Ja `75.sve OK (lošija kvaliteta j.s.)
MM `72. oligoasthenozoospermia
2 IUI (AIH) (prirodna)
1 IVF(Klomifen) - nema ET (dobiveno 5 j. stanica, ni jedna oplođena)
1 ICSI (Klomifen) - skoro bez ET (dobiveno 4 j. stanice, oplođena jedna - nije se dobro razvijala)
KBC RI
Do sada big fat no
1. stimulirani ICSI (Menopur) 02./10. (dobiveno 6 j. stanica, oplođene 3, vraćene 2 osmostanične i 1 loša)VV BIG FAT POSITIV
Kažu da ljudi sami
biraju svoj put.
I ja sam mislila tako
o našim sudbinama.
Svaka se priča mora
ispričati dvaput.
Ja je sada pričam...
kome ću, neg' vama.
Moram priznati da sam se ugodno iznenadila kada me je nazvala sestra i obavijestila da je za samo 7 dana stigao Menopur. Kada sam ga naručivala nije mi znala reći hoće li doći za 2, mjesec ili više dana. Na moje pitanje o čemu to ovisi rekla je da ako ga ima na skladištu u RI doći će brzo, a ako ne moraju naručiti iz ZG... tako nešto. Nije uopće bilo govora o nekakvim njihovim financijskim limitima. Doslovno je bilo: predala povijest bolesti, otišla doma, za tjedan dana došla po Menopur, potpisala IZJAVU i odnijela svoje Menopure doma. Vidjela sam na spisku, gdje sam se potpisivala, da je u ovom mjesecu samo još jedna pacijentica pa je sigurno i to razlog zašto nisam imala nikakvih problema.
Sada još moram kupiti injekcije, alkohol i vatice.
Od svih lijepih dana i prije i poslije mi smo baš putovali u ponedjeljak po kiši, snijegu, a dočekala nas je i bura na povratku.
Na Vuku Vrhovcu sve po starom što se tiče gužve i trčanja doktora i sestara iz sobe u sobu. Zahvaljujući informacijama s foruma nisam lutala već sam odmah stala pred vrata do ordinacije dr. Lučingera gdje se po novom prijavljuje za dr. L. Razdvojili su doktore na lijevu i desnu stranu, lijevo dr. Alebić, a desno dr. L.
Čekala sam od 10,30 do 12,30. Kod doktora je sve bilo brzo gotovo jer je već dok sam ja ušla on sve pročitao iz povijesti bolesti , uzeo kopirane nalaze, pogledao i natipkao da se vidimo prije iduće menstruacije (za mjesec dana), a u međuvremenu da kod svoje ginekologinje naručim 30 ampula Menopura. Mislila sam da me ne će gledati na ultrazvuk, ali ipak je.
Malo smo popričali i o novostima u Zakonu. Ukratko mi je rekao da oni ne zamrzavaju jajne stanice i to ne zato što ne bi znali ili mogli već zato što je to slabo istraženo i onako kroz redove nemaju oni ni vremena ni novaca za eksperimentiranje. Oplođuju 3 j.s., a u tijelo žene vraćaju od 1 do 3 embrija što ovisi o željama pacijentice. Zamrzavanja embrija nema!
Naručila sam se odmah kod sestre za 16.11.2009. (pon) pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati. Čak nije 100 % sigurno da će me uzeti u postupak jer su im srezali troškove. To je nešto onako promrmljao na kraju.
Prije 15 godina sam mislila da samo moram biti uporna, učiti (iako mi je to bila tlaka) živjeti po normama društva i da je onda zagarantiran uspjeh. Trebalo je živjeti samo po nekom redu... prvo završiti osnovnu, onda upisati gimnaziju, ne zato što je to škola na vrhu, već zato što mi je to bila prepreka do cilja. Cilj je bio završiti fax za odgajateljicu jer sam cijeli život bila okružena djecom i to je bilo nešto što sam odlučila još u 7. osnovne. Nakon 1. razreda srednje počeo je rat. To je bilo prvo na što nisam mogla utjecati. Srušio mi se svijet. Rat me rastavio od prve ljubavi, prijatelja… U tom trenutku MENI je bilo najgore. Naravno da mi je sada jasno da nisam doživjela ni djelić onoga što su drugi, ali netko mi je ukrao najljepše tinejđerske trenutke, prvu ljubav… taj trenutak se ne zaboravlja… Novu sreću sam pronašla u novom gradu, nove prijatelje, novu ljubav i sve je ponovo imalo smisla. Ponovo sam vjerovala u uspjeh, u snagu volje misleći da se sve može ostvariti samo treba htjeti. Bila sam od onih ljudi koji su morali u životu ostvarivati sve po redu kako to od njih društvo u kojem žive očekuje. Fax, posao, udaja, djeca. Nisam ni na trenutak pomislila da nisam samo ja ta koja utječe na redoslijed. I stvarno, sve je išlo onako kako je trebalo: završila školovanje, udala se za voljenog čovjeka, zaposlila se,……. i tu je stalo.
Ostali smo na mjestu i tu smo već sedam godina. Oko nas, ljudi koji su nekada bili djeca, imaju djecu, jedno… dvoje. Oni koji nisu imali nikoga sada imaju puno više od nas. Naravno da ne mislim na financije jer su one u životu nužno zlo, mislim na dječicu koja ih zovu mama i tata, a nas nitko tako ne zove i sada se već lagano pitamo hoće li ikada… Ne mislim odustati jer nisam osoba koja odustaje, ali… teško je… teško je biti okružen ljudima koji te ne razumiju, a još teže je kada se sva zajapurim oko objašnjavanja, a poslije shvatim da sam uzalud trošila riječi i osjećaje jer me ti ljudi ne mogu razumjeti, oni iskreno žele, ali ne mogu i sva sreća za njih da je tako.
Na okrutan način sam naučila da nije sudbina u našim rukama i da je to samo fraza za one ljude koji su imali sreće sa sudbinom.
Nakon puno pesimizma koji kola mojim venama ipak postoji nada da nisam baš ja ta koja ne će osjetiti sreću leptirića u trbuhu pa i pokojeg jačeg kika, a zatim i svog anđela u naručju.