en-sof

nedjelja, 07.11.2010.

ljubav iz romana ;)

Gledam te, predivna si, posebna, pametna, njezna. A ja razmisljam samo kako da pobjegnem u smjeru gdje me ta tvoja oka dva ne mogu dostici. Ne pustas me, postavljas pitanja na koja ti ja ne mogu dati odgovor, nemoj traziti da ga verbaliziram, boja mojih ociju je boja okova koji mi stezu srce. Gubim se u svojim mislima, tvoj glas nestaje negdje u daljini ne dopire vise do mene, vidim da otvaras usta ali glas ne cujem. Zasto me jednostavno ne pustis, idi dalje, ovjdje nema mjesta za to sto ti trazis, ovdje su presusili izvori koje ti trazis, ovdje je neko drugo vrijeme od onog u kojem ti zivis. Postoji li garancija za ista danas? Ah retoricko pitanje ne zahtjeva odgovor a opet si ga moram dati, ne, ne postoji. Tvoje ruke na mojim ramenima me vracaju, opet cujem tvoj glas, ovaj puta je to neki drugi glas, neki brizni, pogled koji me plasi, zasto me tako gledas. Tvoje pitanje jesam li dobro? Zar nisam? Ne razumijem nista vise. Aaaaaa. Osjecam da mi se usta micu, nekakav zvuk izlazi ali ne, to nisam ja, slusam i ne vjerujem, zar to zbilja ja govorim (idem kuci, nije mi dobro), jos uvjek u nekom cudnom stanju stojim ispred tebe, kao malo djete kad se preplasi mraka. Svaki djelic tijela me boli, adrenalin koji navire u svaku poru spremnost za uzmak, a ti me ne pustas, govoris“molim te sjedni“ zar stojim? Sta mi se desava? Osjecam kako me lagano spustas na stolicu, sjedim, evo sjedim, ali kad sam ustala, nista mi nije jasno. Donosis mi vode, zurim u pod, mislim si, ok ovo je sve ruzan san, sad cu se probuditi i bit ce sve ok, ti i dalje ne nestajes ispruzena ruka u kojoj je casa sa vodom i dalje stoji ispred mene, ok ovo nije san, ovo je nocna mora koja se odvija na javi. Prihvacam tu vodu ispijam ju, podizem pogled prema tebi, ponavljam ti da idem kuci ali ovaj puta govorim da sam dobro i da moram ici. Tvoj pogled mi govori da mi ne vjerujes ni jednu jedinu rijec za koju je bilo protreban toliki napor, uf, ne mogu to opet ponoviti. Govoris da ne dolazi u obzir da takva idem igdje, na razumijem te jer ne znam kakva sam to. Do maloprije sam bila super, svaka stijena bi mi pozavidjela na crvstoci. Hmmm. Jednostavno ti se ne mogu suprostaviti. Govoris da moras nesto obaviti i da se ne mice, zar mi ista drugo preostaje? Pokusavam se sabrati, shvatiti sto mi se desava. I dalje ne mogu nista normalno zakljuciti zurim kroz prozor u daljinu, gledam igru gradskih svjetla. Uzivam u toj ljepoti zaboravljajuci di sam, tko sam, sto sam... tvoj dodir me vraca u realnost, uf jos sam tu i ti si tu. Cujem kako mi se ispricavas zbog svega izrecenog i zbog svake rijeci koju si mi uputila na onakav nacin, i da ti je zao sto si me dovela u ovakvo stanje. Ma o kojem stanju ti pricas? Gubim se u svojim mislima, vrtim film koji me vraca na pocetak ove veceri, sto se desilo gdje je sve poslo po zlu....sto to potiskujem ovakvom brzinom....misli mi se zaustavljaju na tvojim rijecima koje su kao ostrice noza ostavile tragove po meni. U redu mozda i jesu te rijeci istina i mozda imaju smilsla ali tko si ti da mi ih bacas u lice i da zarivas svoje kandje u mene. Skupljam snage ustajem i odlucno krecem prema vratima, ne zelim ni sekunde vise provesti sa tobom u istoj prostoriji. Primas me za ruku i povlacis u zagrljaj, osjecam kako se lomim, pokusavam se istrgnuti iz tvoj zagrljaja koji mi toliku bol nanosi ali me ne pustas govoreci mi da na mogu zauvjek bjezati od zivota, da ga ne mogu vise zivjeti zarobljena u svom ledenom svijetu, da trebam na sunce izaci da se ugrijem. Ne zelim te slusati, samo zelim otici od tebe. Govorim ti, da me ostavis na miru i da ne znas koliko je trebalo da sagradim taj svijet koji se sada tu pred tobom rusim, govorim ti da srce sluzi da bi kolalo krv tijelom i da je iskljucivo zato postavljeno u prsa a ne da bi voljelo ili ikakve emocije nudilo. Cemu se uopce trudis oko mene, kad oko tebe ima toliko tih koji su naucili srce upotrijebiti i na drugaciji nacin. Osjecam kako me sve jace stezes, koliko se ja borila da se odvojim od tebe toliko je tvoj zagrljaj cvrsci. Primirujem se i cekam priliku kad cu se istrgnuti iz toliko bolnog zagrljaja. Osjecam kako stisak popusta, jos malo mirujem i tada trzajem se oslobadjam tvojih ruku i u drugoj sekundi se nalazim kod vrata izlazim, osjecam tvoj pogled na sebi i cujem da nesto govoris ali ne mogu razabrati sto mi govoris. Osjecam kako mi se grudi stezu kako trebam zraka, a ovim stepenicama nikad kraja, sve brze trcim niz njih kako bi udahnula svjezi zrak. Napokon vani, napokon zrak, osjecam kako mi kisa moci obraze, osjecam kako disem. Pustam da me moci, nek mi snagu vrati.znam da sam tu negdje ostavila auto, na stubistu se pali svjetlo, strah opet,znam da si to ti, moram pobjeci, trazim auto, trazim pogledom po parkiralistu gje se pale gase zmigavci, moj spas. Trcim kao da me sto vragova goni, ulazim u auto odlazim, osjecam da mi u djepu nesto vibrira, mobitel, pokusavam ga iz djepa izvaditi, brisaci jedva brisu kisu koja pada,javljam se na poziv, sa druge strane ti, govoris da stanem da ne mogu takva voziti, zelim ti reci da je sve u redu ali tup udarac mi oduzima svaku mogucnost za bilo cime...osjecam kako mi nesto niz lice curi podizem ruku da obrisem sa cela to sto mi smeta, snazna bol se prolomila kroz moje tijelo, ruke pune krvi, sve se vrti, gubim se u toj novoj boli, cujem u daljini kako netko vriisti, zamor. Opet neko pitanje dal sam dobro? Da me nije vidio. Mogu li se pomaknuti? Pokusavam reci da sam dobro, pokusavam se pomaknuti ali ne uspjevam, bol se razljeva kroz cijelo tijelo, gubim se..
pokusavam otvoriti oci, ali svjetlo koje me okruzuje zasljepljuje me stvara mi nesnosnu bol, polako se privikavam na svjetlo koje me okruzuje, ne znam gdje sam, ovo nije moja soba, ovo nije moj stan, gdje sam? Panika me pocinje hvatati, zelim nesto reci a ne mogu, zelim se pomaknuti a ne mogu. Nepoznati covjek nadvio se nad mene, govori mi sto da napravim, slusam ga jer ne mogu nista drugo, govori mi da se opustim da se smirim. Zasto mi stalno govore sto da radim pa znam se brinuti o sebi.
Vadi nekakvu cijev iz mojih usta, govori mi da cu moci kroz par minuta pricati, samo da se opustim, pokusavam se opustiti, ponovno zatvaram oci opet se gubim. Otvaram oci ali ovaj puta je mrak oko mene, pokusavam razabrati siluetu koja je tu kraj mene, pored kreveta, ali koliko god se trudila ne mogu vidjeti tko je to. Pokusavam shvatiti sto se desilo gdje sam. Po svemu oko sebe mogu jedino zakljuciti da se nalazim u bolnici, i dalje ne znam sto se dogodilo zadnje cega se sjecam je da sam krenula kuci, ali ovo nije kuca. Osjecam stisak na ruci, osjecam kako se osoba kraj mene probudila i osjecam pogled na sebi. Ali ne zelim pitanja, ja zelim pitati. Gjde sam, zasto sam.....
Smirena sam osjecam kako me grli, sapuce mi u uho, najnjeznije rijeci koje sam ikad cula, osjecam kako mi njene suze kvase lice. Osjecam njenu bol kao svoju ili je to moja bol jer me steze u zagrljaju. Govori da mora ici po doktora, ali ja ne zelim da ona ide, ne zelim, govori mi da se odmah vraca, gledam prema vratima kao da mi zivot znace, sekunde kao godine traju. Vrata se otvaraju ona je opet tu. Doktor mi prilazi, postavlja pitanja na koja ja ne znam odgovor, a svaki koji dam na njegovom licu iscitaam da nije dobro. Sta je ovo test, ako je onda sam ga izgleda pala. Hahaha. Osmjeh na mom licu od te pomisli. Ona me drzi za ruku ona je tu, osoba koja dopire do mene. On nesto govori ali zar je bitno sto govori kad je ona tu, zar on ne vidi da mi je dobro jer ona je tu. Okrece se prema njoj i govori da sjecanje koje sam izgubila mozda nikad ne ce ni biti vraceno. Koje sjecanje? Ovo me zbunjuje. Ona mi prilazi i govori da sam imala saobracajnu, da je kamion naletio na mene, da sam 3 tjedan bila u komi, da imam srece jer mi se nije nista gore desilo. Njen pogled u pod, zasto? Sto mi presucuje? Pitam ju sto je? Ne zeli mi reci. Samo gleda u pod i suti. Ako sam dobro cemu ovo. Govori mi da smo se posvadjale prije nesrece, da sam izjurila iz stana i da se tada to desilo. Pokusavam se sjetiti ali mi ne ide. Govorim joj da nije bitno, bitno je da sam dobro i da je ona tu. Zasto stoji tamo daleko kad se ja samo u njenom zagrljaju trenutno zelim izgubiti. Pitam ju zasto me ne zeli zagrliti. Sto se desilo. Kaza da mi mora nesto ispricati. A ja si mislim to nikad nije dobro. I pocne ona. Tu noc kad smo se posvadile............ slusajuci sto mi sve govori i sto se sve desilo, nije mi jasno kako ja iimam osjecaj da smo mi zajedno, kako osjecam da ju volim, kad sve sto ona govori ne upucuje na to. Pogledam ju pogledom punim ljubavi i kazem izgleda da je antartik otopio a ona pumpa u grudima zna jos stosta napumpati osim krvi koja zivot znaci ;)
Pogledom me prekorila. Ona je ozbiljna a ja se samo salim, opet ju gledam onako, znas slatka si kad se ljutis ;) napokon osmjeh na njenom licu polako mi se priblizava i spusta najljepsi poljubac na moje usne.. govoreci da cemo odsad sve zajedno prolaziti i da shvatim da ljubav postoji i da nije samo u romanima.........

07.11.2010. u 16:36 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Komentari da/ne?

Opis bloga

moja dusa i srce

moja muzikica

www.youtube.com
www.youtube.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se