekog razloga počeo, još u polusnu, zazivati neku zločestu Lili i govoriti da ne bude tako gruba, na što su se hobit i vilenjak začuđeno pogledali... Pornova je upornost, međutim, bila tolika da je uspio probuditi starca unatoč njegovim čudnim reakcijama.
Zatim je hobit bez pauze odskakutao po stubama na kat. Ferdinand je čuo niz glasnih udaraca, režanje patuljka, uplašeni vrisak Valijanta, lom nećega te još niz glasnih udaraca, Pornovo zapomaganje, rikanje patuljka, unisono vriskanje Valijanta i Porna te brze korake. Porno je zatim, jednako brzo kako se popeo, ponovno trčeći krenuo silaziti dolje. Za njim je trčao i Valijant, koji ga je neviđenom vještinom prestigao. Sirotog su hobita tada dograbile bijesne kanđe Trenka koji nije bio puno iza. Hobit je vrisnuo i izvukao nekakvu prašinu iz zavežljaja koji mu je visio o pojasu te je bacio Trenku u lice. Trenk je počeo kihati silinom diva, spotaknuo se preko hobita i kotrljajući se, stropoštio se zajedno s njim do dna stuba.
Par minuta nakon tog nasilnog razvoja događaja, Ferdinand je uspio urazumiti stranke i spriječiti daljnje nezgode. Međutim kada se činilo da će sve mirno završiti, u stvar se umješala bijesna šankerica koja je po kratkom postupku izbacila cijelu družbu van iz krčme i ispratila ih uz par psovki obzirom da su joj tako olakšali spremanje...
"Pa... Evo.", rezignirano reće Ferdinand. "Nego, da mi krenemo na tu epsku avanturu?"
Ostali se složiše.
Naši su se junaci tako pognutih glava uputili van iz ovog mjesta, u nadi da ih ne će nitko zapamtiti. I tako su se uputili na prvu zajedničku veliku avanturu!
-K.
-------------------------------------------
Poglavlje prvo - Začeci družbe
-------------------------------------------
Ova priča počinje jedne naizgled obične kišne noći u jednom malom mjestašcu na križanju dvije prašne ceste. Kroz mrak, put obasjava tek slabo svijetlo pokoje svijeće sa kućnih prozora.
Naizgled ni od nikud, na puteljku se pojavljuje jedna visoka i nadasve vitka figura. Kapuljača joj prekriva lice, koje se u mraku ionako vjerojatno ne bi naziralo.
Naš nepoznati junak prolazi kroz mjesto, bacajući pogled ljevo i desno tu i tamo u potrazi za nekim znakovima života. No gotovo sve je mirno. Sve osim jedne drvene građevine na rubu mjesta...
"Ah, napokon", reče za sebe naš nepoznati junak.
Približivši se građevini, postaje jasno da je riječ o lokalnoj taverni, mjestu za odmor svim umornim putnicima koji zabauljaju u ove puste krajeve.
Naš junak otvara teška drvena vrata da bi unutra zatekao...
-K.
Škripa drveta u mračnoj i vlažnoj prostoriji. ''Sto mu prolivenih krigli piva'', zarežao je patuljak i prevrnuo pola pokučstva u prostoriji nakon što mu je kap vrelog voska kapnula u oko i probudila ga iz još jedne divne avanture...
Tren kasnije je čistio komadiće drveta iz svojih čizama, hlača, brade i poprilično zahrđalog ring-maila, od kojeg se nije odvajao čak ni dok je spavao. Nije da to nije htio jer se ne radi o najudobnijoj pojavi na svijetu, ali činjenica je da u trenucima kada on ide spavati ili točnije rečeno padne mrtav pijan i zahrče, vratolomiju skidanja svog oklopa ne bi mogao izvesti. Polagano je ustao, zadovoljno utvrdio da se još uvijek nalazi u istoj krčmi te krenuo u prizemlje po svoju kriglu koju je tamo ostavljao na čuvanje nakon što je prvih dvadesetak razbio pri svom karakterističnom razbuđivanju.
Sišao je i zajedno s kriglom preuzeo i svoju čuturicu koja je imala beskonacne rezerve piva.
''Još jedna ugodna noć,... Trenk?'' , podsmjehnuo mu se konobar na što je Trenk samo zaškrgutao zubima, okrenuo se i zakoračio prema jednom stolu. Još se uvijek ljuti kada ga zovu Trenk jer mu u stvari to nije pravo ime, nego Trnobradi Ratoborni Eldor Nepobjedivi Kečer, ili je barem on tako tvrdio, a nije da mu je itko vjerovao, ali i da je, tko bi sve to izgovorio, a neki mudrijaš je to skladno skratio u Trenk, te se smiješna dosjetka proširila, prije nego jedan patuljak koji živi da pije pivo iskapi kriglu iste, dakle jako brzo, u sve kutke poznatoga svijeta.
Sjeo je za stol, otvorio svoju čuturicu, napunio kriglu i sljedeći je trenutak iskapio. Tek je sada bio dovoljno budan da promotri okolinu. Bol u glavi je polako počela popustati, nedefinirani zvukovi pretvorili su se u žive razgovore i smijeh mnogobrojnih mušterija. A bilo ih je svakakvih od umišljenih propalih ratnika koji zive u svojoj mašti, preko lopova koji pokusavaju uhvatiti nekog neopreznog trgovca, pa sve do ljupkih pripadnica ženskog spola koje je krčma zapošljavala da uveseljavaju goste. Ništa dovoljno neobično da zaokupi Trenkovu pozornost. I upravo u trenutku kada se činilo da će i ovaj dan završiti kao i svaki drugi, s jednom pivom previše i buđenjem na katu krčme sljedeći dan, vrata su se otvorila, a na pragu se pojavilo stvorenje na čiju samu pojavu i izgled se Trenk tako počeo smijati da je slomio stolac pod sobom i počeo se valjati po podu....
-T.
"Koja pederčina, treba mu jaja otkinuti" - razmišljao je u mračnom kutku taverne neki čudan lik. Sjedio je sam za stolom ispijajući lagano vrč limunade. Na nogama, kojima je mahao po zraku jer nije mogao doseći do poda, je nosio stare već pomalo istrošene opanke. Bio je niska rasta, obučen sav u crno noseći na glavi kukuljicu koja mu je zasjenjivala lice iz koje je virila samo duga siva brada i žarko crvene oči koje su opakim pogedom pratile novopridošlog putnika.
Iako se na prvi pogled činio niskim, za svoju rasu on to nije bio. Naime bio je hobit, ali ne bilo kakav nego hobit sa vilenjačkom krvi. Naime njegov otac, vilenjak visokog roda je za duge zime i mraka, koja je potresla ovaj svijet prije mnogo godina i koje se sjećaju jos samo oni najstariji, pao u tešku depresiju te se, da zaboravi tugu, pošteno nalio. Pod utjecajem vilenjačke žestice je jedne noći upoznao mladu hobitkinju koja je bila dosta simpatična i draga. I tako, iako plemenita roda, njegov je otac na jednu noć zaboravio na vilenjački ponos i moral te je mladoj hobitkinji pokazao sve zakone eksperimentalne fizike a neke i po više puta ako nebi odmah shvatila, a kao izravna posljedica fizikalnih zakona nastao je on, Orion "Porno" Galaguend, nepriznati potomak časne vilenjačke loze.
Orion je imao teško djetinjstvo. Majka nakon što ga je rodila, se udala za hobita koji je bio stariji od nje 30 godina. Živjeli su u maloj kolibici sa jednim krevetom i malom kuhinjicom. Očuh je bio dobra srca ali je previše volio njegovu majku, pa je jadni mali Orion, koji je spavao na podu, teško mogao zaspati od trešnje kreveta i čudnih zvukova koje bi proizvodila njegova majka, nekad i po cijelu noć. Iz tih dana su mu zauvijek ostali podočnjaci koji će ga vječno podsjećati na djetinstvo.
Kao mladića su ga poslali da izuči za majstora za termoizolaciju i rashladne uređaje, no to ga nije zanimalo te se počeo zanimati za magiju. Posebno ga je zanimala crna magija, nekromanstvo i nekrofilija te se otišao školovati kod lokalnog nekromana, ali mu je ovaj rekao da ce ga poučavati samo ako mu donese lubanju križanca Celduinskog vepra i Harlundskog galeba. I tako, u potrazi za lubanjom, Orion se našao u ovoj taverni...
-V.
«Curo, hvala ti, ovo nikada ne bih mogao bez tebe.», reče starac izlazeći iz WC-a. «Ubio me onaj jogurt.»
Duboko potresena i suznih očiju, djevojka pobjegne. Hentai se grohotom nasmije. Ovo dugo nije radio. Naravno, mogao se i sam posrati ali kad je spazio tu punašnu ljepoticu kako se valja po bircu, jednostavno nije mogao odoljeti. Grohot mu prekine bolna grimasa.
«Jebo mater jogurtu, još me uvijek pecka», zastenje i zaputi se nazad na svoje mjesto.
Sada kad se olakšao mogao je bolje proučiti ekipu u toj pripizdinskoj taverni. Čudna ekipa, nema šta. Ona pijančina od patuljka imao je toliki pivski trbuh da bi čovjek pomislio da se upravo nespolno razmnožava pupanjem. A tek tip koji je tek ušao. Nije se mogao sjetiti riječi kojom bi ga opisao. Ah, sjetio se.
«Pederčina.», promumlja Hentai.
Onaj kepec u kutu mu je bio malo morbidan. Al' hej, tko je on da se žali. Taj hobit je izgledao kao Pinokio umočen u crnu boju i omotan u plašt. Još samo treba da počne veselo skakutati po bircu i radosno klicati «I'm a boy!».
Zašto, o zašto je imao osjećaj da će otići iz kafića zajedno s njima i ubiti zmaja? Valjda zato jer gori završetak posjeta ovoj baraci pet be nije mogao zamisliti. «Freakin' čudaci, mrzim ih.» I on je bio čudan, bez brige. Po čemu? Vidjet ćete. Makar je i ovo dosta da ga se uvrsti u klasu uvrnutih.
-A.
Ferdinand je neko vrijeme samo stajao na pragu taverne prije nego što je zakoračio unutra. Svi pogledi su bili uprti u njega, ali to ga nije previše iznenadilo – već se navikao na komešanje koje prouzrokuje svagdje gdje dođe. Bilo je nešto u njegovoj pojavi što je redovito zaokupljalo pažnju svih nazočnih…
Prošlo je dvjesto trideset i četiri godine od trenutka kada je Ferdinand Fitiroha (zvan od prijatelja još i Fernando) od plemenite vilenjačke kuće Filanthara došao na svijet. Proveo je dosta ugodno djetinjstvo u rodnome Firindolu, sunčanom malom mjestašcu uz zelene brijege i mirno jezero Foy gdje je njegova obitelj vodila idiličan, skladan i miran ribarski život u harmoniji sa prirodom već naraštajima, i malo mu je toga falilo izuzevši oca, majke, brata, nekolicine dobrih prijatelja i ljubavi svog života koji su bili brutalno izmasakrirani, silovani, ubijeni i naknadno dodatno sodomizirani u napadu pobješnjelih firindolskih planinskih jaraca u doba tjeranja koji su u divljačkim i bolnim nasrtajima iskazali osvetu zbog koza koje su stanovnici Firindola tradicionalno žrtvovali na svetkovinama proljeća. Taj nemio događaj kao da je ostavio malen trag na Ferdinandu, jer je nakon toga prestao voditi priprost ribarski život i ganjati vilenjakinje po selu te se posvetio samotnom čitanju viteških romana, vježbanju lutnje i otkrivanju metroseksualne strane svoje osobnosti.
Tako je živio Ferdinand u samoći dosta dugo, dok jedno jutro nije netko zakucao na njegova lijepo napravljena vrata sa ružičastim zavjesama. Bio je to stranac sa povezom preko jednoga oka koji mu je iz nekih bizarnih razloga predao kartu do nekakvog artefakta. Opčinjen avanturama o kojima je toliko čitao, Ferdinand je odlučio zbilja pronaći taj čarobni artefakt. Zahvalio se starcu i uz par brzinskih priprema krenuo na tu epsku avanturu!
Prvi Ferdinandov cilj je, kao i u svakom drugom viteškom romanu o tamnicama i zmajevima, dakako bio okupiti družinu koja će mu pomoći u njegovoj misiji…
Vrteći cijeli taj film kroz glavu, Ferdinand je prelazio pogledom preko svih potencijalnih pustolova koji su se našli u toj taverni. „Koja hrpa mrtvih puhala!“, razmišljao je, „Kako da ja tu pronađem ikoga ovdje vrijednoga mog uzvišenog cilja!?!“ Ipak, Ferdinandovo stručno oko je zapazilo tri zanimljiva pojedinca. „Hajde da ih častim pićem pa tko zna…“, odlučio je.
-K.
Kad je Hentai spazio Ferdinanda s kriglom "Crne smrti" i čašom bijelog vina shvatio je da se nešto loše sprema. A kada je vidio da se ovaj zaputio prema njemu s prijaznim osmjehom na licu želudac mu se zgrčio. "Odjebi, pederu. Odjebi, pederu...", odašiljao je mentalne valove. Ferdinand se još uvijek kretao prema njemu.
-Slobodno?- priupita vilenjak.
-Nije.- uzvrati Hentai i uputi mu pogled koji samo što nije odašiljao zrake smrti.
-Oh, hvala.- reče Ferdinand i sjedne.
-Koji kurac, sinko?- zareži Hentai.
-Ja sam Ferdinand Fitiroha, od kuće Filantara. A ti?- predstavi se vilenjak i ispije gutljaj vina tako da mu je mali prst stršio na što se stari samuraj jednostavno zgrozio.
-Rekoh odjebi, Ferdo.
-Ferdinand.
-Franjo.
Vilenjak uzdahne.
-Nudim ti novce, puno novaca.- počne Ferdinand s paljbom.
-Ne zanima me.- Hentai hladno odvrati.
-Čarobno oružje, dragulji?
-A-a.
-Slava?
-Ne.
-Djevice?
-Koliko njih?
-Puno.
-Jako puno?
-Užasno puno.
-Hm...- zamisli se starac.
-A 'oće bit' još takvih poput tebe?- ozbiljno ga upita Hentai. Ferdinand zaškilji prema njemu.
-Kakvih?
-Ma znaš.
-Vilenjaka?
-Ne. Ma znaš!-
-Visokih?-
-Ne, ćaća ga prod'o!
-Zgodnih?
-Ne! Pedera, boga ti! PE-DE-RA! 'Oće l' bit' pedera?!-
Cijela krčma utihne i pogledi se usmjere prema njima.
-Možda.- prošapće Ferdinand. Hentaiu se digne želudac.
-Ali će biti i djevica, starče.- reče Ferdinand nešto glasnije. Hentaiu se nešto drugo digne. Ljudi u krčmi su već izgubili interes za njih. Nakon minute razmišljanja Hentai se odluči.
-Imaš moj mač, Francek.
-Ferdinand.
-Filip.
-A.
I čuvši razgovor Trenk se dotetura do veselog društva: "I, što ja to čujem, sto mu prolivenih krigli piva, avantura? Ako želite uspjeti, treba vam pravi borac, naravno za odgovarajuću cijenu..."
"A je li, patuljče!?!", odvrati Ferdinand, "prisluškuješ, iznuđuješ, hvališeš... Koje još kvalitete imaš?"
"Koga ti zoveš patuljkom, ja sam plemenita roda, ti, ti vilenjko jedan!", reče Trenk i krene na njega sjekirom, "Sa'š ti vidjet koje kvalitete imam, ..."
No pivo koje je kriglu za kriglom popio do tog trenutka je bilo jače od njega i sjekira je samo prošla kroz lijevog od tri elfa koje je vidio i zabila se duboko u pod...
Ferdinand znakovito trzne desnom obrvom. "A tako...", reče.
"Da tako, smatraj se sretnim, drugi put će bit u glavu!... sam da izvaaadim sjekiru...", reče Trenk ubijajući se od napora dok pod škripi pod njegovim uzaludnim pokušajima da pomakne sjekiru.
"Dobro patuljče, vidim da imaš karaktera ([okreće se Hentai-u:] a i pive, što se toga tiče), a kako trebamo takvog poput tebem nudim ti mjesto u družbi", mudro pokuša okončati raspravu.
"Ajd dobro, samo mi pomozite izvući ovu sjekiru i dobili ste borca i pol, već ćemo se nešto dogovoriti... Ovdje je ionako Bog rekao doviđenja, da krepaš od dosade. Ali pazi što pričaš ubuduće, drugi put ću gađat onog u sredini... A da se ima piva, ima se , sjedne za stol, natoči da si jaču dozu i popije do pola. "A sad, da čujemo o čemu se to zapravo radi...", kaže i prođe pogledom po raznolikoj družini.
-K. & T.
U trenutku kada je Ferdinand htio započeti priču, začu se iz predvorja krčme ubrzani topot kopita, zatim glasno rzanje konja, a napokon i tresak masivnih vrata krčme o zid, nastao prilikom njihovih otvaranja kako bi iz mrkle noći u prostoriju, uz fijuk vjetra i obilje kišnih kapi utrčao snažan muškarac, srednje visine, sav u oklopu od najboljeg materijala (half – plate), licem pokrivenim vizirom kacige, zatvorivši vrata za sobom treskom, onako kako ih je i otvorio. Krčmar, navikao na upade čudnih prilika u njegov lokal, odložio je kriglu koju je brisao i zagledao se u ovog, po izgledu bismo prosudili, ratnika iz dalekih zemalja. Trenk je prokužio frajera u isti tren kad je ušao; najprvo se mašio za dršku svoje sjekiretine, no pustio ju je odmah kad je oklopljeni zatvorio vrata, te se leđima naslonio na njih kako bi predahnuo. Hentai je reagirao suprotno, krigla tamnog piva ispala mu je iz njegovih staračkih ruku, no bore na njegovu licu nisu odavale strah, nego više negodovanje što je ovaj manijak uletio upravo u trenutku kada se koncentrirao na priču svog novopečenog suborca. Ferdinand se, kao i većina ostalih u krčmi samo lecnuo kada je začuo tresak vrata o zid prostorije. Jedini koji je ostao miran u čitavoj prostoriji bio je misteriozni Orion "Porno" Galaguend.
Muškarac koji je ušao u krčmu naslonio se na vrata kako bi predahnuo, naime težak oklop koji je nosio izmorio je čak i snažnog ratnika koji ga je nosio.
- Koji je ovo sad kurac? – promrmlja Trenk ljutito.
Ostala dvojica mu ne odgovore. Ferdinand ga je promatrao pogledom koji je odavao divljenje (skoro zaljubljenost), ali i neku lukavost, očito shvaćajući da će mu ovaj svat dobro doći u bližoj budućnosti.
Ratnik se približi krčmaru, koji ga uljudno pozdravi i upita ga može li mu ikako pomoći. Ovaj ga zamoli da se pobrine za njegova konja kojeg je ostavio ispred krčme, na što krčmar pozove nekog mlađeg pomoćnika iz prostorije iza šanka i izda mu naredbe koje je «zatražio gospodar» (gospodarom je, naime, nazvao svaku mušteriju koja nije bila jedna od lokalnih probisvijeta. Zatim se ratnik ogleda oko sebe pa zatraži kriglu najboljeg piva koje imaju, a krčmar mu natoči Crne smrti, uvjeravajući ga da bolje i povoljnije neće naći u 24 okolna sela. Dok je zahvaljivao, oklopljenome se približio Ferdinand i uljudno ga pozdravljajući, blago se poklonivši. Ovaj mu odvrati jednako, skidajući napokon kacigu s glave.
Kosa muškarca u oklopu bila je nešto duža, smeđe boje kao i njegova dosta uredna brada i brkovi. U crtama lica vidjelo se da je dosta mlad i ne pretjerano iskusan ratnik, no perspektivan. Ni na oklopu ni na licu, nisu se vidjeli tragovi bilo kakve borbe ili oštećenja. Pogled mu ipak nije djelovao mirno, nego iznenađeno, usudio bih se reći, uplašeno. Sigurno nikad nije bio ovdje.
- Ferdinand Fitiroha od Filanthara mi je ime, ako dopuštate, gospodine. – reče vilenjak svojim blagim, visokim glasom.
- Poštovanje iskazujem, prijatelju vilenjače, ja sam Valijant Aurelije Dobri, smjeli vojvoda iz grada Riznice podno Većeg Brijega.
- Ratnik vašeg kova vrlo je rijetka pojava u vukojebini poput ove. – nastavi Fernando. – A baš s takvima želim razgovarati, ako dopuštate
- Slobodno, ionako se moram ohladiti…
- Da skratim, tražim suborca u pothvatu za koji će svaki od nas biti bogato nagrađen, ako barem imate vremena da poslušate, to jest, ako vas posao ne nosi dalje.
- Ne, nikako, upravo nemam nikakvog posla…
- Nemoguće, ratnici s tvojim grbom su, prijatelju, i te kako zaposleni! – odjednom se umiješa Hentai s prodornim pogledom kojim je sumnjičavo promatrao pridošlicu. – Tvrdiš da si iz Riznice podno većeg brijega, što se vidi i na grbu (grb je bio naslikan na prsima oklopa, a na njemu je bio crveni križ i nekakva škrinja iz koje je izlazio sjajeći zlatnik, a izgledao je dosta glupo), ondje bijesni građanski rat između stanovnika toga grada i stanovnika Riznice pod Manjim brijegom, nisam li u pravu?
- Pa da… - smušeno odvrati Valijant
- Ratnik poput tebe trebao bi sjeći glave tamo na bojišnici, a što ti ovdje pijančuješ? – optuži ga Hentai
- Ma, ne, nego…
- Molim? – Hentai značajno dotakne uho, kao da napeto iščekuje što će ovaj reći
- Ma ja sam…
- Što si ti? – sada se i Trenk ostavi krigle od litre novo natočenoga crnog piva i prisluhne.
- Ja sam zbriso. – pokunjeno će Valijant. – Ovaj…dezertirao, znaš.
- Šta s' ti?! – Trenk razrogači oči.
- Ma do bijesa! – napola ljutito će Valijant. -Nisam ja za te borbe, ubijanja i to, ne volim takve stvari…
- Ne voli nitko… - sažali se Fernando, pokušavajući smiriti situaciju, no Trenk napadne.
- Koja si ti papčina! – vikne Trenk da se neki okrenu i promotre pridošlicu.
- Znao sam da će bit još takvih k'o što je ovaj Fabijan. – ljutito će Hentai
- Hm…Ferdinand. – kaže Ferdinand.
- Florijan.
- Da, nego, što te dovodi u ovu krčmu. – upita Ferdinand Valijanta.
- Pa…dok sam bježao iz vojske prolazio sam ovuda pored sela i nisam se mislio zadržavat jer će me ovi tražit, no napalo me nekakvo kuče pa sam mu morao uteći…
- Pas te napao? Koja je to mrcina morala biti?
- Ma nije velik, neki crni mali…
- HA, HA, HA – krčmar se odvali smijati. -Pa to je ovčar susjede Micike ovdje iz sela, on se i samih ovaca boji. HA, HA, HA
Na ovo se počnu smijati svi prisutni, naročito Trenk koji je udarao šakom o stol, zatim Hentai s prijezirnim hrapavim staračkim smijehom, krčmar koji se držao za trbuh gotovo plačući od smijeha, još neki gosti koji su prekinuli pijenje i kartanje, a čak se i Fernando smijuljio ne mogavši se zaustaviti. U kutu je Orion sve to promatrao, a da glasa nije ispustio.
- Još je na konju bio…i bježi od cucka…HA, HA, HA. – Trenk je plakao od smijeha.
- Koja pičkica, nemrem vjerovat…Zato i je tako uletio u krčmu, ko da ga sto zmajeva tjera!
Ferdinand se nekako primirio pa mu je rekao da možda ipak ima nade za njega, a ako nema posla, može poslušati što on ima za reći pa poći s njima, jer ovdje nije siguran.
- Ma, može. – posramljeno odvrati Valijant.
- Ovako se već dugo nisam nasmijao. – kroz suze je soptao Hentai.
- Nego, 'oš ti pit to?! – upita Trenk gledajući u kriglu piva koju Valiant nije ni taknuo.
- Ma ne znam…
- Jer ak' neš budem ja to strusio.
- Uzmi, mene to ionako…
- Šta te to onako? – opet se zacereka Trenk
- To mene brzo…pukne, pa ja onda…
Nije stigao dovršiti. Krčmu su opet preplavile salve smijeha iz grla najbližih što su sjedili do «hrabrog ratnika». Trenk je sa stolca pao na pod i počeo se previjati.
-H.
"He, he, he... samo se vi smijte smrtnici dok još možete...He, he, he... jel kad ja postanem gospodar smrti i zavladam svijetom vama će preostati samo bol i patnja...BuahahaBuahahaha... bit ću toliko moćan da će mi se pod mojom vojskom smrti pokoriti sva kraljevstva...He, he, he... čak ću moći okrenuti i koju žensku...He, he, he...nego, ona četvorica bi mogli biti od koristi. Mogao bih im se pridružiti kao član družine te ih u nekom mračnom kutku sve poklati i od njihovih djelova napraviti demona... i s njime pokoriti svijet...Buahahahaa...."
I tako dok se cijela krčma smijala hrabrom Valijantu, Orion je u svom mračnom kutku pomalo destruktivno i apokaliptično razmišljao o svojoj budućnosti i budućnosti svijeta. Orion je oduvijek bio ambiciozan a ideja o budućem zanimanju mu se javila prije nekoliko godina kao posljedica nesretne ljubavi. Naime, bio je sa svojom zaručnicom u sretnoj vezi koja se temeljila na vjerovanju, poštivanju i apstinenciji prije braka sve do dva dana prije njihovog vjenčanja kada ju uhvatio u sumnjivoj sceni sa jedanaest muškaraca i jednim konjem. Nakon tog bolnog iskustva um mu smračio a ideje su mu postale tamne...
- A ovakvog tipa još nisam sreo...Ha, ha, ha... - cerekao se Trenk, valjajući se po podu.
- Koja pičkica, treba ti jaja otkinuti, nisi ih dostojan...He, he, he... - nadoda Hentai kroz suze.
- No momci dosta, pustite ga na miru. Svatko ima neku manu, pa šta onda, meni to uopće ne smeta. - Reče Ferdinand pokušavajući primiriti situaciju.
- Naravno da ti ne smeta. Misliš ako je kukavica na bojištu hrabar je u krevetu!
Krčma se opet tresla od smijeha. Trenk se i dalje valjao od smijeha.
- No dobro, dosta smijeha vratimo se na posao. - počne Ferdinand ozbiljnijim tonom - Sada kada smo četvorica u družini vrijeme je krenemo u pustolovinu. No prvo ponešto o samoj pustolovini. Dakle, radi se o tome da...
- O vi obični smrtnici, propalice i jadnici, čujem da krećete u postolvinu. - odjedanput počne Orion
- Pa da, nas četvori...
- Budale jedne, krećete u pustolovinu osuđenu na propast...
- Zašt...
- Zato jel u družini nemate pravog močnika, nekog ko može ukrotiti prirodu, upravljati životinjama...
- Al...
- Ali vi ste ljubljenici sreće, jel vas je ona dovela do mene, mudraca i čarobnjaka, koji zna sve tajne prirode...
- Al...
- Znam, znam, ne morate mi ništa zahvaljivati. Iako sam predoređen za mnogo veće stvari spreman sam u ime dobre volje žrtvovati svoje dragocjeno vrijeme za vas...
- ...?
- ...?
- ...?
- Pa hvala vam moćni mudrače na pomoći koju nam pružate. Prihvačamo je.
-V.
Naša novoosnovana družina se nije ni snašla, a već se počelo bližiti svitanje.
Tempo razgovora u Troglavom Tapiru se usporio, dvojica glazbenika, koji su svirali na
violini i gitari, su počeli svirati sve laganije i laganije, dok na
kraju nisu došli do balada i uspavanki. Živa atmosfera s početka se smirila. Vatra u kaminu je još uvijek ugodno pucketala, no ljudi su pod utjecajem topline i umora tiho čvarljali
ili šutjeli.
Cijela družina se bila prebacila sa šanka u prostor za sjedenje u polukrugu oko vatre i u tom trenu
šutila zato jer su iscrpili temu upoznavanja do kraja. Svaki je lutao
u svojim mislima, hipnotiziran skakutanjem plamena. No tada je Hentai
prekinuo šutnju.
"To, mala... Znaš da to volim... Aha...", promrmlja on. Svi ga
pogledaše u čudu. Naš stari čiča je bio u svom svijetu tjelesnih
užitaka. Glavu je naslonio na desno rame i skoro se ispružio po
čitavoj duljini u svojim staračkim kolicima. Slinio je.
"Ah, kako paše... Još, još..."
Svi su se nasmijali. "Vjerujem da je vrijeme za počinak, gospodo.",
reče Ferdinand. Svi su kimnuli u znak slaganja. Tada se došetala
bucmasta konobarica, samilosno se nasmiješila nad starčevim
trabunjanjem i pokrila ga dekicom na što je on zastenjao pun
zadovoljstva. "Njemu će biti dovoljno dobro da ovdje provede noć,
dečki. Vaše sobe su spremne."
"Zahvaljujem vam se u ime sviju nas.", reče Ferdinand, samoprozvani vođa.
Sove su već završavale svoj lov, miševi krenuli nazad u svoje rupe se sakupljenom hranom, a naša družina u krpe.
-A. (& K.)
|
