Šutiš, 21.10.2018.
Mama. Ja sam mama.
A ti si tata. Samo si ti moj tata.
Rodila sam tvog prvog unuka. Nisi bio ovdje.
Jedva sam cekala prvi susret tebe i njega. Kako ti ga ponosno pokazujem, a zapravo samo želim da ti na mene budes ponosan.
Dosli smo. Tiho sam ti rekla da smo napokon došli. Dosli smo da se upoznate. Moj sin i moj tata. Unuk i njegov djed.
"Tata, ovo je Ante. Moj sin. Tvoj unuk."
Šutio si.
"On je rodjen 20ak dana nakon 5 tvog rodjendana."
Šutio si.
"Iako ga ne možeš sada zagrliti. Poljubiti. Znam da će uvijek znati tko si bio. I kakav si bio."
Šutio si.
"Želim da i mene završiš i poljubiš kako si samo ti znao. Da mi kažeš da sve radim dobro i da je sve dobro, a bit ce jos bolje."
Šutiš.
Uvijek kad trebam tvoje riječi, ti šutiš.
Tako bezosjecajno, puštaš me da sama zamišljam sto bi mi rekao. Što bi rekao mome sinu. A svom unuku.
Šutiš.
Prvi, 20.2.2018.
Uopće vjerojatno ne bih ni sada napisala post da nisam upalila laptop kako bi napravila nokte. Da, uv lampa mi radi pomoću usb-a i tako je laptop besposleno stajao kraj mene na stolu.
Upravo se prima ružičasta boja na desnu ruku dok tipkam samo lijevom. Moram priznati da je lakše nego što zvuči.
I tako u naletu svog današnjeg uredjivanja obavila sam spontano sve ono na što se nagovaram inače danima.
Depilacija u 8. mjesecu trudnoće. Sa 17 kila više, nogom u rebrima i živim bićem od 2500 grama - zvuči apsolutno nemoguće, ali nije. Možda samo jako jako teško.
Trudna sam.
Nisam još rekla?
Pa evo, da, i to punih 8 mjeseci. Za mjesec dana postat' ću mama.
Mama jednog dječaka. Ante. ČIje ime znači 'prvi'. I da, meni će biti prvi. Najprviji.
Čovjeku treba tako malo da mu se svi snove ostvare koliko god to se čini daleko i nemoguće.
Moj muž je bio daleko. I nemoguć.
Ne tako nemoguć, da me ne shvatite krivo. Dalek i nemoguć u doslovnom smislu jer je u trenutku našeg upoznavanja i početka živio u Americi. Ni manje ni više nego na Floridi.
Tisućama kilometara daleko, a vidi. Sad smo u istom gradu, na istoj adresi, čekamo isto dijete.
I da vam kažem, svakoj ženi želim jedog ovakvog partnera, svakom djetetu želim jednog ovakvog oca. Štoviše, moj muž nije otac, to može biti svatko, on je TATA.
Sine moj, ako za godina bude postojao ovaj blog, i ti nekada na njega naletiš, znaj da je ovo najdivnji i najsrčaniji post koji ne može sadržavati sve ono što ti imam za reći.
Ti si moj blagoslov, moj život, moj smisao.
I da znaš, jednom se bude 'prvi' i jednom se taj osjećaj u životu osjeća.
Ljubavi moja, jedino ti znaš kako moje srce kuca - iznutra.
Nokti gotovi. Još samo - sjaj.
Voli vas
Enitou
Oznake: prvi, ante, život, sin, trudnoća, partner
19.02.2018. u 18:52 | 0 Komentara | Print | # | ^Bio si opet tu, 21.9.2017.
Konačno sam te sanjala sinoć.
Prošla je jedna godina, osam mjeseci i tri dana od kako si zadnji put bio.
Nasmijan kao što te i pamtim. U bolnici, gdje drugdje, ali bez ikakvog traga te grozne bolesti koja te je odvela tako daleko.
Nimalo se nisi promijenio.
Ja sam narasla. Odrasla. Imam svoju obitelj, svoje blago.
Za sve što prolazi nedostaješ. Nedostaješ toliko da se mogu zakleti kako osjećam žive rane u plućima. Kao da mi cijeli ovaj svijet sjedi na njima, i ne da mi disati. Samo kad se sjetim kako su te nepošteno i brzo odveli.
Nema te, a još uvijek si tako tu. Još uvijek te znam kao da sam te jučer grlila i molila da mi kupiš kemijsku sa šljokicama.
Hvala ti, hvala ti što dolaziš u moj san, hvala ti što to učiniš baš u onom trenutku kad mi to najviše treba. Hvala ti što si tu iako te nema.
Oprosti, oprosti ako tamo gore osjetiš moju tugu. Obećanjem ti da će proći.
Za sve što dolazi, nedostaješ.
Voli vas
Enitou
Jedanaest, 23.2.2017.
Svi su dani teški. Ali današnji nekako posebno.
Što se bližim današnjem danu, to me veća tuga pritišće. To više trebam duge zagrljaje i tišinu.
To više želim nekom ispričati sve, a da ne kažem ništa.
Nisi mislio da ću današnji dan dočekati 746 kilometara daleko od tebe. Da neću doći i pričati s tobom kao da me čuješ ispod svega onoga.
Nisam ni ja mislila da će biti tako. Ikad.
Nisam ja to prije ni htjela. Ali sretna sam.
Čekam još veću sreću. Rekla sam ti zadnji put. Pričali smo o tome. Volim naše razgovore. Volim ti reći sve što planiram i želim da se dogodi. Rekla sam ti da samo želim da me čuvaš kao što si i do sad. I da mi vjeruješ i da mi budeš podrška. Samo da kažeš kroz osmijeh: 'Imamo Chupa Chups.' Kao da si tom lizalicom brisao sve moje probleme.
Jedanaest godina je prošlo. Sjećam se kao da se sada dogadja.
Plakala sam više iz zbunjenosti, iz toga što mi nije bilo jasno što se dogadja. Svi su plakali. Jedino šarenilo u tom trenutku su bili kišobrani. I nebo je za tobom plakalo.
Kažu, nećeš dobiti teži križ nego što ga možeš nositi. Ja svoj nosim, i nekad se požalim, ljudski valjda.
Ali zbog svog križa ja osjećam da sam bolja osoba. Znam da ću lakše sebi oprositit ako me ne prihvati netko živ. Što me mene tiče ni ne mora. Samo znam da zbog tebe dajem sve najbolje od sebe.
11 godina. A još uvijek si tako tu.
Tata, volim te.
Hsjauvs
Oznake: sve
17.12.2016. u 01:53 | 1 Komentara | Print | # | ^Datum, 17.12.2017.
Današnji datum sam kao mala imala na onom velikom posteru na kojem su bili svi važni datumi.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, maminog rukopisa današnjeg datuma kraj kojeg je u opisu pisalo 'godišnjica braka'.
Mama je uvijek znala taj datum. Za tatu baš nisam sigurna.
Bio je to jedan predivan čovjek. Jedna velika i dobra duša. Bio je i veliki čovjek. Mama je pored njega izgledala tako malo i slatko.
Moji su roditelji imali divan brak (bar koliko sam ja znala).
Mama je bila ona stroga (jos uvijek je), a tata je bio onaj koji brani. Nikad neću zaboraviti onaj jedan jedini slučaj kada me udario. Malo, beznačajno. Kasnije smo plakali i on i ja. Moj tata je jedini muškarac na svijetu za kojeg mogu reći da me stvarno volio.
U mojoj obitelji nije običaj iskazivati takve osjećaje. Čak bi rekla da nam je medjusobno neugodno (opet sam izrod), ali on to nikada nije ni morao reći.
Pa on je meni donosio kinder jaja, kupovao kemijske sa šljokicama koje su tad bile 'hit'. Donio je tako jednom zelenu. Divna je bila. Imao ju je zataknutu zq unutarnji džep u jakni.
Ja sam bila tako mala, a on tako velik. Zaletila sam se na njega jer je došao, predivnog osmijeha. Zavukao je ruku u džep i dao mi kemijsku. Nikad u životu, dok sam živa neću zaboraviti sreću u njegovim očima kada je vidio koliko sam ja sretna. (Volim te)
Kupovao mi je stvari za koje 'mama nikad nije saznala'. Pa ni sve one sladolede i čokolade. Čokolina u dnevnom boravku, opet nove sličice.
A tek autići u lunaparku! Nitko na svijetu se nije više tomu radovao od njega i mene. Mogli smo se voziti danima i uvijek bi bilo odlično!
I ljubav prema životinjama sam naslijedila od njega. Animal Planet je bio glavni program. Uvijek se raspekmezio na scenu lavića, tigrića, štenaca... Baš kao i ja sad. (Volim te)
Crtiće je obožavao! Toma i Jerryja, Tweetya... Da mi je samo jednom čuti kako kaže 'mislim da sam vidio mica macu.' (Volim te)
Sjećam se. Sjećam se tog kratkog vremena sa njim kao da nikad nije ni otišao.
I sad me uči kako biti dobra osoba. Bojim se. Od svega se najviše bojim da njega ne razočaram. (Volim te)
Voli vas
Enitou
Jučerašnja, 9.11.2016.
Jučer sam napisala objavu, ali se moj laptop odlučio baš u trenu objavljivanja ažurirati.
A budući većini ljudi oko mene treba update, a ne zamjeram im, bilo bi baš ružno da laptopu zamjerim. Oprostila sam mu jer je to bilo već jučer.
Aha, prvo da se obratim tebi, koji misliš da ti želim zlo. Obraćam ti se blogom samo zato jer si ti sam to tražio (a i nije mi prvi put, je l'?). Ja ću samo reći da ti od srca želim da ti svi žele ono što ti ja želim, i da ti se to uistinu ostvari. Ne želim ti ništa manje nego sebi. I trebao si znati to onda kada si pisao stari zbog kojih sam se osjećala loše. Sva sreća pa sam te brzo prebolila. Još se sjetim druženja kad prodjem kasno pored tvoje kuće. I tvojih fora (a imao si dobre fore). Neka ostane na tome.
Jučer kada sam pisala objavu rekla sam da je danas padao snijeg. Sad, kad to više nije danas, ne znam ima li istu vrijednost.
Neka onda bude da je jučer padao snijeg. Je, padao je. I brzo je došao.
Od proljeća do sada imam samo rupu. Sezona mi je pojela pola godine. Ali je lijepo pojela. Uredno, bontonski, i sretno.
Jer, bila je to lijepa sezona. Sretna. (Glo, Jopa<3)
Nose li ljudi kišobrane kad pada snijeg? To bi baš bila šteta. Baš, šteta je i kad nose kišobrane dok vani kiši, ali za snijeh je dupla šteta.
Ja ne volim kišobrane, više volim pokisnuti, ili gledati kišu iz zaklona. I ne volim ljude koji nose kišobrane kad ne pada kiša (čitaj: 90% zagrebačkih dama). Zamisli samo situaciju gdje Ivica Lauri nosi kišobran. A Ivica ti se svidja. A Laura se samo smije pod kišobranom. I što je još gore, ona bi ga nosila da mu ti zadnji put nisi objasnila kako biti kavalir. Pa pred njom prodaje muškost.
Dva mjeseca slušam o tome kako dugo nisam pisala i da to nije u redu od mene. Da, 'tko čita ove tvoje gluposti', ok, ali vjerovao ili ne, upravo si jedan od njih. I blog i dalje nosi ime onoga što je. Enitouslife. Anitasživot. Moj život. I dok god su moje objave glupost, ti konstantno dolaziš po novu dozu gluposti. A to više nije moj problem. Pratim divne blogere ovdje, i ne pišu gluposti. Imaš izbora.
S druge strane, hvala onima koji mi to govore.. Možda samo zato da se ja osjećam dobro. I to je super. Jer vjerojatno i ja vama govorim neke stvari samo da se osjećate dobro. :P Bar smo 1:1, a ne štetimo nikome.
Sezona je prošla, ljeto mi je netko izretao i spojio proljeće sa snijegom. Ali bila sam na godišnjem. Ooo, da. I još uvijek sam.
Divan godišnji posjedujem. Posjetila sam (i ljubila!) ljude koji mi život znače. Vidjela magiju u Splitu, ljubila Anitu, Enu i Miu.
Proslavila rodjendan. Zara mi je otpjevala pjesmu. :) I onda? Dobila posao. Iako, htjela sam vidjeti splitsku božićnu magiju. Tko zna, možda još odem. I onda? Što ti još treba za sreću. Aha, možda pokoja ptica. i Andrea. Bez Andreje ništa.
Malo sreće, malo razočarenja, malo tuge, malo radosti, pokoji kebab i palačinke sa čokoladom.
Nema veze, ne dopusti da dečko koji ti se svidja nosi Lauri kišobran.
Voli vas
Enitou :)
Tromjesečna, 28.8.2016.
Jučer je bio 28.5. i Stigla sam Karli na Cres. Dočekala me u plavoj suknji i zelenoj majici.
Nismo ona i ja tad imale previše izgrađen odnos. Bila je to samo jedna djevojka obrijane plave kose, iz Pojatnog. Djevojka koju sam upoznala na svirci u Noi, i osoba s kojom sam na šanku provela najveći dio Martinine svadbe.
Vrlo brzo smo ušle u dublji odnos, usuđujem se reći da ju cijenim više od osoba s kojima se družim godinama.
Moja Karlica je meni bila svijetlo u početku ove sezone, svijetlo koje još uvijek svijetli. :)
Kao što sam već rekla, da, jučer sam došla, a danas već obilježavam tri mjeseca iza sebe.
Činjenica da je manje ostalo nego što je prošlo je jako lijepa činjenica.
Iako, i sad na putu do marketa razmišljam kako je Kamp Čikat moj kvart. I zauvijek ću ga se sjetiti sa velikom srećom. Ovjde su mi se dogodile stvari koje nigdje drugdje nisu i ne bi.
Jedan divan posjet i divna buđenje, sreća.
I možda kad kažem da će mi faliti sve ovo ovdje, u glavi mi je jasna stvar da mi više fali ono što me čeka doma.
Danas idem doma na dvodnevno druženje sa svojim vankampnim životom.
Popit' ću kavu s njim. Pričat ću mu kako mi je ovdje, i u srijedu se vratiti. Lijep je moj on meni u Zaprešiću. Lijep mi je zbog mojih ljudi u njemu.
Zbog sutrašnjeg Peperminta već u 10 s Andreom.
Još? Zbog Božane i tetinog anđela, zbog Monike iz drugog svijeta, zbog Darija zbog kojeg je ovaj svijet kakav je, zbog Silvije s tuđom kosom, zbog ptice koja mi fali više od svih zajedno. Zbog mog zeca. Zbog mog psa. Zbog maminih kuhanih mahuna i njezine juhe.
Moja 3 mjeseca sezone su prošla. Sretna, lijepa, teška i ružna, sve u jednom.
Glorija iz ovog svijeta se ne zaboravlja, djevojka koja je spremna za mene napraviti sve.
Djevojka koja radi za mene sve što bih i ja za nju. Ona osoba koja zna kad ti je teško da samo trebaš zagrljaj, hladnu kavu, jedan Marlboro i tišinu. Osoba koja kaže da te ne može gledati tužnu jer, kaže, da to ne zaslužuješ. Ona osoba koja tješi na pravi način.
Udaljena djevojka plave kose, velikih očiju i rupice u obrazu kad se smije, takodjer se ne zaboravlja. Bez obzira na udaljenost.
Divna osoba sa ogromnim srcem u koje stane milijun ljudi.
Osoba koja, osobno, vjeruje krivim ljudima samo zato jer je toliko dobra i neiskvarena... 'You shot me down...'
29 dana je još preda mnom, a nakon toga se Život opet seli. Taj put južnije. a
A sada me pusti da spakiram svoj kofer. Hej, idem vidjeti pticu. :)
Voli vas
Enitou
Sezonska, 28.5.2016.
Ponosna sam na sebe kako sam diplomirala spavanje u autobusu. Čak sam postala fleksibilna i za to posjedujem li dva mjesta ili samo ono plaćeno.
Sad me na Cresu čeka moja Karlica, vjerojatno i po ovom vremenu čedno odjevena u svoju plavu vestu. :) I znam da jedva čeka izmasirati me, da se opustim od prespavanog puta. :D
S desne strane gledam more, sa, za moj ukus, previsoke visine. Jeste, tako je. Previsoka visina.
I trenutno mi je jako žao što ne možete vidjeti što ja sad vidim.
Bilo mi je žao i maloprije, kada sam sjedila u Rijeci na kavi, ne znam bih li gledala one divne stolce i stolove, ili Marinu i brodove, ili bradatog konobara, i onda kao glavna točka gledišta, u svoj toj idili, pojavi se dječak, cca četverogodišnji, i stane puhati balone od sapunice. Divota, točno to mi je još trebalo. :)
Pomalo još nesvjesna kamo idem i koliko zapravo me neće biti doma, stvarno si ovu sezonu uzimam kao nešto što sam dugo htjela i sad se događa.
Aposlutna pozitiva, osjećam male pluseve u zraku. (:)). Kako zračiš tako privlačiš, živa istina.
Dakle, ovo će biti jedno toplo, lijepo, ugodno, pozitivno ljeto sa puno sreće, lavande i smijeha.
P.S. Iva Piva, pozdravljam te javno, pred svima svima.
Spomenula sam te jer te jako volim i fališ mi već, ne zato jer si mi rekla da te vaš ovdje napišem. :)a (Možeš uplatit na tekući, iako mi je draža gotovina jer cijela Istra nema Splitsku banku.) IaU
Smijte se, volite, ljubite i mazite. I hranite golubove! :)
Sezona može službeno početi! :)
Voli vas
Enitou
Jedna njemačka, 22.5.2016.
Čujem najdraži smijeh iz kupaonice. Iz kade, u koju samo što se konačno nisam uvukla.
Otvorena terasa, i ogroman vinograd koji se vidi s nje.
Gradić pored Stuttgarta. I ja.
Uživam već 3 dan, pomalo zabrinuta što nemam 100 stvari na pameti.
Osim možda jedne. Na planini. :)
Ja stalno putujem. I dobra je stvar što sam diplomirala spavanje u autobusu. Fantasticno se smjestim i spavam 11 sati u komadu. Baš kao što ću i u srijedu na povratku kući.
Pa i u subotu do Cresa.
A onda počinje moje ljeto.
Stalni miris masažnog ulja, zvuka rašpice i deranje žena kod depilacije. More. Galebovi. :)
Oduvijek radim ono što volim, a da pritom nikom ne štetim. I kako onda nekom to može smetati?
Kako mi tko može prigovoriti što u mjesec dana prođem tisuće kilometara, kad apsolutno nitko u to nije umješan?
Ja to radim i radit' ću. Samo da je uvesti još koga u tu priču. A i to želim, pa će se i to dogoditi. :)
Nek se puni moja njemačka kada, da ja stavim unutra svu onu mirisnu pjenicu i ulja i jagode i lavande i sreću.
Zagrljena sa svojom Enom zaspem u njezinoj dječjoj sobi i bezbrižna dočekam još jedan dan.
Sretna sam.
Pozdrav sreći, suncu. Golubovima. I planinama. :)
Voli vas
Enitou
Kiša, 16.5.2016.
Možda ti uopće ne treba puno. Možda je dovoljno samo da nakon aktivnog dana sjediš u autu i primjetiš kako je u redu i lijepo ne raditi ništa dok kiša pljušti po krovu.
A tek ovaj zvuk!
I tu sam.
Ne razmišljam.
Imam za obaviti još puno stvari prije nego odem van. Ali ne razmišljam o njima.
Možda mi um samo povremeno skrene na prošlu noć. I jednu poslanu magiju.
Neodgovor(e)nu.
Neka, ja sam se osjećala potrebitom, poslala sam magiju, i slat' ću ju dok god ju budem imala. Jednom mora napraviti svoje. To i je poanta magije, zar ne?
Kiša se poprilično ispadala. Ja i dalje uživam. Stvarno, sreća je u kiši ako se tako postaviš. Samo možda moraš čuti zvukove koje inače samo slušaš. I uživati. Ali da je stalno tako ne bi bilo više čari, magije u svemu tome. na kraju dana i tako je važno koliko si ti taj dan dao od sebe i koliko si bio sretan. U svemu moraš biti sretan.
I dok pišem sve ovo, ne znam koliko je glupo nekom promatraču što ne izlazim iz auta. Meni je tu super. Meni pljusak ispire šajbu i smiruje tijelo.
Opuštena sam. Toliko da me više ni uklješteni živac u leđima ne opterećuje što još dvije masaže moram odraditi, a u gorem sam stanju od klijentica (P.S. drage cure, čula sam da čokolada pomaže$)
Ne moraš TI sad tražiti kišu.
Nadji svoju sobu, svoj krevet i samo malo svijetla. Možeš i bez njega. Možeš i uz svoju omiljenu pjesmu ili smijeh djeteta. |
Samo se opusti, i dozvoli sebi sreću. I sreću. I mir. I sreću.
Svega previše nije dobro.
Ma samo još pet minuta.
Voli vas
Enitou
Moralna, 25.4 2016.
Gledam u subotu kroz prozor krizmanike koji su upravo primili sakrament, iako sam uvjerena da 99 posto njih ne znaju ni što se upravo dogodilo u crkvi.
Djevojke sve odreda obučene u prekratke haljine koje otrikvaju previše, u štiklama čije potpetice imaju više centimetara nego one godina, isfrizirane, našminkane. Profesionalno.
Dječaci svi u lijepim košuljama i s neizostavnom frizurom Cristiana Ronalda.
Natjera me svaki put da se prisjetim svoje krizme. Jedna jedina djevojka je imala štikle. Jedna.
Usuđujem se reći da kratkih haljina nije ni bilo. Te godine.
Već za godinu dana, kad sam bila kuma, jedna djevojka NIJE imala štikle.
I sad redite da sam ja problem u cijeloj priči jer u crkvi gledam kako je tko obučen, ali realna stvar je da ne možeš ne vidjeti. Osim ako zažmiriš. A kuma ne može žmiriti na krizmi.
Nisu krive one, nikako.
Sjećam se svoje kupovine haljine. Nije mi ni palo napamet tražiti nešto iznad koljena. Nisam čak ni pokušala zamisliti mamin izraz lica jer znam da bi se sledila.
Nitko nije kriv, osim roditelja. I kume/kuma. Jer oni usmjeravaju mladog čovjeka, kako na krizmu taj dan, tako i u život kasnije.
Pustite ih da tad još budu djeca. Za sve imaju vremena, i nijegdje neće zakasniti.
Bolje ju naučite napraviti palačinke, a njega da djevojkama treba kupovati cvijeće.
Srcolike uske haljine, štikle od 20 cm. Nije im mjesto u crkvi. Nije im mjesto na četrnaestogodišnjim djevojkama. Bar ne na taj dan. Za tu prigodu.
Ne pravim se pametna, nisam ljuta. Možda tužna, i sigurno razočarana.
Moral.
Voli vas
Enitou
Pepermintska, 19.4.2016.
Uvijek mi je WG zadnja opcija shoppinga. Zivotno mi je shopping zadnja opcija. Onda odeš kao normalna osoba u Dubravicu po sto mogućih prefinih stuff, jer, to je najbolji dio West Gate-iranja. I ok, taman što uzmeš pizzu i par stvari za 'nek se nadje'; sjedneš za visoki stol, a tamo žena, neprirodnog izleda za Zaprešić. Jede salatu. Pa neće valjda bit debela u proljeće. Po svemu sudeći, trebala je puno ranije krenut s njima, ali, nikad nije kasno.
Shopping se na kraju uvijek svede na Dubravicu i pranje auta, a nagrada nek bude Peppermintska kava. I evo me. Pomalo zavidna djeci koja s ruksacima (većima od njih samih) jedu sladoled na povratku iz škole. Ne, nije glupa stvar kako ja idem radit' a oni jedu sladoled. Zavist mi se javila kad sam se sjetila da ja nisam imala sladoled na putu kući. Ne onaj pravi. Na kuglice. Nisam čak imala ni čar vraćanja iz škole kad nas konačno, nakon zime, obasja sunce. Moja je škola bila 5 km daleko, išla kroz snijeg, kišu, 3 močvare pune krokodila i polje mina. Romobilom.
Ok, zanijela sam se, ali, da. Vožena sam i odvožena 5 min oko zvona.
A kada bi išla pjesice to bi bio praznik. Mukte poklon, ako ne i s plusom. Ali stvarno dugačak poklon.
Pisanje mi prekida dvoje djece. Curica, dvogodisja odokativnom procjenom, odusevjeno bratu pokazuje lokvu koju je jučer napravila kiša. Srce samo što mi nije progovorilo: 'Napravite to.' U to dolazi mama, ljuta jer postoji, rekla bih, i hladnim tonom samo kaže onaj odvratni 'ni slučajno'. Fuuuuj. Hladni, ružni, prljavi ni slučajno kojeg niko na ovom svijetu ne voli.
S druge strane dolazi dječak, ogromnih plavih očiju i bez kočnice se zaleti u lokvu. Ee too sam čekalaa!!
Nisam mogla sakriti oduševljenje i počela mu pljeskati. Usuđujem se reći da sam na licu ove mame uvidjela da sam spasila plavookog od balkanske top parent izjave 'kad dodjemo kući, istući ću te'. Mama je okrenula očima i nasmijala se, kao u američkim serijama, samo je jos falilo 'Ah, kids', za potpuni teatralizam.
Dok još ima djece koja trče kroz lokve, i Tomislavove kave s hladnim, znam da ima nade za svijet.
Pustite djecu da se smoče. Zajašite konja. Pomazite psa s kojim se mimoiđete u šetnji. Vodite ljubav stalno. Ne sa svakim. Nikad sa svakim. Radje onda nemojte uopće.
Prestanite pušiti :), ližite sladoled i volite muzičare. Zaboravite ovo zadnje. Haha!
Ugodan utorak.
Voli vas
Enitou
Jedna moja, 15.4.2016
Neka me.
U hostelu sam najljepseg grada na svijetu.
I ono, tipkam po tipkovnici bez nasih kvacica na slovima. Tesko je, but let me be a world girl.
Da, kao kad spontano upoznas
In the evening I drank a few beers with Andrea in our room. We were just done with our second beer when someone walked in. It was the other person sleeping in our room. His name was Ming and he was from Holland, land of tulips and marihuana. He was very handsome and funny. We were very disappointed he didn't bring any legal staff from Holland with him, though, but he told us we should come to Holland if we want to smoke good legal stuff.
I really want to go to Holland and live there. Or maybe in Germany. I'll open a massage and pedicure saloon, have children and enjoy life. For now however, I'm going to drink more beer.
We went out to get beer at the beer shop. On the way there we taught him some croatian words and he talked with Silvija on the phone. Ming bought some of his favourite Dutch beer for us to try. We bought Horserider (Kasacko) beer for him. Then back at the hostel we drank while listening to good croatian music.
Who said živjeli? Naucih ga da ne mora cekati nazdravljanje, i vrlo brzo je usvojio gradivo.
Trenutno je na Marjanu, a moj dan se sveo na lezanje na terasi pod ugodnih 23 stupnja.
Veceras Dragana, Andrea, Azra, Vesna i Anita popunjavaju rupu u Spaladium Areni. Ne moze bit lose. :)
Sreca je u malim stvarima, ali ako birate pivu, potrudite se da bar bude zidarsk politrusa.
Voli vas
Enitou
Idem, 12.4.2016.
I tako ja u svoj svojoj nesavršenosti, pišem vam nakon sto godina.
Puno stvari se dogodilo, a kako mi dragi Bog nije dao savršenstvo kao nekim osobama, napravila sam i loše i dobre stvari. Al' sve su dio mene, zar ne? :)
Uživam.
Uživam, onako, baš potpuno.
Radim što volim, družim se s ljudima s kojima se obostrano volim, volim svoju Lilly i svog Tonyja.
Volim Andreu s kojom idem u Split za 12 sati.
Volim Silviju i njezinog dečka. Pa volim i Florijana, jer je random lik koji me uči da se cijenim.
Volim i ptičicu koja mi se uvukla pod kožu, i kojoj želim svu sreću i uspjeh ovog svijeta. Volim Enu, Miu, Anitu. Zaru, Tamaru. I Yacu.
Iako sam post počela pisati sinoć, pa me snaga umora i snova udaljila i ostavila mobitel da se sa 5 posto do jutra ugasi, nije tako ni loše nastaviti na 'poslu' i po prvi put objaviti post s kase.
Nesavršeno, baš kako ja znam.
Zašo forsiram?
Pa zato jer se ljudi konstantno drugima petljaju u život jer rade nešto 'krivo', tj. ne rade to po njihovom.
Tri plus šest je devet, ali isto tako je i četiri plus pet. Ne maltretiraj narod jer nije ti.
Uvijek kad se piše post s neuobičajenog mjesta kao što je ovo danas, sjetim se kad sam ga pisala na splitskoj rivi.
Sa svoje rive, iz svog životnog mjesta.
Osjećaj koji me tamo prožima ne mogu nikom objasniti.
Osjećaj koju imam kad sjedim na rivi gdje sam šetala kao djevojčica u punoj snazi svoje obitelji. Svoje seke, mame i tate.
I možda baš to je ono što me uvijek tamo vraća.
Možda ispadam psihološki freek, ali ja samo nemam ono što većina ima, a ne cijeni.
Možda baš to glupa Enitou traži na Obali Hrvatskog Narodnog preporoda. I pita se zašto joj to opet fali kad se vrati u sivilo i 'nevoljenje' Zagreba (koji mi je oduzeo potpunu sreću).
Slobodna, nezaposlena i sretna. A zamislite, mislila sam da mi se to nikad neće moći spojiti.
Voli vas
Enitou
Poni, 11.3.2016.
Možda se možete pitat zašto pisem blog u 3:55
Ali eto, imala sam cijeli dan posla i nekako, nisam stigla odvojiti vrijeme.
Pa eto, vidiš, možda i bolje da nisam, jer se osjećam taaaak' super trenutno da vam ne mogu opisat.
Tipično PMSovski, al tipično za mene.
U istom trenutku imam sto milijona (znam, milijuna, provjeravam je l' pratiš moj trud) emocija.
Plače mi se, pije mi se Cockta, razdražljiva sam i ljuta.
I baš bi, ono, redom išla po whatsappu i svima pisala šta mi je na duši. Svima bi rekla zašto me živciraju i da prestanu to radit u svim danima ovog života.
Zašto sam zapravo budna u ovo doba? Pa evo, održava me budnom jedna osoba koja mi se uvukla pod kožu od prvog dana kad sam ju vidjela.
No, nismo klinci. Frajer je. I to ono, po PSu. 'A kaj ti to znači?' Njnj, kaj mi znači.
Pa ima bradu, ono. I to je mrak.
I ono, ne sjećam se kad sam se zadnji put ovoliko nekom smijala. I kad sam zadnji put zbog nekog ostala ovoliko budna. I kad sam zadnji put dobila ovoliko virtualnih zagrljaja u smislu 'kičmu bi ti sad zdrobio', da sam već počela osjećat bolove.
Ma opuštena sam skroz, i od tolikog smijeha sam i zaboravila na ove ostale osjećaje koje zapravo imam. Iako, glad ni pod kojim uvjetima ne prestaje. Huh
Kako god, ovih dana se osjećam i neustrašivo. Već 4. noć zaredom spavam bez noćne lampe.
Nemoj se ni ti bojati ničega.
Sve se mora posložiti na svoje mjesto.
Samo nadji nekog tko će nespavati zbog tebe, nasmijavati te do jutra i zvat te na kavu dok napokon ne pristaneš.
Izadji van, šeći, hrani golubove, mazi ponije, jaši jednoroga.
Al ono, budi ful sretna osoba. Jer to je mrak.
I sve bude pet. I skužiš da je poanta života bit sretan. A ne požurivat svijet jer kupuješ vodu u Mulleru, a na blagajni je baš nestalo trake. I onda još govorit da nemaš sreće jer ti je pobjegao vlak u milistotinki dok si ti izlazio iz tramvaja.
Općenito, daješ si previše za pravo kad kažeš da nemaš sreće ili da netko drugi nema sreće.
Onda zapravo ni ne znaš što je sreća.
I ne zaslužuješ sreću. Jer je ona predivna i kul. A ti nisi predivan i kul. I pusti sreću nama koji ju vidimo u svemu!
Ok?
Ne načimaj.
Voli vas
Enitou
Jedanaesta, 23.2.2016.
I kako naći bolju prekretnicu za pisanje od tako poznatog datuma koji se piše velikim crnim slovima?
Ništa do sad nije bilo gore.
Ništa do sad nije bilo tužnije.
Ništa do sad nije tako duboko ostavilo trag.
I ništa kao to nije veći dokaz da vrijeme ne liječi rane.
Nego pomaže nositi se s njima.
I ništa kao on neće me naučiti stalno težiti biti što bolji čovjek.
Voljeti jednostavno, trgati srećke Lutrije, voljeti Dalmaciju, omišku plažu i Chupa Chups.
Jedanaest godina je prošlo.
A jučer si ležao na kauču, umoran od bolova i smijao se mojim fotografijama sa izleta na Plitvička jezera.
Znao si koliko mi znači taj odlazak 'daleko' od tebe i mame na cijeli jedan dan!
Ali znaš što?
Nema dana da te se ne sjetim.
Nema dana da te ne poželim sanjati tu noć, i zagrliti kao da si stvarno tu.
A tako se i osjećam kad te sanjam.
Oprosti što sam se zadnji put derala na tebe jer si 'došao doma' nakon 11 godina i pravio se da se ništa nije dogodilo.
Oprosti.
Evo, dodji za 20 godina, i nikad neću biti sretnija.
Znam, znam, anđeo si na nebu koji je ponosan zbog onog što sam postala. Svi mi to govore.
A ja bi samo htjela da budeš ponosan uz mene.
Samo da čujem ono: 'Ane, kupi i tati jednu lizalicu. Može od višnje.'
I sladoled si volio. I sve čokolade. Bućine i suncokretove sjemenke.
Imao si najljepše zube na svijetu, najtopliji zagrljaj i čitava sam nogla stati u tvoje krilo.
Čime još da te opišem, i koliko vremena da još naručim da mi pomogne do dvanaeste obljetnice nedostajanja?
'Za sve što dolazi - nedostaješ.'
Nema sumnje da me boli.
Nema sumnje da se svaki dan za tebe molim.
Nema sumnje da te svaki dan sve više volim.
Voli vas
Enitou
Bivšem, 14.2.2016.
Je li se itko od vas poželio javiti bivšem?
Kao, na Valentinovo koje niste slavili jer ste bili normalan par koji se voli svaki dan?
Kao, ej, Darine, Volim te jer postojoš, jer činiš me sretnon iako si sebičan i neuredan?
Jer nećeš sa mnom na mjesta koja volim, a ja te i dalje volim?
Jer si mi cijeli svijet iako te moram moliti da me odvedeš na najobičniji koncert Begina u sred bijela dana?
Volim te, i to je to?
Ne zato jer sam plava frizerka koju ne možeš zamisliti kraj sebe, nego zato jer sam tvoja djevojka koja te voli takvog lijenog kakav jesi?
E pa, dogadja se. I takvi dečki postoje, Darine (kojem zaštićujem identitet jer ti ne želim samoću do kraja života).
I znaš ono, kad kao me se 'nikad' ne sjetiš, sine?
Znam da lažeš. Jer si me naučio voljeti nesavršene, baš kao i ja tebe. Jer si me naučio da, kad nekog voliš, ne pamtiš koliko puta je nastavio kad kažeš NE, i da NIKAD nije spustio dasku u tvom wc-u iako zna koliko mrzis bakterije dr. Oza.
Pa Darine, postojao ili ne, želim ti da doživiš 25% (ili, za tvoj mozak, 1/4 onog što sam ja) da vidiš kako je kad daješ sve, a dobiješ nazad ništa.
Ništa, baš kao što si ti ispao.
Ono što si rekao si rekao da nikad nećeš biti.
A znaš što sam ja?
Sretna djevojka, koja za rodjendam dobiva bijele ljiljane koje mi ti, uz molbu, nikad nisi kupio.
Bijele ljiljane za koje si tvdio da ne postoje kod 'tvoje cvjećarke' iako si znao da postoje u Konzumu za 13 kuna.
Bijele ljiljane koje sam ti nebrojeno puta rekla da obožavam.
Znaš što sam još, Darine?
Sretna djevojka koju dečko vodi tamo gdje on misli da će se ona osjećati lijepo.
E, to sam. Sretna, kakvu me ti znaš.
I zamisli, više uopće ne plačem.
Voli vas
Enitou
Ne mogu, 11.2.2016.
Ne mogu.
Gledam provjereno. I u ljepoti grada Hvara se živciram.
Opet riječ o pobačaju. Opet riječ o ženskom izboru. Opet ista stvar oko koje se Crkva ne treba brinuti.
Ajmo ispočetka.
Ženski izbor.
Dakle, izbor iste one žene koja je bez izbora ijedne od milijun zaštita širila svoje friško obrijane noge.
Žena koja 50% nosi u sebi još jednu ženu koja je izabrala biti rođena. No, izbor male žene je nebitan jer ne ne može pričati. A ni neće, jer je njezina majka odlučila da ona to ne mora jer joj se ne uklapa u životni plan.
Država i Crkva = razvod.
Pazi, molim te. A Lijepa nam puna 'Rvatina.
'Rvatina. Bog, Thompson i kockice na dresu.
'Rvatina tipa: "Ne idem u crkvu jer tamo ljudi stoje sat vremena, izadju van i tračaju. Ja sam pravi kršćanin katolik koji se moli doma i ne treba mi euharstija i ja mislim da je pobačaj uklanjanje stanica."
Volim 'Rvatine. Koji šute.
Ne, ne pravim se pametna. Čula sam i druga mišljenja.
Ali pobačaj nije uklanjanje stanica, nego ubojstvo. I to vlastotog djeteta.
Svog. Malog. Crnog. Plavog. Crnookog. Plavookog.
Koje je odabralo biti tvoje. Zamisli, kakva greška.
Neću reći nikad, jer za sve što kažem nikad uvijek mi se desi. 'Nikad ne bi bila s pjevačem.' Bila 3 godine.
'Nikad neću vozit iznad ograničenja.' Naplaćala kazni prekoograničnih za čitavo selo. 'Nikad nisam bila na Hvaru.' Došla.
No, zato ću reći da bi se moralo desiti nešto što nikom nije da bi se ja odlučila na pobačaj.
Dakle... N.
Voli vas
tužna Enitou
Ozbiljna, 10.2.2016.
Imam neizrecivu potrebu pisati već nekoliko dana. I u svom svom slobodnom vremenu nikako da to napravim.
Pa evo me.
Danas, na Čistu srijedu.
Neki ljudi odluke donose za Novu godinu, ja, recimo danas.
I simbolično, kao veliki zagovornik Crkve, Boga i Isusa, smatram da je to vrijeme kad čovjek mijenja svoj život i navike. I to zato jer nema osobe koja nema što promijeniti.
Jučer, fašnik. Simbolika.
Smiješne maske sa nedjeljnog riječkog karnevala još su mi u glavi. A na gledateljima - osmijeh. Naravno, smiješno je što su svi ono što zapravo nisu.
Mislite da su maškare slučajno bile jučer? I da su slučajno svake godine utorkom?
Genijalno mi je što ljudi to sve međusobno ne povezuju. Jer, u principu, taj dio je kao knjiga, redci, jedni za drugim. Skini masku, udji čist i nov u korizmu i čekaj svoje uskrsnuće. :)
Šteta što to nije tako lako kao čitati knjigu. I šteta što život nije tako uredan kao knjiga.
Kako je čovjeku samo dovoljno malo da zaboravi. Danas, čista srijeda. Jedan jedini dan u godini za koji svi znaju da je post. Pa ih onda još i sjetiš da time počinje korizmeno vrijeme. I onda glavna reakcija - joooj, čega ću se odreć?
Kažu, odreći se treba najdražeg. E pa u tom slučaju ja bih se trebala odreći sreće i ljubavi. I 15 dragih ljudi. Neću.
Ali ono što mogu promijeniti jest to da ću biti sretnija i ljubavnija (?) i da ću još više voljeti svojih 15 ljudi.
<3 Monika Božana Dario Jura Matej Anita Mia Ena Tamara Zara Pia Tina Ive Sofia Šurba <3
Kao generalno obraćanje svima vama želim da pronadjete sebe u ovim danima. Značila vam korizma najbolji dio godine kao meni, ili baš ništa, nadjite sebe.
Nadjite sebe, ali ne gubite druge.
Jer kako bi vam inače Monika i Božana rekle da vas nije briga što gubite u biljaru kad ste se sretni vratili s popodnevnog susreta.
Jednoj osobi se želim zahvaliti što sam sretna i što se kraj njega osjećam sigurno.
A drugu osobu samo želim podsjetiti da je on meni bio u prvom planu i zauvijek će,
a ja sve više osjećam njegovo udaljavanje i to me plaši.
Šaljem vam ljubav i sreću. Jer to je jedino što znam. :)
Voli vas
Enitou
Kaća, 27.1.2016.
Post u 12:43?
Ako imaš dovoljno dobar nagon - zašto ne?
Drage djevojke mojih najboljih prijatelj. Pardon, drage BIVŠE djevojke mojih, još uvijek, najboljih prijatelja, dozvolite mi da vam se obratim cjelokupnim nadimkom - kaće.
Stoga, drage moje kaće, nakon vas (tebe, Kaćo) vjerovala ili ne, svijet i dalje ide po svojoj putanji i okreće se oko svoje osi. (Zemljopis <3)
Gle, Kaćo, mali nije s tobom jer si kaća, jer kvocaš i prigovaraš. I ne voliš njegove prijateljice i potencijalne djevojke. Pa čak ni njihove sestre.
Hvala ti na dozvoli što tvoju poveznicu sa ovom krasnom životinjom mogu pisati velikim slovom. Osobine ove kaće divno te opisuju.
Kaćo, tvoj bivši ima život i nakon tebe, i vjerovala ili ne imao ga je i za vrijeme tebe, samo ti to nisi znala. Ili ti nije smio reći. Tako da bi njega mogla okriviti ako što nepropisno doznaš.
Ja sam bila u ovakvoj situaciji, i znam kako je imati najboljeg prijatelja, hvala dragon Bogu.
I znam kako je to kad je tvoj nabolji prijatelj podvojenog života jer njegova cura jednostavno ne želi upoznati osobu s komoj on provodi vrijeme.
Draga Kaćo, tvoj bivši i ja smo imali zdraviji odnos od tvog prema njemu. A znaš zašto? Pa vjerovala ili ne, Kaćinico slatka, možda smo samo imali povjerenja jedno u drugo. I znaš što još? Zauvijek ću mu biti zahvalna što me nikada nije stavljao ispred tebe, jer sam, očigledno, ja ta koja ga je obožavala (i još uvijek to čini) više od tebe.
Znaš šta još, Kaćo? On je meni i dalje najbolji prijatelj, a tebi bivši čiju sreću ne podnosiš.
I, Kaćo, ako ikad poželiš tečaj iz voljenja i vjerovanja, ja ću to napraviti za tebe, potpuno besplatno, jer si nekad njemu nešto značila. Ali to nije sve, potpuno besplatno dobivaš i gumenu zmiju da te podjseti kakva ne smiješ biti.
Kaćo, i sve Kaćinice slatke.
Jako ste naivne ako mislite da vaš dečko nema drugi život osim vas. Budite normalne djevojke (ne kaće) i prihvatite druge ljude iz života osobe za koju tvrdite da ju volite.
Što se desi ako on mora što skivati od vas? Ne radi to?
Joj, Kaćo. Ovo je teže nego što sam mislila.
Radi, Kaćo. Kaćo, on ima život, prijatelje, pive, utakmice, gole žene u mobitelu. Ali ti to ne znaš. Zamisli! Skriva od tebe? Zašto? Pa zato jer si Kaća. I jer ne kužiš da ne može živjeti od ljubavi prema tebi.
Budi kul, Kaćo. Budi dečku podrška. Jer zato je s tobom. Inače ne bi bio, je l'?
Voli vas
Enitou
Ahren, 25.1.2015.
Čitam. Čitam dvjesto tisuća knjiga godišnje i u najdražima, Cecelie Ahren, uvijek djevojka iz prvog lica ostane bez posla.
Evo, baš u trenutnoj, sama knjiga započinje rečenicom kako je osala bez posla i sad je tužna, jadna i u depresiji. Pa nakon 3 poglavlja se udeblja, prestane misliti na sebe, ne depilira se, ne kupa se i izrastu joj pramenovi. Zatim ode psihijatru koji joj kaže da mora hodati bosa po travi da zemlja izvuče svu negativnu energiju. No, naša se Cecelia sjeti da je ona, zbog posla i ne imanja vremena, zabetonirala cijelo dvorište i oduzela sebi i susjedima krozprozorni pogled.
Uvijek su mi te knjige bile daleko. Od kad sam završila srednju školu, radim.
I onda dodjem u fazu kada ostanem bez posla.
Da. 'I love my job' je ostao u prošlosti. I nek je.
Samo, znaš šta, buraz? Nakon 4 dana odmora, meni je dosta.
Da, super bi bilo da je društvo stalno slobodno, a da sam Kim Kardashian, da me plaćaju jer postojim, no, moje postojanje je nešto drugačije.
Ne plaća me nitko jer sam Enitou, a također, ne družim se s Kardashianskim sestrama, pa smo tako svi primorani zaradjivati za svoj mali život.
Ako ne zavšim na strogom zapadu, novi posao je, recimo, u realizaciji, južnije, manje tužnije.
Bilo kako bilo, do tad ću 'Kim-vrijeme' trošiti na skupe šopinge i kupnju stvari koje ne trebam. Šalim se, naravno, trošit ću tipkovnicu i snifati mirisno ulje lavande.
Jučer nakon sat vremena stajanja na misi, pitam se što se dogodilo kapelanu pa me nijednom nije zainteresiao za propovijed. Obično od prve do zadnje riječi upijam, no jučer je bilo kao da je rekao puno toga, a nije rekao ništa.
I onda BUM! Kaže: 'Loša djela su kao pribijanje Isusa na križ, a dobra djela kao kad su mu u svoj negovoj muci i patnji dali da se napije vode.'
E pa, vlč. Pavlović, tu sam vas čekala!
Nakon mise prijevila sam se u projekt 'Anđeli pomagači' koji će pomagati obiteljima koje imaju djecu s posebnim potrebama. Zamisli, ja ću nekom biti anđeo. :) A možeš i ti, buraz.
I u prostranstvima kozmetičkog salona 'Pia', u haljinici za tretmane i ručnikovoj traci na kosi, potpuno ispoliranog i čistog lica krećem u nove potrage.
Kao Kim - kad već nemam posao, bit ću lipa.
Dam se kladit' da jedna pesma ide u krasnom stilu 'Lepa - a sama-' (+nezaposlena) Ostvarenje svih snova sam. Sreća.
Hvala mojim anđelima koji su uz mene sad kad sam totalno izgubljena u višku slobodnog vremena. Hvala vam što ste tako dobri u ovom svijetu u kojem sve kreće naopako, i što dajete Isusu vode. :)
Kardashiankin West, dečec, muž otac. I vjerojatno lik koji čeka da proba sve te haljine u koje joj guza ne stane. Ne da se to njemu, Kim. Pusti crnca da gleda nogomet. Muško je, i crn je, Kim, on ne želi u šoping. On je buraz, Kim, on želi na pivu.
Za početak, idem po tretmanima i odmaram se. A onda se nadam pronaći kakvog East-a, da zajedno mirišemo lavandu.
P.S. Toše, pojmu i smislu ljepote - sretan ti rodjendan. <3
Voli vas
Enitou
Ich komme nach Hause, 16.1.2016.
Klasičan povratak u Lijepu.
Stariji čovjek primjeti popriličnu stražnjicu djevojke koja čeka otvaranje vrata da bi izasla. I, naravno, 'sićušno' vikne: 'Tomo! Tomo!', a kad ono, Tomo, visok, crn, bradat (nešto kao sreća pri naručivanju crnog rosnog Tomislava, mljac mljac) pogleda djevojku kao da žensko nikad prije nije vidio.
Mislim, Lijepa, Balkan. Što reći?
Djevojka je izašla iz vlaka, pa čak i na moju žalost.
Volim prijmjetiti zgodnu ženu. Više od zgodnog muškarca! Ček! Znam šta misliš! Al' nije tako.
Za zgodnoj ženi imaš poprilično puno toga vidjeti.
Na zgodnom muškarcu bradu i eventualno osmijeh ako postigneš tu sreću da se nasmije izlazeći iz esbahna, vlaka, enstuldigung. Evo ga opet. :P
Da, klasičan povratak Balkanca, reklo bi se.
Odjednom svima 'mobitel' postane 'Handy', najobičniji odgovor 'da' je 'Ja', a benzinska pumpa 'taknstele'. Nevjerojatno. Programirani Balkan, baš svi zaborave iste riječi. Kako god bilo, svidja mi se ideja intenzivnijeg učenja i korištenja deutchsprache, evo ga opet.
Ali znaš što baš baš Balkancu tamo može nedostajati?
Kava. Kava s mlijekom.
Znači, ne latte machiato, jer veze s vezom nema. A tek ona pjena gore. Brrrrr!!
Cigarete? Rauchen? Samo 6€, pa duvaj.
Moj novi ljubav-ruksak i ja, upravo 12 sati od polaska sa Obertukhem autobusnog kolodvora, vozimo se u vlaku prema mjestu gdje živimo. Prema domu? Može se reći, aber, meine Hause ist in St.
I nek je sve weiß ovdje, od kako se ono kaže na našem... Schnee? Aso, Schneman machen?
Šalim se. Snijeg. Sve je bijelo od snijega. Ili, kako se volimo 'našaliti' snjega.
Skoncentrirajte se. Pričate njemački nakon 4 dana tamo, a cijeli život ne naučite da snjeg nije ljep, nego je snijeg lijep!
Enitou ode u Njemačku 7 dana.
Enitou se vrati iz Njemačke i još uvijek zna hrvatski.
Enitou nije seljanka.
Budi bao Enitou.
Pa kad smo već kod nje,
Voli vas
Enitou
Josh, I love you 13.1.2016.
Nikada nisam imala priliku pisati post iz ružičastog kreveta sa šarenim posteljinom, smješenog u najdječijoj sobi na svijetu.
Budući je moja Ena napokon užicala spavanje s mamom i tatom večeras, slušam samo Mijino glasno disanje.
Pa recimo, krenimo s jednom postom u smislu 'nisam pesimistična, samo realna.'
Kako je moguće da nakon svih propalih i groznih ljudskih (ne)odnosa ja još uvijek mislim da će me snaći neka filmska sreća?
Divota jedna. Divnica.
Krasna obitelj nas u divnoj kući s dvorištem u zlatnim retriverom koji se odaziva na ime Lu, i velikom fotografijom iznad kamina.
Krasno.
Ma daj, helou!
Sviii čekaju u redu. Svi identična bradata, savršenotjelesna, predivna kopija Josha Duhamela.
Gdje još na svijetu nema takve divne kopije koja žudi za odbacivanjem svojih planova i ciljeva života kako bezveze nekom priznao 'I love you'?
Nema veze. Cijeli život vjerujem u nemoguće, to mi bar nitko neće oduzeti.
Nemoguće? Moguće.
I moj put u Stuttgart je bio nemoguć prošli tjedan, pa evo, čudno mi je bez Ene u njenom krevetu. Nijednom od kad sam legla me nije nitko ni zagrlio ni poljubio. I nitko neće cijelu noć provjeravati ima li je pokraj.
Ne znam. Možda je samo došlo vrijeme da želim pripadati nekome. Možda sam samo shvatila da nikad nisam ni bila ničija. Možda ne onog čija sam htjela biti.
A možda i jesam, samo, tko mi je kriv što sam lakozamijenjiva?
Kako god bilo. Biti kuma je najljepši osjećaj na svijetu.
I vi svi si tražite ljubav, ja ju imam. aMiaaEnaa
Josh, I love you.
Voli vas
Enitou
Let it go, 7.1.2016.
'Tu svud je snijeg i sav bijeli je brijeg samo moj je vidljiv trag...' Potaknuta statusom jednog dragog FB prijatelja, i osobe koju, baš takvu 'nepoznatu' cijenim, dobila sam potrebu obratiti vam se.
Snježno kraljevstvo. Osobno, najbolji Disneyev uradak.
Suvremeni problemi, samo, radi djece, prikazani sa puno magije. A magija ne može biti loša! :)
Skroz dobar animirani film u kojem se seljanka na kraju ne uda za princa na bijelom konju. I da, to je dobro. Jer sam ja gledala upravo te seljanke poput Pepeljuge i Trnoružice, pa eto. Poistovjetih se s njima, al'u mom slučaju pričev konj nije prošao tehnički pregled (ili princ).
Sve u svemu 'Frozen' je čudo. Pogledan i odgledan 8 puta, i bar još toliko, ako Bog da. :)
Sritna san.
Snig je napravia takvu idilu da bi samo gledala i divila se. Srića je virojatno što san na godišnjem odmoru (napokon) pa ne moran brinit kako ću se provuć kroz divne, uske, snigon zatrpane puteve Donje Pačetine.
Sutra iden na put. Put u sriću.
I napokon godišnji dobiva svoj smisao.
I dalje san jaka u namjerama iz prošlog posta. Kom ja ne falin, ne fali ni taj (ta) meni. (Zapravo, triba mi i to neopisivo.) I samo zbog fotografija i videa koje imamo zajedno, i možda godina i godina uspomena. Ali samo zbog toga.
Puštam sve! Pustam sve! Jer sad je već krajnji čas!
Voli vas
Enitou
Opet sam se našla u situaciji da imam puno toga reći, ali nekako mi se čini kao da ništa od toga nije važno. Ne meni, vama.
Dočekaš novu godinu i misliš, sve će bit drugačije. Ostvarit' će se sve što nije do sad i svi ćemo živjeti sretno do kraja života.
E, ima jedna sitna stvar u svemu tome. Neće.
Apsolutno se ništa nije promijenilo izmedju četvrtka i petka.
Osim što ste se možda smrznuli u snu ili vam ne netko puhao za vrat dok ste spavali. Sudeći po prvom danu, moja 2016. bit' će hladna i puna očekivanja koja se neće ostvariti. Samo realno, samo pozitivno!
:)
Dočekana je sa ljudima koji su stalno sa mnom i neizmjerno sam zahvala na tome (Monika, Dario, Jura). Ovaj put s nama je bila moja Božana, koja već mjesecima govori da ju spomenem u postu. Vrijeme je, Žoži :)
Djevojka bez trunke zla u sebi, samo razočara od strane ljudi do kojih joj je stalo (high five, sister).
Djevojka koja radi najbolje ekstenzije trebavica po najpovoljnijoj cijeni (oglas: 500 kn, kava). I love you, Žoži. Dobrodosla u početak beskrajnog druženja i promijene naglaska. :D
No, ove godine nije sa mnom bila osoba koja je bila prošle. I žao mi je, da. Neću joj to reći jer sam sebi i drugima obećala da mi je dosta prolaziti svaki put kroz ista sranja. Mogu stavljati zareze do iznemoglosti, ali kad jednom stavim točku ništa više se ne može napraviti.
Konstantna tračanja i život u drugom planu, osobi za koju bi napravio sve? Hvala, ali ne hvala.
Iskreno, nadam se da si sretna sad. :)
E da, neki dan u jednom od Todorićevih prodajnih ustanova uleti mi u pogled knjiga s nazivom 'Groblje živih' i automatskii prolete kroz glavu osobe koje bih smjestila tamo. Znaš ono, ljudi, biljkasti ljudi koji hodaju svijetom. A umrli preklani. Uglavnom bljedunjavi, tihi. A uglavmom pušači. I tu i tamo traže duvan i upaljač. Tek toliko da nešto kažu, odaju znak da još uvijek ne pripadaju pravom groblju. MRTVIH.
Knjiga košta 39,99 pa kad ju jednom pročitam reći ću vam o čemu se stvarno radi.
U novog godini želim vam ostvarenje dovoljno želja i dovoljno snova da budete sretni. Ako se ostvare sve, neće biti zanimljivo. :)
Sebi želim samo jednu osobu da me voli zato jer sam ovakva i nikakava drugačija.
Voli vas
Enitou :)
Rame, 1.12.2015.
Ej, vidjela sam na Zrinjevcu lampice. :)
Možda mi je žao što sam ih vidjela prvi put ovdje, a ne na Obali Hrvatskog Preproroda od zadnji put.
Nema veze, uskoro ću.
Zrinjevac.
Volim Zrinjevac. Svi koji su ga bar jednom vidjeli, vole ga.
Iako nikad nisam doživjela ljepotu Zrinjevca sa voljenom osobom (kladim se da je poseban osjećaj), vidim takve konstantno u điru. Ne znam, možda nisam bila dovoljno 'in' da bi me prošetao po takvom centru događanja. Ili nisam bila dovoljno lijepa i plava za to. Ali još bolje, pretpostavljam da bi sad nevoljko prolazilatim mjestom. Ej! Nevoljko Zrinjevcem. Pa to bi bilo grešno!
Znaš šta?
1.12. je. A ja nemam čokoladni adventski kalendar.
Ne znam, blokada, šta li je. Odmah sutra ću popuniti taj nedostatak. Kupit' ću dva! Da, dva adventska kalendara, dva puta više čokolade. Dva puta više sreće svaki dan. :)
Ne znam se ponašati u skladu sa svojim godinama? Ne znam, još nikad nisam imala ovoliko godina!
I da, još nešto.
Ljudi rade učestalo jedne te iste stvari. Smatraju ih važnima, pa zato.
I znate šta onda rade?
Pale svijeće na adventskom vjenčiću. U obliku četverokuta, na tanjuru. Ne znam. Ja sam mislila da je vjenčić okrugao.
A zašto? Zato jer, baš kao i vjenčani prsten, simbolizira vječnost. A svijeće? Svijetlo u vječnosti!
Zato se pale svijeće u Došašću! Ne zato jer je to babina baba radila tako.
I da! Umalo zaboravih.
Nakon savršenog pira u subotu, dolaska Ivi taxi - busom, pokušaja spavanja od 4 ure, odemo Ive i ja na kavu.
Pridruži nam se Luka (radi zaštite identiteta nek se zove Franc) i njegov prijatelj s Hvara (koji, uz to što živi i radi na savršenstvu otoka Hvara, još za to prima i plaću). Plaćenog otočana zvat' ćemo Plaćeni.
I tako, Plaćeni u jednom trenitku kaže kao je Franc nekada bio siroti dječačić koji je došao njemu na ljetovanje na Otok, bio je uplašen i nije znao kako prostupiti djevojci. Nije znao kako će to biti kad ju bude morao poljubiti. :)
U tom trenutki reakcija Franca je obasjala nedjelju u Kupinečkom Kraljevcu (radi zaštite geografske lokacije, nek se mjesto zove Donja Pačetina).
Gdje sam stala? Aha! Caffe Bar Eden (zaštita: Hell).
Dakle, Caffe Bar Hell u Donjoj Pačetini, Franc je nasmijao optužbom Plaćenog da je njegovo rame bilo crveno, jer mu je ovaj rekao da prvi poljubac vježba NA RAMENU! 'To ti dodje na isto!" - kaže njemu Plaćeni.
Je li uspio ili nije, nisam saznala. No, djevojke, Franc je slobodan dečko. I ne sumnjam u nkegove sposobnosti, jer je njegova majka tad mislila da je pao s mola zbog izgleda ramena. Dakle, Franc je puno vježbao! ;)
I da vam nešto kažem.
Džaba svim ovim ljudima njihov Zrinjevac.
Split, adventski kalendar, Sveti Nikola, Došašće, Božić. Lavanda, sreća. Život. Ljubav. Mia. Ena. Anita. Tamara. Hana. Pia. Iva. Jura. Još? Nauka. Prosvjeta. Još? Ništa. :)
Voli vas
Enitou
Slobodno? 15.1.2015.
Nisam mislila da ću ovako blizu prošlog posta novi pisat' u ovom okruženju.
S pogledom na stol na kojem je chesterfield slims, upaljač 'Najbolji do sada' (...i od sada), račun Caffe bara 'Pic'.
Upravo sam smjestena na obalu Hrvatskog narodnog preporoda, smrtnicima poznatu kao Splitska riva.
Sunce, golubovi, u daljini galebovi. Sunce, sestro, more, brate. Tu sam.
'Slobodno?' Pridje mi s ledja naljepši osmijeh na svijetu.
I onda gledam koji je smisao vraćanja u sivilo i 'nevoljenje' grada Zagreba.
Prije 4 dana, kada sam na ovom istom mjestu sjedila uz kavu nekog drugog konobara, i Chesterfielf istog proizvodjača, samo sam mogla zamišljati kakvo će bit moje sjećanje kad budem odlazila.
Da će biti predivno - nisam sumnjala, ali ovoliko - nisam mogla ni zamisliti.
Kako ne volim 'teške' riječi u pisanju i izbjegavam ih, tako ih ne volim ni u životu (život - teška riječ).
Samo, 'teški' osjećji su nešto što ne možeš izbjeći.
Ja ni ne pokušavam.
I dok mi je sto stvari u glavi, vraćanje u Zg, sjećanja proteklih dana i okus kave u ustima, smisao 'teških' osjećaja je jedino što me vraća gore. Jer ih moram posložiti. I očekivati dalje.
Na sjever, hladan sjever, bez obzira na količinu celzijevih stupnjeva.
Adekvatan stan ovdje nisam pronašla, 'malo je to vrimena', tješim se. Više sriće drugi put.
Ali da sad 100% više znam da ću doći, zbraja se samo sa onih 100 od prošlog puta.
Splitska riva, obala Hrvatskog narodnog prepodora.
Tu sam.
Voli vas
Enitou
Sori, kasnim, 4.11.2015.
Cijeli dan mi je na pameti moja mama Dara koja je rekla da je danas baš vrijeme kakvo je bilo onog dana na Đalama prije nego me išla roditi. Kaže kako je cijeli dan bilo sunčano i toplo, a ona je baš spremala šarenu salatu za zimu.
Bilo je to na termin. Današnji dan prije 21 godinu, ali, ja sam došla 5.11. u 4:45 ujutro.
Taj dan nikada nisam uspjela nadoknaditi.
I uvijek sad nekako na kraju kasnim, 5 minuta, 10 minuta.. Nebitno. Bitno da ja svima dam do znanja da sam zakasnila na vlastito rodjenje i da od tad trčim sama za sobom.
Zamislite, zakasnila sam na vlastito rodjenje. A bila sam premala da bi to znala. Ej, pa nisam se još ni rodila!
Od kad znam za sebe bila sam tužna jer moj rodjendan nikada nije ljeti. Nikada, 5.11. ne možemo bit na moru, na plaži, kupati se i jest 'Bubu' (sladoled kornet, od crvenog voća, sa prozirnim poklopcem, sličan današnjem 'Ledo Severina').
Mama je rekla da će biti i moj ljeti, samo moram pričekati - najgore od svega je što ja još uvijek čekam!
Tako ću ga proslaviti ovu subotu u idili svog novog dnevnog boravka. Sa ljudima koji su moje zlato, i sa bar komadića izvan tog kruga.
Kako god bilo, u subotu ne idem nikamo da i na proslavu potpune svjetske legalizacije - ne zakasnim, iako ne sumnjam da ću naći način za to.
Žao mi je što će moja 4 zlata biti predaleko. <3 Mama Milka, Anita, Ena, Mia <3 falite mi svim srcem, pogotovo u ovakvim trenucima kad mi svi žele i čestaju sreću, a moja sreća je spakirala stvari i otišla 800 km predaleko :(
'I can't buy happiness, but I can buy a plane ticket... And that's pretty close.' I hoću, i nadam se već idući tjedan! <3
I za kraj još samo nešto, mrvicu pametovanja na vječnu temu:
Ne kaže se bezveze da dragi Bog često ima bolji plan za nas nego mi sami za sebe. I zato mi je drago što nisam bila previše tužna kada JE OTIŠAO. Jer, upravo sada, zahvalna sam Mu što mi je omogućio da progledam i počnem cijeniti sebe više. I ONOG KOJI ME CIJENI VIŠE.
<3 Monika, Dario, Tea, Pia, Jura, Nina, Ivee, Tamara, Zara, Ena, Mia, Anita <3
Hvala na skorašnim željama, unaprijed. Nek vam se vrati barem trostruko (djeca<3: troduplo)
Voli vas
rodjendanska
Enitou
Sesvete, Dugo Selo, 31.10.2015.
Još prije dva tjedna krenula su pitanja. 'A ideš di za Svesvete?'. Da, Svesvete, Sesvete, Dugo Selo, Savski Marof.
Ne kužim.
Svi Sveti. Dakle, Sveti Josip, Sveti Ivan, Sveti Filip, Sveti Jakov, Sveti Franjo, Sveti Petar,... A 1.11. Je blagdan SVIH SVETIH zajedno.
I onda? Nekamo se ide za Sesvete? Ne. Kužim.
Genijalno.
I onda još svo to helovinsko oglašavanje. Kao, maskirajte se. Dodjite, zabavite. Jer nijedan drugi dan/vikend to nije moguće. Nego danas, a sutrašnje Sesvete Dugo Selo ćemo mamurni prespavat'.
A te Svesvete. K'o da nisu mogle bit u tjednu. Pa bi se triput pilo u 7 dana.
Al' neka. Bundevu ćemo stavit'. I lampion unutra.
Jer se to uči djecu. Ne daj Bože pričat im o Sesvetama. Jer je to nepotrebno i isfurano. Sesvete su nepotrebne i isfurane.
E pa, meni nisu.
Svake godine se sjetim zadnjih 10 godina Svih Svetih.
Svake godine ka da dolaze sve brže i brže. I ka da svaki put nosim istog anđela i lampion.
A praznina... Ona svake godine veća, ali staloženija. Vrijeme, kažu, liječi. Ne liječi, pomaže. Pomaže da se naučiš živjet s prazninom. I prihvatiš, i znaš da je tamo. Kao kad makneš neki komad namještaja. Sliku, ogledalo, fotelju. Pa mora proć pogleda i pogleda, da se navikneš da toga tamo više nema. Vrijeme.
Današnje vrijeme, prognozijsko vrijeme, bilo je divno. Kao da su i ta vječna počivališta pozitivnija kad u njih uperi sunce.
Danas u Ivaniću, po ne znam koji put za redom, javlja mi se osjećaj koji sam imala nekad davno, kad sam jedva čekala Sesvete (-.-') i odlazak u Ivanić jer je nakon toga slijedio moj rodjendan. I svi su to morali znati!
Dragi moj, budi bezmaskni dobar čovjek. Makni s ograde ljudskoliku bumdevu i pomoli se Dragom Bogu i SVIM SVETIM Sesvetama!
Voli vas
Enitou