Pomalo razočarana u svijet u kojem živimo....

ponedjeljak, 07.07.2008.

Do sad sam na svom blogu nastojala pisat o vedrijoj strani , ali čitanjem i praćenjem bloga i tekstova na njemu odlučila sam i ja ponešto napisati o ovoj našoj ružnoj svakodnevnici.
Na blogu sam upoznala mnogo ljudi, obitelji sa sličnim problemima, neki su puno, puno kompleksniji i teži, neki nemaju previše posla pa od dosade pišu uglavnom ima nas svakakvih u ovom velikom društvu. I to je čar ovakvoga druženja.
Ali jako me rastužuje činjenica da u današnjem vremenu, vremenu interneta, leta u svemir, izuma čudotvornih lijekova i ne znam čega sve ne još uvijek ima ljudi koji razmišljaju kao u doba inkvizicije, progona i neznanja. cry
Ne znam zbog čega je netko lošiji ili bolji ako sluša Pavarottia , Magazin ili Thompsona, ili je netko iznad nekoga samo zato što je «zdrav» i nema posebne potrebe, ili ima puniji novčanik od onog drugog. I sama sam majka, imam blizanke, jedna je dijete sa posebnim potrebama da li to znači da sam je se trebala odreći da bi bila prihvatljivija ovome društvu, ili to znači da je ona manje vrijedna od druge koja je zdrava ne znam, znam samo da niti sam ja tako odgajana niti tako odgajam svoju djecu. One odmalena znaju da postoje ljudi koji su drugačijij od njih , da ima ljudi koji su gladni kojima je teže nego nama i da takvima trebaju pomoći i nadam se da sam im uspjela usaditi onu prijeko potrebnu nit ljudskosti i poštovanja prema svakom živom biću. Nažalost u ovom svirepom vremenu, punom žurbe i borbe za opstanak, za život (pri tom mislim na egzistenciju) sebe i svoje obitelji jako malo imamo vremena i za one najbliže sve to stoji ali svatko od nas bio on crn, bijel, žut, katolik, pravoslavac, musliman , bogat ili siromašan ispod kože je krvavo crven . A nesreća, bolest ili smrt ne pitaju tko si i što si i ne trebaš je zvati,ona dođe sama.
A život nam je tako kratak i svi smo mi smo kap u oceanu, zrnce prašine u ovom velikom svemiru, pa zašto onda svaki taj trenutak ne iskoristiti za nešto dobro nešto što će ostaviti neki trag našoj djeci...učiniti njima život podnošljivijim i boljim.
Pa ne mora to biti neki veliki trag jer male stvari čovjeka čine sretnim, jer....
Nije li ista tragedija i ista žalost roditeljima kad ostanu bez svog djeteta , od bombe,automobila ,metka ili bolesti? (jer oni su ostali bez onog najvrijednijeg i ništa im to ne može vratit i ništa ih ne može utješiti)
Nije li isto teško onome tko se rodi kao invalid kao i onome tko je to naknadno postao,jer ako nemaš bubreg npr. od rođenja ili si ga kasnije izgubio nemaš ga i to je jedino istinito i jedino s čime se moraš naučiti živjeti? cry
Zato ne trošite vrijeme koje vam je preostalo jer vjerujte nikad ga nema dovoljno bez obzira koliko dugo živjeli uvijek ostane nešto nedovršeno, bolje ćete se osjećati barem se ja osjećam tako pomognem li nekome i ne mora to biti ne znam što čovjeku je nekad važnija topla ljudska riječ od brda prolaznih materijalnih stvari.
Sad neću više pisati iako ima još puno stvari o kojima bi se dalo na ovu temu pisati.
I jedna stara pjesma ali su riječi jako dobre:

| komentari (14) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

nes o meni

Linkovi

evo nekih linkova koje rado čitam:

ponedjeljak, 07.07.2008.

Pomalo razočarana u svijet u kojem živimo....